Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'petrović:'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. April 23. 1999.: Jedna od zaposlenih novinarki u neko vreme ušla je u informativnu redakciju i rekla: „Idem po grisine“, što je bila lozinka da će zgrada za koji trenutak biti bombardovana… Nakon što je to rekla, hladno je prošla pored mastera i drugih soba, a da ničim nije upozorila one koji su potom stradali. Celokupno rukovodstvo RTS, ovoga puta kao glavni organizatori i producenti najjezivijeg streljanja svojih radnika, u koprodukciji sa NATO paktom, stižu u istom trenutku u svojim limuzinama i sa svojim šoferima. Znali su. Bili su tu negde u blizini, u mraku, tu su najsigurniji. Plaše se dana i svetlosti i pevca i glogovog kolca. U noći bombardovanja televizije, u Tašmajdanskom parku i u Ulici Majke Jevrosime, bile su postavljene kamere, da iščekuju i da snime taj strašni događaj. Kada je smrt doletela, zastala je u jednom trenu, kao da se pitala: Gospode, da li je moguće da ima takvih zlikovaca koji me šalju ovde i onih još gorih što pomoću nas ubijaju svoje. Da ih ostave uterane u tor, kao nevine ovce spremne za klanje. Trče prema užasu i vrište… Ton, ide, kamera, ide… Akcija! Klaper udara u klapu: Ubistvo radnika RTS! Scena prva, kadar… Snimaj, ne pitamo šta košta! Narod plaća. *** Danas Nije potrebno moliti ministra finansija da odobri dodatna sredstva za zidanje memorijalnog centra posvećenog poginulim radnicima RTS, pre dvadeset godina. Porodicama streljanih radnika nije potreban memorijalni centar, njima je jedino potrebna pravda, koju čekaju dvadeset godina i koju država perfidno izbegava da sprovede, čekajući da svi završe svoje živote prirodnim putem, pa da proglase slučaj zastarelim. Porodice zahtevaju da se kazne za svoj stravični zločin, svi oni koji su znali da će biti bombardovana zgrada RTS. To su, državno i vojno rukovodstvo režima Slobodana Miloševića, čiji pojedinci imaju značajnu ulogu i u današnjoj vlasti. NJihov memorijalni centar je u njihovim glavama, mislima, snovima. On je tamo gde su streljani njihovi jedini i najmiliji i u čijoj blizini je pozorište za decu, koju oni neće nikada imati, niti videti više. Za one druge, memorijalni centar je jedno nepotrebno zdanje, koje će odneti novac, a doneti samo stalni strah od krivice. Noću tu doleću golubovi da prespavaju. Vetrovi pokušavaju da odnesu jednu žutu pocepanu zavesu, koja uporno leprša. Dve stolice i nečujna golema tuga i jauci koji izlaze iz tih zidova. Tako treba da ostane. Da niko ne skrnavi mesto gde su streljani od strane onih koji su govorili njihov jezik i imali imena slična njihovim, radili svaki dan s njima i videli ih mrtve dok su oni još bili živi. April 23. 2018. Pre skoro godinu dana, stajale su porodice pod vedrim nebom i mesecom, blizu mesta gde su žrtvovani mučenici, za mali, prljavi, smrdljivi, propagandni rat koji će ubiti Srbiju i njenu već odavno mrtvu ekonomiju, ubiti moral i mozak koji postaje degenerisan borbom protiv svakog, a najviše svojih. Nema nikakve razlike između Milanovića, Tijanića i ovih danas koji vode RTS, srušenu iznutra, neradom, lažima, neznanjem i krađom, spaljenog morala i spržene savesti. Stajali su i oni, ali u mraku, plašeći se svoje i tuđih senki, kao uhode, kao lopovi, plašeći se sami sebe. Nisi im video lica. Stajali su po dužnosti, ne osećajući ništa, sem aprilske jutarnje hladnoće i pitanjem: Kad će već jednom ovo da se završi? Ne pale ni cigarete, da ne bi bljesak šibice osvetleo lica kukavica, koji izađoše pred Spomen-kamen, tumarajući i udarajući okolo kao slepci kad izađu iz mraka na ulično svetlo. Priđe kurir da pita mogu li šef i ostali da pristupe polaganju venaca. Nakon minuta ćutanja, u ime Radio-televizije Srbije venac je položio i sveću zapalio generalni direktor RTS-a Bujošević… I brzo, što je moguće brže otarasiše se venaca i cveća koje je već počelo da zaudara na njih. Popraviše trake na kojima je pisalo, da su svi duboko ožalošćeni. Nije smeo šef ni glavu da podigne, ni da priđe majkama i braći, da pruži ruku. Plašio se istine na njihovim licima, umornim od nepravde, sa tišinom i pogledima koji razaraju. Nije se poklonio ni streljanim radnicima televizije, a hor je uzalud pevao da šefa i njegove Gospod pomiluje… Ako ga ima, neće to učiniti nikad. Ko su ti ljudi, koji vode svoju decu kući, a ostalu unezverenu, ostave da zauvek nestanu. Ko ste vi iz mraka? Koja snaga ove zemlje? Koja mračna sila? I nemojte više da dolazite i da skrnavite to veče. Unosite nemir u mir, koji su odavno živi uspostavili sa svojim mrtvima. I ne verujte onima koji pale puno sveća, mora da su mnogo zgrešili. Otac je palio sveću sinu i ruka mu je drhtala, a šefu je bila mirna, ni plamen se nije pomerio. To je taj kontinuitet RTS i Studija B, kao podaničkih televizija, koje kada dođe do promene vlasti u Beogradu i Republici i kada im se zadrmaju fotelje, postaju oni, što bi naš narod rekao: Čiji nisu bili, čiji biti neće. *** U vojnom Operativnom centru u Podgorici, zastavnik Krstevski dobija presretnutu i dešifrovanu poruku iz Avijana o predstojećem napadu na RTS. Poruka je istog dana 22. aprila, dan pre bombardovanja RTS, prosleđena Operativnom centru u Beogradu. Tu joj se gubi svaki trag… kao i Srbiji. Autor je dramski umetnik https://www.danas.rs/dijalog/licni-stavovi/odo-ja-po-grisine/?fbclid=IwAR1O5iST7b4k9kej0Y5tvkMPHRxodkaG7tOOtDoPuRlHCCTxqD0j3DhVppU
  2. Vreme kad smo bili klinci, iz Profesorske kolonije, iz XV paviljona, iz ulice Braće Grim, bilo je vreme sigurnosti i bezbrižnosti. Noću smo krišom krali jorgovane i ruže i kasnije prodavali komšijama koji nas nisu poznavali. Išli na Ada Huju. U tri sata ujutru, još je bio mrak kada smo odlazili na pecanje ispod Pančevačkog mosta. Tražili mesto između starih šlepova. Smrdeli smo na bele crviće u teglama. Lovili kedere i bucove. Vraćali se sa puno riba i ceo kraj je te večeri mirisao na ribu. Uvek smo imali u dvorištu, najlepšem na svetu, po nekoliko kuca koje smo svi čuvali i hranili. Šinteri su ih hvatali i odvodili u kafileriju. Skupljali smo novac od starijih i trčali kao ludi da stignemo pre nego što ih spale. Uletali među kaveze prepune kuca lutalica. Vikali smo – Džeki, Žujka! S kanapom oko vrata Žujke i Džekija, trčali smo izbezumljeni od sreće. Vraćali se kući. Nikada neću zaboraviti taj pogled onih kuca koje su ostajale. Hteli smo sve da ih pustimo na slobodu i povedemo sa nama, ali imali smo samo toliko para da otkupimo Džekija i Žujku. Iza dvorišta, bio je letnji bioskop. Uveče, gledali smo filmove koji su puštani na belom zidu stadiona. Taman da krene film, kad neko vikne iz publike – Ne počinji još. Sad će Roska, za minut, samo Voji da da večeru. I Vida dolazi. Boli je noga… a treba sići sa četvrtog sprata. Kasnije smo na ćošku prepričavali filmove, gledali devojčice i one nas a nismo znali zašto. Onda su majke počinjale da dozivaju decu – Dragane, vuci se kući, znaš li ti koliko je sati? Mićo, Ljubiša, hoćete sestra da dođe po vas? Onda počinje kuknjava – Pustite ih još malo, još deset minuta… Dobro, još deset minut, a onda ti silazi otac. Otac vojno lice. Ima pištolj. Naš kraj u kome smo se osećali zaštićeni i bezbedni bio je oivičen ulicama Zdravka Čelara, Jaše Prodanovića, nekada Varšavske i Cvijićeve. Ako kreneš preko te zamišljene granice, zalaziš u zabranjenu zonu, gde možeš popiti batine od tamošnjih klinaca. Kada smo išli na Taš, na kupanje, išli smo u grupi, bilo je i starijih sa nama, tako da smo bili potpuno bezbedni. Jednog leta pošao je sa nama na Taš i “Robija”. Cigančić, naših godina. Znali smo mu samo nadimak, i živeo je na Zvezdari. Vratili smo se bez njega. Udario je glavom o ivicu bazena i našli su ga tek kad su svi otišli kućama. Posle toga, veoma retko smo odlazili na Taš. Više zimi, na klizanje i to kad smo umesto gvinterica što su se šrafile na cokule, nabavili prave, hokejke. Slušali dobru muziku, saplitali devojčice na ledu i pili čaj. Nikad ranije nismo pili čaj, samo kad smo bili bolesni, ali su svi ostali pili. Da ne ispadnemo seljaci sa periferije, i mi smo ga pili. Valjda je tako trebalo? Upadale su „bande“ iz drugih krajeva na našu teritoriju. Čuvena Aćkanova sa Karaburme, strah i trepet velikog dela teritorije. Kada igra OFK Beograd, ulazili smo u masu da stignemo do ulaza na stadion na Karaburmi, onda se razdvajali i lovili po izgledu dobrog čoveka, da nam bude „tata“. Čiko, hoćete li, molim vas da me uvedete na utakmicu, kao da ste moj tata? Većina bi prihvatala, uzimala nas za ruke i uvodila na stadion. Ovi što cepaju karte na ulazu, već su nas sve poznavali. Bili su besni, ali ništa nam nisu mogli. U povratku bi svratili u „Soko“ pekaru, kupovali kilogram hleba, kakvog više nigde nema. Kada ga podeliš na pola, uvek štrokavim rukama, izleti iz njega vrelina i milina i omami te mirisom. Odlazili u naše ogromno prostranstvo koje se prostiralo od košarkaškog kluba OKK Beograd do fudbalskog stadiona OFK Beograda. Nije bilo ničega. Ni hale „Pionir“. Ništa. Apsolutna pustinja i teren nižerazrednog kluba „Poštar“ na kome su se uvek sušile gaće i dresovi za koje niko nije bio siguran kakve su boje bili kao novi, sa izbledelim brojevima. Tu smo krali mladi crni luka iz neke bašte, sakrivali se u travu i jeli vruć hleba i mlad luka. Šta bih danas dao za takav ručak. Onda je uvek neko vadio suvu, zgužvanu cigaretu, koja je išla u krug i gde si mogao da povučeš najviše dva dima. Igrali smo žmurke, devojčice školice, između dve i četiri vatre, šuge, jelečkinje barjačkinje koga ćete, neka bije neka bije, trule kobile i ko zna još čega sve, ali je fudbal bio uvek na prvom mestu. Igrali smo dosta i klikera. I tada sam počinjao da shvatam neke stvari koje su danas veoma bitne za život pojedinca, a pogotovo za narod i one koji predstavljaju vlast. U susednom paviljonu živeo je jedan koji je bio stariji nekoliko godina od nas. Bio je ogroman. Kao džin. Nosio je pantalone na tregere i svi su ga se bojali i bežali od njega kad se pojavi. Zvali smo ga Meandžija. Da li mu je to bilo pravo prezime ili je neko izmislio, ni dan danas ne znam. Zanesemo se u igru. Neka ogromna senka, kao veliki oblak, prekrije i nas i rupu i klikere. To je Meandžija stajao iznad. Niko ga nije čuo kad je dolazio. Nas je bilo trojica. Rekao je tiho, glasom od koga ti se smrzava govno – Mali, daj mi taj kliker! Ne dam. “Mali”, popija čvrgu od koje pada na zemlju. Ustaje i krene, ali vidiš da ne zna gde će. I mi nismo hteli da mu damo kliker i prošli smo kao i naš drug. Bilo je tri vrste čvrga. Obična, to je kad se otkači srednji prst od palca. Simplonka, kad ti nežno spuste desnu ruku na glavu, levom rukom zategnu srednji prst desne i katapultiraju ga na teme. I ona najgora. Seljačka. Strah i trepet svake glave. To se skupi pesnica, malo isturi srednji prst i onda te kresne po glavi ošišanoj na nulericu. Tri dana ne znaš ni kako se zoveš ni gde stanuješ. Menjali smo mesta igranja. Jedan je uvek stražario da ne naiđe Meandžija ali on kao da je iz zemlje izlazio. Meni je glava posle izvesnog vremena bila kao lubenica i rešio sam jednog dana da mu dam kliker. Prišao mi je i pružio ruku, više nije ništa ni govorio. Ja sam mu stavio u ruku kliker. Bio je iznenađen i krenuo rukom ka mojoj glavi. Zgrčio sam se i očekivao da me pokosi čvrgom, ali on je samo stavio ruku na moju glavu i pomilovao me. - Tako je klinac. Vidiš da možeš da budeš pametan, kad hoćeš. I od tog dana ja sam mu uvek davao po jedan kliker. Nešto kasnije više nas nije posećivao i mi smo nastavili da igramo klikere ali uvek sa nekim strahom da se od nekud ne pojavi Meandžija. Mnogo je vremena prošlo. Sretnem ga veoma retko. Smanjio se. Teško hoda, sa štapom. Slabije vidi i čuje. Stanem ispred njega, izvadim kliker-staklenac i pružim mu ga. On me pogleda kroz zaprljane naočare i pita tiho. - Zašto? - Za lekciju koju si me naučio, a i za svaki slučaj. Nagnem glavu ka njemu, a on me samo malo kvrcne po njoj. _________________________________________ “PRIČA O KLIKERIMA” iz knjige “BILO NEKAD JEDNO VREME, KAD SU LJUDI BILI BOLJI“ Izdanje Centar za kritičku misao i Portal Tacno.net iz Mostara
  3. Crna košulja kratkih rukava, na levom ramenu srpska trobojka sa dvoglavim orlom, a na desnom čičkom zakačen natpis "Kancelarija za KiM". Kada vidite tako obučenog muškarca odmah pomislite – ovo je ili Tom Kruz ili šef kancelarije za KiM Bejsinger ili šef kancelarije za KiM Kardašijan. -Opasan frajer! – komentarisali su svi kada su ga pre nekoliko godina ugledali kako u svojeručno sklepanoj uniformi neustrašivo šeta po Kosovu & Metohiji kao hodajuća kancelarija za Kim Bejsinger ili, moguće, Kim Kardašijan. -Nije kancelarija za tu Kim... - objašnjavao je taj tip, skromno, pre nekoliko godina, kada je vaskrsao u srpskom višestranačju, obučen u crnu uniformu sa natpisom "Kancelarija za KiM". Delovao je važnije od estradnog umetnika Jorović Radeta u spotu za pesmu "Žene vole oficire", čiji stihovi kao da su još odavno opisali njegovu karijeru: Kad obučem uniformu, zagleda me svaka žena, šta da radim kad mi, brate stoji kao salivena. Kad me vide, oči šire, žene vole oficire, idem putem, oka bistra, važniji sam od ministra! Kasnije, slušajući njegove javne nastupe, lokalni živalj je sve više bio ubeđen da je on šef nekakve Kancelarije za KiM Džong Una, jer čak ni u Severnoj Koreji nije primećen takav talenat da biranim rečima opišeš natprirodne moći jednog čoveka. Najpre Slobe Miloševića, a potom Aleksandra Vučića. Tako da će Aleksandar Vulin u istoriji Srbije ostati upamćen kao prvi šef Kancelarije za KiM (Džonga), u čijem opisu radnog mesta je da širokim narodnim masama objašnjava zašto Bog s vremena na vreme Srbima pošalje nekog svog ličnog izaslanika. -Ja sam saborac Aleksandra Vučića i braniću ga na svaki način gde god mogu i koliko god mogu – izjavio je jednom prilikom za Blic, te se još tad javila logična ideja da je to čovek idealan za ministra odbrane, jer ta funkcija, samo ime kaže, podrazumeva da treba da braniš Aleksandra Vučića na svaki način, gde god možeš i koliko god možeš. Dakle, za ministra odbrane nije bitno da l' si služio vojsku, nego je bitno da l' možeš da poslužiš za raznorazne stvari, pa i za vojsku. -Nije služio vojsku, al' može da posluži za sve što ti padne na pamet! - stoji u ličnim beleškama Aleksandra Vučića pod stavkom "Lične karakteristike Vulin Aleksandra". Te mu je Vučić, na spektakularnom rastanku od ministara u Nemanjinoj, poklonio knjigu o NATO paktu, što je Vulin protumačio kao jasan znak da će opet bude bombardovanje, ko u stara dobra vremena. Te je iz tog razloga počeo da čisti podrum, jer je najbolji način da provedeš bombardovanje sedenje u podrumskim prostorijama. Jedino je Ana Brnabić, koja je na sednicama Vlade sedela tik pored Vulina, još tada procenila kako bi on bio odličan ministar odbrane, jer je za takvu funkciju potreban neko ko je veći deo života nosio dugu kosu, takozvanu kosijanu, pa nikada nisi bio siguran da li je pred tobom Rambo 1, Rambo 2 ili Rambo 3. -Aleksandar Vulin je idealan čovek za ministra odbrane zato što je slojevita ličnost, pa u njemu možeš da dobiješ sva tri nastavka Ramba istovremeno! A ne da posle Ramba 1 čekaš Ramba 2, pa onda opet čekaš Ramba 3, i tako u nedogled – piše u ličnim beleškama Ane Brnabić pod stavkom "Lične karakteristike Vulin Aleksandra". Kada je generacija rođena početkom sedamdesetih išla na regrutaciju za odsluženje vojnog roka, bila su neka nezgodna vremena, pa su svi pokušavali da izbegnu tu obavezu. Najbolji recept je bio da se praviš da si lud. Bilo je raznih recepata: umesto vojne knjižice na regrutaciju poneseš logaritamske tablice i ubeđuješ vojnu komisiju da je to vojna knjižica. Ili, na primer, komisija ti kaže da podigneš levu ruku, a ti podigneš desnu nogu. I tako jedno, pet, šest puta. Najbolje su prolazili oni koji su se pravili da su Zdravko Čolić ili Napoleon ili Bata Živojinović, lično. Njih su oslabađali odmah, mada su članovi vojne komisije takve primerke nazivali "folirantima". Bilo je, naime, svima jasno, da su danima pred ogledalom vežbali kako da izigravaju Zdravka Čolića ili Napoleona ili Batu Živojinovića, samo da bi izbegli mogućnost da u narednih godinu dana skaču u kaljugu desno, kada desetar komanduje: "Atomski sleva!" Kažu da je bio samo jedan slučaj u istoriji regrutacija kada lice nije imalo nameru da se folira, već da bude ono što jeste, ali je komisija čim je kročio u regrutni centar procenila da je pred njima trostruka ličnost - Zdravko Čolić, Napoleon i Bata Živojinović. -Ali ja nisam Zdravko Čolić, Napoleon i Bata Živojinović! Ja hoću da obučem uniformu! - urlalo je to lice, bezuspešno, na članove regrutne komisije. -Pričaj ti to, burazeru, nekom drugom! – rekao je šef regrutne komisije i lupio pečat: "Oslobađa se vojne obaveze". Do danas nije otkriveno o kom licu se tačno radi. Jedini koji će posle skoro 30 godina od tog događaja možda saopštiti javnosti ko je bi taj čudnovati regrut, jeste Aleksandar Vulin. On, naime, od juče ima ekskluzivno pravo uvida u vojne tajne. Blago njemu...
×
×
  • Креирај ново...