Претражи Живе Речи Утехе
Showing results for tags 'pešića'.
Found 1 result
-
Grigorije prvi put o nepravdi prema Vidiću, povratku Žoca i lekcijama Pešića NOVA S Autor:Vojislav Milovančević 07. jan. 2022 Foto:Zoran Lončarević/Nova.rs/Dragan Mujan/Nova.rs/Starsport "Povratak Željka Obradovića je pokazatelj da i naš predsednik može nekad da napravi pravi potez. Kao što je i dolazak Piksija u fudbalsku reprezentaciju pravi potez i dolazak Svetislava Pešića u košarkašku reprezentaciju. To se sigurno nije dogodilo bez predsednika, kao što bez njega nije bilo ni ono pre što smo imali, ali to sad nema veze, jer ovi ljudi svakako daju svoj doprinos", rekao je u intervjuu za "Novu" episkop diseldorfski i cele Nemačke, Grigorije Durić. U velikom novogodišnjem intervjuu za „Novu“, vladika Grigorije govorio je o svom prijateljstvu sa legendarnim košarkašem Dejanom Bodirogom, odlascima na Zvezdin sever, fudbalskim razgovorima sa svojim duhovnim ocem Atanasijem, kao i o tome zašto smatra da je prema bivšem kapitenu Mančester Junajteda, Nemanji Vidiću, učinjena velika nepravda. U prvom sportskom intervju, episkop diseldorfski i cele Nemačke otkriva kako je upoznao Ronaldinja, ko su, po njegovom mišljenju, najbolji fudbaleri u istoriji i zbog čega misli da je Novak Đoković nivo iznad Rafaela Nadala. Često ističete važnost sporta. Kojim sportom ste se bavili? Ja sam od onih sportista koji su sve probali. Igrao sam fudbal, košarku, stoni tenis, tenis. Kao sva druga deca, bavio sam se različitim sportovima i mogu reći da su mi poneki baš dobro išli. Bavio sam se i borilačkim sportovima, karateom, aikidom i pomalo boksom i nisam bio loš ni u tome. To su individualni sportovi koji mogu mnogo da pomognu i u kolektivnim sportovima. Sport je dobar zato što nas pokreće na aktivnost, rad i na sve što je dobro. Mislim da nije moguće odvajati naše telo od naše duše. Zato je uvek dobro baviti se sportom, ali je dobro obavljati i fizičke poslove, kretati se, makar šetati. Jedino nije dobro samo ležati, sedeti i nemati nikakvu aktivnost. Postoje teze da po zdravlje čoveka nije dobro profesionalno bavljenje sportom. Kakav je vaš stav o tome? Za mnoge će biti iznenađenje, ja sam tu bilzak onom stavu koji ima proslavljeni košarkaš Duci Simonović. Mislim da su ljudi preterali u tom profesionalnom bavljenju sportom, ali ljudske granice su ogromne i ispituju se. Nije svaki čovek za sve i nema svako te kapacitete da napreduje. Recimo, vidimo da su Novak Đoković i Rafael Nadal bili egal jedno vreme, ali je Đokovićeva fizička konstitucija mnogo bolja i izdržljivija. On i dalje traje, a Nadal praktično ne može da se vrati na taj nivo, baš zbog tih fizičkih dometa. Vladika Grigorije Foto: Nemanja Jovanović/Nova.rs Jeste li se upoznali sa Novakom Đokovićem? Dva ili tri puta smo se videli. Upoznao sam ga još dok je bio mlad, na tom Dejvis kupu u Beogradu. Dobar je mladić i to se vidi. Videli smo se jednom i u crkvi kod Nikšića, kada sam upoznao njegove stričeve i to pleme iz kog on potiče. Tada sam shvatio da tu ima dosta genetike koja je nadograđena tim silnim treninzima. Novak je poznat po tome što mnogo pažnje posvećuje tom duhovnom aspektu. Da li vam se nekad obratio sa molbom za neki savet u tom smislu? Razgovarao sam sa njima u hotelu u vreme održavanja pomenutog Dejvis kupa i to je bilo veoma prijatno iskustvo za mene, a čini mi se i za njih. To su mi rekli posle kad su osvojili taj Dejvis kup. Nakon toga, ja sam otišao svojim putem, a Novak je otišao svojim putem, na svu sreću putem slave. Jeste li navijač jednog od večitih rivala? Ja sam bio navijač Crvene zvezde oduvek. Danas, kad gledam utakmice, ponekad me povuče ona mladalačka nostalgija. Sreo sam nedavno Dejana Stankovića, u nekom restoranu u Beogradu, rekao sam mu da navijam za Zvezdu i da je volim. Voleo sam i njega kao igrača. Ja sam gledao Zvezdu u najsrećenije vreme. Generaciju Vladimira Petrovića Pižona, kao srednjoškolac u Beogradu, a gledao sam kasnije i generaciju Dragana Stojkovića Piksija, koja je je kasnije postala i prvak Evrope i sveta. Posle toga sam otišao u rat i bilo je teže pratiti. Foto: Peđa Milosavljević/Starsport Išli ste na utakmice? Naravno, i to sam išao na severnu tribinu, kao dečak i kao bogoslov. Moja prva velika utakmica je bila ona protiv Barselone, kad je Maradona lobovao Diku Stojanovića. Inače, mnogo volim Maradonu. Imao sam takođe priliku da se sretnem i sa Ronaldinjom u Barseloni. Sreo sam i Krojfa i Kapela, a igrao sam mali fudbal sa genijalnim Dejanom Savićevićem. Nema dalje. Maradona i Ronaldinjo, Piksi i Dejo… Njih četvorica su za mene fudbalska poezija, čast svima drugima. Kako ste se upoznali sa Ronaldinjom? Tad je u košarkaškom klubu Barselona igrao Dejan Bodiroga i bili smo u istom restoranu. Njih dvojica su razgovarali, kao dva velika igrača i prijatelja, a ja sam tu stajao i slušao. Dejan je mene predstavio, rukovali smo se i ja sam bio dovoljno srećan za nekoliko dana i evo – za čitav život. Ispada je većina episkopa na strani Crvene Zvezde. I sam patrijarh je zvezdaš. Ima li kod vas neko ko navija za Partizan? Ne znam za to. Recimo, nedavno sam čuo da je umro Moca Vukotić i prošla me je neka jeza. Ja sam ga gledao još kad je igrao. Ti igrači tog vremena, kakvi su to bili ljudi! Nije bilo toga da neko voli Zvezdu, a mrzi Partizan, već je isključivo postojao veliki respekt. Mi smo znali da igrači Partizana mogu da nas pobede i čak ponize, i bilo je takvih momenata. Stoga mi je čudno kad ljudi mrze nekog drugog zato što vole suprotan klub. Da li razgovarate sa drugim episkopima o sportu? Naravno, toga je uvek bilo. Naročito dok je bio živ vladika Atanasije. On je bio tipični zvezdaš, baš je voleo fubal i mnogo smo voleli da pričamo o fudbalu. Bilo je tu mnogo zanimljivih teza. Na primer, Atanasije je govorio da dribling nije nešto što je logično i posledica logike, već nešto što je predlogično. Dakle, čovek najpre nešto uradi, pa se onda pokaže da je to logično. Meni je to bilo zanimljivo, to njegovo shvatanje, a kasnije sam to primenjivao i viđao u drugim segmentima života, da se čovek ponaša “predlogično”, kao po nekom instinktu. Kad sam sa njim razgovarao o fudbalu, pričali smo i o tome šta karakteriše velikog igrača u odnosu na nekog prosečnog – to što veliki igrač napravi potez, najčešće je to pas, koji niko na stadionu ne očekuje, i po tome je on veći od svih. To je Ronaldinjo, to je Maradona, to su bili u košarci Dejan Bodiroga, Mirza Delibašić, Dragan Kićanović, a danas Nikola Jokić. Neretko se govori o vašem odnosu sa legendarnim Dejanom Bodirogom. Odakle poznanstvo sa njim? Ono potiče iz jednog događaja koji je bio vrlo značajan u mom životu. Naime, upoznali smo se preko jednog prijatelja. To malo ko zna, a ja volim kad imam priliku da to kažem – Dejan, Vlade Divac i Peđa Stojković su pomogli operaciju jedne devojčice, na moju molbu i to u velikom novčanom iznosu. Upoznali smo se zahvaljujući toj njegovoj dobroti, koju on, naravno, ne pominje, a koja se vidi iz aviona. Više od 20 godina smo prijatelji, postali smo to malo pre nego što je on doživeo potpuni vrhunac svoje karijere. Osvojio je sve što se može osvojiti, oženio se, dobio je sina Nikolu. Mi smo nerazdvojni prijatelji, radili smo neke lepe humane i sportske stvari zajedno i ono što je najvažnije, vrlo pažljivo i odgovorno gajimo to naše prijateljstvo. Dotakli smo se košarke. U Partizan se pre šest meseci vratio najveći evropski trener Željko Obradović. Kako vidite tu njegovu odluku da dođe u Beograd posle 30 godina? Koliko to znači srpskoj košarci? Mislim da je on bukvalno rođen za taj posao. Pamtim ga i kao dobrog igrača. Njegov povratak je pokazatelj da i naš predsednik može nekad da napravi pravi potez. Kao što je i dolazak Piksija u fudbalsku reprezentaciju pravi potez i dolazak Svetislava Pešića u košarkašku reprezentaciju. To se sigurno nije dogodilo bez predsednika, kao što bez njega nije bilo ni ono pre što smo imali, ali to sad nema veze, jer ovi ljudi svakako daju svoj doprinos, jer su oni profesionalci i genijalci u svom poslu. Mnogo cenim Željka Obradovića, u porazima i u pobedama i u njegovoj filozofiji života. Isto tako veoma cenim i mnogo dobro poznajem Pešića, družimo se u Minhenu. Njega smatram bukvalno za nekog čoveka kod koga bih slao mlade ljude da se poučavaju, ali ne samo košarci, već i životu. Svako ko provodi vreme sa Pešićem ima neku zanimljivu angedotu iz tog zajedničkog druženja. Možete li vi neku da nam ispričate? Postoji jedna pouka koju mi je ispričao, a koju ne mogu da prenesem u potpunosti. U suštini, naučio me je da često čovek mora da pogazi sebe i svoj princip da bi pobedio tim. On me naučio da čovek i kad sebe ponizi, mora u tome da bude dostojanstven. Naravno, on kao Piroćanac mnogo lepše priča o tome od mene i bilo bi dobro da ga nekad pitate o tome. Reč je o jednom ozbiljno pametnom čoveku. Njegov sin Marko je, kao što znate, dugogodišnji sportski direktor košarkaškog kluba Bajern. Isto tako je bio i izuzetan košarkaš. U pitanju su izvanredni ljudi. Srbija ima izvanredne ljude.
Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука. Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано. Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.
© ☦ 2021 Сва права задржана.