Претражи Живе Речи Утехе
Showing results for tags 'malom'.
Found 2 results
-
Kad su joj rekli da žena ne može da radi taj posao, Bosiljka Novaković (82) se samo nasmejala i dobila dodatnu motivaciju. Doduše, to uopšte nije bilo lako te 1967. godine, jer žena na radnom mestu kontrolora letenja u to vreme nije bilo. Tadašnji direktor je čak postavio još jedan specijalan uslov za nju, da položi kurs za navigatora, a Bosu ni to nije sprečilo ka ostvarenju sna. Prošla je obuku, letela je avionom, dobila pomenutu dozvolu i položila zvaničan kurs, a sve sa jednim ciljem. U Saveznoj upravi za kontrolu letenja zaposlila se 1960. godine, na beogradskom aerodromu je radila svoj posao iz snova od 1967. godine, a tek deset godina nakon nje tadašnje Jugoslovenke počele su da rade u tom sektoru, i to kao asistenti. Bosiljka je u penziji od 1990. godine, rado se seća svog radnog veka koji je provela na tadašnjem aerodromu Beograd, a za Priče sa dušom podelila je deo svojih sećanja. Posetio sam je u njenoj kući kod na Zvezdari, dan pre nego što je otišla na odmor u vikendicu u Atomskoj banji. – Kao dete stalno sam gledala u nebo, volela avione i mislila kako ću jednog dana leteti. Tada nisam znala da ću ceo život posvetiti vazduhoplovstvu, ali sa zemlje. Posao koji sam radila veoma je zanimljiv i smatraju ga vrlo odgovornim. Za njega se dobija beneficirani radni staž. Kad mi je direktor Batrić Jovanović rekao da ne mogu kao žena tu da se zaposlim, ja sam ponovila da socijalizam podrazumeva da smo svi ravnopravni i da samim tim mogu da budem kontrolor letenja. Uživala sam dok sam radila, a pogotovo mi je odgovaralo to što se radilo po smenama. Jedne nedelje se počinjalo u 6 ujutru, druge popodne, a zatim noću, pa sam imala dosta slobodnog vremena za druge aktivnosti, pošto sam po prirodi radna osoba – priča Bosiljka za Priče sa dušom. U Jugoslaviji je bila prva žena na toj poziciji, a u svetu treća. Ostale koleginice, pionirke u ovom poslu bile su iz Kanade, Francuske i Nemačke. Na prvom poslovnom putovanju, sa kolegama u Moskvi – Danas je lako voditi avion kad ga vidite, a u to vreme nismo imali moderne uređaje, nismo imali računare, već smo morali da zamišljamo prostor u kojem je avion, da budemo na stalnoj vezi sa pilotima i da znamo kako da ga razdvojimo od drugog saobraćaja. Poznavanje tehnike, odnosno performansa aviona bilo je obavezno. Kad komunicirate sa pilotom morate da znate da li on nešto može da uradi ili ne, da li može da se popne na određenu visinu i kojom brzinom. Dok sam jednom pilotu koji se probijao kroz kumuloninbuse davala uputstva, rekao je: „Vala Boso, sve sam u životu pronašao, valjda ću i ovog puta uspeti“ (smeh). S radošću priča o lepim, ali ne zaboravlja i one manje lepe događaje, koji su bili sastavni deo posla. Bilo je i teških situacija kao što je nesreća u Hrvatskoj 1976. godine, kada su se sudarili avion koji je poleteo iz Splita i drugi avion sa engleskim putnicima iz Londona. Taj let je vodila zagrebačka kontrola letenja, a u Jugoslaviji je kontrola bila podeljena teritorijalno na beogradsku i zagrebačku. Godinu dana kasnije u Bosni i Hercegovini je nastradao Džemal Bijedić, predsednik Saveznog izvršnog vijeća. Tu je slučaj udesa JAT-ove „karavele” na Maganiku kojim je upravljao poznati Titov pilot, kao i priča o jedinoj preživeloj putnici, čuvenoj stjuardesi Vesni Vulović. U svojoj karijeri sretala se sa brojnim putnicima, zvaničnicima, kapetanima, kolegama iz celog sveta. Sa predsednikom SFRJ Josipom Brozom Titom imala je kratak susret prilikom otvaranja aerodroma u Beogradu, ali i kada je nakon toga došao sa suprugom Jovankom, da joj pokaže aerodrom. Otvaranju aerodroma Nikola Tesla prisustvovao je Josip Broz Tito – Bila sam dežurna kad su stigli. Želeli su da se popnu na toranj, ali je lift čuvene marke David Pajić Daka tog dana zakazao. Srećom, Titu i Jovanki to nije bio problem, pa su se popeli pešice – kaže Bosiljka i priseća se dana posle Titove smrti. – Tada smo imali veoma jak vazdušni saobraćaj, nije bilo jednostavno sve to odraditi. Drugom prilikom, prvi boing je sleteo u Beograd sa igračima Juventusa. Po sletanju kod mene je došao italijanski kapetan sa željom da, kako je rekao, „vidi tu kontrolu koja je tako dobro vodila njegov avion“. Jedan od intervjua dala je legendarnom voditelju Dejanu Đuroviću Bosiljka i danas rado ode na aerodrom Nikola Tesla. Voli da dočekuje i da ispraća drage ljude i kaže da svaki put kad se uputi ka Surčinu, u stvari ide svojoj kući. – Ostala mi je ta velika ljubav. Svojevremeno smo se svi tamo znali, pa su mi se ljudi rado obraćali kad je trebalo da putuju. Pomagala sam im. I danas danji me zaposleni na aerodromu prepoznaju, čak i mladi, koji su čuli da sam prva žena koja je bila kontrolor. Znači mi ta njihova pažnja. Kao višegodišnja radnica i penzionerka Bosa je dugi niz godina imala pravo na takozvane servisne karte, odnosno popuste. Na taj način je mogla jeftinije da putuje po svetu, od Srbije do Singapura, Indije, Meksika, Kanade… – Moji žive u Kanadi, tako da sam čest gost kod njih. Tamo sam takođe radila, u to vreme sam bila mlada da bih sedela. Uspela sam da napravim ovu kuću u kojoj ste sada i vikendicu u mojoj rodnoj Gornjoj Trepči. Imam ćerku, zeta i dva unuka i jedva čekam da postanem prabaka. Osamdeset dve su mi godine i ponosna sam na njih. Ako me pitate za recept – odgovor je rad. Kad se probudite morate imati razlog zbog kojeg ustajete, neku radost. Čak i kad je u pitanju sitnica, ja se radujem ako imam nešto da radim, a pogotovo rezultatima. Ne pušim, čašu vina popijem u društvu, idem na koncerte sa drugaricom, igramo karte. Često organizujem druženja jer volim narod. Rođena sam u porodici sa devetoro dece. A tek što volim da kuvam i da spremam hranu… – pohvalila se Bosiljka Novaković u svojoj ispovesti za Priče sa dušom. Tekst i fotografije: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com
-
Sva sramota RFZO staje u priču o malom Veljku
тема је објавио/ла АлександраВ у Друштвена брига о људима
Veljko Kovačević (10) je još jedno dete osuđeno na "lečenje SMS-ovima", a njegov slučaj ponovo dovodi u pitanje pravila Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje (RFZO). Veljko Kovačević Foto: Privatna arhiva / Noizz.rs Veljko Kovačević (10) je još jedno dete osuđeno na "lečenje SMS-ovima", a njegov slučaj ponovo dovodi u pitanje pravila Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje (RFZO). Odgovarajući na otvoreno pismo Darije Petrović, devojčice koja moli za šansu da se izbori sa misterioznom bolešću, ministar zdravlja Zlatibor Lončar izjavio je "da je država obezbedila da putem RFZO i Budžetskog fonda ni jedna osoba, a posebno ni jedno dete, ne bude odbijeno za lečenje u inostranstvu zbog nedostatka novca", ali da Darija nije dostavila potrebnu medicinsku dokumentaciju. Darijina majka reagovala je pitanjem: "Zašto lažete?", a slučaj malog Veljka dokaz je da ponekad ni sva potrebna dokumentacija i preporuke lekara nisu dovoljne da RFZO popusti. - Veljko je rođen kao zdrav dečak i sve je bilo u redu do njegove druge godine, kad sam primetila da mu desno oko igra. Otkrili su da ima tumor na mozgu. Dala sam ga na operaciju, a vratio mi se totalno slep, s paralizom desne strane tela i ostatkom tumora s kojim se i dalje borimo. Nakon operacije, Veljko je jednom bio na rehabilitaciji i više nema pravo - kaže za NOIZZ Vanja Kovačević, Veljkova mama, koja je na svom Twitter profilu podelila dopis RFZO. Po njemu, Veljko je već iskoristio svoje pravo na medicinsku rehabilitaciju u stacioniranim zdravstvenim ustanovama, te da "ne ispunjava uslov iz Liste indikacija Pravilnika jer nije primao onkološku terapiju niti je sad prima". - Taj odgovor dobila sam 2015. godine, kad sam pisala Ministarstvu zdravlja i molila ih za pomoć. Do danas se ništa nije promenilo - Veljko i dalje nema pravo na rehabilitaciju, uprkos preporukama neurohirurga, neurologa, fizijatra... I lekari su zatečeni. RFZO odbija Veljka zato što je već iskoristio to pravo, ali kad je imao tri godine. Republički fond ovoj deci samo jednom plaća rehabilitaciju, posle toga ih ne zanima ni to što komisija nalaže da moraju da nastave s lečenjem - kaže Vanja Kovačević, koja se, kaže, pomirila s tim da se Veljko nikad neće ponovo oporaviti, ali - nada se da će uspeti bar malo da mu olakša odrastanje. - Što se tiče tumora, ništa ne sme da se dira, sve što možemo je da redovno kontrolišemo i pratimo ako bude nekih promena. Kažu da će mu biti najteže u pubertetu. Znam i da više ne mogu da mu vratim vid. Ne govorim o tome da Veljko ima i problema s govorom, da ne može da žvaće, da ima skoliozu... Želim da pokušam da mu omogućim da bar pokrene ruku - objašnjava Vanja. Rehabilitaciju ne može da mu plati kao samohrana majka s invalidskom penzijom - dve godine posle Veljkove operacije, Vanja je dobila epileptične napade, tako da se osim s Veljkovom, bori i sa svojom bolešću. I u svemu tome je sama, prinuđena na to da se osloni na našu humanost. Ukoliko želite i možete da joj pomognete - za lečenje Veljka Kovačevića otvoren je namenski tekući račun kod Komercijalne banke pod brojem: 205-9011004187983-17, ili pošaljite SMS na broj 3030 sa tekstom 118. Izvor: Noizz.rs
Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука. Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано. Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.
© ☦ 2021 Сва права задржана.