Претражи Живе Речи Утехе

Za Dan sjećanja na holokaust i sprečavanja zločina protiv čovječnosti izabran je 27. siječnja jer je na taj dan 1945. ruska armija oslobodila oko 7.000 zatvorenika koje su ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Poljskoj. Sistematska i namjerna destrukcija jednoga naroda ili etničke grupe se iz perspektive međunarodnoga prava smatra najtežim od svih mogućih zločina. Zovemo ga genocid. To je zločin protiv čovječnosti, zločin koji teško i danas možemo razumjeti. Holokaust, masovno umorstvo Židova u Europi (Hitler je želio zbrisati i Rome), je grčka riječ koja znači ”potpuno spaljen”, a obilježava razdoblje od 1933. do 1945. koje karakterizira neprekidna eskalacija sve brutalnijih mjera nacističkih vlasti i njihovih pomagača. Vrhunac je bilo ”konačno rje­šenje” (Endlösung), što je u nacističkoj terminologiji bio eufemizam za masovno ubijanje i uništenje čitavog europskog židovstva. Povijest holokausta je pedantno i na široko dokumentirana, kako pokazuje 72 milijuna stranica, 300.000 fotografija i 23.000 predmeta u arhivima Yad Vashema u Izraelu. Naši povijesničari još duguju iscrpno istraživanje o zločinačkom ustaškom režimu. Tragična je činjenica da veći dio naše mladeži nije informirana o njemu U civiliziranom svijetu javne institucije i mediji provode posebne programe koji se bave antisemitizmom, a njega ima i u nas iako je pojačana obrazovna aktivnost. To što se holokaust (šoah na hebrejskom) dogodio i na području tzv. Nezavisne Države Hrvatske, dakle i na teritoriju sadašnje Republike Hrvatske, trebalo bi nas činiti izuzetno osjetljivima i nepopustljivima prema bilo kakvoj pojavi negacionizma i relativiziranja bilo čijih zločina, odnosno uzdizanja ili nekritičnoga predstavljanja bilo kojeg od ustaških dužnosnika i ubojica, od Ante Pavelića na niže. Povijest holokausta je pedantno i na široko dokumentirana, kako pokazuje 72 milijuna stranica, 300.000 fotografija i 23.000 predmeta u arhivima Yad Vashema u Izraelu. Naši povijesničari još duguju iscrpno istraživanje o zločinačkom ustaškom režimu. Tragična je činjenica da veći dio naše mladeži nije informirana o njemu. Mnogi ne znaju o strahovitom zločinu koji su Srbi počinili kod Ovčare u studenom 1991. ili Hrvati kod Mrkonjić grada u listopadu 1995., a kamoli o stradanjima u Jadovnom ili Jasenovcu u režiji ustaških mesara. Izazov je to i za Katoličku crkvu, pogotovo što je 1941. podržala ustaški režim i što se do dana današnjega nije ispričala i pokajala na adekvatan način, a željela bi se baviti obrazovanjem djece i mladeži. Nobelovac Elie Wiesel, koji je preživio čak tri nacistička logora, kao i naš oskarovac Branko Lustig ili antifašist koji je također preživio Auschwitz Oleg Mandić, naučili su me da moramo svjedočiti u ime onih koji su stradali kao nevine žrtve i da to moramo učiniti odgajajući za mir. Jer što će nam sjećanje na holokaust bez želje da nam se ne ponovi povijest koja u nas ima neumoljivu sklonost prema nasilju? Što se mene tiče, ja imam jedan mali ritual. Možda je mnogima zajednički. Svaki puta kada u Zagrebu prolazim Praškom ulicom, na trenutak stanem pred praznim prostorom, sada parkiralištem, tamo gdje je stajala sinagoga i pomislim na silne ubijene Židove, na stradale Rome, Hrvate, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce, Slovence i druge u pokušaju da oživim duh snošljivosti i kajanja, da ne odustanem, jer teška vremena, nažalost, još nisu prošla. Zašto? Jer još uvijek pred nama stoji teška zadaća da demontiramo mitove naše povijesti, da se odupremo manipulacijama svake elite, da gdje god stignemo progovorimo o stvarnim problemima naše sadašnjosti. Da kažemo istinu o barbarima. Valja upozoriti na još uvijek prisutan problem antisemitizma u modernom društvu. Ima ga i u nas. Itekako ga ima. I zato, parafrazirajući pismo koje je njemački kancelar Konrad Adenauer u veljači 1946. poslao prijatelju, katoličkom svećeniku u Bonnu (”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije, jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički”), grijesi u hrvatskoj nacionalnoj stvarnosti su činjenice kao što je praznina u Praškoj ulici u Zagrebu gdje sramota traje jer sinagoga i prateći kulturni centar nikako da se dogode! Još nešto. Hrvatska biskupska konferencija još nikad nije NDH proglasila zločinačkom tvorevinom, a Jasenovac magnum crimenom, podrazumijevajući da je zločinac Ante Pavelić ipak ostvario tisućljetni san hrvatskog naroda, kako obznanjivahu ustaške novine iz tog tragičnog vremena. Da je zločin Jasenovca u temeljima Republike Hrvatske, ona bi bila zločinačkom tvorevinom, no ona to (na sreću) nije. Međutim, kada se analiziraju, na primjer, govori (nad)biskupa na Bleiburškom polju, vidi se da se veliča vojska NDH i žali zbog stradavanja ”nevinih” ustaša. Taj refleks ne bi trebao iznenaditi: Katolička crkva se dosta puta priklonila fašističkim diktatorima, genocidnim režimima, masovnim ubojicama, organizatorima logora smrti, silovateljima i otmičarima djece! Pa i kada osuđuju zločine NDH-zije, predstavnici Katoličke crkve stalno moraju balansirati, nivelirati, relativizirati, svoditi na rat brojem žrtava. Zašto se broj žrtava mijenja ovisno o okolnostima i potrebama političkih režima i njihove vlasti? Zašto se neke žrtve nisu smjele ni spominjati, zašto mi u naše vrijeme ne spominjemo sve žrtve, nego neke prešućujemo, zašto ne brojimo sve, nego samo žrtve na svojoj strani te zašto Jasenovac nije do danas od političke prerastao u povijesnu temu? ”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije, jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički” Odmah nakon proglašenja NDH na udaru sistematskog državnog terora našli su se prije svega Srbi i Srpska pravoslavna crkva, s njima i Židovi, Romi i politički protivnici, prije svega komunisti i demokratski orijentirani Hrvati. Sve to odvijalo se pred očima Alojzija Stepinca koji je, manje-više, kako je napisao patrijarh srpski Irinej papi Franji – ”ćutao”. Važno je istaknuti da je on sudjelovao i u iniciranju nekih važnih dalekosežnih odluka koje su se uklapale u strateške ciljeve RKC i ustaške države, a ujedno i u planove o ”etničkoj reorganizaciji” Europe koju je provodila nacistička Njemačka. Na primjer: ne dovodeći u pitanje cijeli niz represivnih zakona i naredbi, koje je pratila mnogo surovija praksa, nadbiskup Stepinac se zalagao samo za to da se oni provode ”na čovječan način”. On nije dovodio u pitanje kompetencije države da donosi makar i najrepresivnije zakone. Ostaje nejasno kako su se sistematske mjere državnog terora mogle provoditi ”na human način” i nadbiskup je toga morao biti svjestan. Njegov stav je proizlazio iz osnovnog uvjerenja da je stvorena velika hrvatska država i da ima pravo i dužnost donositi zakone koje valja poštovati jer, po njegovom mišljenju, djeluje u interesu hrvatskog naroda i same Crkve. Nadbiskup se pri tome nije obazirao na činjenicu da je ta država stvorena agresijom osovinskih sila na Kraljevinu Jugoslaviju (kojoj je bio obećao lojalnost), da je organizirana na principima i u okviru ”novog europskog poretka”, odnosno na totalitarnim načelima, na vjerskoj i nacionalnoj netrpeljivosti i masovnoj represiji i uništenju diskriminiranih grupa. Povremene intervencije u korist progonjenih Srba i Židova izloženih genocidu, prije svega onih koji su prešli na rimokatoličku vjeru, te zakašnjelo povremeno javno osporavanje ideoloških načela na kojima su vršeni progoni nikada nisu ozbiljnije dovodili u pitanje podršku nadbiskupa Stepinca i Rimokatoličke crkve ustaškoj državi do samog kraja njenog postojanja. Dapače, sredinom 1943., nakon uništenja Židova, Stepinac će se i dalje pred samim papom Pijom XII. zalagati za priznanje NDH!! Nadbiskup Stepinac je imao vrlo naglašen moralni autoritet i velik utjecaj na vlasti NDH. To je svakako bio glavni razlog da mu ustaški vođa Ante Pavelić uoči sloma države i povlačenja iz zemlje ponudi prerogative vlasti, što je Stepinac odbio. Ostaje nejasno kako su se sistematske mjere državnog terora mogle provoditi ”na human način” i nadbiskup Stepinac je toga morao biti svjestan. Njegov stav je proizlazio iz osnovnog uvjerenja da je stvorena velika hrvatska država i da ima pravo i dužnost donositi zakone koje valja poštovati jer, po njegovom mišljenju, djeluje u interesu hrvatskog naroda i same Crkve Elem, tvrdi se da mi koji na te stvari upozoravamo napadamo, čak i mrzimo Crkvu. To nije točno. Crkva napada samu sebe sadržajem onoga što je izgovarala, ne samo u doba NDH, što je jednostavno pokazati i to na temelju izjava članova episkopata koji ne poznaju niti poštuju duh Drugog vatikanskog sabora. Slično je ponašanje predstavnika hrvatskih vlasti, cinične dabome (kako to pojašnjava kolega Dragan Markovina). To dokazuje da su i tada i danas na djelu oni koji prakticiraju moral fašista. A on je, u najkraćim crtama, kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija, u sljedećem: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima koliko nastojimo razviti svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom.” Bilo bi vrijeme da se ta praksa napusti: da Crkva jasno osudi ustaše i NDH te da Andrej Plenković prestane razvijati jedan diskurs za po doma, a drugi za Yad Vašem. View full Странице