Претражи Живе Речи Утехе

Ovo sa zabranom mise u režiji Hrvatske biskupske konferencije na Bleiburškom polju (ja bih se ipak priklonio k tomu da to mjesto nazovemo ne kao što ga nazivaju Nijemci, već kako ga nazivaju domaći ljudi – Pliberk), taj šamar koji su prilijepili biskupima i nositeljima vrha vlasti predstavnici mjesne Crkve u Koruškoj nedvojbeno nas poziva da se kaže istina o nama. Čitam ovih dana i kako je ”zabrana mise na Bleiburgu” napad na Hrvate ”i njihovu Crkvu”. Ponovit ću: nijedan narod ne može sebi anektirati Crkvu, ne može sebe proglasiti istovjetnim s Crkvom bilo tako da Crkvu učini isključivim oruđem svojih interesa, bilo tako da se odrekne tobože svih svojih narodnih interesa u korist Crkve. U svakom slučaju, kad se nešto takvo pojavi ili kad se nešto takvo tvrdi, u pitanju je zapravo jedna velika zbrka. Ne može se poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom (što pod šifrom ”Stepinčeva crkva” i čine mnogi), ne može se govoriti da je Katolička Crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke crkve ili pogotovo onaj tko nije aktivan i praktični katolik. To je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti, ali je među katolicima u Hrvatskoj bilo, nažalost, takvih brkanja u prošlosti, a i danas mnogi ponovo upadaju u tu staru pogrešku. Crkva koja bi sebe poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime pokušala izbaciti iz tog naroda sve koji nisu efektivni njezini članovi izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu, ustvrdila bi da kao Crkva ima svoju domovinu ovdje. U tom smislu kršćanstvo može biti uzeto kao polazište nacionalizma ili kao komponenta patriotizma, ali to onda nije kršćanstvo u svojoj autentičnosti. To je onda samo nacionalna vrednota, a budući da joj se po nesporazumu pridodaje transcendentalna vrijednost koja pripada kršćanstvu kao takvom, može postati temeljem fanatizma koji ponekad urodi pravom i nacionalnom i ljudskom tragedijom, pa čak katastrofom. Čini se da iz svega toga jasno slijedi da katolicizam to manje može sebe postavljati isključivim temeljem nacionalne svijesti ili polazištem i nadahnjivateljem nacionalizma što je više autentično proživljavan kao objava i zajedništvo s Kristom. Nacionalizam u tom smislu hipostazira na neki način svoju naciju (to je otprilike u istom smislu kao Hitlerov nacizam), bezobzirno želi zadominirati drugim nacijama smatrajući nacionalni egoizam i moć nacije dobrom koje se samo po sebi razumije i u ime kojega se mogu gaziti sva ostala dobra bilo svoga naroda, bilo drugih naroda. Nacionalizam je, zajedno s rasizmom, u enciklici pape Pavla VI. Populorum progressio optužen kao jedna od zapreka koje stoje na putu izgradnji pravednijeg svijeta. I Koncil je našao za shodno da upozori vjernike da se čuvaju ”pretjeranog nacionalizma” (Dekret o misijama, čl. 15, 6), a Pavao VI. je i inače rekao o nacionalizmu nepogodnih riječi. Problematika s kojom se u vezi javlja nacionalizam još uvijek ne silazi s dnevnog reda u Hrvatskoj, a osobito nakon ”zabrane Bleiburga”. Mnogi vjernici žele u tom sklopu pitanja doseći veću jasnoću, to više što se riječ nacionalizam nije uvijek upotrebljavala u tom smislu. Prva i temeljna spoznaja koje moramo biti svjesni je da kršćanstvo ne može biti poistovjećeno ni s jednom nacijom, nego da je kršćanstvo jedna stvarnost višega reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo. Kršćanstvo se, kako tumači fra Tomislav Janko Šagi-Bunić (”Katolička Crkva i hrvatski narod”, KS, 1983.), očituje svijetu kao jedan svojevrstan – narod Božji, ali taj narod kao takav nema svoje domovine na zemlji, on vjeruje u osvajanje konačne i vječne domovine prema kojoj sada putuje, a koja je u Bogu. Crkva je zajednica onih koji vjeruju u Krista i koji se u Kristovo ime ujedinjuju oko Kristovih misterija da, proživljavajući vjerom zajedništvo s Kristom, ostvare svoj život na zemlji tako da dosegnu vječno zajedništvo s Kristom u kraljevstvu Očevu. Mislim da smo apsolutno dužni raščistiti nejasnoće koje su se tako uvukle među nas i reći da držimo sve sinove hrvatske domovine jednakima bez obzira na njihov odnos prema Katoličkoj crkvi ili bilo kojoj drugoj sestrinskoj crkvi, ma kako se ona nazivala i koliko članove brojila, te da upravo kao kršćani ne bismo nikad smjeli pobjeći pred praktičnim posljedicama koje i za nas proizlaze iz te činjenice. Ne može se nijekati da je kršćanska religija kao povijesna činjenica duboko ušla u tkivo nekih nacija kao povijesna stvarnost. Sigurno je da je katolicizam značio za neke nacije odlučujući faktor u procesu njihova oblikovanja. Bilo bi smiješno to nijekati. Ali to treba dobro razumjeti. Prihvatiti treba istinu koju HBK ne uspijeva reći. Ne uspijeva kazati istinu ni o Crkvi za doba ustaške vladavine, ni o gospodinu Stepincu kao suputniku te strahovlade takvu istinu koja bi zadovoljila ne samo pravoslavne Srbe ili Papu već u prvome redu Hrvate koje je savjet natjerala da kažu ono za što Stepinac nije imao hrabrosti ni pameti: ”Hrvatska da, ali ne ovakva!” Na propovijedi u Bleiburgu (13. svibnja 2007.) nadbiskup Josip Bozanić se predstavio kao ”biskup Crkve hrvatskog naroda”. Takvo nešto ne postoji! Ispravio sam ga odmah, a on je ispravak, vidim, prihvatio, barem u naknadnim izdanjima svojih sabranih propovijedi. Dakle, da zaključimo: Crkva ne evangelizira i ne dominira narodima, nacijama ili etničkim skupinama. Ona iz njih izdvaja pojedince i spaja ih u novu zajednicu – Božji narod – koji svoju snagu crpi ne iz nacionalnog ponosa, nego iz povezanosti s Bogom i slušanjem poticaja Duha Svetoga. Teološko mjesto nije domovina. A ako nisam dovoljno uvjerljiv, evo što kaže papa Benedikt XVI.: ”Kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku”. Locus theologicus suvremene hrvatske teologije, ako se želi biti u znaku vremena, mora biti borba za istinu. Mora se moći kazati istina o nama. Naše društvo tek traži (doduše, to traje malo predugo) svoj novi duhovno-etički oslonac bez kojega se ne može formirati ni istinski demokratska ni pravna država ni opće dobro. Građani, vjernici su zbunjeni. U ovom času je prijeko potrebno mijenjanje praktičnih političkih predodžbi i političke kulture širokih slojeva naroda. Iskreno i najiskrenije rečeno: ne vjerujem da zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac može biti u tome orijentir. Ja toga čovjeka ne klevećem, o njemu ne govorim s mržnjom niti ga blatim neistinama. Iznosim činjenice i vrednujem ih. Naš bi horizont trebao biti ekumenski. Stepinac ga nije imao. Stepinac nije bio sposoban položiti život za unesrećene Židove, Rome i Srbe u NDH. Točka. Kada bismo imali pravi horizont, tek bismo tada bili sposobni razraditi teologiju mira bez koje ćemo svi mi kao teolozi promašiti naše vrijeme i izdati evanđelje na najdrastičniji način. Dokazat ćemo da nismo bili sposobni čitati i razumjeti znakove vremena. Vremena u kojemu je najviše odzvanjao poziv na pomirenje s Bogom i ljudima. Budućnost, izlaz iz krize, zaokret koji tražimo, preokret, obraćenje Bogu, da se dogodi mir, plod pravednosti – može li biti išta važnije za kršćansku zajednicu, za njezine službenike, za teologe, za kršćanske novinare, za mene? Ne, nit’ smije, nit’ može. Ta ”bleiburška” histerija koja se pokriva demokracijom i u odsutnosti bilo kakvog sadržaja izjednačava s njom u suštini služi da bi se sakrio temelj onoga što se ovdje u ime HDZ-a i HBK naziva ”demokracijom”, a predstavlja manje ili više ogoljeni nacionalizam. Kako kaže povjesničarka Olivera Milosavljević: ”Svaki oblik ekskluzivnog nacionalizma, ksenofobije, rasizma, antisemitizma, militarizma… uključujući i pravdanje kvislinštva, a svjedoci smo da se javljaju, nosi u sebi neki od elemenata koji u povoljnim uslovima može prerasti u fašizam. Ti opći uvjeti mogu biti vezani i za ekonomsku krizu i za ideološku promjenu odnosa snaga u Europi i svijetu… Uvijek je problem u političkoj eliti, u vrijednostima koje zastupa, u odnosu koji ima prema ovim pojavama. Ako za ispoljavanje ovakvih stanovišta kaže da predstavljaju demokratsko pravo na ispoljavanje svog mišljenja, što smo imali prilike čuti, onda je njena odgovornost i kada one ojačaju.” Ja bih stvar postavio ovako: ima tu jedno mi – pristojni građani kojima je puna kapa nacionalizma, to jest lažnog patriotizma koji se prakticira kako bi se kralo i devastiralo, šovinizma i netolerancije. Mi smo dobri ljudi. Dobri kao Boris Dežulović, kao jučer preminula kolegica Suzana Barilar ili kao Boris Pavelić. A ima i jedno oni – to su građani koji su neosjetljivi i neodgovorni, skloni nepravdama i alergični na pomirbu, ljudi koji ne žele priznati vlastita nedjela i koji bi se radije predali vragu negoli se ispričali. To su ljudi koji ”na Bleiburgu” mašu zastavama HOS-a i nose ustaške oznake, bilo kakve! A pitanje svih pitanja je ono o ispravljanju nepravdi gdje god je to moguće. Da, to bi bila poanta poruke iz mjesne Crkve u Koruškoj: da mi budemo dobri ljudi. Ako oni drugi ne žele biti dobri, ostaje im samo da sustavno poriču, pa i demoniziraju naš antifašizam, njegove tekovine i vrijednosti u Republici Hrvatskoj. To bi bila vrlo kriva i vrlo tužna odluka. Antifašizam se treba konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt koji će – uz otpor neofašizmu – promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti. Antifašizam danas valja prilagoditi novim društvenim uvjetima i proširiti ga novim akterima, novim idejama kako bi se djelotvorno mogao suprotstaviti akcijama i manifestacijama u kojima je nemoguće ne prepoznati prijeteće karakteristike fašizma. Antifašizam mora znati biti sućutan prema žrtvama partizana nakon kapitulacije kvislinških snaga. Današnja, demokratska Europa nastala je na antifašizmu. Fašizam i njegovi oblici kao što je nacizam, a u hrvatskom povijesnom iskustvu ustaštvo i četništvo, doživjeli su poraz zato što se radilo o najmračnijim pojavama u povijesti naše civilizacije. Nacizam i fašizam, sa svojim domaćim inačicama, nanijeli su golemo zlo našim ljudima i našoj zemlji. Pod zastavom fašizma i nacizma Hrvatska je bila okupirana i raskomadana. U našu je zemlju uveden totalitarni poredak koji je odgovoran za masovne zločine, etnička čišćenja i genocid. Rasni zakoni te nasilje i okrutnost bili su glavna sredstva vladanja nacističkih i fašističkih režima. Židovi, Srbi, Romi, Hrvati i drugi domoljubi bili su žrtve ustaškog režima. Zahvaljujući antifašističkoj borbi partizanskih jedinica te njihovih saveznika u svijetu Hrvatska se oslobodila i svrstala na stranu pobjedničke koalicije. Imam obvezu progovoriti iz iskrenosti mojega intimnoga procesa konverzije iz totalitarne kulturne paradigme u trajnu odanost ideji mira i demokracije, ideji ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije, ideji ujedinjene i na antifašizmu utemeljene Europe. Moja je obveza kazati istinu o nama.