Čitamo o mnogim mističkim iskustvima svethih otaca, svetogorskih staraca, čitamo o ličnim iskustvima običnih mirjana itd...
Čitamo o čudima i gledamo čuda, mirotočenja, blagodatni oganj... I ona nas kao hrišćane verovatno mahom raduju, krepe našu veru.
E sad, sa druge strane isti ti sveti oci, monasi i duhovnici opominju da ne bi trebali žudeti za bilo kakvim čudima i viđenjima(mističnim iskustvima)
u svom ličnom propinjanju ka Bogu. To poptpuno razumem jer bivajući neiskusni, sami često ne bivamo u stanju razlikovati duhove
i utoliko nam takva iskustva verovatno nisu na čast i duhovnu korist. Sa druge strane sam čitao pa i upoznaovao ljude koje su takva iskustva u ličnom životu toliko
obradovala i okrepila da su na svom daljem hriščanskom putu imali mnogo manje posrtanja i nekih sumnji, straha....
Koja bi dakle bila optimalna mera u stremljenju ka ovom segmentu duhovnog života?