Претражи Живе Речи Утехе

Što znači asketski ideal kod jednog filozofa? Moj je odgovor – bit će da se to odavna odgonetnulo: filozof se pri prizoru optimuma uvjeta najviše i najodvažnije duhovnosti tom prizoru privrženo osmjehuje. On time ne odbacuje «opstanak»; štoviše, on time potvrđuje svoj opstanak, i samo svoj opstanak. Čuvajmo se toga da pri riječi «tortura» odmah smračimo lica. Upravo u tom slučaju ostaje dovoljno toga s čime treba računati protiv toga i dovoljno toga što se tomu može oduzeti – ostaje čak i nešto čemu se može nasmijati. Osobito nemojmo potcjenjivati to da su Schopenhaueru, koji se spram spolnosti ustvari odnosio kao prema osobnom neprijatelju (uključujući i njezino sredstvo, ženu, taj instrumentum diaboli, đavolje oruđe), bili nužni neprijatelji da bi ostao dobrog raspoloženja; da je volio opore, jetke, crno-zelene riječi; da se ljutio ljutnje radi, iz strasti; da bi se razbolio, da bi postao pesimist (jer pesimist nije bio, ma koliko to želio) bez svojih neprijatelja, bez Hegela, bez žene, bez osjetilnosti i cijele volje za opstankom, za ostankom tu. Schopenhauer inače ne bi bio tu ostao, u to se može kladiti, bio bi pobjegao. No njegovi su ga neprijatelji čvrsto držali, njegovi su ga neprijatelji uvijek iznova zavodili na opstanak, njegov mu je gnjev, baš kao i kod antičkih kinika, bio njegova okrepa, njegov odmor, njegova naknada, pribježište pred gađenjem, njegova sreća. Toliko u pogledu onog najosobnijeg u slučaju Schopenhauer. S druge strane ima u njega i nešto tipično – i tek se tu vraćamo svojem problemu. Sve dok ima filozofa na zemlji i svugdje gdje je bilo filozofa (od Indije do Engleske, da uzmemo suprotstavljene polove obdarenosti za filozofiju) neprijeporno postoji neka navlastita razdražljivost i rancune (mržnja) filozofa spram osjetilnosti – Schopenhauer je samo njezin najrječitiji, a ima li se uha za to, ujedno i najzavodljiviji i najdražesniji izljev. Postoji isto tako neka navlastita naklonost i privrženost filozofa u odnosu na cjelokupni asketski ideal, o tomu i protiv toga ne treba si ništa umišljati. Kao što je rečeno, i jedno i drugo pripada tipu. Nedostaje li to oboje u nekoga filozofa, tada je on – u to neka se bude siguran – uvijek samo «takozvani» filozof. Što to znači? Jer to činjenično stanje tek treba protumačiti. Po sebi stoji tu glupavo za svu vječnost, kao i svaka «stvar po sebi». Svaka životinja, a time i la bete philosophie, životinja filozof, instinktivno teži optimumu povoljnih uvjeta u kojima može posve očitovati svoju snagu i u kojima dostiže svoj maksimum u osjećaju moći. Svaka životinja isto tako instinktivno i s istančanim njuhom, koji «je viši od svakog uma», zazire od svake vrste smetnji i prepreka što leže ili bi mogle ležati na tom putu prema optimumu (to o čemu govorim nije njezin put prema «sreći», nego njezin put prema moći, prema činu, prema najmoćnijem činu, a u većini slučajeva zapravo njezin put prema nesreći). Tako filozof zazire od braka, sa svim onim što bi ga na brak moglo navesti – brak kao smetnja i zla kob na njegovu putu prema optimumu. Koji je veliki filozof do sada bio oženjen? Heraklit, Platon, Descartes, Spinoza, Leibniz, Kant, Schopenhauer – oni to nisu bili. I više od toga, ne može ih se ni zamisliti kao oženjene. Oženjen filozof spada u komediju, to je moj stav. A onaj izuzetak Sokrat, pakosni Sokrat se izgleda oženio ironice (ironično), zapravo zato da bi potvrdio baš ovaj stav. Svaki bi filozof govorio onako kako je jednom govorio Buddha kad mu je javljeno da mu se rodio sin: «Râhula mi se rodio, iskovan mi je okov» (Râhula tu znači «mali demon»). Svakom «slobodnom duhu» morao bi doći onakav čas premišljanja – pod pretpostavkom da je prije toga imao neki nepromišljajući čas u kojem nije mislio – kakav je jednom došao tom istom Buddhi. «Skučen je, mislio je u sebi, život u kući, mjesto nečistoće. Sloboda je u napuštanju kuće». «I dok je tako mislio, napustio je kuću». U asketskom idealu naznačeni su tako mnogi mostovi k neovisnosti da filozof ne može bez unutarnjeg klicanja od radosti pljeskanja rukama slušati povijest svih onih koji su jednoga dana rekli »ne« svoj neslobodi i pošli u bilo koju pustinju, pa čak i pod pretpostavkom da su to bili samo jaki magarci i skroz naskroz protivnost jednom snažnijem duhu. Što prema tomu znači asketski ideal kod jednog filozofa? Moj je odgovor – bit će da se to odavna odgonetnulo: filozof se pri prizoru optimuma uvjeta najviše i najodvažnije duhovnosti tom prizoru privrženo osmjehuje. On time ne odbacuje «opstanak»; štoviše, on time potvrđuje svoj opstanak, i samo svoj opstanak. I to možda do tog stupnja da mu tuđom ne ostaje ni zločinačka želja: pereat mundus, fiat philosophia, fiat philosophus, fiam! (neka propadne svijet, samo neka bude filozofije, neka bude filozofa, neka bude mene, prim. prev.). S njemačkog preveo Mario Kopić [Friedrich Nietzsche, Uz genealogiju morala, s njemačkog preveo Mario Kopić, Zagreb: AGM 2004, str. 110-121] https://filozofskim.blogspot.com/2019/03/friedrich-nietzsche-ozenjen-filozof.html?spref=fb&fbclid=IwAR2eXZYhT3EBe5h8Vm-8dCT8Hvn2Un2IpdlQMdsp-1zVvyckpckPV6of-Xg