Претражи Живе Речи Утехе

Priča o hrvatskoj nabavci višenamenskog lovca F-16 Barak od Izraela, izrodila se u aferu koja trese tamošnju javnost već skoro nedelju dana. O tome da li je Hrvatska prevarena ili je u pitanju samo koruptivni posao diskutuju skoro svi. I političari i analitičari, ali i svekolika javnost na društvenim mrežama. Tako u jednoj polemici na Fejsbuku jedan od entuzijasta spomenuo je “ pa zašto Hrvatska ne nabavi MiG-29?“. Komentator, nije ni slutio da je Hrvatska u svojoj novijoj istoriji ozbiljno razmatrala nabavku MiG-29 kao lovca. O tome sad Vojno-politička osmatračnica donosi priču iz hrvatskog ugla i pera vojnog komentatora i saradnika Denisa Krnića u izvornom obliku i bez skraćivanja. Hrvati i ruski lovac MiG-29 stara je i duga ljubav koja se nije nikada konzumirala. Svašta se pisalo proteklih godina o ratnom uvozu oružja u Hrvatsku i kasnijim postratnim akvizicijama, no zasigurno će putevi novca i oružja vezani, što se Domovinskog rata tiče, još dugo biti obavijeni velom tajne. Ruski višenamjenski lovac MiG-29, kao i njegove novije verzije , dugo je u hrvatskom vojnom vrhu kotirao kao jedan od glavnih takmaca za novi lovac Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. O njemu se razmišljalo još u Domovinskom ratu. 1993. u Hrvatsku je dovezena kompletna tehnička baza za MiG-29 . Po okončanju ratnih operacija odlazilo se i u Moskvu, vodili su se neki pregovori. Da je ostao u fotelji državne firme za kupnju prodaju naoružanja „RH Alana“, operativni general Vladimir Zagorec garant bi kupio eskadrilu 29-ki za hrvatsku vojnu avijaciju. Ovaj general je znao raditi biznis. Od protuoklopnih i protuzračnih sustava kao što su fagot i S-300, do zrakoplova MiG-21, borbenih helikoptera Mi-24, transportnih helikoptera Mi-8, trenažnih zrakoplova Pilatus, pa do bazne stanice za servis suvremenih lovaca MiG-29 i prvih koraka prema kupnji cijele eskadrile MiGova-29….Sve su to bili poslovni uspjesi generala Zagorca. Nije neka tajna da je najodlikovaniji hrvatski general nabavljao samo najbolje oružje, ne pitajući za cijenu. Osim što je Hrvatska vojska u Domovinskom ratu zarobila znatne količine naoružanja za vođenje pomorskih i kopnenih operacija, posve je jasno da bi bilo teško osloboditi okupirani hrvatski državni teritorij bez ruskog naoružanja s kojim je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo steklo premoć na nebu i pružalo podršku kopnenim postrojbama. Hrvatska u svojoj težnji za nezavisnošću početkom 90-tih godina prošlog stoljeća dobiva podršku zadnjeg predsjednika SSSR-a Mihaila Sergejeviča Gorbačova, koji svojim autoritetom jednog od svjetskih vođa u listopadu 1991. godine nije dozvolio protuustavno djelovanje Jugoslavenske narodne armije koja je željela bombardirati Zagreb. No, potpuni raspad Sovjetskog saveza umanjio je utjecaj Rusije u Europi, pa tako i njezin značajniji utjecaj na ratna događanja na području bivše Jugoslavije. Dok su neke druge svjetske sile 1991. nastojale sačuvati Jugoslaviju, Rusija je već tada bila svjesna neizbježne samostalnosti Hrvatske. Mnogi europski povjesničari mišljenja su da je upravo Rusija bila prva svjetska velesila koja je neformalno priznala hrvatsku državnu samostalnost kao međunarodnu činjenicu. Naime, za vrijeme mirovnih pregovora u Moskvi između hrvatskog i srpskog predsjednika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u listopadu 1991. godine, tadašnji vođa Sovjetskog saveza Gorbačov, jasno je rekao: „Neovisnost Hrvatske je realnost“. Bilo kako bilo, dugo se leteći terminator Mikojana i Gurjeviča razmatrao u glavama hrvatskih vojnih planera. Nije ni čudno. Ovaj lovac pravo rješenje za potrebe RH iz više razloga: prijelaz s MiG-21 na MiG-29 predstavlja najprirodniji i najlakši prijelaz za pilote, ne zahtijeva se prilagodba infrastrukture, MiG-29 koristi postojeće oružje s MiG-21 tako da nema nikakvih dodatnih zahtjeva u opsluživanju naoružanjem, Rusija bez ograničenja i uvjeta nudi široku paletu oružja, zbog sličnosti u eksploataciji i održavanju s MiG-21, HRZ-u nije potrebno dodatno osoblje za održavanje. Popularnost ruske ponude kulminirala je u listopadu 2012. kada je Ministarstvo obrane RH službeno i žurno zatražilo detalje ukupne cijene paketa aviona i mogućnosti obročnog plaćanja s odgodom. Jamčili su međuremontni resurs od 10 godina, modernizaciju prema NATO i ICAO standardima, isporuku kompletne zemaljske opreme te preobuku letačkog i tehničkog osoblja. Ova eskadrila, uz cijeli ponuđeni paket, hrvatski državni budžet ne bi koštao više od 150 milijuna eura. Ovakva inačica MiGa-29 nalazi se još u operativnoj uporabi u Slovačkoj. Neki su iz HRZ-a išli pogledati ponuđene avione, ali na koncu od svega toga ništa nije bilo. Dodajmo da su Rusi ponudili i paket „offseta“ u području brodogradnje, građevine i tehnike odašiljača. Te su godine od proizvođača ruske tvrtke „RSK MiG“ hrvatski predstavnici dobili i su svu tehničku dokumentaciju o stanju tih aviona. O d svih varijanti ruskih ponuda valja izdvojiti i onu iz rujna 2010. kada su Hrvatskoj predložili kupnju 12 aviona MiG-29M/M2, danas MiG-35, za iznos od 500 milijuna eura u kombinaciji s obilatom gospodarskom kompenzacijom. MiG-35 novorazvijeni višenamjenski borbeni avion, NATO i ICAO kompatibilan, odlikuje se novim konstrukcijskim rješenjima, sofisticiranim tehnologijama proizvodnje, naprednim elektroničkim, ciljničkim i navigacijskim sustavima, povećanim operativnim karakteristikama i pojednostavnjenim održavanjem. Koje su bile prednosti ruske ponude u odnosu za konkurente? Prvo, financijski je bila najpovoljnija bez obzira radi li se o novim ili rabljenim avionima. Drugo, dokazan avion sa širokim spektrom najsuvremenijeg naoružanja, uz mogućnost korištenja postojećeg naoružanja za MiG-21 (R-60MK). Treće, postojeće stanje i broj tehničkog kadra i infrastrukture osiguravaju brzu i učinkovitu uvođenje aviona u sustav i brzo dostizanje operativnih sposobnosti. Četvrto, dokazana NATO-interoperabilnost kroz operativno korištenje u ratnom zrakoplovstvu Slovačke, Mađarske, Poljske i Bugarske. Peto, gospodarska kompenzacija i sudjelovanje hrvatskih kompanija u nizu ruskih državnih poslova. Depeša američke ambasade u Zagrebu 2013. godine presudila je ruskim zrakoplovnim ponudama. Brojna zapadna zrakoplovstva, među kojima i ono najveće – Ratno zrakoplovstvo SAD-a, suočavaju se s problemom nedostatka odgovarajućeg tipa „sparing“ zrakoplova s kojim bi se mogli uvježbavati borbene taktike. Ta praznina pokušava nadomjestiti „otusorcingom“ usluga privatnim tvrtkama. To je aktualni trend, ali privatni lovci po svojim tehničko-taktičkim karakteristikama ipak nisu ravnopravni izazivači koji mogu replicirati realne prijetnje ili „dog-fight“ kakve traže suvremeni američki i europski zrakoplovi četvrte i pete generacije. Mana ruskog MiG-35 je što se radi o novom avion bez akumuliranih operativnih iskustava, kao i bez iskustava implementacije u NATO-okruženje. No, i ovome smo mogli doskočiti da smo, na primjer, NATO-saveznicima ponudili koncept DACT obuka (Dissimilar Air Combat Training). Hrvatska, mediteranska pomorska zemlja svojim geografskim položajem duboko uvučena u europski kontinent, mogla je biti jedinstveno mjesto Sjevernoatlantske vojne alijanse za naprednu letačku obuku iznad kopna i mora. Ovim projektom bi se stimulirale NATO-članice da prepoznaju kapacitete obuke svojih pilota upravo u Hrvatskoj. Jedna takva ideja, koju su svojedobno javno isticali pojedini hrvatski vojni stručnjaci i analitičari, ide u prilog ruskom NATO-kompatibilnom MiG-u 29/35, a kroz postojanje eskadrile u Hrvatskoj koja bi se mogla koristiti u tzv. DACT zadaćama. Upravo kroz tu ideju Hrvatska bi mogla biti domaćin s “agresorskom” ulogom. Tako bi HRZ osim “airpolicinga” i redovnih drugih zadaća, imao aktivnu i jedinstvenu ulogu na razini cijeloga NATO-a u usvajanju naprednih letačkih sposobnosti u simulacijama zračne borbe. Što se Hrvatske tiče, ne treba posebno isticati što bi to značilo u pogledu kontinuiranog korištenja NATO-ovih sredstava i naknada za izgradnju kompletno nove infrastrukture, stjecanje jedinstvenih letačkih sposobnosti, ostvarivanje naleta i etabliranja Hrvatske kao značajne NATO zrakoplovne članice. Ni pilotima HRZ-a ne bi bio veći problem s MiGa-21 prijeći na MiGa-35. Ono što nedostaje je promišljanje o HRZ-u na ovakav ili neki sličan način. Hrvatska ne može pobjeći od svog članstva u NATO-saveza u kojem postoje određene pisane i nepisane obveze po pitanju kompatibilnosti i kupnje vojne tehnike. Tak oda je i u ovom slučaju „NATO centrifuga“ odradila svoje… MiG-29 definitivno ima borbenu vrijednost. Prvenstveno je velika opasnost za svaki zrakoplov koji mu se nađe u optičkoj vidljivosti. MiG-29 je jedini borbeni zrakoplov koji u vertikalnom penjanju doseže nadzvučne brzine. To ne mogu ni Gripen, a ni F-16. To je nešto što nećete pročitati u promotivnim brošurama. Također, i sa samo jednim motorom u funkciji 29-ka može letjeti nadzvučno. Dakle, nikako nije za podcjenjivanje. Teško da Hrvatska na zapadnom tržištu može nabaviti zrakoplove ili sredstva protuzračne obrane, kakve može dobiti u Rusiji uz najbolji omjer cijene, kvalitete i pouzdanosti. Ulazak Hrvatske u NATO savez i Europsku uniju, uz prijenos dijela državnog suvereniteta na te državne i vojne saveze, ograničio je mogućnosti samostalne političke suradnje s Rusijom, a politički osjećaji prema Rusiji zbog geopolitičkih promjena prolazi uspone i padove. Premda je članica Sjevernoatlantskog vojnog saveza, Hrvatska ima dugu tradiciju korištenja ruske borbene tehnike. Ne samo to, Hrvatska je jedna od rijetkih istočno europskih država koja ima isključivo pozitivne povijesne odnose s Rusijom. Odnosi Hrvata i Rusa u kontinuitetu traju još od 15. stoljeća, ali to je već neka druga priča… https://vojnopolitickaosmatracnica.wordpress.com/2019/01/15/denis-krnic-nedosanjani-hrvatski-san-o-mig-29/