Претражи Живе Речи Утехе

Aleksandar Mitrović, sin vlasnika Pinka Željka Mitrovića, osuđen je na 12 meseci nošenja nanogice u svom stanu i zabranu upravljanja motornim votilom na godinu dana, zbog saobraćajne nesreće u julu 2013. kada je na pešačkom prelazu u Ustaničkoj ulici pregazio 17-godšinju Andreu Bojanić, rečeno je za N1 u Prvom osnovnom sudu u Beogradu. Mitrović je osuđen na jedinstvenu kaznu za oba krivična dela: teško delo protiv bezbednosti javnog saobraćaja i nepružanje pomoći licu povređenom u saobraćajnoj nezgodi. Mitroviću će u kaznu biti uračunaro i vreme provedeno u pritvoru od 19. jula do 4. oktobra 2013. godine. Vlasnik televizije Pink Željko Mitrović izjavio je danas da njegov sin Aleksandar nije kriv za saobraćajnu nesreću u kojoj je poginula Andrea Bojanić već da ga je sud osudio samo zbog toga što je njegov sin. „Posle tri veštačenja, koje nisam tražio ja ili moj sin Aleksandrar već Tužilaštvo, sva tri su potvrdila da moj sin Aleksandar nije kriv, ali je danas sud osudio mog sina samo zato što je moj sin. E, moj časni sude!“, naveo je Mitrović na svom tviter nalogu. Aleksandar Mitrović je osuđen na 12 meseci nošenja nanogice u svom stanu i zabranu upravljanja motornim vozilom na godinu dana za dva krivična dela – teško delo protiv bezbednosti javnog saobraćaja i nepružanje pomoći licu povređenom u saobraćajnoj nezgodi. On je 18. jula 2013. godine, vozeći džip Ustaničkom ulicom, iz pravca Bulevara kralja Aleksandra prema Ulici Vojislava Ilića, na pešačkom prelazu udario i usmrtio 17-godišnju Andreu Bojanić. Otac nastradale devojke i tužilaštvo najavili su žalbu na presudu.

Katekizam u šest poglavlja izlaže pravoslavni nauk, a posljednje je poglavlje pod naslovom “Temeljna načela za odnos Ruske pravoslavne Crkve prema nepravoslavnima”, izazvalo najviše reakcija. Foto: Shutterstock.com “Crkva osuđuje one koji, služeći se neistinitim informacijama, namjerno iskrivljuju svjedočansku zadaću Pravoslavne Crkve u nepravoslavnom svijetu i svjesno kleveću Crkvene vlasti optužujući ih za “izdaju pravoslavlja”. Ulomak je ovo iz budućeg Katekizma Ruske pravoslavne Crkve čiji je nacrt uz blagoslov i dopuštenje patrijarha Kirilia objavilo biblijsko-teološko povjerenstvo kojemu je 2009. godine povjerena njegova priprema. Katekizam u šest poglavlja izlaže pravoslavni nauk, a upravo je posljednje poglavlje pod naslovom “Temeljna načela za odnos Ruske pravoslavne Crkve prema nepravoslavnima”, u kojemu se nalazi i ulomak s početka našega članka, izazvalo najviše reakcija. Premda nije riječ o nekom revolucionarnom obratu i promjeni stava prema ekumenizmu, već potvrdi dosadašnjeg nauka i prakse, činjenica da se tema ekumenizma uopće nalazi u nacrtu katekizma, te da je tekst šestog poglavlja (kao i prethodna dva) definitivan, budući da ga je potvrdio Arhijerejski sabor Ruske pravoslavne Crkve, izazvala je brojne kritike onih koje budući Katekizam prepoznaje kao “ekstremističke skupine unutar lokalnih Pravoslavnih Crkvi” koje ekumenizam koriste kako bi kritizirali crkvene vlasti i stvarali podjele i shizme unutar Crkve. Tekst katekizma oslanja se i na svepravoslavni susret u Solunu iz 1998. godine na kojemu je potvrđeno kako tijekom desetljeća sudjelovanja u ekumenskom pokretu, predstavnici Crkvi nikada nisu izdali pravoslavlje, već su “uvijek i potpuno bili vjerni i poslušni nadređenim crkvenim vlastima i djelovali u potpunom skladu s kanonskim propisima, naukom ekumenskih sabora, crkvenih Otaca i Svetom predajom Pravoslavne Crkve”. Pravoslavni portal Orthochristian.com podsjeća da ovakvo razmišljanje o ekumenizmu i sudjelovanju Pravoslavne Crkve u ekumenskom pokretu ne dijele svi pravoslavni vjernici. Među najvažnijim kritičarima navode se o. Justin Popović, Starac Pajsije, o. Serafim Rose i Starac Efrem Katunakijski koji su vrlo oštro osuđivali ideju ekumenizma, kao i sudjelovanje Pravoslavne Crkve u ekumenskom pokretu. Za o. Justina Popovića, vjerojatno najvećeg teologa i duhovnika Srpske pravoslavne Crkve dvadesetog stoljeća, ekumenizam je zajedničko ime za pseudocrkve Zapadne Europe, “svejeres – svehereza” i najveće zlo za pravoslavlje. Zanimljivo je vidjeti kako je stavove i razmišljanja o. Justina Popovića protumačio njegov učenik episkop bački Irinej, komentirajući upravo zaključke svepravoslavnog susreta u Solunu 1998. godine. Prema episkopu Irineju o. Justin ” nije kritizirao ideju dijaloga, svjedočenja, ljubavi”, već “ideologiju ekumenizma kao neki oblik ‘novoga kršćanstva’ kojim su se bavili neki ekumenski krugovi”, što bi predstavljalo ekleziološku herezu. “Meni se čini da ti ljudi koji se pozivaju na oca Justina kako bi potvrdili svoju raskolničku ideologiju nešto miješaju – ponekad nesvjesno, a ponekad i svjesno… Čini mi se da pozivati se na njega, pokušavajući opravdati nagli raskid sa svim nepravoslavnim kršćanima, odričući svaki dijalog, svaki dodir – predstavlja duboku nepravdu prema njegovoj osobi, prema njegovoj teološkoj poziciji”, kazao je svojeremeno episkop bački za časopis Moskovske patrijaršije “Crkva i vrijeme”, dodajući kako su stavovi poput njegovih vjerojatno spriječili odlazak u drugu krajnost “naivnog, sentimentalnog ekumenizma bez uvjeta i granica kako su govorili u vrijeme (carigradskog) patrijarha Atenagore”, a koji će u liku oca Justina naći oštrog i dubokog kritičara. Episkop Irinej ulogu Pravoslavne Crkve u ekumenskom pokretu najprije vidio kao prigodu i mogućnost za svjedočenje vjere i odgovornosti Crkve za spasenje čitavoga svijeta, uz suradnju i bez zatvaranja u sebe, ali s oprezom, “razlučujući duhove”, kako bi se izbjegli “falsifikati i greške”. Želimo li sažeti izložiti stav Pravoslavne Crkve prema nepravoslavnima i ekumenizmu, poslužit ćemo se dokumentom pod nazivom “Osnovna načela odnosa Ruske pravoslavne Ckve prema inovjerju” u kojem čitamo: “Najvažniji cilj odnosa Pravoslavne Crkve s inovjerstvom jest uspostava Bogom zapovjeđenog jedinstva kršćana (Iv 17, 21) koje ulazi u božanski promisao i prapada samoj biti kršćanstva. Ova zadaća je od prvorazrednog značenja za Pravoslavnu Crkvu na svim razinama njenog postojanja. Ravnodušnost prema toj zadaći ili njegovo odbacivanje jest grijeh u odnosu na Božju zapovijed o jedinstvu. Po riječima sv. Bazilija Velikog ‘oni koji iskreno i stvarno rade za Gospodina trebaju sav svoj trud uložiti kako bi ponovno doveli do jedinstva u Crkvu one koji su na toliko mnogo načina međusobno podijeljeni’. Međutim, priznajući potrebu za uspostavljanjem narušenog kršćanskog jedinstva, Pravoslavna Crkva tvrdi kako je istinsko jedinstvo moguće isključivo u okrilju Jedne, Svete, Saborne (Katoličke) i Aposotolske Crkve. Svi ostali modeli jedinstva su neprihvatljivi… Uspostavljanje kršćanskog jedinstva kroz vjeru i ljubav može doći isključivo odozgor, kao dar Svemogućega Boga. Izvor jedinstva je u Bogu i zato će biti uzaludan isključivo ljudski napor za njegovo uspostavljanje, jer “ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji” (Ps 127, 1)… Pravoslavna Crkva je čuvarica Predaje i milosnih darova drevne Crkve i stoga smatra da je njezina osnovna zadaća u odnosima s inovjerjem neprekidno i postojano svjedočenje koje vodi razotkrivanju i prihvaćanju istine izražene u toj Predaji.” U tom svjedočenju i dijalogu, Pravoslavna Crkva neće na jednak način pristupiti svim nepravoslavnim zajednicama, o čemu čitamo i u Online Katekizmu objavljenom na mrežnoj stranici Odjela za vanjske poslove Ruske pravoslavne Crkve: “Treba li pravoslavni vjernik sve nepravoslavne kršćanske zajednice gledati kao heretične? Prema nekim pravoslavnim teolozima treba. Ipak, službeni stav većine Pravoslavnih Crkvi sadrži zauzima veću otvorenost prema drugim kršćanskim zajednicama, osobito onima čija je ekleziologija jednaka ili bliska pravoslavnoj, a to su Katolička Crkva i Istočne (Predkalcedonske) Crkve. Prva Crkva imala je strog odnos prema hereticima… Ipak, moramo znati kako su hereze prvih stoljeća odbacivale temelje kršćanske vjere… To se ne može reći za većinu današnjih kršćanskih zajednica budući da one prihvaćaju temeljne dogme Crkve. Pravoslavni kršćani stoga trebaju razlikovati nepravoslavlje od hereze. Sveti Filaret Moskovski vjerovao je kako bi izjednačavanje katoličanstva s arijanizmom bilo ‘prestrogo i kontraproduktivno’.” Na koncu možemo zaključiti kako nacrt Katekizma Ruske pravoslavne Crkve, kao što smo na početku rekli, ne sadrži nikakav revolucionaran stav o ekumenizmu, već jednostavno želi naglasiti važnost “ekumenske misije” shvaćene kao svjedočko poslanje Pravoslavne Crkve i svakog pravoslavnog vjernika u suvremenom svijetu i dužnost svjedočenja Istine onima koji su ju napustili. Ukratko, dijalog u ljubavi i istini. Ono što u spomenutom nacrtu Katekizma donekle predstavlja novost jest oštro i službeno razračunavanje s onim pravoslavnim vjernicima koji nedobronamjerno, iz svojih egoističnih interesa ili iracionalnog straha odbijaju svaki oblik dijaloga s nepravoslavnima. Cjeloviti tekst nacrta Katekizma možete pročitati ovdje: theolcom.ru. Miodrag Vojvodić | Bitno.net https://www.bitno.net/vijesti/svijet/pravoslavna-crkva-i-ekumenizam-katekizam-o-ekumenizmu/