Претражи Живе Речи Утехе

Sveštenik Nikola Radović juče se susreo sa porodicom jednog od mladića koji je učestvovao u nemilom događaju, u noći 21. maja, kada je došlo do uznemiravanja njega i njegove porodice ispred crkve Svetog Nikole u Starom Baru. Otac Nikola posjetio za Bajram porodicu učesnika incidenta ispred crkve BARINFO.ME Sveštenik Nikola Radović juče se susreo sa porodicom jednog od mladića koji je učestvovao u nemilom događaju, u noći 21. maja... Otac Nikola je dobio poziv od porodice S.K. da ih posjeti tokom bajramskih praznika, čemu se on, kako ističe, „s posebnom radošću odazvao“. „Nakon nemilog događaja nisam osjećao ni srdžbu, ni ljutinu, ali me je u međuvremenu ophrvao osjećaj tuge kojeg nisam mogao da se oslobodim, pošto sam u sebi doživljavao Bar kao primjer skladnog života. Međutim, osjećaj tuge je prošao kada sam juče ujutro dobio poziv od porodice jednog od mladića da budem njihov gost za Bajram, osjetio sam mir u srcu. Doživio sam u Mrkojevićima predivno gostoprimstvo porodice i njihovih prijatelja, ljudski razgovor i razumijevanje. Izrazii su još jednom žaljenje za sve što se dogodilo, a susreo sam se i sa mladićem koji iskreno pokazuje pokajanje za sve što se dogodilo. Uvjerio sam se da to što je uradio nije porodično vaspitanje, već je bio ponešen masom. Njihov gest poziva u ovakvoj situaciji pokazuje da Bar ostaje grad međunacionalne tolerancije i vjerskog sklada, kojeg ne treba samo riječima da slavimo, već i djelom da pokazujemo. Ovakav primjer porodice, a i Bar je jedna mala porodica, pokazuje da i na širem planu tako može biti, gdje ima ljudi – ima i dogovora . Ne bih volio da neko ovog mladića ni mrko pogleda ili mu ružnu riječ uputi. Treba ga ljubavlju podstaći i podržati. Ono što se desilo ne treba nikad više da se ponovi, a svi moramo da radimo na ljubavi, slozi i bratskom pomirenju. Svi imamo pravo da pogriješimo, a ko se iskreno pokaje, a ovaj mladić sigurno jeste, moramo da ga podržimo. Lako je suditi, ali prije svega treba opraštati. Pošto je sve ovo uznemirilo građane, želim da poručim da nema razloga za brigu, i da sam sada apsolutno spokojan, i zbog divnoga gesta poziva i zbog gostoprimstva, ali i zbog činjenice da međukulturni, međuvjerski i međunacionalni sklad u Baru postoji, u šta su me uvjerile brojne poruke građana sve tri vjere koji su ovih dana izražavali tugu i žaljenje zbog svega što se dogodilo. Moramo da nastavimo da idemo jedni kod drugih na Bajrame, Božiće, Vaskrse, da propovjedamo ono što propovjeda svaka vjera, hrišćanska ili muhamedanska, Sveto pismo ili Kur’an, a to je ljubav. Samo na takvoj osnovi, osnovi ljubavi, možemo da gradimo našu budućnost“, rekao je za Bar Info i Radio Bar sveštenik Nikola Radović.

Stepinac nije bio takav simpatizer ustaštva kakvi su bili drugi u hrvatskoj Crkvi, ni nacizma, čije je rasističke teorije otprije smatrao protivnima vjeri, ali je do kraja bio zagovornik NDH, koju je vidio kao djelo Božje ruke i okvir za očuvanje katoličanstva, a ne kao suštinski zločinačku tvorevinu kakva je zapravo bila "Događaji su ovo, koji su naš narod donijeli u susret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom u kojoj smo ugledali svjetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može i nitko pošten toga zamjeriti ne može… I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kad se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Božjem Veličanstvu? Jer, kolikogod i bilo zamršeno pletivo današnjih sudbonosnih događaja; kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu." Riječi su to oduševljenja kojima se 28. travnja 1941. zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, današnji kandidat za katoličkog sveca, okružnicom obratio svojem svećenstvu, pozivajući ga da potiče vjernike na molitvu ‘da Poglavnika Države Hrvatske napuni duhom mudrosti, kako bi uzvišenu i toliko odgovornu službu vršio Bogu na čast i narodu na spas u pravdi i istini’. Stepinac je već 12. travnja, dva dana nakon što je ovaj proglasio uspostavu NDH, posjetio Slavka Kvaternika kako bi mu na tome čestitao, a 16. travnja, dan nakon njegovog dolaska u Zagreb, i Antu Pavelića. ‘Ako taj čovjek bude upravljao Hrvatskom deset godina, kako mi je propovijedao, Hrvatska će biti raj’, kazao je nakon susreta. Od nove je vlasti očekivao velike probitke za Katoličku crkvu, što je istakao i u okružnici svećenstvu: ‘Poznavajući muževe koji danas upravljaju sudbinom hrvatskog naroda, mi smo duboko uvjereni da će naš rad naići na puno razumijevanje i pomoć. Mi vjerujemo i očekujemo da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde.’ Naglasio je da će Crkva novoj vlasti biti korektiv, odnosno da će smatrati svojom dužnošću ‘u zgodno vrijeme i u nevrijeme pokarati, zaprijetiti, umoliti učeći sa svojom strpljivošću i sa svom apostolskom slobodom’, pa okružnicu završio nalogom da se u nedjelju, 4. svibnja održi svečani Te Deum po svim župnim crkvama. Već prvog dana postojanja NDH Kvaternik je isključio Srbe, Židove i Rome iz oružanih snaga. Dan nakon susreta s nadbiskupom Pavelić je donio svoj prvi dekret, Zakonsku odredbu za obranu naroda i države, kojom je uveo široki progon neprijatelja režima na prijekim sudovima. Sutradan je objavio Zakonsku odredbu o sačinjavanju hrvatske narodne imovine, kojom su poništeni pravni poslovi Židova, a 25. travnja Zakonsku odredbu o zabrani ćirilice. To je bilo prije Stepinčeve oduševljene okružnice, razglašene u medijima i u ‘Katoličkom listu’, glasilu Nadbiskupije, a 30. travnja donesena su i tri rasna zakona, o državljanstvu, o rasnoj pripadnosti i o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda. Pratile su ih odredbe o prelasku s jedne vjere na drugu i o nošenju Davidove zvijezde, za kojima su uslijedili progoni Židova, Roma i Srba, a u narednim tjednima zabranjeni su vrtići i škole pravoslavne crkve, ukinuto njeno financiranje i zabranjen sam naziv ‘srpska pravoslavna vjera’. Ustaška propaganda u punom je jeku radila na demonizaciji Židova i Srba, a Stepinac i Katolička crkva nisu ni ‘pokarali’, ni ‘zaprijetili’, niti se oglašavali protiv svega toga. Dapače, ‘Katolički list’ oduševljeno je pozdravljao nove ćudoredne zakone. Uvedena je tako kazna od 30 dana zatvora za ‘ružnu i sramotnu’ naviku psovanja (ono je, inače, Stepinca još od mladosti opsesivno iritiralo, pa je i u tom vremenu masovnih pokolja najsnažnije dizao glas protiv – psovke), zabranjen je rad nedjeljom, zabranjeni su prosjačenje, skitanje i prostitucija, skraćeno je radno vrijeme lokala koji su prodavali alkohol, ograničeno kockanje, uvedena je smrtna kazna za pobačaj. Nacionalna država Hrvata, favoriziranje katolika uz očekivanje velikog broja prelazaka s pravoslavlja, ćudoredne mjere, borba protiv komunističkog bezboštva – sve je to bilo milo Katoličkoj crkvi, koliko god da je nadbiskup bio žalostan što se NDH ostvarila pod dominacijom Njemačke i Italije, kojoj je prepušten znatan dio teritorija. Stepinac je i prije rata bio žestoki protivnik masonerije i komunizma, koji je smatrao većom opasnošću od nacizma, pa čak i od sukoba između Srba i Hrvata i pravoslavnih i katolika. Ti stavovi potvrdit će se u ratu. Nije bio takav simpatizer ustaštva kakvi su bili drugi u hrvatskoj Crkvi, ni nacizma, čije je rasističke teorije otprije smatrao protivnima vjeri, ali je do kraja bio zagovornik NDH, koju je vidio kao okvir za napredak i očuvanje katoličanstva, a ne kao suštinski zločinačku tvorevinu kakva je zapravo bila. Njegovo javno stajanje uz režim i podrška Paveliću osnaživali su tu tvorevinu i obeshrabrivali otpor. Stepinac je pomogao i u uspostavi odnosa između NDH i Svete Stolice te organizaciji Pavelićevog posjeta papi Piju XII., realiziranog 18. svibnja 1941. godine, iako je već saznao za prva zvjerstva nad Srbima, dopuštajući da se vijesti o njima šire zemljom bez da Crkva podigne svoj utjecajni glas osude. Umjesto toga, on je negodovao tajno i bez ikakvog učinka. Samo nekoliko dana uoči tog posjeta papi, 14. svibnja, Stepinac je Paveliću pisao zbog pokolja 260 Srba u Glini opominjući ga da katolički moral to ne dozvoljava i tražeći da poduzme hitne mjere da se na teritoriju NDH ‘ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt’. Kada Stepinčevi današnji apologeti ističu njegovo suprotstavljanje ustaškim zločinima, često se uzima taj i nekoliko sličnih primjera protesta, no bili su to dopisi upućeni direktno vrhu režima, za koje javnost nije znala. Na isti je način u travnju uputio dopis Andriji Artukoviću tražeći da se iz rasnih zakona izuzmu oni Židovi koji su prešli na katolicizam, a kada je 22. svibnja određeno da Židovi moraju nositi žutu traku, pisao mu je da takvu odredbu uopće ne bi trebalo provesti, ali je i ovog puta tražio da se izuzmu oni koji su postali katolici. Kada su počele masovne deportacije Židova i Srba u koncentracijske logore, Stepinac je 21. srpnja pisao Paveliću tražeći da se ublaži teška sudbina pogođenih ljudi. ‘Čujem s više strana, da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici. Znadem, da među tima, koji se deportiraju, imade u novije doba i katolika konvertita, pa mi je to više dužnost, da se za njih zauzmem’, pisao je nadbiskup, tražeći od poglavnika da se deportacije u logore provode ‘na humaniji i obzirniji način’, odnosno da se ljudima ostavi vremena da se spreme, da se otpremanje ne vrši u prenatrpanim vagonima, da se zatočenima daje dovoljna hrana, a bolesnicima njega, da se omogući dostava hrane i lijekova i dopisivanje s obitelji, te da se svećenicima dozvoli pristup u logore kako bi davali zadnju utjehu umirućima. Takva vrsta zagovora, ograničenih na tajnu komunikaciju s vlastima i usmjerenih prvenstveno na zaštitu onih koji su prešli na katolicizam, karakterizirala je tokom cijelog rata Stepinčev način suprotstavljanja zločinima, koje je tretirao kao zastranjenja od katoličkog morala vrijedna opomene, a ne kao sistemski zločin jedne kriminalne države. Ništa od toga nije bilo vrijedno njegovog otvorenog istupanja i odbacivanja ustaškog režima, pa ti zagovori više pokazuju da je od samog početka bio dobro upoznat i s pokoljima, i s masovnim deportacijama, i s patnjama u logorima smrti. Njihovo postojanje nije dovodio u pitanje ni u tajnim porukama vrhu režima, kojem je u javnosti i dalje pružao podršku. Predvodio je tako posjet hrvatskog episkopata Paveliću 26. lipnja 1941., kada mu je javno obećao iskrenu i lojalnu suradnju, dočekao ga je govorom i primio u crkvi sv. Marka u veljači 1942. godine, ponavljao u više nastupa misao da je NDH ostvarenje sna, do kraja rata služio mise o obljetnici NDH i pjevao Te Deum za poglavnikov rođendan. Čak ni svoje najteže riječi osude, koje se često citiraju, nije izrekao javno nego u pismu Paveliću 24. veljače 1943. godine: ‘Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku.’ Reakcija je to bila na pogubljenje sedam slovenskih svećenika u Jasenovcu – opet radi katolika, opet potajna i ograničena na zahtjev za suđenje direktnim počiniteljima – kakva nikada nije bila izrečena u odnosu na tisuće i tisuće onih prethodno ubijenih u tom logoru. Dugo je trebalo čekati da u javnost izbiju prvi znaci njegova razočaranja. Tek u listopadu 1942. godine, nakon što su najveći pokolji već počinjeni i nakon što je Pavelić počeo ublažavati svoju politiku prema pravoslavcima, Stepinac u jednoj propovijedi počinje, još slabašno, govoriti protiv razlika u rasama i narodima kao izvoru međusobnog uništavanja, ne propuštajući istovremeno odbaciti komunizam, a njegove riječi postaju nešto jače u propovijedi od 14. ožujka 1943., da bi tek koncem te godine jasno kazao da Crkva ne poznaje rase gospodara i rase robova, i razlike pred Bogom između Hrvata, Srba, Židova, Cigana, katolika, muslimana i pravoslavaca. Ti zakašnjeli javni istupi puni samoopravdavanja nisu se propuštali u štampu, kao što su se objavljivali njegovi iskazi podrške režimu, a nisu ni imali onu otvorenu žestinu kojom je primjerice osudio savezničko bombardiranje Zagreba u veljači 1944. godine i kojom će se, nakon oslobođenja, suprotstavljati novim komunističkim vlastima naširoko popisujući i objavljujući sve njihove grijehe. Na sličan se način Stepinac, isprva nezainteresiran i s dugotrajnim oklijevanjem, kako svjedoči dnevnik Diane Budisavljević, tek koncem kolovoza 1942. uključio u spašavanje pravoslavne logorske djece, proširivši na njih aktivnosti Karitasa. Intervenirao je i u nizu pojedinačnih slučajeva progona Srba i Židova, ne samo kada se radilo o ljudima koji su postali katolici, pa ipak, koliko god je znao isticati da Crkva ni pred kim ne osjeća strah, sam zločinački režim nikada nije prozvao i osudio. Da je Stepinac pisao proteste i intervenirao, oko toga njegovi biografi ne spore, ali oni koji su mu neskloni i oni koji su mu skloni različito odvaguju značaj tih postupaka u odnosu na sve drugo što je činio i što je propustio učiniti. Pritom su mu u pravilu najskloniji isti oni koji su skloni blago, ako uopće, suditi samom Paveliću. Stepinac je 1946. osuđen zbog svoje javne podrške ustaškom režimu i fašističke linije katoličkog tiska i organizacija, zbog pokatoličenja pravoslavaca, zbog prihvaćanja uloge vojnog vikara, zbog djelovanja protiv narodne vlasti krajem rata i zbog toga što je otkriveno da je nakon rata primio nekoliko ustaških emigranata. Sve točke optužnice bile su točne, a ocjena da je to bio politički proces točna je utoliko što je moguće da bi ga izbjegao da je prema novim vlastima pokazao samo dio silnog razumijevanja koje je potrošio na Pavelića. Proces je bio politički i po tome što su i kazna i način njenog izdržavanja bili blagi iz političkih obzira. Komunisti nisu od njega htjeli napraviti mučenika, ali se za to pobrinula Katolička crkva, cijeneći ga po vlastitim kriterijima, takvog kakav je bio, kao jednog od najboljih u svojim redovima. radio gornji grad

Stalno se tu priča kakve su srpske gusle, te crnogorske gusle. Niste onda još čuli te poljske gusle. Će videte sad šta su poštene gusle, poljski se zovu škripke, hahahaha! Evo za svetog Nikolu, muzički poklon, poljske gusle i goralsko guslanje. Goralska kapela sa Zakopana u Kroscienku nad Dunajcem svira na škripkama: goralska kapela w Zakopanem.AVI Oboz turystycznie-szkoleniowy NOEMP w Kroscienku nad Dunajcem Karczmarze "Pogranicze" - Karczmareczka. Karczmarze Muzyka Pogranicza - Karczmareczka.

Košarkaš Nikola Mirotić za pogođenu tricu siromašnoj obitelji Varga donira po 500 eura za kupnju kuće. Već ih je pogodio devet… Zanimljivu humanitarnu akciju pokrenula je organizacija ‘Srbi za Srbe’, odnosno košarkaš Nikola Mirotić. Za svaku postignutu tricu na američkim parketima zvijezda NBA ekipe New Orleans Pelicansa uplatit će obitelji Radoslava Varge, samohranog oca sa šestero djece iz Borova, po 500 eura. Mirotićeva akcija traje od 28. novembra do kraja Božićnog posta. U tih četrdeset dana odigrat će 20 utakmica, a u prve tri (Washnigton Wizardsima, Mimami Heatu i Charlotte Hornetsima) već je zabio devet trica i time kućni budžet obitelji Varga obogatio za 4.500 eura. Ako nastavi ovim ritmom, a otprilike mu se na toj razini nalazi ovogodišnji prosjek, Varge bi mogle dobiti 30.000 eura nužno potrebnih eura za kupovinu kuće. ‘U svetlu nadolazećih Božićnih praznika, želim da obradujem one kojima je to najpotrebnije. Upravo iz tog razloga, za svaku postignutu trojku na utakmici, doniraću dobrovoljni prilog od 500 evra koji će biti iskorišćen za kupovinu kuće samohranom ocu Radoslavu koji podiže šestoro dece’, napisao je Mirotić na Instagramu. A Vargama je pomoć nužna. Otac Radoslav sam podiže šestero djece - Zdravka (12), Ivanu (11), Dejana (9), blizance Luku i Mariju (8) i najmlađu Anu (6) – koji žive u iznimno teškim uvjetima. U trošnoj kućici nalaze se dvije sobice. U jednoj spavaju kćeri, a u drugoj sinovi i Radoslav. U šupi su hladnjak, mašina za pranje suđa i kada, s obzirom da kupaonicu nemaju. Da situacija bude još gora, Radoslav je u toj kućici već uspio, također sam, odgojiti šestero djece s prvom ženom koja ga je napustila, baš kao što je napravila i majke ove šestorke. Iz organizacije ‘Srbi za Srbe’ ističu da su do obitelji došli uz pomoć predstavnika općine Borovo, koji su ih upozorili na izuzetno tešku situaciju u kojoj se nalaze Varge. ‘U preskromnom i oronulom kućerku bez kupatila u svega 28 kvadrata odrasta i odraslo je čak dvanaestoro dece. Dve male prostorije i ulaz u kuću, bili su do pre nekoliko godina dom starijih šestoro dece oca Radoslava. Tokom poslednjih 10-ak godina starija deca su porasla, osamostalila se i otišla svojim životnim putevima, neko u potrazi za poslom, dok su se neke od ćerki udale i već dobile svoju decu. Sa samohranim ocem Radoslavom kog je žena napustila, živi mlađih šestoro mališana. Radoslav je zaposlen u lokalnom komunalnom preduzeću, a na ime dece porodica dobija i dečiji dodatak. Svakako nedovoljno da bi se bilo šta promenilo nabolje u životu ove dečice. S obzirom da je otac veći deo dana zbog posla odsutan, deca praktično odrastaju sama i prepušteni su jedni drugima. U razgovoru sa Radoslavom i predstavnicima opštine Borovo, zaključili smo da je jedino rešenje za iole bolji i kvalitetniji život ove porodice obezbeđivanje novog doma. Za sada najpraktičnije rešenje jeste kupovina neke od desetina kuća u Borovu selu koje su trenutno na prodaju, s obzirom da veliki broj ljudi sve češće odlazi put zapadne Evrope i prodaje svoju imovinu’, stoji na web stranici organizacije ‘Srbi za Srbe’, koja je uputila apel i ostalima da pomognu obitelji Varga u kupnji doma.

U Srbiji je na inicijativu jedanaest penzionisanih i aktivnih generala, 2005. godine osnovan Klub generala i admirala Srbije kao nestranačko, nepolitičko i neprofitabilno udruženje građana. Građani bi, na sami pomen tog imena, mogli pomisliti da se radi o udruženju najuticajnijih delova intelektualne elite koja bi trebalo da pomogne očuvanju i daljoj izgradnji sistema vrednosti u našem društvu. Međutim, čak i njihov Statut eksplicitno navodi da im je cilj, pored negovanja tradicija, očuvanje ugleda i etike generala i admirala, zaštita ugleda generalskog kora, njihovog društvenog statusa i ostvarivanje kulturno-rekreativnih i drugih generalskih potreba. Čak je i Statut udruženja kreiran da bi sačuvao sve privilegije iz nekadašnjeg perioda, pa tako i neotuđivo pravo na kulturno i rekreativno uzdizanje. Tradicionalno, u mnogim zemljama postoje vojni strukovni klubovi koji se obično osnivaju donacijom jednog ili više članova, poput Konjičkog i Gardijskog kluba (Cavalry and Guards Club) u Londonu. Međutim, naši generali žele da uspostave specifikum koji bi zadržao privilegije i omogućio poltronsku koketeriju sa političkom elitom. Jer, kako protumačiti da je predsednik Skupštine deklarisanog nestranačkog udruženja general potpukovnik u penziji Milomir Miladinović istovremeno i potpredsednik opštinskog odbora SNS u Svilajncu i odbornik iste stranke u Skupštini opštine. I onda takav stranački aktivista kompromituje udruženje devalvacijom plaketa i zahvalnica koje dodeljuje stranačkim ili koalicionim istomišljenicima, a svoj krešendo doživljava dodelom Medalje srpskih generala aktuelnom ministru odbrane Aleksandru Vulinu ili kako ga aktivni pripadnici Vojske Srbije nazivaju prekobrojnom dobrovoljcu pešadijskog VES-a velike dioptrije, a politički protivnici dezerterom. Takav „elitni“ Klub registrovan je sa sedištem u Domu Vojske Srbije i trenutno nemaju obavezu plaćanja zakupa prostorija iako bi to po Zakonu o javnim nabavkama trebalo da urade. Prema Bilansima uspeha u APR-u, vidljivo je da im je rad na održavanju sopstvenih privilegija svake godine potpomognut milionskim donacijama (npr. 2014. – 1.615.000 dinara, a 2015. – 1.593.000 dinara). Ukoliko je Ministarstvo odbrane isključivi donator iz budžetskih sredstava, razumljiva je i dodela Medalja srpskih generala ministru odbrane. Ono što zabrinjava je njihovo javno osporavanje državnog vlasništva nad Domom Vojske Srbije, pri čemu smatraju da zgrada treba da pripada SUBNOR-u Srbije. I ne ulazeći u pravni aspekt tekovine Ratničkog doma, Klub generala i admirala naprasno postaje kolektivni član SUBNOR-a Srbije sa ciljem da verovatno polaže pravo na deo te imovine. Time su uspeli da se izbore za delegiranje penzionisanih generala u SUBNOR Srbije i to direktno na najviše funkcije. Iako Statut SUBNOR-a propisuje da funkcioneri političkih partija ne mogu biti na rukovodećim funkcijama u organima Saveza, Klub delegira upravo generale sa stranačkim knjižicama u džepu. Nespojivost funkcija je jedna od tekovina SUBNOR-a koja je ugrožena dolaskom delegiranih generala iz Kluba. Kompromitujući SUBNOR Srbije, Klub direktno kompromituje sve vrednosti SUBNOR-a, odnosno najsvetlije tradicije naše Narodnooslobodilačke borbe i svih ratova u našoj istoriji. Primer ugrožavanja principa nespojivosti funkcija je aktuelni zamenik predsednika SUBNOR-a Srbije koji je jo š 2011. godine bio jedan od osnivača Socijaldemokratskog saveza (SDS), a nedugo potom i kandidat za narodnog poslanika na listi SDS – Nebojša Leković. Sada je napredni terenski sakupljač generalskih potpisa za kampanju SNS-a pri čemu na sad već čuvenoj listi 1000+ potpisuje sebe dva puta – i kao general majora i kao generala. I laiku postaje jasno da njihov program nije kompatibilan sa programom SUBNOR-a Srbije jer ni u jednom svom aktu nisu ni spomenuli obezbeđenje socijalne sigurnosti boraca i ratnih vojnih invalida i njihovih porodica, kao i porodica palih i umrlih boraca i invalida. NJihov prvenstveni cilj je usmeren isključivo na ostvarivanje elitističkog statusa u društvu kroz privilegije i sinakure. To sasvim sigurno ne predstavlja programski cilj SUBNOR-a Srbije, koji ne teži za kvantitetom, već kvalitetom članstva, a posebno ne diskutabilnog članstva haških osuđenika poput Vinka Pandurevića ili Veselina Šljivančanina. Ipak, radi javnosti, moram biti potpuno jasan – pojedini generali i admirali su predstavljali zvezde vodilje ne samo svojim potčinjenim, već i društvu u celini. Oni su ti koji su nas napajali znanjem, ali i idealom ponašanja i vaspitavanja sopstvenim primerom. I naravno bez privilegija, viška stambenih kvadrata u elitnim delovima grada i bespotrebnih zloupotreba službenih vozila. I sada se divim generalima i admiralima u penziji koji znaju šta je pravda i imaju hrabrosti da to i kažu. I da izađu na proteste zajedno sa svojim poniženim kolegama podoficirima i oficirima sa kojima su nekada mnogo toga delili. I da imaju šta da kažu bez obzira koja politička stranka bila na vlasti. Takvim veličinama ne trebaju nikakvi klubovi ni udruženja da bi imali poštovanje i autoritet. General i predsednik SAD Dvajt Ajzenhauer je rekao da ljudi koji vrednuju svoje privilegije više od svojih principa ubrzo gube oboje. Autor je kapetan bojnog broda u penziji

Ne postoji nijedan političar koji voli naučnike i intelektualce. Oni su korisni za zemlju, ali su smetnja za vlast. Meni su mostovi doneli mnogo više i slave i poštovanja nego nauka. A uradio sam toliko naučnih radova, jedan sam od retkih akademika koji je bio član čak pet inostranih akademija. Takvih je malo u bivšoj Jugoslaviji. Više sam naučnih priznanja dobio u svetu nego u Srbiji, ispričao je u velikom intervjuu za Nedeljnik naš najpoznatiji mostograditelj, dugogodišnji predsednik Srpske akademije nauka i umetnosti i jedan od najvažnijih intelektualaca srpskog 20. i 21. veka Nikola Hajdin Najpoznatiji po mostovima, onim sa kosim kablovima, i po tome što je na čelu Srpske akademije nauka i umetnosti bio u čak tri mandata, Nikola Hajdin je, bez preterivanja - svedok veka. Rođen 1923. u Gorskom Kotaru, diplomac Građevinskog fakulteta u Beogradu i kasnije profesor iste ustanove, redovni član SANU već duže od četrdeset godina; nije ni čudo da se kroz njegov život i karijeru prelama novija srpska istorija. Zato je ovo, kako će nam i supruga Nikole Hajdina reći, drugačiji intervju od svih koje je dosad dao, i zato je bilo prikladno da krenemo od samog početka, od njegovih najranijih sećanja i izbegličkih dana. "Imao sam 18 godina kada sam 1941. izbegao ustaški nož i iz Hrvatske pobegao u Srbiju. Došao sam na Železničku stanicu i Balkanskom ulicom se popeo na Terazije. I tu sam video četiri čoveka kako vise na banderi. To je bio novi udarac za mene. Bio sam već uplašen, a onda sam se još više uplašio, jer sam shvatio da je i u Srbiji užasna situacija. Mi smo tada kao izbeglice primljeni sa velikim prijateljstvom i ljubavlju. To isto nisu doživele izbeglice iz Hrvatske 1995. godine. Bila je totalno drugačija situacija. Ako se može tako reći - ja sam kao izbeglica proživeo najbolje trenutke u svojoj sopstvenoj zemlji. Posle završenih studija građevine bavio sam se naučnim radom u inženjerskim disciplinama. Mostovi su mi doneli mnogo više i slave i poštovanja nego nauka. A uradio sam toliko naučnih radova, jedan sam od retkih akademika koji je bio član čak pet inostranih akademija. Takvih je malo u bivšoj Jugoslaviji. Više sam naučnih priznanja dobio u svetu nego u Srbiji." Jedan ste od retkih svedoka koji pamti i Kraljevinu, danas se ona dosta vraća kroz razne serije. Kako tumačite to doba u odnosu na komunizam? Ja te serije ne gledam, ali znam otprilike šta bi u njima moglo da bude. Doba Kraljevine Jugoslavije bilo je koliko-toliko demokratsko, a komunizam je to potpuno odbacio. Lenjin je rekao da je demokratija izmišljotina buržoaskog sveta i da to treba u osnovi uništiti. I tako je i bilo. Kako ste doživljavali Jugoslaviju? Imao sam tek 15-16 godina kada sam shvatio da je Jugoslavija propala. Mi Srbi koji smo živeli u Hrvatskoj, obožavali smo Srbiju, ali smo voleli i Jugoslaviju, jer smo smatrali da daje ravnopravnost svim narodima. Još kao omladinac, dakle pre Drugog svetskog rata, zapazio sam da je većina hrvatskog stanovništva protiv Jugoslavije, sigurno više od 50 procenata. Postojalo je 20 odsto ljudi koji su bili irelevantni, koji nisu bili protiv nje, ali nisu gajili ni neku odanost. I bilo je samo 15 do 20 odsto Hrvata koji su bili oduševljeni Jugoslavijom. I to je jedan od ključnih razloga zbog kojih je ta zemlja tako brzo propala. Kakav ste stav imali o Titu i njegovoj vladavini? Rođen sam u Hrvatskoj i u Zagrebu sam učio gimnaziju gde sam video te "titovce". Odmah sam shvatio da je Tito pravi izdanak hrvatskog naroda. Mnogi pričaju da je Rus, da je ovaj ili onaj, ali gledajući njegov jezik i ponašanje, ubeđen sam da je zaista bio Zagorac. A njegova vladavina bila je kombinacija komunizma i zapadnog shvatanja. Ponašao se kao komunistički džentlmen, a u stvari bio je diktator, ali ne ruskog tipa. Ja za Titom nisam plakao. Jeste li za nekim zaplakali? Kada je ubijen kralj Aleksandar u Marselju, bio sam prvi razred gimnazije. Kada se voz sa njegovim posmrtnim ostacima zaustavio na Železničkoj stanici u Zagrebu na putu za Beograd - klečao sam i plakao. Plakali su i mnogi Hrvati, koji su sa žaljenjem ispratili kralja Aleksandra. Bio sam već star za suze, ali žao mi je bilo Đinđića, jer sam smatrao da može nešto dobro da doprinese za ovu zemlju. Nažalost, dok je bio živ, mnogi su ga mrzeli. To je velika šteta za Srbiju. Da nije ubijen, skratili bismo posleratni period i brže bismo ušli u svet civilizovanih naroda. Mnogo brže nego što će se to desiti. Po čemu pamtite kralja Aleksandra Karađorđevića? Da li vas čudi podatak da on danas nema ni ulicu u Beogradu? I podržavate li inicijativu da se kralju Aleksandru podigne spomenik u Beogradu? Kralj Aleksandar je učinio mnogo dobrih stvari za Jugoslaviju. On je načinio i neke greške, smatrajući sebe suviše apsolutističkim vladarom, što ga je možda koštalo života. Ali ima jedna velika stvar koju je učinio kralj Aleksandar - dao je utočište ruskim emigrantima, velikim profesorima, akademicima koji su došli u našu zemlji i značajno uticali na naš naučni progres. Bez obzira na sve slabosti kralja Aleksandra, kao monarh zaslužuje ulicu u Beogradu, a spomenike smo dizali i mnogo manje važnima. A šta biste vi savetovali Miloševića ili Tuđmana 1990? Ni jednog ni drugog nije bilo moguće savetovati. To su bile tvrde glave, ljudi dosta faličnog obrazovanja, koji nisu sagledavali realnost i koji su se pre svega ponašali obesno i u odnosu na Jugoslaviju, a onda i na Evropu. Vi ste veliki svedok intelektualne Srbije 20. veka. Kakav je bio njen status u Titovo ili u Miloševićevo vreme? A kakav je danas, pošto često čujemo da ona više i ne postoji? Ne postoji nijedan političar, čak ni u demokratskim zemljama, koji voli naučnike i intelektualce. Oni su korisni za zemlju, ali su smetnja za vlast. Ko su za vas najveći srpski intelektualci? To je teško pitanje. Ova je zemlja imala mnogo slobodnomislećih ljudi, ali nažalost nisu naišli na veliki prijem kod Srba. Naš narod je patrijarhalan, navikao je da ima gazdu koji njime upravlja. Ništa se nije promenilo još od kneza Miloša. Imamo kneza Miloša i danas kao što smo ga imali pre 150 godina. A oni koji sebe smatraju intelektualcem - možda to nisu. Pa naš vrhunski intelektualac je bio Dobrica Ćosić koji nije bio intelektualac ni po vaspitanju ni po obrazovanju. Vi ste uspeli u svim ovim godinama da ostanete svoji. Niste pripadali ni takozvanoj grupi siminovaca. Teško da mogu da vas svojataju i drugi? I šta je vaš stav o Ćosiću i komunizmu? Nisam ni znao ko su ti siminovci, morao sam da pitam ženu. Objasnila mi je da su to intelektualci koji su odlazili u Siminu ulicu. Dok su se oni družili, ja sam sedeo ovde i radio matematiku i prirodne nauke. Imao sam ambiciju da postanem naučnik, a to se ne može postati ako se čovek bavi politikom. Ćosića sam poznavao dosta dobro. Imao je neke dobre ideje, ali nije mogao da pobegne iz kože u kojoj je rastao. Iako je bio akademik. Da li je greh što Crnjanski ili Mihiz nisu postali akademici? I za koga bi danas bio greh pred nove izbore u SANU? Apsolutno, i što se tiče Crnjanskog, i Mihiza. Crnjanski je bio jedan od naših najboljih pisaca. Njemu su nudili da bude dopisni član, ali je on to odbio, jer je smatrao da bi odmah trebalo da bude redovni član SANU. Najteže je u humanističkim naukama, jer je Akademija u Titovo vreme bila pod njegovim uticajem, i niko nije mogao da uđe u SANU bez saglasnosti, recimo, Draže Markovića ili Antonija Isakovića. I taj utisak da politika navodno diktira ko će postati član SANU iz humanističkih nauka, čini mi se, traje do danas. Kako su vas primili? Mene su primili jer sam dolazio iz prirodnih nauka, a verovatno su mislili da sam glup za politiku. Bili ste na čelu SANU u čak tri mandata. Šta je obeležilo vašu epohu? Bio sam predsednik 12 godina i osam godina potpredsednik, dakle, dve decenije sam uticao na rad Akademije. To nije baš malo. Od mene je samo Kanazir bio duže na čelu SANU, i to dva meseca, i ratni predsednik Aleksandar Belić. Moj osnovni zadatak bio je da se očuva dostojanstvo Akademije. Šta to znači? Da Akademija bude najviša naučna i umetnička ustanova srpskog naroda. Njen osnovni cilj je da neguje, širi nauku i umetnost, a sve ostalo ne spada u njen domen rada. Nažalost, u ovoj našoj zemlji ako se ne bavite politikom - odmah vas optuže da ništa ne radite. Ostao sam, međutim, konsekventan i držao se dostojanstva Akademije, a ne politike. Najveći protivnici među akademicima su vas optuživali da ste proterali svaku srpsku politiku iz Akademije. Koliko su vas doticale te optužbe? I da li je politici uopšte mesto u Akademiji? To pre svega nije tačno, a nije tako ni bilo. Na moj rad nije bilo velikih primedbi akademika i osećao sam ogromnu, maltene apsolutnu podršku članstva. Nije postojala nijedna organizaciona forma u SANU koja se distancirala od mene. Kako biste ocenili rad Akademije nakon vašeg odlaska sa njenog čela? I vašeg naslednika Vladimira Kostića? Novo rukovodstvo Akademije učinilo je korak napred i veliku stvar za srpsku nauku time što su osnovali ogranak SANU u Nišu. SANU je naučno i umetnički sada pokrila dobar deo Srbije, jer je ranije takav ogranak bio samo u Novom Sadu. I ja dajem punu podršku Kostiću koji je vrhunski intelektualac. Moja ideja je bila da posle mene predsednik SANU bude svetski priznata naučna ličnost. I on ima te atribute. Šta je za vas bio Memorandum SANU? Pokrenuta je sada tek, čini se, prvi put otvorena rasprava o tome, da li je vreme da Akademija skine taj greh sa svojih leđa? Moj odgovor bio je i ostao: Memorandum nikada nije bio zvaničan akt Akademije. Njega su pisali neki akademici, ali taj akt ne pripada Akademiji, jer nikada nije usvojen ni na jednom našem organu. Mene je bolelo što se napad na Srbiju vodio preko napada na Akademiju. A taj tekst nije imao ništa rđavo u sebi ili nešto što bi moglo da naškodi Srbiji. Koji vam je bio najteži period u životu? Informbiro. Nije bilo lako objasniti narodu kako toliko dugo gajite ljubav i poštovanje prema drugu Staljinu, a onda odjednom kažete - taj isti Staljin ne valja. A Staljina uopšte nisam cenio, bio je diktator. Kada se pomene vaše ime - prva asocijacija su mostovi. Patentirali ste mostove sa kosim zategama. Prvi vaš most bio je na Tisi kod Titela, onda: pešački most na Savi u Sremskoj Mitrovici, most na Vrbasu kod Banjaluke, železnički most na Savi u Beogradu, most na Visli u poljskom Ploku, novosadski most "Sloboda". Kako ste se osećali za vreme bombardovanja kada ste videli da je srušen vaš most? Tada sam došao do saznanja da su mostovi važni elementi mog naučnog stvaranja. Bio sam mnogo nesrećan, most "Sloboda" je bombardovan na moj rođendan. Napravili smo isti most, za koji sam imao podršku Mostogradnje i Vlade, odnosno Miroljuba Labusa koji je u to vreme bio ministar. Kako gledate na današnju vlast? Poznato je da su naprednjaci dok su bili u opoziciji i vas napadali zbog Mosta na Adi. Most na Adi je bio uslov da bi Beograd napredovao. Beograd je imao sreću jer je imao Nikolu Hajdina za predsednika Komisije za izbor najboljeg rešenja za Most na Adi. Stiglo je 16 projekata, od kojih je pet imalo legitimitet sa stanovišta formalnih zahteva. A od tih pet, izabrao sam onaj koji je zadovoljavao moje kriterijume, uostalom ona četiri idejna rešenja bile su ćuprije. Projektovali ste mostove u Švajcarskoj, Sloveniji, Kanadi, Rusiji, Indiji. Kakav most danas nedostaje Srbiji? Srbiji nedostaju mostovi preko Save, ali je nevolja što ih nije lako napraviti. U oblasti mostova bili smo nekad vodeća nacija, čak i u konkurenciji Nemačke i Francuske. Bili smo cenjeni projektanti mostova, nisam ja džabe dobio most u Poljskoj. Mi smo to, međutim, zapustili, odbacili, našim političarima je bilo važnije sve drugo. Mostove danas moramo da prepustimo strancima, to je velika šteta, jer su mnogi talenti i stručni ljudi otišli iz Srbije. Jeste li vi nekad pomislili da odete iz zemlje? Imao sam nekoliko puta priliku da odem iz Srbije. Bio sam profesor u Cirihu, imao sam odličnu ponudu da ostanem. Supruga je došla i rekla da će da plače i dan i noć. I vratio sam se zbog njenih suza. Sin mi je ostao u Švajcarskoj. Predavao sam na raznim svetskim univerzitetima, mogao sam da biram gde ću da radim, ali sam se uvek vraćao u Srbiju. Da ste danas u prilici, koji biste most projektovali? Bio bih spreman da pomognem u izgradnji mosta na Dunavu kod Vinče koji vodi u Rumuniju. Taj most je u planu i apsolutno je nužan. Šta su za vas naši najveći nacionalni izazovi? U tehničkom pogledu to je industrijski razvoj u kome leži naša naučna budućnost. Moramo se baviti naukom da bismo bar razumeli ono što drugi rade. A politički izazov je da postanemo demokratska zemlja. Optimista sam, ali u siromašnim zemljama je vrlo teško uvesti demokratiju. Kad je narod siromašan - onda se lako može prevariti. Demokratija nije za sirotinju. A šta bi bio vaš doprinos unutrašnjem dijalogu o Kosovu? Kosovo je propala stvar. Trebalo je ovaj narod navikavati na vreme da je Kosovo izgubljeno, kao što je govorio Dobrica Ćosić. Kakvo srpsko Kosovo? Kako vi više zamišljate Kosovo u Srbiji? Možete li da zamislite neku opštinu u centralnoj Srbiji ili u Vojvodini čiji je predsednik Albanac? Ne možete, naravno, kao ni ja. Šta ćemo sa dva miliona Albanaca u Srbiji? Naš interes je da iz Kosova izvučemo najbolje što možemo. A to je da sačuvamo te naše ljude koji su ostali da žive na Kosovu i sakralne objekte, kao i da naša kulturna baština i baština SPC dobije međunarodnu zaštitu. Na Kosovu sveukupno ima 100.000 Srba, uključujući i one Srbe s Kosova koji žive na Terazijama i idu avionom u Prištinu. Dakle, 100.000 Srba može da dobije onoliko prava koliko im pripada u odnosu na dva miliona Albanaca. Ne možemo nešto preterano da očekujemo. Pesimistični ste, ali šta ćemo sa svetom srpskom zemljom na Kosovu? Albanci su oterali Srbe iz Prištine, Prizrena, Đakovice. I šta nam onda znači teritorija kada tu više Srba nema? Ne postoji nijedna zemlja u Evropi u kojoj živi većina nekog naroda, a da ona pripada manjinskom narodu. Nažalost, to je surova realnost i činjenica. U Mađarskoj uglavnom žive Mađari, u Poljskoj su većinski narod Poljaci, a na Kosovu Albanci. I ne možemo nikako da ih pretvorimo u Srbe. Gde su danas srpski intelektualci? Zašto ćute, kako se često pominje? U nauci postoji nekoliko Srba koji su ozbiljni intelektualci, ali su uglavnom napolju, u nekim drugim zemljama. A šta da danas pričaju intelektualci koji su ostali u zemlji? Intelektualce niko ništa ne pita kada se političari "tuku", kada su izbori, jer narod smatra da pričamo koješta, a onda se nas sete tek kasnije. Volite pozorište, i još više operu. Šta ste poslednje dobro gledali? Još kao gimnazijalac i student sam odlazio u operu i nastavio do danas. Poslednju sam gledao klasičnu operu "Otelo", a bio sam i na baletu. Moja najveća ljubav, ipak, bilo je skijanje. Sa šest godina sam naučio da vozim skije i obišao sam sve svetski poznate ski centre. S kim ste najviše voleli da se družite? Imam prijateljske odnose sa brojnim naučnicima i naučnim centrima u svetu. I nervira me što ovde ne postoji državni interes za promociju naše nauke u inostranstvu. Ja sam bio nezavisni intelektualac, a najviše sam voleo da se družim sa ljudima iz Akademije kao što su Ivan Antić, Predrag Palavestra, Dragan Vitorović, Nikola Tasić ili Ljubomir Simović, Matija Bećković, Duško Kovačević... Da li se čovek vaše biografije kaje zbog bilo čega, i kada pogledate unazad, da li postoji nešto što biste promenili? Možda bih se malo pokajao zbog toga što sam malo vremena posvetio nauci. Mogao sam više. Mada sam postigao skoro sve što sam mogao da postignem. Kako biste voleli da vas pamte? Izgleda da će me najviše pamtiti po mostovima. Ja sam kao onaj iz vica kada su ga pitali da li je čitao "Na Drini ćuprija", a on odgovorio: "Šta čitao, ja sam po njoj hodao." Nenad ČALUKOVIĆ

Centar za prirodnu medicinu. Imaju svoj sajt, FB stranu, saradjuju sa tzv Centar za religijska istrazivanja. Jedna od njihovih najpoznatijih tvrdnji je 50 razloga zasto ne treba slaviti Bozic. Izuzetno privezani za Stari Zavet. Sebe nazivaju Biblijski hriscani. Drzali na primer predavanje u nekoj pravoslavnoj crkvi u Becu, tema Biblija kao prirodni antiseptik. Tema promasena odnosno predavanje. Pogledajte na youtube-u. Zagovaraju prirodnlecenje sto u sustini nije lose (mada su cesto iskljucivi) ali mi se cini da je nacin pridobijanja sledbenika. "Predavanja" "dr" Nikole Markovica imate na youtube-u. Biografija "dr" Roberta Sulca ide recima: rodjen u malom mestu u SAD, zavrsio... doktorirao... g bista ne pise, kad nista ne pise. Neodredjeniju biografiju nisam video. Sta mislite?

Aerodrom Nikola Tesla objavio je video snimak posvećen pedesetogodišnjici svog postojanja. U petnaestominutnom snimku prikazane su etape razvoja od otvaranja prvog letelišta do izgradnje današnjeg aerodroma u Surčinu. Narator je Zoran Modli. Prvi beogradski aerodrom – Banjica Priča počinje krajem 1910. godine kada je na vojnom vežbalištu u predgrađu Banjice nastalo letelište kao prvi beogradski aerodrom. Na tom letelištu, letenje avionom prikazivali su pioniri tadašnje avijacije Simon, Maslenikov, Vidmar i Čermak. Ubrzo je kao dodatak aerodromu početkom 1912. godine podignut prvi drveni hangar za avione i bio namenjen ratovanju sa Turskom. Dve godine kasnije na tom letelištu stacionirane su srpska aeroplanska eskadrila i balonska četa. Banjički aerodrom korišćen je i nakon Prvog svetskog rata za potrebe poštanskog saobraćaja na relaciji Skoplje-Niš-Beograd-Novi Sad i Beograd-Sarajevo-Mostar. U blizini mesta gde se nalazio taj aerodrom danas je Vojno-medicinska akademija – VMA. Kalemegdanski aerodrom Jedna od etapa razvoja beleži i aerodrom koji se prostirao od tadašnjeg turskog amama, današnjeg planetarijuma, sve do ušća Save u Dunav. Sa tog mesta prvi avion poleteo je u januaru 1911. godine, a danas se na njemu održavaju aeromitinzi sportske i ultralake avijacije. Aerodrom u Pančevu Priča o razvojnom putu aerodroma nastavlja se nedaleko od Pančeva. Naime, u blizini tog grada sa radom je 1923. godine počeo novi aerodrom, nakon što je vazduhoplovna kompanija “Franko Rumen” pokrenula međunarodnu liniju Pariz-Carigrad. Iste godine sa tog aerodroma uspostavljen je i poštanski saobraćaj, a u jednom vremenskom periodu korišćen je i za obuku pitomaca Vazduhoplovne akademije ratnog vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije. Nakon oslobođenja, aerodrom je korišćen kao vazduhoplovno vojno učilište. Danas se na mestu starog pančevačkog aerodroma nalaze hale fabrike aviona „Utva“, kao i travnata pista koja se koristi za probne, sportske i trenažne letove. Sa aerodroma u Sručinu avioni su počeli da poleću 1962. godine / Foto: Aerodrom „Nikola Tesla“ Međunarodno vazdušno pristanište „Beograd“ Pretposlednju istorijsko-razvojnu etapu čini Međunarodni aerodrom „Beograd“ izgrađen na livadi između Bežanijske kose i leve obale Save koja se zvala Dojno polje. U martu 1927. godine aerodrom je zvanično otvoren za saobraćaj. Međutim, u februaru 1928. godine letove počinju da obavljaju i avioni prve domaće avio-kompanije „Aero put“. Na samom aerodromu 1931. godine izgrađena je moderna pristanišna zgrada, a 1936. godine ugrađena oprema za sletanje pri slaboj vidljivosti . Ipak, 1944. godine aerodrom su pri povlačenju iz Beograda srušili nemci, koji su ga prethodno koristili tokom Drugog svetskog rata. Aerodrom „Nikola Tesla“ Za lokaciju novog međunarodnog aerodroma izabran je prostor u blizini Surčina, 18 kilometara zapadno od Beograda, gde se priča i završava. Kada je pušten u saobraćaj 1962. godine, aerodrom je imao jednu pistu dužine 3.000 metara, rulnu stazu dužine 3.350 metara, pristanišnu zgradu za prijem putnika, kontrolni toranj, kao i platformu za opsluživanje letelica. Kasnije je izgrađena nova zgrada za prijem putnika, produžena pista i proširena platforma za prijem aviona , a 1997. godine ugrađena je oprema za kategoriju 2 i time omogućena upotreba aerodroma po lošijim vremenskim uslovima. Širenjem aerodroma, u maju 2006. godine otvoren je rekonstruisani međunarodni terminal 2, dok je u godini jubileja izgrađen i novi biznis salon, odnosno čekaonica površine 350 kvadratnih metara, namenjena poslovnim putnicima. Kako je “Nikola Tesla” nastavio da se razvija, koliko je radnika potrebno za opsluživanje poletanja i sletanja, na koji način funkcioniše vatrogasna služba sektora bezbednosti, kao i mnoge druge pojedinosti infsrastrukture možete saznati u sledećem video snimku: