Претражи Живе Речи Утехе
Showing results for tags 'orbitu?'.
Found 1 result
-
Sistem za dostavljanje astronauta do niske zemljine orbite “Orion” već nekoliko godina se toliko sporo razvija da bi se komotno moglo reći da stagnira. Najnovija informacija je da prvi let sa posadom ipak ne treba očekivati pre 2023. godine uprkos gromoglasnim najavama iz NASA-e da je let sa posadom 2021. “interni cilj”. Uzme li se u obzir da “prvi let sa posadom” ne znači i početak redovnog korišćenja te da on samo najavljuje verovatno višegodišnje testiranje izgleda da će Sjedinjene Američke Države još dugo vremena ostati zavisne od letelice dizajnirane pre šezdesetak godina, letelice direktnih konkurenata – ruskog Sojuza. "Prvi Orionov let sa posadom ipak ne treba očekivati pre 2023. godine" / Foto: NASA No, kanimo li odgovoriti na pitanje zašto država koja najviše ulaže u istraživanje svemira, koja ima još uvek najveći broj ljudi poslatih u svemir te koja planira da trajno ostane lider u ovoj sferi – zašto i kako je ona dopustila da em nema svoje vozilo za plasiranje ljudske posade do orbite em za transport ljudstva do Međunarodne Svemirske Stanice zavisi ili od jedne malene neprijateljski raspoložene države ili od ćudljivih, sumnjivih i jos uvek udaljenih projekata privatnih investitora? Skok u istoriju baca svetlo upravo na ovakav razvoj događaja: vratimo se stoga na ishitreno (danas se to vidi) obećanje Džona Kenedija dato naciji 1961. godine: “ (…) Biramo da do kraja decenije pošaljemo čoveka na mesec i bezbedno ga sa njega vratimo (…)”. Testiranje letelice Orion / Foto: NASA Kontekst u kojem je izgovorena donekle opravdava ishitrenost. Jer u prvoj polovini šezdesetih Sovjetski savez ozbiljno vodi u svemirskoj trci: prvi su poslali veštacki satelit koji je dostigao orbitu (a to je vrlo verovatno i jedna od dve i tehnički i tehnološki najzahtevnije komponente istraživanja svemira – što je i dalo za pravo Welch Daily Newsu da stavi prepoznatljivi naslov koji bi osam godina kasnije najradije zaboravili: “Russians win the space race”), prvi su u orbitu poslali živo biće (doduše sa tragičnim ishodom – ali to je i bio profil misije), prvi su poslali čoveka u orbitu i bezbedno ga vratili, prva dogotrajna misija u svemiru (i sa njom prva svemirska mučnina Germana Titova), prva žena u svemiru (doduše, to i nije bilo tehnički uspeh ali jeste emancipatorski, posebno imamo li u vidu da je se prva astronautkinja u svemiru nasla tek 1983.) prva misija ka Mesecu, prva “impact” misija, prvo kontrolisano sletanje na Mesec satelita bez posade, prva kompleksna orjentacija u svemiru, prva “svemirska šetnja”, prva sonda na drugoj planeti i slično. Za vreme dok su sovjetske rakete bile toliko uspešne da je isti dizajn i dan danas jedini uspešni dizajn za dostizanje orbitalnih brzina dovoljne nosivosti za ljudsku posadu – američke su rakete pucale kao kokice a prvi uspesi su bili tek malko kilavi i svakako iznuđeni – obzirom da, primerice, Alan Šepard na svom letu nije dostigao orbitalnu brzinu već je samo dostigao visinu koju su zahtevali međunarodni standardi za “dolazak do svemira” (100 kilometara visine). Stoga je Sjedinjenim Američkim državama politički potreban uspeh, pa se Kenedi latio podizanja uloga “diskurzivnom manipulacijom” te ciljem svemirske trke najednom i u tom trenutku neočekivano proglasio Mesec. Neočekivano ali ne i bez političkog rezona: “kraj decenije” je – čak i pod pretpostavkom da je osvojio drugi mandat – bio van jurisdikcije tog predsednika. I zaista: bilo je jednostavno i – kako bi se to na engleskom veoma precizno reklo “straight forward” – Mesec, čovek, pre isteka decenije. Više marketing no ozbiljna potreba, ovaj je zahtev formatirao i ceo profil misije Apollo. Lansiranje misije Apollo 11 – 16. jula 1969. godine u 9:32h po lokalnom vremenu / Foto: NASA No, da je Kenedi imao tu sreću da živ dočeka kraj svog (vrlo verovatno duplog) mandata 1968. godine, nije isključeno i da bi sama misija bila nesto drugačija (ako bi je uopste i bilo) te ne toliko ishitrena: em ne bi morao previše da se brine u svom drugom mandatu em bi imao političkog i socijalnog kapitala da profil misije, okvirne datume ili bilo šta drugo promeni bez prevelikih političkih posledica. Ovako, ubijen, zaradio je izvesnu političku auru neupitnosti (mnogo politike se nalazi iza svake tehnologije) a administracije nakon njega nisu žalile novca da bi izbegli gotovo izvesni prezir javnosti na izdajstvo ciljeva koje postavlja neko sa neupitnom aurom i zadatka koji je zapljunuo Kenedi. Koliko je u pitanju bio više marketing manje bilo šta drugo pokazuje i podatak da je “sletanje na mesec do kraja decenije” moglo i da se odgodi do kraja 1970. godine jer – želimo li da budemo precizni – decenija se završavala krajem te 1970. godine a ne sa istekom 1969. No javost je verovala da ona ističe 1969. A sa popularnim ubeđenjima političari i administracije retko ulaze u diskusije. NASA je stoga obilno (veoma obilno) finansirana ne bi li napravila džinovski korak za SAD i čovečanstvo ali (relativno) mali korak za Neila Armstronga i upitno je koliki svemirsku trku: budžet NASA-e bio je na svom vrhuncu 1966 godine i iznosio je više od 43 milijarde dolara iliti neverovatnih 4,3% federalnog budžeta a u to je vreme NASA imala više od četiti stotine hiljada direktno i gotovo isto toliko zaposlenih kod različitih podugovarača. Ali i pored praktično neograničenih finansija – projekat (program Apollo) bio je tesan. Principijelna taktika je bila tehnološki napredna (mnogo novih tehnologija) ali tehnički donekle konzervativna (obilje „failsafe“ mehanizama, jednostavan i jednoobrazan profil misije i slično). Usled zahtevnosti same misije rezultat je bio tesan, precizan i engleskim rečima rečeno tailor made za MoonShot. LEM (Lunar Excursion module) nije mogao da se iskoristi bukvalno ni za jednu jedinu funkciju osim sletanja na Mesec. Jedan film doduše – Capricorn One – prikazuje misiju na Mars sa Apollo tehnologijom. Usled činjenice da Mars ima atmosferu i gotovo šest puta veću silu teže, sletanje na Mars bi sa LEM-om bilo nemoguće; iako se nakon Apollo 13 misije tvrdilo da je sekundarna uloga LEM-a uloga “čamca za spasavanje” ukoliko dođe do problema sa komandnim modulom – podatak da je sistem za prečišćavanje vazduha bio podkapacitiran za tri osobe duboko ovu tvrdnju dovodi u pitanje, Saturn 5 je bio preveliki i preskup za bilo koju misiju na niskoj zemljinoj orbiti a previše slab za ljudske misije na Mars – prakatično neadekvatan za bilo koju drugu misiju sem single push to Moon, Komandni modul se iznimno koristio samo u tri programa: Apollo, Apollo-Sojuz misiju i kratkotrajno snabdevanje Skylab-a. Poređenja radi, sovjetski je projekat eventualnog spuštanja na mesec bio manje ambiciozan ali znatno aplikabilniji: dva astronauta, bez kompleksnih pristajanja u svemiru, EVA transfer od orbitalnog do lunarnog modula, sa letelicom Sojuz kao jezgrom projekta – mada je i sovjetski profil misije bio iz cuga pa odatle i projekat impresivne N1 rakete i gomile veoma napredne tehnologije za svoje vreme koja je u nj strpana – od KORD sistema kontrole potiska do raketnih motora sa zatvorenim ciklusom koji su na Zapadu smatrani nemogućim inžinjerskim poduhvatom. No, i pored toga što Sojuz do meseca nije stigao, on je danas jedini trajno pouzdan mehanizam dostavljanja ljudske posade u orbitu (uz kompleks Progres koji je danas jedini pouzdani mehanizam dostavljanja tereta). Poletanje misije STS-27 2. decembra 1988. godine / Foto: NASA A nakon razvoja i uspešne eksploatacije Apollo-a svemirska agencija se koncentrisala na jeftinoću i ekonomičnost. Prevashodno usled žestokog kasapljenja budžeta: već od 1967 – kada postaje jasno da će projekat Apollo uspešno ispuniti Kenedijevo obećanje – budžet se kasapi do svog istorijskog minimuma u periodu sa kraja sedamdesetih i početka osamdesetih kada gravitira cifri između 14 i 15 milijardi. No, ni to nije kraj priče, uporedimo li finansiranje svemirske agencije pokriterijumu procenta federalnog budžeta: ona je tek sada na istorijskom minimumu, sa manje od pola procenta u poređenju sa skoro 4,5% 1966. ali i oko 0,7 do 0,8% kada je bio na istorijskom nominalnom minimumu – krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Enter Space Shuttle, naizgled sjajan koncept gotovo u potpunosti reupotrebljive (na Šatlu je reupotrebljivo bilo sve sem rezervoara – „ono narandžasto“ – za gorivo koji je snabdevao pogonsku grupu na Šatlu) letelice koja poleće kao raketa a sleće kao jedrilica i teorijski (ali samo teorijski) smanjuje cenu dostavljanja tereta u orbitu. No, zatezanje i koncentrisanje na ekonomičnost uzrokovalo posledice u vidu kompleksnog, skupog i nesigurnog celokupnog projekta te na kraju i radikalno smanjene efikasnosti. Raketni motori instalirani na Šatl su prolazili izuzetno kompleksan proces tehničke revizije nakon svakog leta, dodatnih sistema (zbog sedmočlane posade) je bilo mnogo, sedam astronauta povećavaju verovatnoću neuspeha i povećavaju rizik po misiji te, nimalo nevažno, radikalno povećavaju broj eventualnih izgubljenih života pođe li misija po zlu i tako dalje. Lansiranje 56 misije Soyuz do međunarodne svemirske stanice 6. Juna ove godine sa kosmodroma Bajkonur / Foto: NASA Nije stoga ni čudno da će Spejs Šatl u istoriju ući kao najnesigurnije svemirsko vozilo do sada dizajnirano sa bukvalno katastrofalnih 14 izgubljenih života (od ukupno 18 izgubljenih u istraživanju svemira od Gagarinovog leta na ovamo) i prevelika nada u reupotrebljive tehnologije se na kraju pokazala kao uzaludnom. Dragoceno vreme za dizajniranje efikasnijeg vozila je – izgubljeno. Ali, pre nego i mi ishitreno Space Shuttle pošaljemo na smetlište istorije – dodajmo da su mane STS-a bile i administrativne prirode: usled nedostatka novca, NASA se dala u potragu za dodatnim finansijerima i pronasla ih u vojsci čije su kerefeke i izvoljevanja gotovo duplirale velicinu letelice i smanjile njenu efikasnost. Mnogo politike i vojske, malo nauke i bedna potpora države te preveliko poverenje u „prenabudžene“ tehnologije nakon “dobijene” svemirske trke uzrokovali su da SAD zaglavi sa relativno neefikasnom tehnologijom, stagnira te se mora oslanjati na projekte koje treba razvijati od samog početka (iako Orion za svoju osnovu ima upravo komandni modul Apollo programa) ili na unekoliko nesigurne privatne projekte. No, delimično je odgovorna i različita organizaciona arhitektura za istraživanje svemira koje su SSSR i SAD imali: NASA je “na tržištu” bila usamljena i imala monopol na podrčju istraživanja svemira (upravo ono čime se retko koja tržišna ekonomija hvali) dok je u SSSR-u postajala žestoka konkurencija nekoliko projektnih i opitnih biroa (stoga i nekoliko uspešnih i prilagodljivih raketa, sistema, kao i – primerice – najnapredniji raketni motor koji i dan danas konkurenciju šiša za veliku marginu). Američkom svemirskom programu je glave došla, izgleda,pomalo nepromućurna strategija stavljanja svih jaja u jednu košaru (Space Shuttle) dok je Sovjetski Savez sporije i temeljnije razvijao tehnološki manje zahtevne projekte ne gubeći iz fokusa ni potrebu za nekoliko paralelnih tehnoloških demonstratora (odatle i projekat sovjetskog Space Shutle-a: Buran i pogonska grupa Energia). Fotografija sa međunarodne svemirske stanice na kojoj se sa desne strane vidi letelica Sojuz. Na međunarodnoj svemirskoj stanici u svakom trenutku je postavljena jedna letelica Soyuz za hitne evakuacije u slučaju eventualne havarije / Foto: NASA Sve to, naravno, ne znači i da je Apollo program bio beskorisni i skupi krš – veliki broj novih tehnologija je razvijen tokom ih dvanaestak godina, od kojih su one hardverske možda i nazanemarljivije (čičak traka, gorivne ćelije…) dok su najimpresivnije one koje često znaju izmaknuti popularnoj recepciji: organizacione – naprotiv. Ali jeste zaveo NASA-u na stranputicu pa cenu plaća sada. Konkretno, NASA transport jednog astronauta do međunarodne Svemirske Stanice je plaćala oko dvadeset miliona dolara dok je u funkciji bio STS program, a od kako je on ukinut, cena je porasla na neverovatnih osamdeset i pet miliona dolara. Čini se da se NASA nalazi između čekića i nakovnja: sa jedne strane zahtevi za „rezultatima“ sa druge strane administracija nevoljne da se upuste u finansiranje programa koji je ispao iz fokusa javnosti sa treće privatni preduzetnici koji svoje projekte bolje predstavljaju no što ih čine primenjivim (sa možda jednim izuzetkom) i koji su – pokazuju to najnoviji podatci o finansijama koje je kompanija SpaceX dobila od američke vojske – više nego voljni da muljaju sa armijom SAD. A države koje ekonomski rastu (čitaj: „Kina“) približavaju se galopom. Stefan ALEKSIĆ
Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука. Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано. Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.
© ☦ 2021 Сва права задржана.