Претражи Живе Речи Утехе

Prvi pouzdani spomen Srba u današnjoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj vezan je uz 1434. godinu, kada se Ulrich II. Celjski oženio Kantakuzinom, kćeri srpskog despota Đurđa Brankovića. Po tadašnjem običaju, ona je sa sobom povela pratnju, u kojoj su uz dvorjane bili i pravoslavni svećenici U posljednjih nekoliko mjeseci javnosti su predstavljene dvije monografije autora Hrvoja Petrića i Filipa Škiljana, u izdanju srpskih manjinskih vijeća, koje se bave viševjekovnim prisustvom Srba u Hrvatskoj sjeverno od Save – ‘Iz povijesti Srba u Varaždinskoj županiji od prvih doseljavanja do današnjih dana’ i ‘Iz povijesti Srba u parohiji Salnik od doseljavanja do današnjih dana’. Tim povodom razgovaramo s Hrvojem Petrićem, izvanrednim profesorom na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Doktoriravši na temi o Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji u 17. vijeku, uz mentora profesora Dragu Roksandića, Petrić je autor brojnih članaka i koautor udžbenika za historiju namijenjenih srpskim učenicima 6. i 7. razreda osnovne škole, kao i pripadajućih radnih sveski. Samim tim i teme ovog razgovora tiču se daljnje prošlosti, koja je vrlo zanimljiva i iz niza razloga široj javnosti prilično nepoznata. Otkada datira prvi spomen Srba na području sjeverozapadne Hrvatske? Prvi pouzdani spomen Srba u današnjoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj vezan je uz 1434. godinu, kada se Ulrich II. Celjski oženio Kantakuzinom, kćeri srpskog despota Đurđa Brankovića koju većina izvora zapadne provenijencije naziva imenom Katarina. Po tadašnjem običaju, ona je sa sobom povela pratnju, u kojoj su uz dvorjane bili i pravoslavni svećenici. Osim toga, upravo zahvaljujući Kantakuzini Branković Srbi su tokom 15. stoljeća služili u posadama utvrda Medvedgrad, Rakovec, Koprivnica, Veliki i Mali Kalnik. Njihovi potomci kasnije su se asimilirali. O njihovom dolasku svjedoči sačuvana historijska građa. Zato su osim hrvatskih i austrijski arhivi neobično važni za poznavanje povijesti Srba u Vojnoj krajini. Iz dokumenata se može saznati mnogo toga o brojnim pojedincima i svakodnevnom životu Srba u Varaždinskom generalatu, koji je prvenstveno bio vezan uz kombinaciju vojne službe i bavljenja poljoprivredom. Od pojedinaca spomenuo bih Ivana Margetića koji je sredinom 16. stoljeća bio na čelu skupine Srba koji su naselili ludbreški kraj i sudjelovao u borbama s Osmanlijama. Na osnovi zasluga kralj Ferdinand darovao mu je posjed na rijeci Muri u Štajerskoj. Zanimljiva je i obitelj Peašinović koja je krajem 16. i početkom 17. stoljeća bila među organizatorima doseljavanja Srba u Varaždinski generalat. Za tu obitelj se smatra da je imala ulogu pri osnivanju manastira Lepavina. Kako se kretala brojnost Srba odnosno pravoslavaca u sjeverozapadnoj Hrvatskoj? U Varaždinskom je generalatu oko 1610. popisano ukupno 59 naselja u kojima je bilo 1.256 pravoslavnih domova, da bi za oko sto godina broj domova u ovim naseljima bio više nego udvostručen – 2.810. Varaždinski generalat je nakon mira u Sremskim Karlovcima 1699. proširen na istok; njegova istočna granica je premještena približno s rijeke Česme na rijeku Ilovu. Na području proširenog Varaždinskog generalata 1732. popisana su 4.693 doma u kojima su živjeli srpskopravoslavni stanovnici. Pritom valja istaknuti kako su pravoslavni stanovnici početkom 17. stoljeća na području Varaždinskog generalata predstavljali većinu stanovništva, a pretpostavljam da su obuhvaćali možda i više od dvije trećine ukupne vojnokrajiške populacije. Postotak pravoslavnih od prve polovice 17. stoljeća bio je u kontinuiranom padu: krajem 17. stoljeća na prostoru Varaždinskog generalata živio je podjednak broj katolika i pravoslavnih, oko 1763/1764. pravoslavnih je bilo 34,4 posto, početkom 19. stoljeća 28,7 posto, da bi 1857. na tome prostoru živjelo 23,7 posto srpskopravoslavnih. Iako je i u tim područjima bilo prisilnog unijaćenja ili prelazaka na katoličku vjeru, treba reći da je na smanjenje udjela pravoslavaca u ukupnom stanovništvu utjecalo mnogo toga. Koliko je nabacivanje pojmovima Srbin, Vlah ili pravoslavac bilo u službi nacionaliz(a)ma, odnosno može li se reći da su i današnji Srbi i Hrvati prešli s vjerskog na nacionalno samoodređenje otprilike u isto vrijeme? Ova problematika nije nimalo jednostavna niti ju je moguće gledati jednoobrazno. Na osnovu istraživanja Varaždinskog generalata u 17. stoljeću shvatio sam da valja biti oprezan kod bilo kakvih pokušaja određivanja etničke pripadnosti stanovništva jer se kod naziva koji izgledaju kao etnički mora, ako je to moguće, za svaki slučaj raščlaniti širi kontekst u kojem se on javlja. Prije svega, može se primijetiti da izvori ne sadrže takve podatke iz kojih bi se mogli sagledati objektivni kriteriji za određivanje jasnog etničkog karaktera i etničke pripadnosti pojedinih grupa. Naša historiografija je, u slučaju čitava ovog izazova, neovisno o svemu što je dosad učinjeno i čega zbilja ima vrlo mnogo, naročito s kulturološkog stajališta, još uvijek suočena s vrlo velikim nepoznanicama. Vezano uz pojam ‘Vlah’, otvorimo li na str. 569 znameniti rječnik ‘Gazophylacium’ Ivana Belostenca, pisan u 17. stoljeću, naći ćemo pojam ‘Vlah’ tumačen latinskim izrazima ‘Valachus, Rascinus, Trax, Tracus, Thr(a)cis’. Za Belostenca bi Vlah i Rašanin (Rascianus) bili sinonimi, a Rašani su Srbi. Što se tiče nazivanja srpskog stanovništva, više se ozbiljnih istraživača time bavilo, a među posljednjima Drago Roksandić. Oni su za Srbe u Varaždinskom generalatu utvrdili kako je primjerice zagrebačkog biskupa interesirao prije svega njihov socijalni tj. ‘vlaški’ status, pa u izvorima zagrebački biskupi najčešće govore o Vlasima, ali nije slučajno što u isto vrijeme Sveta Stolica ustrajno govori o Rašanima. Habsburgovci će za isto stanovništvo do davanja povlastica 1630. češće govoriti o Rašanima nego o Vlasima. Upravo su raško/srpske reference bile češće kada je riječ bila o konfesionalnim pitanjima, a vlaške kada je riječ bila o socijalnom i statusnom. Kao vjernici nazivani su Rašani ili Srbi, dok im je u socijalnom i/ili statusnom smislu vlaška apelacija bila bliža. Prema onome što sam istraživao za svoj doktorat, utvrdio sam da Nikola Peašinović u jednom dokumentu iz 1610. izričito govori o ‘yezero vitezow Zerbzkyh zynow’, dakle o tisuću vitezova srpskih sinova u Varaždinskom generalatu, što jasno ukazuje da oni o sebi nedvosmisleno govore kao o Srbima. Ima li interakcije između Srba iz sjevernih područja Hrvatske s onima južno od Save, odnosno Kupe prije druge polovine 19. vijeka, kada je rasformirana Vojna krajina? Predstavnici Srba s prostora današnje sjeverozapadne Hrvatske bili su redovito zastupljeni na srpskim narodno-crkveni saborima. Pokazatelj interakcije su i pravoslavni trgovci, dijelom Srbi, koji su se od 17. stoljeća postepeno preseljavali iz Osmanskog Carstva u Habsburšku Monarhiju radi posla. U njihovim je rukama bila gotovo sva kopnena trgovina između Bliskog istoka i srednje Europe. Možemo se sjetiti i književnika Petra Preradovića, čiji su se srpski preci u Varaždinski generalat doselili iz Potiske vojne krajine, ali i brojnih drugih. Osim brojnih crkvenih lica i trgovaca, mnoštvo oficira je komuniciralo u svim smjerovima. Spomenimo primjer Mihajla Mikašinovića (1715.-1774.), koji je od Marije Terezije 1760. dobio barunstvo, a 1766. postao feldmaršal-lajtnant, kao prvi Srbin s tako visokim činom u Habsburškoj Monarhiji. Mikašinović je nakon sudjelovanja na više europskih ratišta i više službi u Vojnoj krajini dobio povjerenje za upravljanje Karlovačkim generalatom. U toj je službi dao veliki doprinos razvoju srpskog školstva, a doprinio je i utemeljenju pravoslavne kapele Sv. Nikole u Karlovcu. Mikašinović je bio uvjereni pravoslavac koji je stečeno obrazovanje i položaj koristio za zaštitu interesa pravoslavne crkve te općenito stanovnika Vojne krajine. On je novčanim sredstvima pomagao opremanje i obnove brojnih pravoslavnih crkava i manastira. Streloviti Mikašinovićev uspon naglo se zaustavio zbog njegovog držanja na srpskom narodno-crkvenom saboru u Sremskim Karlovcima 1769., kada se birao novi karlovački arhiepiskop. Habsburški je dvor pokušao tom prilikom konačno uspostaviti snažniju kontrolu nad pravoslavnom crkvom u sklopu svojih općih nastojanja k centralizaciji Monarhije. Mikašinović je na saboru sudjelovao kao poslanik Gornjokarlovačke eparhije. Svojim držanjem i odbijanjem da glasa za izbor dotadašnjeg vršačkog episkopa i kandidata Beča Jovana Đorđevića za arhiepiskopa i pristajanjem uz gornjokarlovačkog vladiku Danila Jakšića pao je u nemilost bečkog dvora. Po završetku sabora poslan je na zapovijed Marije Terezije iz Osijeka u Karlovac, a Generalkomandi je dan nalog da strogo prati njegovu aktivnost i dopisivanje. Godine 1771. suspendiran je iz službe, nakon čega se nastanjuje u Koprivnici, da bi 1774. umro u Beču. Što se od baštine Srba sjeverozapadne Hrvatske očuvalo do danas? Ima toga mnogo pa ću spomenuti tek nekoliko primjera. Za Kantakuzinu (Katarinu) Branković je u Varaždinu u 15. stoljeću prepisan Apostol, kao važna bogoslužbena knjiga koja se sačuvala do danas u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. To je najstarija do sada poznata srpska rukopisna knjiga pisana ćirilicom na tlu hrvatskih zemalja. Na 258. stranici je zapis: ‘Slava u Trojici Jedinomu Bogu, koji je dao posle početka i svršetka svakome dobrom delu koje se s njim počinje i svršava. U godini 6962 (1454) ispisa se ovaj božanstveni praksi (Praksapostol) u Varaždinu, Celjske oblasti, pri blagočestivoj gospođi kneginji Kantakuzini kćeri despota Đurđa samodršca srpskog.’ Od velike važnosti su i tzv. Statuta Valachorum iz 1630. godine. Ostao je i manastir Lepavina i brojne crkve. Kada se govori o Srbima i njihovom prisustvu u Hrvatskoj, obično se spominju Kordun, Banija, Lika i sjeverna Dalmacija, odnosno područja koja je obuhvaćala Vojna krajina, dok se Srbi u sjevernoj Hrvatskoj uglavnom ne spominju. Zašto je tome tako? Postoji profesionalna historiografija s hrvatske i sa srpske strane koja je daleko od podložnosti mitovima i bilo bi dobro da se takav pristup prenosi na mlađe generacije i da dopire do šire javnosti. Na takav sam način nastojao pristupiti zajedno s kolegom Škiljanom u knjigama o Srbima u Varaždinskoj županiji i o parohiji Salnik nedaleko od Zagreba. U njima sam se bavio poviješću do sredine 19. stoljeća, a kolega Škiljan novijim razdobljem. Istaknuo bih još jedan detalj iz etnokonfesionalno izmiješanog Varaždinskog generalata koji je kroz 18. stoljeće obilježen s jedne strane sukobom oko pokušaja širenja unije pravoslavaca s Rimom, a s druge jakim otporom lokalnog stanovništva svih konfesija reformama vojnokrajiškog sustava usmjerenim modernizaciji koje su provodile habsburške vlasti. Moj kolega s Filozofskog fakulteta Dragan Damjanović i ja u završnoj smo fazi izrade članka o vizualizaciji protonacionalnih identiteta sredinom 18. stoljeća u Varaždinskom generalatu Vojne krajine kroz političke poruke sakralnih kompozicija u prostoru konflikta. Radi se o obradi slikarskih kompozicija na ikonostasima koje predstavljaju rane primjere vizualizacije srpskih i hrvatskih (proto)nacionalnih ideologija koje će svoj puni procvat doživjeti na ovim prostorima tek gotovo stoljeće kasnije. Te je kompozicije izveo slikar Joakim Marković, porijeklom iz Novog Sada, u dvije pravoslavne crkve, u Plavšincu kraj Koprivnice i u Dišniku nedaleko od Garešnice, a vezane su uz mecenatsku djelatnost Mihajla Mikašinovića koji je definirao političke poruke na njima. Kompozicije su završene 1750. godine, a iznimne su sadržajem na cijelom južnoslavenskom području pod tadašnjom habsburškom vlašću. Na dišničkom ikonostasu prikazani su hrvatski i srpski grb, a na plavšinačkom ikonostasu prikazane su dvije scene. Prva je ‘Srbi i Hrvati pred bizantskim carem Bazilijem Makedoncem, koji im dodjeljuje pravo naseljavanja’ kojom se ističe Mikašinovićev stav o autohtonosti ovih naroda na teritoriju Varaždinskog generalata. Neuobičajenost sadržaja ove kompozicije predstavlja okolnost da bizantski car prava ne dodjeljuje teritorijima već narodima. Drugom scenom ‘Predstavnici svjetovne i crkvene vlasti Srba i Hrvata pred austrijskim carem Rudolfom II. dobivaju privilegije’ naglašava se željena ravnopravnost katolika i pravoslavaca, ali i ističe pravo pravoslavnih krajišnika na ispovijedanje vjere, jer je položaj katolika u Habsburškoj Monarhiji bio privilegiran. Ta je kompozicija nastala kao odraz otpora lokalnog pravoslavnog stanovništva prema širenju unije. Na plavšinačkim se kompozicijama na više razina uočavaju počeci procesa nacionalne homogenizacije koja će se na ovome području intenzivirati tek od druge četvrtine 19. stoljeća, pa i kasnije. Sadržaji kompozicija pokazatelji su s jedne strane infiltriranja protonacionalnih ideja u male sredine, a s druge predstavljaju pokušaj vizualnog prikazivanja težnji lokalnog stanovništva i u odnosu na lokalne, krajiške organe vlasti i u odnosu na Beč u doba jakih političkih previranja. Kompozicije u Dišniku čuvaju se i dalje u tamošnjoj crkvi, a plavšinačke se danas nalaze u Muzeju Mitropolije zagrebačko-ljubljanske SPC-a u Zagrebu, gdje se nalazi mnoštvo ostataka baštine Srba s prostora današnje sjeverozapadne Hrvatske, koje bih svima preporučio za razgledanje. Nenad JOVANOVIĆ