Претражи Живе Речи Утехе

znamo li se mi forumasi ja poznajem jedno 30 ak ljudi

Ugledni psihijatar nakon decenija rada u mentalnoj bolnici: Demoni postoje, evo koga napadaju, zašto i kako da prepoznate napad! STIL.KURIR.RS Baš svako može da bude meta, a napad ćete prepoznati veoma lako

Kina ima cilj da stvori najsnažniji sistem prepoznavanja lica na svetu. To je projekat koji je pokrenulo Ministarstvo za javnu bezbednost 2015. godine, a koji se razvija u saradnji sa kompanijom za bezbednost čije je sedište u Šangaju. Kina je, inače, već ugradila više od 170 miliona najsavremenijih kamera za nadzor širom zemlje. Cilj ove najmodernije mreže je da identifikuje bilo koga od svojih 1,4 milijarde građana u roku od tri sekunde, a samo prošlog septembra, Kina je instalirala preko 20 miliona sigurnosnih kamera širom zemlje, piše Daily Mail. Jedan od primera kako se u Kini ovaj masovni nadzor, koji je opremljen najnaprednijom veštačkom inteligencijom i softverom za prepoznavanje lica, suprotstavlja kriminalu su i visokotehnološke sunčane naočare koje policija u centralnoj Kini koristi, a koje su opremljene tehnologijom prepoznavanja lica kako bi se uočili osumnjičeni za kriminal na železničkim stanicama. Takođe, saobraćajna policija u Šenženu je montirala 40 kompleta kamera za nadzor pod nazivom "robokap" kako bi identifikovala lica neposlušnih vozača i regulisala saobraćaj. Ilustracija / Foto: Depositphotos/giggswalk U istom gradu na pešackim prelazima pešaci dobijaju trenutno obaveštenje o novčanoj kazni čim prekrše pravila, a istovremeno slike i imena ljudi koji prelaze ulicu na crveno svetlo projektuju se na velike LED ekrane. Na velikim stadionima koristeći tehnologiju prepoznavanja lica kao deo bezbednosnih mera, policija je za dva meseca uhapsila tri begunca na koncertima pevača Džeki Čunga u Hong Kongu. Kina je uvela prepoznavanje lica i u druge javne sfere - od nadgledanja studentskih domova do ograničavanja korišćenja toalet papira u javnim toaletima, a protivnici ovakvog sistema navode da Kina ovim metodama u potpunosti ukida slobodu svojim građanima, navodi Daily Mail. https://www.b92.net/tehnopolis/vesti.php?yyyy=2019&mm=03&nav_id=1516283

Vaš stav o eventualnim izborima na proleće,za koga ćete glasati ili bojkotovati i zašto

Imamo S-300, nemamo S-300, eh da imamo S-300 mi bi njima pokazali, ne bi se usudlili da nas napadnu, kad Ruje pošalju S-300, Putin sa migovima šalje i S-300, brat Lukašenko će nam dati S-300, debatuju već 20 godina u Srbiji svi od dece, lokalnog društva uz pivo ispred prodavnice do prodavačica na pijaci i raznih geopolitičara i analitičara. Fenomen zvani raketni sistem PVO S-300 srpsku javnost i političare i dalje okupira još od početka devesetih godina prošlog veka, pa sve do danas, kada povremeno priča o nabavci ovog sistema izbije u javnost, međutim taj PVO sistem nikako da dođe iako se obećanja umnožavaju geometrijskom progresijom iz godine u godinu. Moglo bi se postaviti pitanje, gde je zapelo? To niko ne zna, niti je moguće rasčivijati složene vojno-političke odnose između Srbije i Ruske Federacije, da li smo mi zaista tražili S-300 ili su Rusi ponudili prodaju sistema koji se više ne proizvodi, ali raketni pukovi razmešteni u PVO kišobran oko Moskve i dalje ga poseduju i koriste iako se trenutno zamenjuje savremenim sistemom S-400. S-300 ponovo je u centar srpskog interesovanja posle debakla “ Orlova“ na Mundijalu u Rusiji ponovo dospeo, kada je Sputnjik lansirao vest citirajući neimnovani vojno-diplomatski izvor iz Rusije da je Srbija uputila zahtev Moskvi za nabavku dve baterije raketnog sistema PVO S-300 PMU-2. Međutim, usledio je munjeviti demanti ministra odbrane Aleksandra Vulina, da to nije istina i da Srbija nikakav zahtev nije uputila. Ovaj put Vulin je negirao ono što je u prošlosti u javnim nastupima često naglašavao da Srbija nabavlja raketni sistem S-300. On je o tome govorio sredinom avgusta prošle godine kada je izjavio da Beograd razmatra mogućnost da nabavi S-300… “ Razmatramo ovo pitanje, mislimo o tome, suviše je rano da se kaže nešto konkretnije. Ne mogu da govorim tako otvoreno i unapred. Ne mogu da komentarišem konkretno u vezi S-300… rekao je tad Vulin za Sputnjik tokom zvanične posete Moskvi. Međutim osam dana kasnije šef Federalne službe za vojno-tehničku saradnju Dimitrij Šugajev opet je izjavio ruskim medijima da su u toku pregovori Rusije i Srbije oko S- 300. Vulin je tad demantovao tu tvrdnju izjavom da se odluka ne može doneti preko noći i bez odgovarajućih dokumenata, bez budžeta i saglasnosti čitave države. Priča o S-300 je zatim nestala sa medijske scene, dok je nastavila da živi na raznim vojnim grupama i forumima, gde su entuzijasti i pojedina penzionisana vojna lica vodila žustre debate. Bivši komandant JRV i PVO general Spasoje Smiljanić na pitanje Vojnopolitičke osmatračnice da li je državno rukovodstvo 1990- tih godina prošlog veka zakasnilo u nabavci S -300 kaže: “ Preporuke vojske su bile opravdane, ali državno rukovodstvo je bilo u veoma složenoj situaciji kad je u pitanju bilo materijalno stanje u zemlji, kad su u pitanju moći da se kupi takvo oružje, to je jedna strana negativna cele priče, a druga strana je stanje u Rusiji, koje je bilo još gore nego što je bilo kod nas. A politički odnosi između državnog rukovodstva Srbije odnosno Jugoslavije i Rusije tada nisu bili baš bratski, kao što stalno govorimo, a pogotovo što je na čelu te Rusije bio Jeljcin, koji je bio pod potpunim uticajem, pa čak i kontrolom američke administracije. Prema tome niti se može reći da je pravovremeno ukazivano na potrebnu modernizaciju, pre svega PVO sistema i nabavke S-300, ne može se negirati ni stanje zemlje u odnosu sa Rusijom i stanje u Rusiji i posebno stav Jeljcina u odnosu na SR Jugoslaviju. Na pitanje koje je general Smiljanić postavio na kraju svoje knjige: Zašto državni i vojni vrh zemlje i Vlada SRJ nije reagovala 1997. i preduzela mere nabavke i osavrmenjivnja PVO penzionisani general dodaje: “ Ja sam rekao zašto nisu. Takva situacija je bila u kojoj je trebalo mnogo volje i razumevanja s jedne i druge strane da se to realizuje. Mi nismo imali novac da kupimo jedan divizion S- 300, koji košta oko 150-160 miliona dolara. Prema tome uz to ide još i još… Trebalo je preko milijardu dolara izdvojiti za nešto bolju odbranu od onog što se očekivalo. Na pitanje da li je bilo realno da se nabavi sistem i koliko bi stvari bile drugačije da je nabavljen 1999. Smiljanić dodaje: “ Da smo imali S-300 do agresije ne bi došlo. To potvrđuje strah i nepoznanicu američku od tog sistema. U kratkom roku tražen je tri puta razgovor Pebertona samnom u nadi da će izvući istinu odnosno podatke o tome imamo li S-300. Obazirući se na pitanje koliko bi značio sada isporuka S- 300 Srbiji Smiljanić kaže S -300 zadovoljio bi potrebe Srbije. Kako su Srbi nabavljali S-300, mitovi i relanost Prvi tragovi o nabavci S-300 postojali su još u vreme SFRJ, kada je JNA bila živo zainteresovana za nabavku ovog raketnog sistema, međutim planove je odložio građanski rat koji je usledio 1991. godine. Savezna Republika Jugoslavija takođe je bila zainteresovana za nabavku raketnog sistema S-300, a o tome prvi put povela se reč na sednici Vrhovnog saveta odbrane 2.06. 1993 godine. Nabavku sistema S-300 prvi je spomenuo tadašnji ministar odbrane Pavle Bulatović ( ubijen februara 2000.), koji je zahtevao 124 miliona dolara da se izdvoji iz budžeta sa nabavku S-300 i raketnog sistema TOR. Tada je spomenuo i da su vođeni razgovori sa potencijalnim nabavljačima opreme i da je ostavljena mogućnost razgovora u vezi kreditiranja, kompenzacionog posla, ukoliko se odobri ovakva kupovina. Međutim od te priče nije bilo ništa jer se nabavka spominjala u jeku žestokih sankcija koje je UN uvela protiv SRJ, a 1993 je vreme kada je hiperinflacija nezaustavljivo marširala. Priča o S-300 nastavila je da živi kroz priloge u vojnim časopisima. Usledio je Dejton, a ponovno oživljavanje priče o nabavci S-300 usledilo je 1997 godine, kada je pokojni Pavle Bulatović ponovo u medijima spomenuo nabavku ovog raketnog sistema. Da se nešto konkretno tad radilo pojasnio je i nekadašnji komandant RV i PVO VJ general Spasoje Smiljanić. Smiljanić u svojoj obimnoj knjizi Agresija NATO, Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana u odbrani otadžbine potvrđuje sa dva dokumenta da je tadašnji komandant Ratnog vazduhoplovstva Ljubiša Veličković i pomoćnik NGŠ VJ za RV i PVO general -major Mirko Vučinić izradili predlog modernizacije RV i PVO. Akt Tehničke uprave GŠ VJ pov.broj 1645-1 od 1.08.1997 predviđa nabavku dva raketna diviziona S-300 PMU-2 za šta je izdvojeno 1.200.000.000 dinara. U drugoj polovini 1997. u Moskvu je otputovao i tadašnji predsednik Savezne vlade Radoje Kontić, koji se u Moskvi sastaje sa tadašnjim predsednikom vlade Viktorom Černomirdinom, koji je izjavi oda će taj zahtev biti razmotren, ali nikakav odgovor nije stigao. Ova nabavka ostala u fioci čekajući nove prilike. Naredne 1998. godine eskalirala je kriza na Kosovu i Metohije. Otvoreni sukob sa OVK u leto iste godine dovelo je do zaoštravanja odnosa sa NATO, koji već od septembra počinje sa otvorenim pretnjama bombradovanja SRJ. O tome Momir Bulatović piše u svojoj knjizi da je u oktobru ubrzano razmatranje nabavke S-300. “ Potegli smo stare i nove veze, uključili diplomate i biznismene.. Ni tajni ni podzemni kanali nisu dali željeni rezultat. Inače cena koja je bila enormno visoka nije bila poseban problem. Nepremostivu teškoću predstavljali su njegovi gabariti. Tako veliki sistem nije mogao proći nijedan od debelo razrađenih “ sporednih kanala“… Ovaj sistem je Jugoslaviji trebao da služi kao sistem odvraćanja, pošto je agresija bila neizbežna“, piše Bulatović. Faktor Lukašenko Tvrdnju Mome Bulatovića da je Jugoslavija počela ubrzano da traži S-300 potvrdio je i penzionisani general Blagoje Grahovac, koji je u svojoj knjizi “ Glasovi iz gluve sobe“ opisao kako je tekla nabavka S-300 od Belorusije. Naime, Grahovac kako opisuje zajedno sa Lilićem poslat je u 13. oktobra 1998 Minsk da razgovara o nabavci S- 300. Da nešto nije u redu svedoči Grahovac saznao je iz susreta sa načelnikom GŠ vojske Belorusije. Iz razgovora sa njim Grahovac saznaje da beloruskog kolegu niko nije obavestio o poseti i da on ne zna ništa. General-pukovnik je tad po svedočenju Grahovca pitao da li mu je poznato da je jedna mešovita delegacija na čelu sa sinom predsednika Lukašenka otišla u SRJ sa ciljem da ispita šta je potrebno. Pošto od toga ništa nije bilo Grahovac i Lilić su se vratili nazad za Beograd neobavljenog posla. Svoj doprinos priči o nabavci S-300 dao je i novinar Miroslav Laznski koji je oktobra 1999 u svojoj romansiranoj biografiji “ Jutarnja patrola“ dao informaciju da je Jugoslovenska delegacija na sajmu naoružanja “ Difendori 98″ u Atini razgovarala sa ruskom delegacijom o nabavci S-300. Navodno Rusi su ponudili cenu od oko 129.340.000 dolara za S-300 odnosno 96 raketa i 16 lansera odnosno dva divizion. Decembra 1998. na poziv ruskog ministra odbrane Igora Sergejeva, u Moskvu su otputovali Pavle Bulatović i general Branko Krga. Sergejev je odbio mogućnost da isporuči S-300. Iako se agresija na SRJ približavala sve više nagađanja da li mi imamo S-300 postala su svakodnevna. Obaveštajci raznih provinijencija pokušavali su do poslednjeg dana uoči bombardovanja da saznaju da li Jugoslavija ima S-300. Januara 1999. usledio je sastanak načelnika GŠ VJ generala Ojdanića i Smiljanića sa načelnikom Glavne obaveštajne uprave ruske vojske Valentinom Korabljenkom, gde je došlo do kraćeg spora sa ruskim generalom oko toga ko koga obmanjuje, uprkos tome nada da će ruski generali ubediti Jeljcina da isporuči S-300 pokazala se kao zabluda. Šest dana uoči agresije u kabinetu generala Simljanića vodio se zanimljiv dijalog: “ Imate li S-300?“ bilo je poslednje pitanje koje je pukovnik Džon Pemberton, vojni vazduhoplovni izaslanik SAD postavio 18. marta 1999. na trećem sastanku sa tadašnjim komandantom RV i PVO Spasojem Smiljanićem. “ Saznaćete ako nas napadnete“, rekao je tad Smiljanić Pembertonu. Nedeljnik Argument 22. marta 1999, posle čega je prestao da izlazi doneo je naslovnu vest da je Srbija nabavila S-300. Rat je počeo dva dana kasnije, ali kafanska nadmudravanja nastavljena su sa tezom da se čeka samo prilika da se S-300 upotrebi. Trećeg dana po izbijanju rata sa NATO u Moskvu je otputovala ekipa ekspreata PVO na čelu sa načelnikom uprave ARJ i PVO general-majorom Mladenom Karanovićem. Tom prilikom u Moskvi je Rusima predstavljena potreba za još dva diviziona S-300. Rusi su tad obavestili našu delegaciju da je većina tražene tehnike u okolini Moskve i da problema u isporuci neće biti, ako to odobri Jeljcin. Dok je Karanović boravio u Moskvi u Komandi JRV i PVO planiran je prihvat tehnike i obuke ljudstva do uključenja u borbena dejstva. Međutim od toga nije bilo ništa. Poseta je ponovljena 4. aprila, a vojna delegacija susrela se sa prvi potpresednikom ruske vlade Masljukovim koji je izjavio generalu Karanoviću da Rusija neće vojno pomoći SRJ i da nema ništa od saveza sa Rusijom i Belorusijom. Inače 10. aprila 1999. general Karanović je o rezultatu neuspešne posete obavestio Miloševića u prisustvu Zorana Lilića. Milošević je na konstataciju Karanovića da od isporuke S-300 nema, rekao da Lilić ima nove podatke. U skladu sa tim doneta je odluka o opućivanju oficira na obuku u Rusiju. Tako 30. aprila 1999. izdvojeno je bilo 150 oficira koji su poslati na preobuku u Rusiju, među njima je bio i novopostavljeni komandant 250. raketne brigade pukovnik Tiosavljević i nedavno penzionisani general Jovica Draganić koji su prošli na obuku na S-300. Grupa se u Jugoslaviju vratila sredinom juna 1999. Sve nade jugoslovenskog vojnog vrha da će Rusija pomoći da se nabavi S-300 i ostali raketni sistemi definitvno su sredinom maja 1999. pali u vodu. Petooktobarskim promenama priča o S-300 definitivno je zamrla. Lukašenko i S-300 drugi put među Srbima Priča o Beloruskoj isporuci S-300 vaskrsla je juna 2014. godine kada je večni predsednik Belorusije izjavio da je on nudio Miloševiću da isporuči S-300 i da je imao pilote heroje koji su bili spremni da avionima prebace S-300 u Beograd, ali da je krivac bilo rukovodstvo u Beogradu jer nije verovalo da će ih NATO napasti, kao i da je kasnije bilo kasno jer je počela blokada. Lukašenko se osvrnuo i da je Milošević kukao da mu je S-300 bilo bi drugačije, a da mu je Lukašenko odgovorio da je o tome trebao da razmišlja ranije. Lukašenko se osvrnuo i da je je vojska bila slaba i da joj je nedostajala odlučnost, organizacija i pripremljenost. Priča o S-300 dobija svoj nastavak posetom bivšeg potpresednika ruske vlade zaduženog za vojnu industriju Dimitrija Rogozina Srbiji 2016. godine kada je na pres konferenciji 11. januara 2016. Rogozin je tom prilikom na konferenciji za novinare Vučiću uručio maketu za koju su novinari preneli da je S-300. Međutim u pitanju je bio lanser modernijeg sistema S-400, što se prepoznalo po vozilu lansera MZKT. Rogozin je ponovio ponovo da NATO ne bi palo da napadne Srbiju da je ona imala S-300. Priča o S-300 dobila je svoj nastavak i u 2017. godini kada se opet povela priča o nabavci S-300 iz Belorusije i Rusije. Aprila 2017. S-300 spomenuo se prilikom susreta Vučića i Peskova. Vučić je tom prilikom pomenuo da se o S-300 razgovaralo i sa Putinom i Lukašenkom, ali dogovor nije postignut. Priča se prenela i u ovu godinu, a da li će ikada doći do realizacije i isporuke ostaje da se vidi. NE PROPUSTITE: HRVATSKI S-300 MIT, REALNOST ILI NAGAĐANJE Andrej MLAKAR https://vojnopolitickaosmatracnica.wordpress.com/2018/07/17/svi-srpski-s-300-sve-nase-nabavke-cuvenog-raketnog-sistema-od-koga-i-dalje-drhte-mnoge-zemlje/

Pričao mi jedan pričac Bajagina priča U Srbiju, u Vojvodinu početkom rata došao jedan čovjek. U godinama, ali gord, ponosan, stasit. A opet izbjeglica koja nigdje nije prispjela. Nije tražio ništa. Nikada. Nije molio, nije kumio, nije se prenemagao. Usamljenik jedan, koji je podignutog čela šetao Dunavskom ulicom u Novom Sadu. A kad padne noć, gdje da prenoći? Ni kučeta, ni mačeta, ni krova nad glavom. A grad i zemlja u koju je došao nikako da ga se sjete. Imali su valjda preča posla. Trebalo je ratovati naokolo i mobilisati mladost po Srbiji. Elem, noći su bile najgore. No, sjeti se naš junak da ima nekakvog rođaka na željeznici i potraži ga. Rođak izbjeglici “obezbijedi” smještaj. Preko noći je samo trebalo ući u neki lokalni voz i odspavati u kupeu. Vozovi ionako nigdje ne idu, a i kad idu to je po vojvođanskom lokalu. Ali, bilo je tih situacija priča pričac kad se naš junak, usamljena izbjeglica budio u Baru, daleko dole na moru u Crnoj Gori. Pa se ustalilo spavanje na relaciji Novi Sad-Bar, pa je čovjek počeo živjeti u vozu. Zanimljivo je to. Svugdje si, a nigdje. Stalno si negdje, a opet nema te. Mnogo kasnije, gradski oci Novog Sada smilovaše se i dadoše beskućniku neku uđericu u Sremskim Karlovcima. Država ga nikad ni pogledala nije. A on kakav je bio od države je baš zazirao. I ostala bi ovo jedna od bezbroj priča ugraviranih u ljudski almanah nesreće devedesetih da je ne pamtim po dva detalja. Onaj pričac, koji mi ispriča priču zove se Momčilo. Znate ga kao Bajagu. A, opet, ona usamljena, gorda i ponosna izbjeglica što vozarenjem vara sebe i sudbinu, zvala se Duško. Za sva vremena zove se ČOVJEK Duško Trifunović. Šta bi dao da si na njegovom mjestu? "Kada sam došao u Novi Sad ja sam jedno vrijeme spavao u vozu. Nisam imao gdje drugo. Kao izbjeglica ja sam imao tu besplatnu kartu i onda naveče sjednem u voz, onaj što je iz Novog Sada kretao u devet i furam na more, do poslednje stanice. Do Bara. Nisam znao šta ću drugo radit po noći, a ne mogu spavat u parku. A, nisam ni neki noćni čovjek pa da idem po kafanama i barovima, za šta treba i para i zato ti ja fino legnem u voz i probudim se na moru. Tamo kad stignem kupim komad hljeba i jednu riblju konzervu, da miriše na more, umijem se, doručkujem i opet nazad prvim vozom za Novi Sad. Dođem tamo kod Borke u "Prometejevu" knjižaru, gdje sam se najčešće grijao i gdje sam držao torbu sa stvarima, jedinom mojom imovinom, a ona me pita: "Gdje si bio?" Ja joj kažem: Bio sam kod jedne zgodne prijateljice. Kod nje sam noć proveo. Lažem, ja to. Lažem, jer ne mogu ja njoj pričati te svoje bjedne priče kako nemam gdje spavati, gdje se okupati i gdje držati torbu. Ne mogu, jer ljudi me znaju. Ja sam još 1960. godine dobio "Brankovu nagradu" u Novom Sadu i ja sam tu obilježen kao pjesnik." Ovako je govorio Duško Trifunović u svom posljednjem intervjuu, koga je dao Branku Stankoviću u emisiji «Kvadratura kruga» na RTS-u. Priča o paketiću germe i poklonu za dijete Ali ima jedna još starija, u dubljem zaboravu utopljena priča. Priča o Dušku Trifunoviću, čovjeku koji je svoj život proveo u Sarajevu, koji je ušao u naše glave, naša srca, naše duše, naše čitanke, kao onaj Čika Duško, koji nas je pitao «Šta djeca znaju o zavičaju». I ne, nije ovo priča o Bregoviću, Bijelom dugmetu, Teškoj industriji...Nije to neka pop ikonična storija o kakvoj pikanterije vrijednoj minijaturi, koja se zaturila od nas slijepih kod očiju. Negdje na početku rata, jedna žena je stajalu u redu u polupraznoj prodavnici u Sarajevu. Na Alipašinom polju. Žena sa trogodišnjom kćerkom. Od svega što su mogle kupiti, uzele su par paketića germe i jedan paketić praška za pecivo. Sve i ništa. To im je jedino osalo na praznim rafovima. Ispred njih na kasi stoji čovjek, a u njegovoj korpi pet kesica grisinija, dvije tegle džema i dvije Frutekove kašice (od krompira). Čovjek je pogledao mladu ženu sa kćerkom, platio svoju «obilatu» korpu fasunge i izašao. Taj isti čovjek sačekao je da žena i djevojčica izađu iz prodavnice i obratio im se riječima «Da li biste mi učinili jednu veliku uslugu?" Nakon toga, zamolio je ženu da uzme kesu koji je držao kao dar za djevojčicu. Da i to je bio Duško Trifunović. Po njemu se ništa nije dostojno zvati Duško Trifunović, najveći gospodin ljudskog uma na našim prostorima, živio je kao skitnica, dok su pojedini mediji po Bosni pisali laži da je ministar kulture u Karadžićevoj vladi i da je ode u slavu snajperista. Da, i tu pljuvačinu je doživio i preživio Duško. A, znate li da je prije rata, taj naš Čika Duško napisao dramu «Kulin Ban», u slavu naše, bosanske pismenosti? Znate li da drama nikada nigdje nije izvedena? Znate li da se od Sarajeva, pa na dalje po Dušku Trifunoviću ništa ne zove? Jer takva smo mi sorta. Što bi rekao njegov brat po peru Brančilo Ćopić, znaš ti nas, jebo ti nas. Pa je na kraju skončao čika Duško u najvećoj bijedi, ali su mu od sahrane moćnici u Novom Sadu napravili lokalni spektakl i podigli spomenik na Vidikovcu. Jer, najbolji pjesnik je mrtav pjesnik. Čika Duško, bili smo ti loši đaci, ništa o zavičaju od tebe naučili nismo. A kako smo se o tebe ogriješili, možda je dobro što se po tebi u ovim našim poganštinama od državica ništa ne zove. Pa je najbolje za kraj citirati Duška Trifunovića: "Ja odlazim, hvala vam lijepo. Vi se snađite, ako možete." A ne možemo!

Srpski pesnik koga citiraju svi na društvenim mrežama, a on je umro kao beskućnik: Lažem, ja to. Lažem, jer ne mogu ja njoj pričati te svoje bedne priče kako nemam gde spavati, gde se okupati i gde držati torbu. Ne mogu Nemam ja više ljudi. Mene nema više ko da traži. Mene više niko ne sme da nađe. Može da me traži koliko hoće. Pričao mi jedan pričac. Bajagina priča U Srbiju, u Vojvodinu početkom rata došao jedan čovek. U godinama, ali gord, ponosan, stasit. A opet izbeglica koja nigde nije prispela. Nije tražio ništa. Nikada. Nije molio, nije kumio, nije se prenemagao. Usamljenik jedan, koji je podignutog čela šetao Dunavskom ulicom u Novom Sadu. A kad padne noć, gde da prenoći? Ni kučeta, ni mačeta, ni krova nad glavom. A grad i zemlja u koju je došao nikako da ga se sete. Imali su valjda preča posla. Trebalo je ratovati naokolo i mobilisati mladost po Srbiji. Elem, noći su bile najgore. Ali, seti se naš junak da ima nekakvog rođaka na železnici i potraži ga. Rođak izbeglici “obezbedi” smeštaj. Preko noći je samo trebalo ući u neki lokalni voz i odspavati u kupeu. Vozovi ionako nigde ne idu, a i kad idu to je po vojvođanskom lokalu. Ali, bilo je tih situacija priča pričac kad se naš junak, usamljena izbeglica budio u Baru, daleko dole na moru u Crnoj Gori. Pa se ustalilo spavanje na relaciji Novi Sad-Bar, pa je čovek počeo živjeti u vozu. Zanimljivo je to. Svugdje si, a nigde. Stalno si negdje, a opet nema te. Mnogo kasnije, gradski oci Novog Sada smilovaše se i dadoše beskućniku neku udžericu u Sremskim Karlovcima. Država ga nikad ni pogledala nije. A on kakav je bio od države je baš zazirao. I ostala bi ovo jedna od bezbroj priča ugraviranih u ljudski almanah nesreće devedesetih da je ne pamtim po dva detalja. Onaj pričac, koji mi ispriča priču zove se Momčilo. Znate ga kao Bajagu. A, opet, ona usamljena, gorda i ponosna izbeglica što vozarenjem vara sebe i sudbinu, zvala se Duško. Za sva vremena zove se ČOVEK Duško Trifunović. Šta bi dao da si na njegovom mestu? -Kada sam došao u Novi Sad ja sam jedno vreme spavao u vozu. Nisam imao gde drugo. Kao izbeglica ja sam imao tu besplatnu kartu i onda naveče sednem u voz, onaj što je iz Novog Sada kretao u devet i furam na more, do poslednje stanice. Do Bara. Nisam znao šta ću drugo da radi, po noći, a ne moguu da spavam u parku. A, nisam ni neki noćni čovek pa da idem po kafanama i barovima, za šta treba i para i zato ti ja fino legnem u voz i probudim se na moru. Tamo kad stignem kupim komad hleba i jednu riblju konzervu, da miriše na more, umijem se, doručkujem i opet nazad prvim vozom za Novi Sad. Dođem tamo kod Borke u “Prometejevu” knjižaru, gde sam se najčešće grejao i gde sam držao torbu sa stvarima, jedinom mojom imovinom, a ona me pita: “Gde si bio?” Ja joj kažem: Bio sam kod jedne zgodne prijateljice. Kod nje sam noć proveo. Lažem, ja to. Lažem, jer ne mogu ja njoj pričati te svoje bedne priče kako nemam gde spavati, gde se okupati i gde držati torbu. Ne mogu, jer ljudi me znaju. Ja sam još 1960. godine dobio “Brankovu nagradu” u Novom Sadu i ja sam tu obeležen kao pesnik – istakao je Trifunović. Ovako je govorio Duško Trifunović u svom poslednjem intervjuu, koga je dao Branku Stankoviću u emisiji «Kvadratura kruga» na RTS-u. Priča o paketiću germe i poklonu za dete Ali ima jedna još starija, u dubljem zaboravu utopljena priča. Priča o Dušku Trifunoviću, čoveku koji je svoj život proveo u Sarajevu, koji je ušao u naše glave, naša srca, naše duše, naše čitanke, kao onaj Čika Duško, koji nas je pitao «Šta deca znaju o zavičaju». I ne, nije ovo priča o Bregoviću, Bijelom dugmetu, Teškoj industriji…Nije to neka pop ikonična storija o kakvoj pikanterije vrednoj minijaturi, koja se zaturila od nas slepih kod očiju. Negde na početku rata, jedna žena je stajalu u redu u polupraznoj prodavnici u Sarajevu. Na Alipašinom polju. Žena sa trogodišnjom kćerkom. Od svega što su mogle kupiti, uzele su par paketića germe i jedan paketić praška za pecivo. Sve i ništa. To im je jedino osalo na praznim rafovima. Ispred njih na kasi stoji čovek, a u njegovoj korpi pet kesica grisinija, dve tegle džema i dve Frutekove kašice (od krompira). Čovek je pogledao mladu ženu sa kćerkom, platio svoju «obilatu» korpu fasunge i izašao. Taj isti čovek sačekao je da žena i devojčica izađu iz prodavnice i obratio im se rečima «Da li biste mi učinili jednu veliku uslugu?” Nakon toga, zamolio je ženu da uzme kesu koji je držao kao dar za devojčicu. Da i to je bio Duško Trifunović. Po njemu se ništa nije dostojno zvati Duško Trifunović, najveći gospodin ljudskog uma na našim prostorima, živeo je kao skitnica, dok su pojedini mediji po Bosni pisali laži da je ministar kulture u Karadžićevoj vladi i da je ode u slavu snajperista. Da, i tu pljuvačinu je doživeo i preživeo Duško. A, znate li da je pre rata, taj naš Čika Duško napisao dramu «Kulin Ban», u slavu naše, bosanske pismenosti? Znate li da drama nikada nigde nije izvedena? Znate li da se od Sarajeva, pa na dalje po Dušku Trifunoviću ništa ne zove? Jer takva smo mi sorta. Što bi rekao njegov brat po peru Brančilo Ćopić, znaš ti nas, jebo ti nas. Pa je na kraju skončao čika Duško u najvećoj bedi, ali su mu od sahrane moćnici u Novom Sadu napravili lokalni spektakl i podigli spomenik na Vidikovcu. Jer, najbolji pjesnik je mrtav pesnik. Čika Duško, bili smo ti loši đaci, ništa o zavičaju od tebe naučili nismo. A kako smo se o tebe ogrešili, možda je dobro što se po tebi u ovim našim poganštinama od državica ništa ne zove. Pa je najbolje za kraj citirati Duška Trifunovića: “Ja odlazim, hvala vam lepo. Vi se snađite, ako možete.” A ne možemo! IZVOR: BUKA

Cijepljenje ili koga spašavati: djecu ili dječju paralizu Kad god se pokreće javna rasprava, ili “rasprava” u kojoj su na jednoj strani argumenti razuma i društvene kohezije, a na drugoj su strani argumenti teorije zavjere, onaj koji je raspravu pokrenuo na strani je teorije zavjere. Naprosto zato što s mitom, legendom i teorijom zavjere javne rasprave ne može, a onda niti ne smije biti Izvor fotografije: PIXSELL/Žarko Bašić Od svih učenja Hrvatske televizije najgore nije ni da su ustaše bili borci za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, ni da je Ante Pavelić bio židovski dobročinitelj, ni da je Jasenovac srbokomunistička konfabulacija i komunistički logor za vjerne Hrvate-katolike, ni da su u bici na Staljingradu poraženi naši. Najgore nije ni HTV-ovo učenje kako je zemlja ravna ploča, a Adolf Hitler mili striček i igračka domoljubnih hrvatskih dječaka i djevojčica. Najgore učenje Hrvatske televizije ono je o škodljivosti obaveznih cjepiva i o planetarnoj zavjeri koja iza cijepljenja stoji. Zašto je najgore? Zato što odmah donosi nesreću, ne tiče se samo ovakvih ili onakvih vjerovanja – makar vjerovanja bila i nakaradna, ne tiče se prošlosti, one stvarne ili one izmišljene, mitološke i odsanjane, nego se učenje HTV-a o cijepljenju izravno tiče budućnosti, i jedino budućnosti. Dok druga spomenuta i nespomenuta učenja HTV-a mogu biti posredno unesrećujuća i smrtnosna, jer su neprijateljska prema idejama demokracije i slobode, prema manjinama i progonjenim pojedincima – onima koji su na crnim listama ove medijske kuće – učenje o škodljivosti cjepiva, kao i mitovi i legende koji se u to učenje svakotjedno marljivo ugrađuju, izravno je i neposredno unesrećujuće i smrtonosno. A osim što je smrtonosno, tim učenjem širi se nepovjerenje prema Republici i njezinim službama, prema onome što se iz nekog razloga, te prema javnom dogovoru, mora učiniti, prema onome što je obavezno i što se ispunjava da bismo ostali u zajednici koja je povezana najprije međusobnim povjerenjem. Razbijanje tog povjerenja je zlo i samo zlo. Neobično je, tko god činio današnju hrvatsku vlast, da javni medij širi tu vrstu nepovjerenja prema Republici. Učenje o škodljivosti obaveznog cijepljenja istovjetno je, ako ne i opasnije, od pretpostavljenog učenja da državne bolnice služe mučenju i ubijanju pacijenata, a da pekari truju građane tako što im u kruh stavljaju arsen. Naravno, javit će se neki pametnjaković da kaže kako nekorektno predstavljamo stvari, jer da HTV ne širi učenje o škodljivosti obaveznog cijepljenja, nego da otvara javnu raspravu o toj temi, sučeljava mišljenja, demokratizira javnost, jer, je li tako, ne postoje teme o kojima se ne bi smjelo raspravljati. Evo zašto pametnjaković nije u pravu: kad god se pokreće javna rasprava, ili “rasprava” u kojoj su na jednoj strani argumenti razuma i društvene kohezije, a na drugoj su strani argumenti teorije zavjere, onaj koji je raspravu pokrenuo na strani je teorije zavjere. Naprosto zato što s mitom, legendom i teorijom zavjere javne rasprave ne može, a onda niti ne smije biti. Uostalom, zašto HTV-u nikad ne bi na um palo da pokreće javnu raspravu i organizira javne stolove, na kojima bi se na način na koji se raspravlja o obaveznom cijepljenju, uz ravnopravno sučeljavanje suprotstavljenih mišljenja, raspravljalo o prirodi rata iz 1991? Je li to bila samo agresija ili je bio i građanski rat? Umjesto toga, HTV, u skladu s dogmom koja se ne propituje, osudi vlastitog novinara Aleksandra Stankovića, jer se uopće usudio spomenuti građanski rat. Pri tom su se pozvali na “za sve obvezujuću” odluku hrvatskog Sabora. Ali zašto je ta odluka “obvezujuća”, a zakoni i propisi koji se izravno ili neizravno tiču obaveznog cijepljenja najednom nisu obavezujući i obvezujući, bez obzira na to što iza njih, izravno ili neizravno, stoji isti taj hrvatski Sabor? Upravo zato što je riječ o učenju HTV-a o škodljivosti obaveznog cijepljenja, a ne o nekakvoj suludoj i budalastoj javnoj raspravi, u kojoj bi sudjelovali racionalni i legalisti, zajedno s mitomanima, zastupnicima teorija zavjere i oni koji naprosto ne poštuju neke prilično važne zakone i propise Republike Hrvatske. One zakone i propise zbog kojih se u Hrvatskoj u posljednjih pedesetak godina nije (masovno) obolijevalo od dječje paralize, niti se umiralo od ospica, velikog kašlja i inih dječjih bolesti. Epidemije su, još od ranoga srednjeg vijeka i veličanstvene epohe crne kuge, u Europu obično nailazile s istoka. Razlog jednostavan, i ne tiče se predrasude o prljavosti istoka i higijeničarstvu zapada: Europa je okrajak na beskraju Azije, zapad je samo plitka margina dubokog istoka. Tek će u novija doba, s razvojem prometnih sredstava, brodovlja i zrakoplova, poneka zaraza stići sa zapada. Ali i dalje će prave, velike epidemije stizati s onijeh strana. U Srbiji, koja je još uvijek Hrvatskoj najbliži istok, već tri su osobe ove zime umrle od ospica. U Rumunjskoj, koja je malo istočnije, umrlo ih je sedamnaest. Za većinu stradalih nije moguće ustanoviti jesu li cijepljeni – često je riječ o sirotinji, o socijalno deklasiranom svijetu – ali od troje mrtvih u Srbiji, za dvoje se zna da sigurno nisu cijepljeni. Nema podataka da je netko od cijepljenih umro od ospica. Većina dječjih bolesti širi se sezonski, u zimu i u rano proljeće. Tako da će i epidemija ospica minuti najkasnije u travnju, a s njome i “javne rasprave” na Hrvatskoj televiziji. Ali javnost je već preparirana: živo se raspravlja o nečemu o čemu je, zapravo, besmisleno raspravljati. Pritom, argumenti protivnika cijepljenja, tojest onih koji bi sve to ostavili građanima na izbor, mogu se podijeliti u dvije skupine. Prva se tiče stvarnih nuspojava, uglavnom vrlo rijetkih alergijskih reakcija na pojedine sastojke u cjepivu, uglavnom na aluminijeve soli, koje se koriste kao pomoćno sredstvo u većini cjepiva starije generacije. Broj žrtava ovakvih nuspojava statistički je zanemariv, s obzirom na njihovu učestalost u masi cijepljenih. Ali ljudima koji stradaju, ili kojima stradaju djeca – pa i kada nije riječ o stradavanju opasnom po život, argument statistike zvučat će, naravno, kao okrutno poigravanje njihovom nevoljom. Prema njihovim emocijama treba imati poštovanja, ali emocije se ne može ni u ovom slučaju smatrati argumentom razuma. Druga, i neusporedivo veća, skupina argumenata je mitomanska. Njezini pobornici u pravilu nisu izravne žrtve cjepiva, niti poznaju ikoga tko je od cjepiva stradao, ali spremno parazitiraju na njihovim iskustvima. Što sve spada u antivakcinacijsku mitologiju, lako ćete saznati ako pogledate i poslušate emisije iz programa Hrvatske televizije, a još bolje ako malo prosurfate internetom, pa doznate kako instalatori Novoga Svjetskog Poretka, Rothschildi, židovski bankari, slobodni zidari, masoni, predstavnici krupnog kapitala, farmaceutske mafije i komunističke internacionale, cijepljenjem kane uništiti onaj čestiti, pošteni i siromašni ostatak čovječanstva, te sve one koji se zalažu za tradicionalne vrijednosti, za obitelj, vjeru, naciju i sve drugo na što su Rothschildi tradicionalno alergični. Kao ni u većini drugih slučajeva masovne histerije i kolektivnog mahnitanja, tako ni u antivakcinacijskoj kampanji, onoj koja se na zapadu kreće, uglavnom, po marginama, zahvaćajući marginalne društvene skupine i isto tako marginalne vjerske zajednice, a koja se u Hrvatskoj vodi na javnoj televiziji, ne postoji jedinstvena ideološka fronta. Upravo suprotno, oko iste su se stvari našli inače međusobno udaljeni protagonisti: vjerski i politički ekstremisti s desnice, skupa sa zastupnicima zdravog života, lijevim antiglobalizacijskim teoretičarima zavjere i apolitičnim čudacima i paranoicima, koji bi da svoju djecu zaštite od cjepiva, kojim su stigmatizirana i obilježena sva druga djeca. U njihovoj su mitologiji, kao i u svakoj mitologiji koja teži konkurirati zbilji i životu, činjenice na takav način izokrenute da ono što je vjerojatno postaje nevjerojatno, a ono što je doista nevjerojatno, biva izvjesno. Recimo, pokušaj da se evidentno ucjenjivačko zlo svjetske farmaceutske industrije poveže sa sedamdesetogodišnjim iskustvom obaveznog cijepljenja. Biva, oni na tome zarađuju! Istina je suprotna: međunarodnoj farmaceutskoj mafiji, ako ćemo baš o njoj govoriti i tako je nazivati, neusporedivo više se isplate masovne epidemije od masovnih prevencija. Umjesto relativno jeftine doze cjepiva po glavi stanovnika pruža im se mogućnost za čitavu kolekciju lijekova koju će necijepljeni potrošiti za liječenje osnovne bolesti, a onda i za liječenje svih onih bolesti koje će iz nje proizaći. Ništa farmaceutsku mafiju ne može tako ojaditi kao možebitno zdravlje. Ospice sam prebolio kao petogodišnjak. Mala, lakozaboravljiva, beznačajna boleštinica, zvana morbili ili – u Sarajevu i u Bosni – krzamak. Ordinirao me je doktor Zazula. Dvaput me obišao u tih sedam dana, i bilo je to sve. Ali i u ta davna vremena vrlo je živa bila svijest da se od ospica ponekad – umire. Negdje na internetu, naišao sam na vrlo lijep i ubitačno precizan aforizam, koji prenosim onako kako sam ga i pročitao, na razumljivom jeziku srpskom: “Ne trebate vakcinisati svu svoju decu. Samo onu koju imate nameru da zadržite!” Stvarnost je, međutim, crnja i od aforizma: zbog djece koju njihovi roditelji nisu imali namjeru da zadrže, u opasnosti su i sva druga djeca. Cijepljenje spašava! Oni koji su prije 50 godina cijepljeni starinskim, a danas tako ozloglašenim DTP vakcinama, protiv difterije, tetanusa, i poliomyelitisa zaslužni su što se dječja paraliza početkom dvadeset i prvog stoljeća našla pred potpunim iskorjenjenjem. Ovo što se oko nas zbiva je, pored ostalog, masovna kampanja za spas poliovirusa. Autor: Miljenko Jergović, www.jergovic.com

Dakle iz naslova se vidi: opisite kako zamisljate nekoga sa ovog foruma koga niste licno upoznali. Bas me zanima hocete li pogoditi!