Претражи Живе Речи Утехе

Doveo Željko Obradović Fenerbahče u Čačak. Ja odavno ne gledam nikakav sport jer mi već dvadesetak godina izgleda da su sportski uspesi glavni generator kretenizma u nesredjenim društvima, a u medjuvremenu je skoro ceo svet postao jedno nesredjeno društvo, ali ovo sinoć je bilo nešto drugo. Čačak je uvek bio mitsko mesto za basket. Sala u kojoj se igra prima cirka tri hiljade ljudi. Kad se igrala prava košarka unutra se guralo još hiljadu preko. Navijači su sedeli na parketu uz aut i visili kao šišmiši sa rešetki krovne konstrukcije, gledali utakmicu iz ptičje perspektive i pravili buku od koje svaka ekipa dobije napade panike kao od sirena za objavu opšte opasnosti. Koje su navijači u Čačku takodje koristili. Moj drug Peca, koji je na gomilu stvari koje uspešno radi dodao i reanimaciju kk Borac Čačak, mi je pričao da je u hali pre renoviranja postojala i ogromna ventilaciona cev kroz koju je neki ogroman ventilator uduvavao vazduh u salu, tačno iznad jednog koša. Ventilacija se palila samo kad protivnička ekipa šutira na taj koš i nije bilo kurca da i jedan šut udje osim ako neko ne zakuca ko konj, sa obe ruke, jer ventilator svaku loptu oduva i skrene. Jedan bivši košarkaš Jugoplastike mi je rekao da se u Čačku uvek stvarno merilo koliko si dobar i da samo kad ovde pobediš znaš da si zaradio pravo da se nadaš tituli. Ne u Beogradu ili Zagrebu nego u Čačku. Sedamdesetih, dok im Partizan nije oteo Kićanovića, imali su pozitivan skor sa oba velika beogradska kluba. Posle su rutinski nastavili da peglaju Zvezdu. Sećam se intervjua sa Kićom iz doba kad je bio najbolji košarkaš Evrope u kom je rekao da ti je džaba titula evropskog prvaka ako se vratiš u Čačak i neko te odere u basketu jedan na jedan. Uvek sam mislio da verovatno malo preteruje zbog lokalpatriotizma i duga prema svom gradu, a onda me je juče Peca upoznao sa nekim čovekom i rekao znaš ono kad je Kića pričao kako je zajebano kad dodješ u Čačak kao mvp i neko te oguli u basketu? E to je zbog ovog gospodina. On ga je gulio uvek. Onda je bio čuveni guru basketa Radmilo Mišović koji nikad nije dobacio do reprezentacije ali je svakom i svuda tovario 40 koševa i objasnio tajnu svoje igre i košarke uopšte legendarnom rečenicom: Ako imaš prostora šutneš i daš koš. Ako te neko čuva, prodješ ga pa šutneš i daš koš. Onda naravno Željko. Dok je igrao je uvek imao najmekšu ruku kad je bila najveća frka, kad je prestao da igra umeo je da od skoro svakih pet igrača napravi ekipu koja se svakom protivniku ukenja u život, u svakoj priči o košarci je bio superiorniji od svakog ko je imao potrebu da nešto mlitavi na njegov račun, i generalno, uvek je bio najkulji na terenu i u krugu od pet kilometara okolo. I tako sinoć dodje Fener u Čačak, publika pozdravi sve igrače oba tima onako kako zaslužuju, ambasadora Turske aplauzom, Željka ovacijama, niko u sali ne bude prostak, ekipe se kidale muški, ko da je finale nečeg važnog a ne prijateljska utakmica, na kraju bolji tesno pobedi i svi odemo kući srećni. Tako izgleda Čačak kad ga ne ispunjavaju sadržajem čačani kao Velja Ilić i Boško Obradović, nego Čačani kao Željko, moj drug Peca i sila drugih koji nas podsećaju kakav je to grad bio. I kakav bi mogao da bude. https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=1666794866677485&id=100000409642176 https://www.facebook.com/pg/kkboraccacak/photos/?tab=album&album_id=10155631997498363

ANTE TOMIĆ Četnik koji pali požare: Mitsko biće stvoreno od žege, bure, straha i nacionalizma AUTOR: Ante Tomić OBJAVLJENO: 26.08.2017. u 21:05 jutarnji.hr Luka Gerlanc / Jure Mišković / Nikša Stipaničev / Hanza Media S lijeva na desno: Požar kod Oštrovice, požar kod Pristega i požar na Promini Malešno, neugledno, krezubo stvorenje, kažu, jedva pola metra visoko, s čupavom bradom i janjećom šubarom s neizbježnom kokardom, smrdi na šljivovicu i češnjak, iskače iz grmlja s kantom nafte u ruci, polijeva je po suhoj travi, upaljačem zapaljuje i raskalašeno se cerekajući iščezava Mnoga nevjerojatna bića naseljavaju naš svijet. U pećini pod planinom na hrpi zlata spava zmaj, nosati i uhati goblin krije se pod korijenom stoljetnog hrasta, div luta šumom s toljagom na ramenu, vukodlak zavija u noći punog mjeseca, vilenjak jaše kentaura, a patuljak grifona, feniks izgara u pepeo i podiže se iz njega, sirena na pustom grebenu svojom pjesmom punom čežnje mami usamljene mornare. Veliko strpljenje, oprez i, više od ičega, sreću valja imati da biste vidjeli koje od ovih bića, a jedno je rjeđe i tajanstvenije od svih. Četnik koji podmeće požare. Četnik koji podmeće požare tako je rijedak da ga nema ni u Tolkienovoj prozi ni u romanima Georgea R. R. Martina, Jorge Luis Borges ga ne spominje u poznatom “Priručniku fantastične zoologije”, kao ni J. K. Rowling u referentnoj “Fantastične zvijeri i gdje ih naći”, ali čudovište je nesumnjivo među nama. Mnoge su ga Hrvatice i Hrvati posljednjih tjedana susreli i o tome događaju posvjedočili na fejsu, o njegovim se poremećenim navikama autoritativno raspravlja na domoljubnim portalima, s oltara se upozorava na njega, viđali su ga čak i reporteri državne televizije. Malešno, neugledno, krezubo stvorenje, kažu, jedva pola metra visoko, s čupavom bradom i janjećom šubarom s neizbježnom kokardom, smrdi na šljivovicu i češnjak, iskače iz grmlja s kantom nafte u ruci, polijeva je po suhoj travi, upaljačem zapaljuje i raskalašeno se cerekajući iščezava u treperavoj jari kod magistrale u Baškom Polju, da bi se časak kasnije ukazao između Konjskog i Dugobaba, ili u Vodicama, ili na Ugljanu, ili u brdu iznad Unešića, ili kod Benkovca, a neki čak kažu da se pojavljuje na svim ovim mjestima istodobno. Dok jedni tvrde da je sasvim ljudskog obličja, samo manji, drugi se kunu kako su četniku koji podmeće požare vidjeli pseću glavu, konjski trup, kozje noge i ljuskav zmijski rep. Treći ga opisuju s kratkim, svinutim rogovima, četvrti kažu da četnik leti. Jednu je čobanicu, pričaju, zaskočio dok je na Zrmanji pojila ovce, zadigao joj haljinu i ugrizao je za stražnjicu, jednom je lovcu na Dinari uzeo pušku iz ruke i iz obje cijevi odjednom pucao u njegova kratkodlakog ptičara, a jedan planinar pripovijeda kako ga je gledao na Velebitu, kod Tulovih greda, kako istrčava iz Golfa kragujevačkih registracija i bezbrižno pali grabov gaj pjevajući Milu Kitića, i svim ovim prilikama iza njega su ostali bezbrojni četvorni kilometri spržene zemlje i čađavih stabala. Nadnaravno čudovište, četnik koji podmeće požare, mračnom čarolijom napravljeno od žege, orkanske bure, straha i nacionalizma i ove je godine zapalilo Dalmaciju i vješto pobjeglo. Premda znamo sve o njemu, i s crkvenih oltara i na državnoj televiziji i na domoljubnim portalima detaljno su nam objasnili i otkud je, i čiji je, i kako i po čijem nalogu djeluje, sve su policijske zasjede i potjere za njim bile neuspješne, nikad nitko nije uhvatio četnika koji podmeće požare. Nejasno je kako bi ga i mogli zaustaviti, pomaže li standardno oružje, ili valja posegnuti za blagoslovljenom vodom, glogovim kolcem i srebrenim metkom. Bit će da je ipak dovoljno redovito piti Clopixol, Moditen, Haldol, Zeldox ili nekakav drugi antipsihotik. Ustvari, vjerojatno bi trebalo angažirati poljoprivrednu avijaciju i čitavu zemlju poprskati nekakvim snažnim lijekom jer je pojava epidemijskih proporcija. Kad god u srpnju i kolovozu krenu požari, u nas kao i u Španjolskoj, Portugalu ili Kaliforniji, krivac se nepogrešivo zna. Dobro, za španjolske, portugalske i kalifornijske požare možda i ne, ali u nas je samo jedan dušmanin mogao zapaliti, poznato biće iz narodne predaje, mitski četnik. Nema tko drugi biti. Običan narod u autobusima, tramvajima, sportskim kladionicama, kafićima i samoposluživanjima, kao i medijski i biskupski autoriteti, vlast i opozicija, svi se neobuzdano, čak i s jednom nasladom, predaju kolektivnom mahnitanju, masovnoj psihozi o četniku koji podmeće požare. Krene li oganj gutati šume i maslinike i cijela stabla izgaraju u trenu kao šibice, krene li takvo nekakvo elementarno zlo na nas, nađemo li se na putu nezaustavljivoj, čudovišnoj stihiji, u nama se probudi jedna iskonska strava, ugasi nam umove pa više nismo bolji od divljaka što vjeruju u vilenjake, divove i zmajeve. Podigne se hajka kao u stara doba kad su se s vilama i sjekirama obračunavali s vješticama i vukodlacima. Slijepa, nerazumna rulja osvetnički se okomi na nekoga za koga joj se naprosto sviđa vjerovati da je krivac i zbog nekakvih izmišljenih bića naposljetku stradavaju pravi živi ljudi. Nakon što su portali i televizija danima potpirivali nacionalnu mržnju pričom o četniku koji podmeće požare, jedna je nesretna, bolesna djevojka iz zadarskog kraja pošla zapaliti srpsko selo. Mirnim je glasom, bez kajanja, to priznala policiji, vjerujući kako je prvorazredan patriotski čin ako nekakva pravoslavna baba izgori zajedno sa svojim kozama. Mnogi bi se, uostalom, i složili s njome, pa i među policajcima. Zbog jedne iskre iz dalekovoda, nečijeg neopreznog roštilja, opuška bačenog iz automobila ili nekog sličnog, mnogo uvjerljivijeg uzroka požara u trenutku se tako ponovno nađemo u prilici da gore srpske kuće. Istina, kad su gorjele srpske kuće, njih nisu Hrvati palili. Hrvati tako nešto nečovječno nikad ne bi napravili, nego kad je ono bila Oluja, sjećate se, Srbi su tako bezglavo bježali da im je do jednoga ostao, kome pomfrit, kome pileća prsa, kome hrenovke, na uključenom štednjaku. To je, oprostite, činjenica.