Претражи Живе Речи Утехе
Showing results for tags 'iran'.
Found 8 results
-
SVI U IRSKU, A IVAN U ZEMLJU KOJU SVI ZAOBILAZE U ŠIROKOM LUKU Nekoliko je puta došao turistički i zemlja ga je osvojila, pa je jednostavno ostao Ivan Đogić u Iran je došao kao turist, u ranim tridesetim godinama, svidjelo mu se toliko da se uskoro vratio provjeriti bi li doista mogao ostati dulje, nastaniti se tamo, i - ostao. No, nije išao bezglavo, vođen jedino emocijama. Poslovni plan što mu je spontano sinuo za putovanja zemljom pokazao se prilično realan. U telefonskom razgovoru, dok WhatsAppom razgovara s nama s pustinjske ceste što vodi u Isfahan, citira staru perzijsku izreku. U doslovnom prijevodu ona bi značila: “Iransko tlo povlači haljinu”. “Iran povlači, tj. privlači putnika kao dijete koje povlači mamu za rukav ili za skute haljine, baš tako te Iran ne pušta otići dalje”, objašnjava, pokušavajući dočarati vezanost što ju je razvio za tu zemlju. U Isfahanu živi od siječnja 2018. godine. Prvi put u Iran je došao početkom 2016., turistički, htio je vidjeti zemlju. Ostao je četrdeset i pet dana. “Stalno sam bio na cesti, kampirao, putovao pješice, autostopom, neprestano sam bio među ljudima, upoznavao sela…, da sam drugačije putovao, onako tipično turistički, vjerojatno danas ne bi bio ovdje, ne bi me toliko privukla.” Nakon pola godine ponovo je iz Zagreba otputovao u Teheran. Ovaj put “da vidim je li moja želja da se preselim realna ili je puka fantazija. Išao sam razgovarati s lokalnim ljudima, prijateljima koje sam upoznao za prijašnjeg boravka, s njima sam otvorio tvrtku, jer na svoje ime to ovdje kao stranac ne mogu.” Đogić se bavi savjetovanjem u turizmu. Na zagrebačkom Agronomskom fakultetu diplomirao je ekološku poljoprivredu i agroturizam, potom radio u očevu obrtu, koji proizvodi drvene suvenire i drvenu ambalažu. Neko je vrijeme na Cresu razvijao turističke projekte, “smišljao sam nove stvari u turizmu na otoku”. Sve mu je to dobro došlo u Iranu. “S obzirom na to da sam studirao turizam i radio u turizmu, ovdje sam lako shvatio da je Iran brzo rastuće tržište i da, s obzirom na to da je turizam ovdje još u povojima, ima jako puno neiskorištenih potencijala. Nakon pola godine ponovo je iz Zagreba otputovao u Teheran. Ovaj put “da vidim je li moja želja da se preselim realna ili je puka fantazija. Išao sam razgovarati s lokalnim ljudima, prijateljima koje sam upoznao za prijašnjeg boravka, s njima sam otvorio tvrtku, jer na svoje ime to ovdje kao stranac ne mogu.” Đogić se bavi savjetovanjem u turizmu. Na zagrebačkom Agronomskom fakultetu diplomirao je ekološku poljoprivredu i agroturizam, potom radio u očevu obrtu, koji proizvodi drvene suvenire i drvenu ambalažu. Neko je vrijeme na Cresu razvijao turističke projekte, “smišljao sam nove stvari u turizmu na otoku”. Sve mu je to dobro došlo u Iranu. “S obzirom na to da sam studirao turizam i radio u turizmu, ovdje sam lako shvatio da je Iran brzo rastuće tržište i da, s obzirom na to da je turizam ovdje još u povojima, ima jako puno neiskorištenih potencijala. Iskustvo s europskim gostima Kad sam prvi put došao, htio sam kupiti i kući poslati razglednice, ali nisam ih mogao pronaći. Tada mi je palo na pamet da sam napravim razglednice, jer bio sam siguran da tržište za takvo što postoji. Generalno, htio sam iskoristiti iskustvo i znanje iz Europe, činjenicu da poznajem profil europskih gostiju i primijeniti to tamo gdje je konkurencija slabija. Motiv je bio doći negdje gdje ću biti prvi i najbolji ili barem među prvima i najboljima. Dok se mnogi sele u razvijenije zemlje, ja sam išao u suprotnom smjeru, vjerovao sam da na takvom mjestu bolje i brže mogu uspjeti. U manje od godinu dana od preseljenja u Iran napravio sam razglednice kvalitete kakvu ovdje nitko drugi ne radi. U manje od godinu dana moje razglednice su postale dio službenog poklona Turističke zajednice Irana, a neke od mojih fotografija su tiskali na šestmetarskim plakatima za velike međunarodne turističke sajmove. Prilično sam siguran da takvo što ne bih uspio da sam ostao u Hrvatskoj. Danas radim razglednice koje ne samo da su najbolje u Iranu nego vjerojatno i na cijelom Bliskom istoku”, kaže. Zašto tako samouvjereno misli da su nadaleko najbolje? privatni album “Ovdje ljudi ne poznaju profil onih kojima žele nešto prodati. Dođe Nijemac ili Talijan i oni njega ne razumiju. Mi u Hrvatskoj jako dobro poznajemo naše europske goste. Isti ti gosti idu i u Iran. Nijemci, Talijani, Nizozemci. No, ovdašnji ljudi ne razumiju što oni žele, za što su spremni platiti i kako prodati neki proizvod u turizmu. U Iranu su razglednice bitno slabije kvalitete. Moje se sada prodaju po hotelima, turističkim agencijama po cijeloj zemlji”, kaže i dodaje: “Iran je nekoliko zadnjih godina jedno od najbrže rastućih turističkih tržišta na svijetu. Ima velike, zasad neiskorištene potencijale, sve to obećava da će se takav trend rasta i nastaviti. Blizu je Europi, cijene nisu visoke, Europljanima je egzotičan, bogata kulturno-povijesna baština i poznata gostoljubivost Iranaca samo su neki od razloga velikog iranskog turističkog uzleta.” Spominje lokalnu agenciju koja ga je tražila da im osmisli marketinški plan. “Žele da im dovedem više turista, osmislim nove ture, uredim web stranicu, podučim ih kako komunicirati sa zapadnim agencijama, stranim gostima, kako sročiti mail…” privatni album Uživati u malim stvarima Stranaca koji žive u Iranu je malo. “Pretpostavljam da ih većina radi u velikim firmama. Ima i nekolicina entuzijasta sličnih meni, ali uglavnom iz razvijenijih zemalja zapadne Europe. Ne poznajem puno stranaca ovdje, gotovo ih uopće ne viđam.” Uči farsi, na tom jeziku sad se već može sporazumijevati. “Farsi je, po mom mišljenju, vrlo jednostavan, nema padeže, nema rodove, gramatika je jednostavna, kao i pismo, makar ga se stranci pribojavaju. No, svako slovo je jedan glas, dakle nije to nama posve stran koncept kao mandarin, recimo. Bitna je razlika, jasno, da se piše zdesna nalijevo. No, farsi je indoeuropski jezik i nama je dosta logičan.” privatni album Poput mnogih putnika, i Đogić je obilazeći zemlju stare civilizacije i velike kulture, ali siromašnu, ekonomski nerazvijenu, naučio drugačije promatrati i onu otkud je stigao. “Irancima se divim na izdržljivosti i pozitivnom duhu. Problemi koje mi u Hrvatskoj imamo i na koje se volimo žaliti u usporedbi s iranskim su gotovo ništa. Ponekad otvorim naše vijesti pa se iskreno nasmijem svim tim našim ‘velikim’ problemima. Naučio sam cijeniti to što mi kod kuće imamo i shvatio da nam generalno uopće nije loše. A ako nam je i loše, najvećim dijelom smo za to sami krivi. Zamislite koliko bismo mi kukali da preko noći cijene porastu za čak tri puta. Od banalnih stvari poput paste za zube, preko mobitela i laptopa, do automobila ili strojeva za posao.” Što bi Hrvatska mogla naučiti od Irana? “Više uživati u malim stvarima, Iranci su majstori uživanja u malom. Ovdje je puno toga zabranjeno, drži se neprimjerenim, i ljudi se moraju snaći, moraju se zabaviti na neki skromniji način. Pa sjednu u auto, puste glazbu, voze se gradom i plješću, jer se u stanu ne smije pustiti glasna muzika i plesati. Partyji kakve mi znamo u Iranu ne postoje. Alkohol je zabranjen, žene moraju nositi hidžab, ne smiju pjevati, jer se njihov glas smatra zavodljivim, ne smiju voziti motor…” privatni album Iranci obožavaju piknike. Rasprostru deku, donesu hranu, čajnik, voće, povrće, sjede na toj prostirki i to je masovna vikend-zabava. Milijuni ljudi su vani.” Većina Iranaca na godišnji odmor odlazi u proljeće, od 1. do 13. dana proljeća, u doba kad slave Novu godinu, Novruz. Tada masovno putuju unutar zemlje. “Kako ovdje nema puno hotela, Iranci uglavnom kampiraju. Mnogi iz Teherana idu na kaspijsku obalu. Jedini grad u Iranu koji u to doba postane prazan je Teheran, jer nije privlačan za posjete, velik je, užurban i ružan, dok svim drugim gradovima u to doba broj posjetitelja raste - Isfahan, Širaz, cijela obala je krcata... Bogatiji idu u inozemstvo, uglavnom u susjedne zemlje za koje ne trebaju vizu - Gruziju, Armeniju, Tursku…” Inflacija je golema. “Cijene mnogih proizvoda su u samo godinu dana skočile od 2 do 5 puta. Vrijednost novca u posljednjih godinu i pol pala je za tri puta. To najviše na ruku ide stranim turistima te općenito onima koji imaju strane valute. Treba biti iskren i reći da je išlo na ruku i meni kad sam počinjao i kad još nisam zarađivao već sam živio od ušteđevine, mijenjajući eure koje sam donio. Danas imam sreću da su moja ciljna skupina strani turisti koji unose svjež novac izvana. Ali istovremeno je tužno gledati kako s padom vrijednosti novca pada i vrijednost rada ovdašnjih ljudi. Kad već pričam o turizmu, reći ću da usluga koju je netko prije godinu dana pružao za primjerice 10 eura, danas košta samo 5 eura, a ta razlika ide na korist jedino stranom gostu kojemu je i onih početnih 10 eura bila smiješno mala cijena.” Iran je, kaže, odlična destinacija za turiste. Cijene su niske, a zemlja bogata poviješću, zanimljiva. “Što je za stranog gosta malo, za ovdašnje ljude je jako puno. Cijena 0,33 Coca-Cole je kunu, vožnja autobusom od 400 km u VIP busu s ručkom je 20 kuna, 30 km taksijem košta 10 kn, obilan i kvalitetan ručak u restoranu je 15 kuna. Prosječna plaća u Iranu je oko 100 eura.” Društveni igrokaz Za razumjeti mentalitet i običaje treba vremena. “Ovdje me jako puno stvari frustrira, ali mi je i dalje lijepo. Baš uživam. Frustrira me ponešto dio njihova mentaliteta, ta neodređenost ljudi, krivo daju upute, teško je poslovati jer često nisu profesionalni. To je tzv. tarof, ovdašnji društveni igrokaz, neiskrena pristojnost. Ja vas iz pristojnosti pozovem kod sebe, kući na ručak, iako zapravo ne želim da dođete. A vi, ponovo iz te pristojnosti, odbijete poziv, iako možda želite doći. I tako smo mi jedni prema drugima pristojni, ali se ništa suštinski ne dešava, ne mijenja. Tarof ovdje ide do neslućenih razmjera u svim sferama života, pogotovo u poslu. Recimo, dogovorite suradnju s nekim, on kaže da, napravite svoj dio posla, a on se više nikad ne javi na mobitel. Jer, njemu je zapravo bilo neugodno reći ‘ne’ na vaš prijedlog suradnje. I očekuje da nekako sami shvatite da on ne želi surađivati. Imam djevojku, Iranku, s kojom se uskoro namjeravam oženiti, ona mi puno pomaže da shvatim kako Iranci razmišljaju, što zapravo poručuju”, kaže i dodaje: “Život u Iranu je dovoljno različit od onog u Hrvatskoj da svaki dan bude vrlo zanimljiv, a dovoljno sličan da nisam ni s čim šokiran.” privatni album Hrvatska je u Iranu, zbog nogometa, otkriva nam, jako popularna. “Ali, od Modrića i Rakitića puno je popularniji trener Branko Ivanković. Njegovo ime se spomene svaki put kad kažem da sam iz Hrvatske. Tri puta uzastopno je bio prvak s klubom Perzepolis iz Teherana i najpopularnije je sportsko ime u Iranu. Na sam spomen Branka mnogi administrativni poslovi su mi bili olakšani.” Kakvi su mu planovi, namjerava li tamo ostati? “Iran je zemlja u kojoj je jako teško dugoročno planirati, budućnost je neizvjesna pa je i meni teško reći koliko ću dugo ostati. No, zasad se vidim ovdje, jer bih rado ostvario ideje i planove koje sam si zacrtao.” IZVOR Jutarnji.hr
-
TEHRAN – Earlier today, the authorities of the Islamic Republic of Iran raised the Red Flag of Hussein over the Holy Dome of Jamkaran Mosque, in Qom. The raising of the red flag gives a precise signal – it indicates that a major war is to come or is even now underway. Reports so far indicate that this is the first time Iran has unfurled this flag over the Holy Dome, a flag steeped in religious symbolism relating to Islamic eschatology, the end times, and the specter of total war of epic and religious proportions. This is not a flag of mourning, or of somber remembrance. It is a flag indicating that Iran is mobilizing its entire society towards a conflict never before seen. Bear in mind that this flag was not unfurled even during the Iran-Iraq war. The Red Flag of Hussein raised above the mosque symbolizes the strength of the battle like that of Karbala and the color of the blood that may soon be poured as sacrifice and for justice over the killing of General Qassem Soleimani, who has now become Shahid Soleimani (martyr Soleimani). Yet it reaches far beyond that of Shia martyrs, and speaks of events yet to unfold in short time. The mosque is the considered one of the most significant in Iran, and in recent years has experienced much greater interest particularly from the youth. Iran told the United Nations Security Council and Secretary-General Antonio Guterres on Friday that it reserves its right to self-defense under international law after the United States killed Qassem Soleimani, the top commander of the elite Quds Force of Iran’s Revolutionary Guards. Iranian U.N. Ambassador Majid Takht Ravanchi wrote in a letter that the killing of Soleimani “by any measure, is an obvious example of State terrorism and, as a criminal act, constitutes a gross violation of the fundamental principles of international law, including, in particular, those stipulated in the Charter of the United Nations.” TOTAL WAR: Iran Unfurls Red Flag of War Over the Holy Dome of Jamkarān Mosque - Fort Russ WWW.FORT-RUSS.COM TEHRAN – Earlier today, the authorities of the Islamic Republic of Iran raised the Red Flag of Hussein over the Holy Dome of Jamkaran Mosque, in Qom. The raising of the red flag gives a...
-
On Friday, a US drone attack killed Qasem Soleimani, the head of Iranian Islamic Revolutionary Guard Corps’ (IRGC) elite Quds Force in Baghdad, prompting Iranian President Hassan Rouhani to warn that Tehran will take revenge for what it views to be a heinous crime. An unnamed US official claimed that Iranian missile forces across the country were at a "heightened state of alert", noting that the US military have been closely watching for any further moves by Tehran, Reuters reported. According to the report, the official said that "it was unclear whether the higher readiness level was defensive in nature or not". US Official Claims Iran Missile Forces Across Country Are On Heightened State of Alert - Report SPUTNIKNEWS.COM On Friday, a US drone attack killed Qasem Soleimani, the head of Iranian Islamic Revolutionary Guard Corps’ (IRGC) elite Quds Force in Baghdad, prompting Iranian President Hassan Rouhani...
-
Poslednjih skoro dve nedelje smo svedoci nove krize na Bliskom istoku, gde svoje snage odmeravaju dve regionalne sile. Jedna iz sunitskog tabora Saudijska Arabija i druga iz šiitskog odnosno Iran, koje deli Persijski zaliv. Napad Irana krstarećim raketama na dva centra za proizvodnju i preradu nafte u Saudijskoj Arabiji dovele su celu stvar do usijanja. Dok se većinom priča o krstarećim raketama i dronovima, odlučili smo da ovu priču posvetimo lovcu F-14A koji je i danas udarna pesnica vazduhoplovstva Islamske republike Iran. Ovde Vam donosimo jednu kratku i zanimlljivu priču o iranskim F-14A iz pera našeg saradnika Danka Borojevića AUTOR Danko Borojević Nakon završetka Drugog svetskog rata imperijalno vazduhoplovstvo Irana, je počelo da zasniva svoju moć na vazduhoplovima američke proizvodnje. Prvi avioni koji su nabavljeni u SAD za imperijalnu avijaciju Irana bili su avioni P-47 tanderbolt (P-47 Thunderbolt), T-33 avion za obuku i njegova izviđačka verzija RT-33 (RT-33), te poznati avioni iz tog vremena F-84 tanderdžet (F-84 Thunderjet) i F-86 sejbr (F-86 Sabre). Svoj vrhunac i zenit imperijalno vazduhoplovstvo Irana je doživelo početkom sedamdesetih godina HH veka, kada su iz SAD nabavljeni avioni F-5E/F tajger-II (F-5E/F Tiger-II), F-4D/E fantom-II (F-4D/E Phantom-II) i tada jedan od najmodernijih višenamenskih borbenih aviona F-14A tomket (F-14A Tomcat). Dogovor predsednika SAD Ričarda Niksona i iranskog šaha Mohameda Reze Pahlavija Početkom 1972. godine američkoj kompaniji Gruman (Grumman Aerospace Corporation), je zbog finansijskih problema pretio stečaj. U maju 1972. godine predsednik SAD Ričard Nikson (Richard Nixon) dolazi u službenu posetu Iranu, domaćin mu je bio iranski šah Mohamed Reza Pahlavi. Budući, da je Iran zarađivao velike količine novca zahvaljujući nafti, iranski šah je odlučio da deo novca invenstira u opremanje sopstvenog RV. Tokom poverljivog razgovora između predsednika SAD i iranskog šaha, Nikson je šahu izneo problem u kompaniji Gruman, a šah je Niksonu u poverenju rekao: da sovjetski izviđački avioni MiG-25R često neometano preleću preko teritorije Irana i to nekažnjeno i da mu trebaju novi lovci, kako bi zaustavio nezvane goste. Predsednik SAD je šahu ponudio lovce F-14A tomket i F-15A igl (F-15A Eagle). Tokom te posete predsednika Niksona iranskom šahu, očigledno je postignut neslužbeni dogovor oko nabavke lovaca F-14A, kako bi se kompanija Gruman spasila od stečaja koji joj je pretio. U avgustu 1973. godine šah Reza Pahlavi je potpisao odluku o nabavci višenamenskih aviona F-14A tomket za potrebe RV Irana, a vlada SAD je prodaju odobrila u novembru iste godine. Početne porudžbine tomketa za RV Irana su iznosile 30 aviona, ali je već u junu iste godine ugovor dopunjen odlukom o nabavci još 50 tomketa. Odlukom o kupovini 80 aviona F-14A čija je vrednost tada iznosila nešto manje od 2 milijarde američkih dolara (tačnije 1 milijardu i 850 miliona američkih dolara), s pravom se može tvrditi da je kompaniju Gruman od stečaja spasao iranski šah Mohamed Reza Pahlavi. Početak isporuke lovaca F-14A tomket iranskom vazduhoplovstvu Borbeni avioni F-14A tomket koji će biti isporučeni Iranu bili su u potpunosti indentični mornaričkim tomketima, koji su bili u sastavu RM SAD. Izbor pilota za tomkete je obavljen u bazi Isfahan i uglavnom su to bili piloti veterani sa aviona F-4. Odmah potom, već u maju 1974. godine biće upućena četiri pilota RV Irana u američku pomorsku bazu Miramar u Kaliforniji, na obuku za pilote lovaca F-14A. Posle njih još 11 pilota je upućeno u SAD na obuku za pilote tomketa. Ali će oni biti upućeni na obuku u mornaričku bazu u Virdžiniji. Nakon završetka obuke u SAD ove dve grupe pilota su postale instruktori za obuku na lovcima F-14A u RV Irana. Po povratku u Isfahan, oni su počeli preobuku određenog broja pilota RV Irana uz pomoć 4 američka instruktora, koji su bili deo ugovora o isporuci lovaca F-14A Iranu. Major Farahauer je prvi doleteo sa jednim F-14A u Iran iz SAD. Već 1975. godine pilot major Zangeneh je bio prvi pilot RV Irana koji je iznad SAD testirao raketu V-V AIM-54A feniks (AIM-54A Phoenix). Prvi tomketi su imperijalnom vazduhoplovstvu Irana isporučeni u januaru 1976. godine. Prva dva skvadrona RV Irana opremljena lovcima F-14A su postala operativna u leto 1977. godine, do kad je obuka preostalih posada napredovala u veoma visokom tempu. U međuvremenu, se više od 120 pilota i 80 oficira za presretanje radarom (RIO – Radar Intercept Officer) kvalifikovalo za upravljanje tomketom, a dodatne grupe su uveliko završavale svoju obuku. Od 1977. godine imperijalno vazduhoplovstvo Irana je obavilo nekoliko opitnih testova aviona i oružanog sistema u ekstremnim situacijama, ti testovi su završeni sa nekoliko spektakularnih gađanja raketama V-V velikog dometa AIM-54A feniks. U oktobru 1978. godine dva iranska F-14A su iznad Kaspijskog mora uspeli da presretnu sovjetski izviđački avion MiG-25R, primoravajući ga da prekine misiju izviđanja iranske teritorije. Sa ovim presretanjem izviđačkog aviona RV SSSR MiG-25R, lovci RV Irana F-14A su prekinuli dalje aktivnosti RV SSSR iznad Irana. Do kraja 1978. godine proizveden je i poslednji F-14A tomket, od ukupno 80 naručenih i namenjenih za RV Irana. Taj osamdeseti tomket čiji je evidencijski broj u RV Irana bio 3-6050 ostao je u SAD radi ispitivanja sistema za popunu gorivom aviona u letu, i nikad nije isporučen Iranu. Iranski F-14A su bili izrađeni u dve serije. Prva serija je činila 30 lovaca F-14A blok-90, a druga 50 lovaca F-14A blok-95. Iranu je do izbijanja Islamske revolucije 1979. godine isporučeno 79 aviona F-14A i 284 rakete V-V velikog dometa AIM-54A feniks od poručenih 714. Evidencijski brojevi lovaca F-14A blok-90 su bili od broja 3-863 do broja 3-892, a brojevi lovaca F-14A blok-95 su bili od 3-6001 do 3-6050. Tehnički sastav RV Irana koji je bio zadužen za održavanje aviona F-14A obučavan je u kompanijama Pret i Vitni i Hjuz. U kompaniji Pret i Vitni obučavan je sastav koji je trebao da brine o motorima tomketa, a u kompaniji Hjuz je obučavan sastav koji je trebao da vodi brigu o avionici i raketama V-V feniksa. Tokom opitnih vežbi 1977. godine, desila su se i dva udesa tomketa zbog zastoja motora. Prvi udes se dogodio 30. aprila, a drugi 14. novembra 1977. godine. Obe posade su se spasile katapultiranjem iz aviona. Imperijalno vazduhoplovstvo je formiralo četiri taktička borbena skvadrona opremljena avionima tomket. I to, 71., 72., 81. i 82. taktički borbeni skvadron (TFS – Tactical Fighter Squadrons). Tokom isporuke aviona F-14A, Iranu je isporučena i veća količina rezervnih delova za avione tomket. U Iranu je uz pomoć američkih instruktora i tehničkog osoblja uspostavljen sistem za remont aviona F-14A. Motori, oprema i karakteristike aviona F-14A tomket u naoružanju Irana Višenamenski borbeni avion F-14A je u osnovi visokokrilac sa promenljivom geometrijom krila (promena strele krila se vrši automatski u zavisnosti od režima leta od 200 do 680), s udvojenim vertikalnim repnim površinama i dva turboventilatorska motora sa dopunskim sagorevanjem. U konstrukciji aviona je primenjeno preko 36% legure aluminijuma, oko 26% legure titanijuma, oko 16% legura na bazi čelika i oko 0,6% kompozitnih materijala (na bazi bornih vlakana su izrađene četiri ploče oplate horizontalnih stabilizatora). Povećanje borbene „žilavosti“ konstrukcije je ostvareno udvojenošću sistema pogonske grupe, komandi leta, sistema za napajanje goriva. Zbog složenosti sistema na avionu, posada broji stalna dva člana – pilota i oficira za presretanje radarom. Namena tomketa u sastavu RV Irana je inače, presretanje ciljeva u vazduhu i borba za prevlast u vazdušnom prostoru. Iako može da nosi do 6577 kg raznog ubojnog tereta za napade na ciljeve na zemlji, u Iranu je bio a i danas je pre svega, lovac-presretač i čuvar vazdušnog prostora. Kao što je već poznato, iranski tomketi su bili indentični američkim mornaričkim tomketima uz neke izuzeztke. Prva razlika je bila kod motora, jer su američki F-14A blok-60 bili opremljeni nešto lošijim motorima tipa TF-30-P-412 (TF-30-P-412), dok su iranski tomketi blok-90 i blok-95 imali nešto bolje motore tipa TF-30-P-414 (TF-30-P-414). Da ne bude zabune, iranski tomketi su opremljeni motorima TF-30-P-414 jer su proizvedeni posle prve serije američkih tomketa, te su zbog toga opremljeni boljim motorima. Odmah po završetku proizvodnje aviona F-14A za Iran, Amerikanci će sve svoje tomkete opremiti sa novim motorima TF-30-P-414 ( a kasnije i još boljim F-110-GE-400). Međutim, i pored toga što je motor TF-30-P-414 bio nešto bolji u odnosu na stariji TF-30-P-412 i on je ispoljio neke svoje mane. Mane su se ogledale pre svega u poremećaju vazdušne struje u kompresoru, malom resursu komora sagorevanja, lopatica turbine i sl., nesigurnom uključenju forsaža i njegovom samovoljnom isključenju u letu, otežanom ponovnom pokretanju motora. Svi gore navedeni problemi doveli su do smanjenja resursa pojedinih elemenata motora. Vremenski interval između dva remonta kod motora TF-30-P-414 iznosi 550 časova. Osnovu opreme aviona F-14A (kako onih u SAD tako i onih u Iranu) čini sistem za upravljanje oružjem AN/AVG-9 (AN/AWG-9) koji se sastoji od impulsnog-doplerskog radara, infracrvenog uređaja, digitalnog elektronskog računara i uređaja za prenos podataka. Radar se u impulsnom režimu koristi za otkrivanje ciljeva pri malim brzinama, pri čemu daljina otkrivanja ciljeva sa efikasnom odraznom površinom od 5 m2 iznosi oko 115 km. U impulsno-doplerskom režimu radar otkriva bombardere na daljini 315 km, a lovce na 215 km, krstareće rakete na 120 km. Sistem AN/AVG-9 obezbeđuje jednovremeno praćenje do 24 cilja i navođenje na njih do šest vođenih raketa V-V tipa AIM-54A feniks. Kod iranskih tomketa nedostaju neke komponente u avionici, za koje su SAD procenile da su tajna, i te komponente nisu ugrađene u sistem avionike, već su ugrađene komponente koje imaju nešto slabije karakteristike, od komponenti ugrađenih u avioniku američkih tomketa. Iranski tomketi su opremljeni izbacivim sedištima tipa Martin Bejker, kao dodatak imaju i opremu za preživljavanje posade u pustinji. Od raketa V-V imaju IC vođene rakete AIM-9P sajdvinder (AIM-9P Sidewinder), PRS vođene rakete AIM-7E-2 i AIM-7E-4 sperou (AIM-7E-2 i AIM-7E-4 Sparrow) i PRS/ARS vođene rakete AIM-54A feniks (AIM-54A Phoenix). Pogonska grupa: Dva turboventilatorska motora Pret i Vitni TF-30-P-414 (Pratt & Whitney TF-30-P-414) -potiska bez dopunskog sagorevanja 54, 913 kN, -potiska sa dopunskim sagorevanjem 93,157 kN. Gorivo: Masa unutrašnjeg goriva 7348 litara; dva dodatna spoljna rezervoara zapremine po 1011 litara. Mogućnost punjenja gorivom u letu. Dimenzije: Razmah krila (sa minimalnim uglom strele od 200): 19,54 m; razmah krila (sa maksimalnim uglom strele od 680): 11,65 m; dužina 19,10 m; visina 4,88 m; površina krila 52,59 m2. Mase: Masa praznog opremljenog aviona: 18191 kg; maksimalna pri poletanju 33724 kg; maksimalna masa spoljašnjeg tereta: 6577 kg. Karakteristike: Maksimalna brzina na visini 2517 km/č (2,4 maha). Maksimalna brzina na nivou mora 1468 km/č (1,2 maha). Maksimalna brzina krstarenja 741-1019 km/č. Brzina pri sletanju 231-270 km/č. Početna brzina penjanja 153-167 m/s. Operativni vrhunac leta 15240 m. Teorijski plafon leta 27000 m. Dužina staze za poletanje 396 m. Dužina staze za sletanje 762 m. Ukupni taktički radijus dejstva 1180 km. Taktički radijus dejstva pri brzini od 1,5 maha iznosi od 250 do 400 km. Taktički radijus dejstva pri brzini od 1,3 maha iznosi od 315 do 500 km. Vreme patroliranja na udaljenosti od 280 km iznosi od 91 do 122 minuta. Naoružanje: Fiksno naoružanje aviona F-14A predstavlja šestocevni top M-61A1 vulkan (Vulcan), kalibra 20 mm sa magacinom za 675 granata. F-14A ima ukupno šest podvesnih tačaka: -četiri podtrupne tačke za vođene rakete V-V: AIM-54A feniks, AIM-7E-2 i E-4 sperou, -dve potkrilne tačke za vođene rakete V-V: dve AIM-9P sajdvinder i po jednačno ili AIM-7E-2 i E-4. Najčešća kombinacija je: 4 AIM-54A, 2 AIM-9P i 2 AIM-7E-2 ili E-4. Posada: Dva člana (pilot i oficir za presretanje radarom). Rakete V-V velikog dometa AIM-54A feniks su slabijih karakteristika, u odnosu na istovetne rakete namenjene opremanju američkih tomketa. Islamska revolucija i rat sa Irakom Uoči Islamske revolucije, iransko vazduhoplovsto je činilo oslonac i podršku korumpiranom režimu šaha Pahlavija. Elitni deo vazduhoplovstva su činili piloti na lovcima F-14A. U to vreme je postajala i anegdota, da kad bi pilotima na F-4E fantom rekli da su piloti na F-14A elita iranske avijacije, oni bi dali ciničan odgovor. Do kraja 1978. godine RV Irana je raspolagalo sa 186 lakih lovaca F-5E/F tajger-II, 209 lovaca-bombardera F-4D/E fantom-II i sa 77 lovaca F-14A tomket. U isto vreme, SAD su Iranu samo za njegove tomkete isporučile 284 rakete V-V AIM-54A feniks, više od 800 raketa V-V AIM-9P sajdvinder i preko 1000 raketa V-V sperou u verzijama AIM-7E-2 i AIM-7E-4. Problemi u Iranu su rasli, tako da je već 16. januara 1979. godine šah Pahlavi pobegao iz zemlje. U prelaznom periodu do proglašenja Islamske Republike Iran, SAD su svojim kanalima pokušavale da otkupe ili čak posreduju pri prodaji iranskih F-14A nekoj trećoj strani. Međutim, sve je to palo u vodu jer su Iranci odlučili da se ne odreknu usluga ovog aviona. Nakon toga SAD su povukle svoje savetnike iz Irana. Pri povlačenju iz Irana savetnici su izvršili neke sabotaže na iranskoj tehnici, pre svega na radarima za VOJ, a uspeli su da onesposobe i 16 raketa V-V feniks. Islamska Republika Iran je proglašena 1. aprila iste godine, na čijem čelu je bio islamski verski vođa ajatolah Homeini. Verska vlast je uspela da u vrlo kratkom periodu „rasturi“ RV Irana. Većina pilota i ljudstva RV je završila u zatvorima ili su odmah bili likvidirani. Mnogi piloti na F-14A nisu napustili zemlju, za razliku od tehničkog sastava. Oni su smatrani neprijateljima revolucije te je većina zatvorena, a neki su i likvidirani bez suđenja. Samo su dva pilota iz prve grupe pilota, koji su završili obuku u SAD pošteđeni torture nove vlasti. Takođe su u verskom ludilu uništavani „bezbožnički“ računari, u kojima su bili sačuvani tehnički podaci o rezervnim delovima za avione i ostalu tehniku. Zbog problema sa taocima, SAD prekidaju odnose sa Iranom i uvode sankcije prema toj zemlji. To je predstavljalo ozbiljan problem kod održavanja aviona, naročito kod tomketa, jer su i pored dobre opremljenosti jedinica rezervnim delovima problem predstavljali loša obučenost tehničkog sastava za održavanje (stari iskusni tehnički kadar je sa izbijanjem revolucije pobegao iz zemlje). Pogrešne procene vlasti Irana, dovešće RV Irana u još teži položaj početkom rata sa Irakom. Rat sa Irakom izbio je 22. septembra 1980. godine napadom RV Iraka na šest iranskih aerodroma. Uvidevši grešku, verska iranska vlast je iz zatvora pustila određen broj pilota na lovcima F-14A. Budući da ih je ocenila „revolucionarno nepodobnim“, za njihove oficire za presretanje radarom su odredili „podobne“ oficire (kako bi ovi pazili na njih). Prva vazdušna pobeda iranskog lovca F-14A nad nekim iračkim vazduhoplovom, dogodila se već 7. septembra 1980. godine. Tada je oboren irački borbeni helikopter Mi-25. Iranski tomket je helikopter oborio otvarajući vatru iz topa 20 mm M-61A1 vulkan. Već 10. septembra iste godine raketom V-V AIM-9P ispaljenom sa F-14A RV Irana, oboren je prvi irački borbeni avion tipa MiG-21R. Prvo uspešno obaranje nekog iračkog aviona, raketom V-V AIM-54A feniks lansiranom sa iranskog F-14A dogodilo se 13. septembra 1980. godine. Tada je oboren irački lovac MiG-23MS. Od 164 oborena iračka vazduhoplova, iranskim tomketima se pripisuje 130 obaranja. Od tog broja sa raketama V-V AIM-9P oboreno je 32 vazduhoplova, sa raketama AIM-7E-4 16 vazduhoplova, dok je najveći broj obaranja pripisan raketama AIM-54A, čak 66. Iranski pilot Džalal Zandi (Jalal Zandi) imao je 9 potvrđenih i 3 nepotvrđene pobede. Još jedan pilot na F-14, major Ranhavard je uspeo da u jednom danu obori 4 iračka aviona. Iran je uprkos američkom embargu uspevao da nabavlja rezervne delove za svoju flotu aviona F-5E/F, F-4D/E i F-14A. Tako da su uspeli da vrate u funkciju i 16 raketa feniks, koje su oštetili američki tehničari tokom svog odlaska iz Irana. Poznata je i afera u SAD tzv. „Irangejt“ koja je izbila zbog isporuke vojne opreme Iranu, i pored zabrane izvoza oružja toj zemlji. Iranski tomketi su učestvovali i u zaštiti naftnih postrojenja na ostrvu Karg, od napada iračkih bombardera TU-22B. Pripisuje im se obaranje 4 bombardera TU-22B i jednog B-6D. Od ukupno 15 izgubljenih iranskih F-14A, samo 5 su oborili irački piloti, ostalo su oborile rakete Z-V ili je dolazilo do otkaza tehnike zbog lošeg održavanja. Jedan F-14 je oboren od strane iračkog MiG-23ML 11. avgusta 1984. godine, tri su oborili irački lovci Miraž F-1EK (Mirage F-1EQ), a jedan je oboren pošto je naleteo na ostatke eksplodiranog iračkog lovca MiG-21, marta 1983. godine. Malo je poznato da su irački piloti imali naređenje da se ne upuštaju u vazdušni duel sa iranskim F-14A. Zanimljivo je da su Iranci F-14A koristili i kao mini avaks. Nakon uočavanja ciljeva posada F-14A je na uočene mete slala lovce F-5E i F-4E. Tokom osmogodišnjeg rata sa Irakom, iranski tomketi su utrošili 71 raketu velikog dometa V-V feniks pri čemu su uništili 66 vazduhoplova. Ironično ili ne, ali najefikasniji skvadron je bio 81. taktički borbeni skvadron sastavljen od pilota koji su ocenjeni kao „ revolucionarno nepodobni“. Septembra 1985. godine Iran je imao samo 30 ili 32 lovca F-14A u ispravnom stanju, dok su se ostali nalazili u hangarima zbog neispravnosti. Rat je preživelo 55 tomketa od ukupno 77 koliko ih je bilo na početku rata (15 F-14A je uništeno, a 7 je iskorišćeno za rezervne delove). Tomketi u sastavu RV Irana danas Iranci su od ukupno 55 preživelih tomketa, uspevali da drže flotu od 30 tomketa u ispravnom stanju. Taj broj tomketa je bio uvek spreman za borbenu upotrebu. Međutim, i dalje su najveći problem predstavljali rezervni delovi za taj avion. Pokušaj Iranaca da na svaki mogući način sakriju tačan broj ispravnih tomketa u upotrebi, ukazuje i činjenica da su oni pribegavali i promeni evidencijskih brojeva na tomketima (tako su se pojavili i brojevi 3-6052, 3-6053, 3-6060, 3-6063, 3-6067, 3-6073 i 3-6079). Od završetka rata sa Irakom, zabeležena su dva incidenta u kojima su glavni akteri bili avioni F-14A. Oba udesa su se desila na trenažnim letovima. Prvi udes se dogodio 1993. godine, a drugi 21. juna 2004. godine. U oba slučaja posada se spasila katapultiranjem. Problem sa nabavkom rezervnih delova primorala je Iran da se osloni na sopstvene snage. Tako je direktor iranske vazduhoplovne industrije, brigadni general Mohamed Alija Nadar 28. septembra 2002. godine izjavio da je vazduhoplovna industrija uspela da ovlada 100% remontom motora za F-14A, uz proizvodnju nekih komponenti motora za sopstvene tomkete. Takođe, su procurile informacije da su Iranci uspeli da proizvedu određen broj raketa V-V AIM-7E-2, AIM-7E-4, AIM-9P i AIM-54A u sopstvenim pogonima. Budući da je Irancima ostalo nešto oko 210 raketa V-V AIM-54A iz rata, verovatnije je da su oni te rakete samo vratili u funkciju, a ne da su ih proizveli. Bilo je i priče o tome da su na iranske F-14A integrisane rakete R-73, kao i R-33 velikog dometa. Međutim, Rusija je to demantovala. Potom su iranski stručnjaci pokušavali da integrišu rakete Z-V hok (MIM-23A HAWK) sa sistemom AN/AVG-9. Rakete su označene kao AIM-23. Ne postoji pouzdana informacija dokle je taj projekat stigao, osim nekoliko fotografija na kojima se vide avioni F-14A naoružani sa ovim raketama. Budući da su SAD počele da povlače svoje tomkete iz naoružanja, pojavilo se dosta rezervnih delova za te avione na crnom tržištu. Da bi se sprečilo ponavljanje afere u naoružavanju Irana ka što je bila afera „Irangejt“, SAD su donele odluku da se svi njihovi avioni F-14A koji su povučeni iz naoružanja RM SAD unište do „zadnjeg šrafa“. Donesen je zakon po kojem su rezervne delove za F-14A mogle da imaju samo ustanove poput muzeja (i to samo u količini koja je potrebna za održavanje eksponata). Poslednji F-14 tomket je povučen iz naoružanja RM SAD 22. septembra 2006. godine. Međutim, do tada je Iran uspeo da izvrši generalni remont na 25 svojih tomketa, vraćajući ih u operativnu službu u novoj maskirnoj šemi. Od samog početka korišćenja aviona F-14A tomket u RV Irana, ovaj cenjeni lovac je bio udarna pesnica lovačke avijacije Irana, kako tokom presretanja sovjetskih izviđačkih aviona MiG-25R, tako i u direktnom duelu sa iračkim lovcima tokom osmogodišnjeg rata sa Irakom. Iranske persijske mačke sad već uveliko gaze treću deceniju službe u RV Irana. O kvaliteti samih aviona ukazuje i podatak, da je iranska vazduhoplovna industrija uz znatne poteškoće i upornost uspela da osvoji u potpunosti remont ovih lovaca, ne lišavajući sopstveno vazduhoplovsto usluga ovog odličnog lovca. Čak su uspeli da osvoje proizvodnju nekih komponenti i da izvrše manju modernizaciju preostalih mačora. Budući da su SAD svoje mačore povukle iz naoružanja, više iz političkog nego realnog razloga, jedini operativni lovci F-14A sada se nalaze u Iranu. Jedno je sigurno, mi koji smo zaljubljenici u rasne lovce, zahvaljujući upornosti iranske vazduhoplovne industrije još dugo ćemo ovog lepotana gledati kako krstari plavim nebeskim svodom. Možda su ga Iranci baš zbog svoje lepote (i korisnosti) nazvali persijska mačka. https://vojnopolitickaosmatracnica.wordpress.com/2019/09/25/kratka-istorija-persijskih-macaka-f-14a-tomcat-udarna-pesnica-avijacije-islamske-republike-iran/
-
Nedavno obaranje bespilotne letelice RQ-4 Global Hawk američke Mornaricepokazalo je da je Iran razvio visoko sposobne domaće raketne sisteme za protivvvazduhoplovna dejstva. Iranci tvrde da je to bilo prva borbena upotreba PVO sistema 3. Hordad čija je raketa, prema poslednjim američkim zvaničnim podacima, pogodila BPL na daljini od 70 km od obale Irana i na visini od oko 6769metara (dakle ne na ‘’velikoj visini’’ kako su prvobitno saopštili Amerikanci). Kako u tom regionu nema položaja stacionarnih sistema PVO Irana, logično je da je upotrebljen mobilni sistem, poput sistema 3. Hordad koji pripada familiji raketnih sistema Raad. Spekulacije da je Iran upotrebio ruski S-300 demantovali su predstavnici američke Centralne komande koji su izjavili da Iran nije koristio svoj najsavremeniji PVO sistem ali pri tom nisu naveli tip rakete koja je pogodila RQ-4. Šarenilo u inventaru iranskih vazduhoplovnih snaga, na fotografiji se vide avioni Mirage F1, FT-7, PC-7, F-4, MiG-29, Jetstar, F-14, Su-24, F.27, C-130, B747, B707, kao i helikopteri Bell 214 i CH-47 / Foto: IRNA Očekivani odgovor SAD, odnosno udari po određenim cijevima u Iranu avijacijom i krstarećim raketama lansiranim sa brodova, nije usledio ali su izvedeni sajber napadi na iransku obaveštajnu službu i računarski sistem koji, kako su preneli američki mediji ‘’kontroliše lansiranja raketa’’. Iran je naveo da su ti napadi bili neuspešni a okarakterisao ih je kao teroristički čin. Ionako već jake tenzije između Irana i SAD naročito su pojačane ove godine nakon niza incidenata među kojima su i napadi na dva tankera sa naftom koji su izvedeni 13. juna a za koje su Sjedinjene Države optužile mornaricu iranske Revolucionarne garde. Prethodnog meseca Iran je osumnjičen da je napao još 6 tankera. Obaranje američke BPL dodatno je zateglo odnose i ponovo pokrenulo pitanje direktnog napada SAD na Iran koje je aktuelno već dugi niz godina a SAD su u maju, u region poslale čak i strategijske bombardere B-52. Iranski F-4E u bazi Čabahar. Za potrebe RV Irana nabavljeno je 213 F-4 od kjih je dana u upotrebi oko 40. Iran ima čime da se brani ali se smatra da su njegovi najjači faktori odvraćanja od napada potencijalnog agresora, balističke, krstareće i protivbrodske rakete sa kojima raspolaže. Tu je naravno i borbena avijacija kao i protivvazduhoplovna odbrana. Da li je RV i PVO Irana dovoljno jako da spreči ozbiljnije akcije SAD i njihovih saveznika (Izraela, zapadnih i bliskoistočnih zemalja) pitanje je kojim ćemo se baviti u ovom tekstu. Borbena komponenta Ratnog vazduhoplovstva Irana je, sa svega oko 250 borbenih aviona, danas bleda senka onoga što je ovaj vid iranske vojske nekada bio. Ukoliko se zna da operativnost nije velika onda je situacija što se tiče brojnosti vazduhopova, još gora. Na takvo stanje uticale su pre svega sankcije koje su, u manjem ili većem obimu, na snazi već skoro 30 godina ali i to što državni vrh favorizuje Revolucionarnu gardu čije se finansiranje gotovo nikada ne dovodi u pitanje. Sankcije i finansije ali i spoljni politički pritisci su tako sprečile Iran da tokom 90-tih godina nabavi 24 lovca-presretača MiG-31 kao i 12 srednjih bombardera Tu-22M3. Tada je Rusija takođe nudila i lovce Su-27 kao i višenamenske borbene avione Su-30. Inventar čine pretežno zastareli tipovi ili zastarele verzije borbenih aviona a ni domaće modernizacije i dorade postojećih borbenih aviona, u većini slučajeva, osim kod lovca-bombardera F-4 “Phantom II“ nisu mnogo pomogle da se borbena moć značajnije unapredi. Odavno je potrebna ‘’sveža krv’’ ali kako sada stvari stoje to se neće dogoditi uskoro a naročito kritičan period biće 2030-tim godinama kada će veliki broj aviona morati biti povučen iz upotrebe. Vazduhoplovno-tehnička služba kao i iranski remontni zavodi već 40 godina čine velike napore da održavaju i remontuju postojeću flotu. Raketni PVO sistem Talash iranske proizvodnje koristi rakete Sayyad 2. Za zamenu flote borbenih aviona Iran je poslednjih godina pokazao interesovanje za ruske MiG-29M i M2 i Su-30, kinesko-pakistanski JF-17 kao i kineske J-10. Konkretno, spominjana je moguća nabavka do čak 160 Su-30SME, 150 J-10 kao i 200 JF-17 (40 Block II i 160 Block III). Međutim uzevši u obzir sankcije (pre svega zabrana nabavke ofanzivnog naoružanja) kao i loše finansijsko stanje države, sve ove cifre čine se veoma nerealnim a neka skorašnja kupovina borbenih aviona gotovo nemogućim. Do revolucije 1979. godine Iran je vazduhoplovnu tehniku skoro isključivo nabavljao od SAD, a potom na početku 90-tih godina prošlog veka od bivšeg SSSR-a i NR Kine. Ipak nikada nisu ponovljene kupovine iz 60-tih a naročito 70-tih godina kada je od Sjedinjenih Država kupljeno oko 600 borbenih aviona i oko 200borbenih helikoptera. Takođe tada su nabavljane i velike količine američkih i britanskih raketnih sistema zemlja-vazduh kao i američkih raketnih PVO sistema na površinskim ratnim brodovima. Borbeni avion Saeghe-2 predstavlja iranski dorađeni dvosed F-5F. Tako je od SAD između 1965. i 1972. nabavljeno 140 lakih lovaca F-5A i B ‘’Freedom Fighter’’ kao i izviđača RF-5A. Naknadno je 1985. od Etiopije kupljeno još 5 F-5A i dva F-5B. Posle kupovine aviona ‘’Freedom Fighter’’ usledile su nabavke modernijeg F-5E i F ‘’Tiger II’’, između 1973. i 1977. u jedinice je stiglo 169 primeraka a od Etiopije 1985. još tri F-5E. Danas je u upotrebi samo oko 20 F-5A i B a većina njih je u programu nazvanom ‘’Simorgh’’ dorađeno kako bi postali trenažni avioni a jednosedi su prerađeni u dvosede. Jedina eskadrila koja ih koristi jeste 85. taktička lovačka eskadrila, 9. taktičke vazduhoplovne baze Esfahan. Što se tiče verzija ‘’Tiger II’’ u 5 eskadrila koristi se samo oko 31 jednosed F-5E i 17 dvoseda F-5F. U 9. taktičkoj vazduhoplovnoj bazi Dezful, Vahdati nalaze se stacionirane 41. i 43. , potom je tu 141. taktička lovačka eskadrila, 14. taktičke vazduhoplovne baze Mashad i 21. i 23. taktička lovačka eskadrila, 2. taktičke vazduhoplovne baze Tabriz. Iranski F-5E i F su naoružani infracrveno samonavođene rakete vazduh-vazduh AIM-9J i P“Sidewinder“, avio-bombe Mk 82, 83, 84, M117, Snakeye, 19-cevni saćasti lanseri LAU-60/A nevođenih raketnih zrna kalibra 70 mm. Pošto su na avionima F-5 već odavno ovladali ne samo održavanjem, popravkama i remontima već i proizvodnjom rezervnih delova, Iranci su manji deo aviona i doradili i to u projektima Azarkash kao i Saeghe (druga generacija Azarkash-a) i Saeghe 2. Iako ih Iran predstavlja kao domaće borbene avione to su u principu avioni koji su bazirani na F-5, Azarkash i Saeghe na F-5E i Saeghe 2 na bazi dvoseda F-5F. Takođe to nisu novoproizvedeni već modifikovani postojeći avioni iz sastava RV Irana. Čini se da su ovi prijekti više poslužili za propagandu nego da se nešto zaista ozbiljnije uradi na modernizaciji flote F-5. U naoružanje je uvedeno svega oko 6 aviona Azarkash koji se spolja gotovo ne razlikuje od F-5E a do danas je primećeno oko 10 aviona Saeghe i Saeghe 2 koji se od F-5 razlikuju pre svega po tome što imaju dva vertikalna stabilizatora. Kineska protivbrodska raketa C-802A integisana na deo iranskih F-4E. Drugi najbrojniji tip u RV Irana bio je lovac-bombarder F-4 ‘’Phantom II’’, između 1968. i 1979. godine nabavljeno je 213 F-4D i F-4E kao i izviđača RF-4E. Još 31 avion nije isporučen zbog revolucije. Prema nekim procenama sada se koristi 5 F-4D, 31 F-4E i 5 RF-4E i to u 5 eskadrila. Jedinice koje lete na F-4E danas su 91. taktička lovačka eskadrila, 9. taktičke vazduhoplovne baze, međunarodni aerodrom Bandar Abas, potom 61. taktička lovačka eskadrila, 6. taktičke vazduhoplovne baze Bušehr, 31. taktička lovačka eskadrila, 3. taktičke vazduhoplovne baze Hamadan, jedina eskadrila na F-4D je 101. taktička lovačka eskadrila 10. taktičke vazduhoplovne baze Čahbahar dok RF-4E koristi 31. taktička izviđačka eskadrila, 3. taktičke vazduhoplovne baze Hamadan. Od naoružanja avioni F-4 mogu da nose infracrveno samonavođene rakete vazduh-vazduh AIM-9J, P i L “Sidewinder“ i R-73E, poluaktivno radarski samonavođene rakete vazduh-vazduh AIM-7E “Sparrow“, televizijski vođene rakete vazduh-zemlja AGM-64A “Maverick“, laserski vođene bombe Paveway, elektrooptički vođene bombe GBU-78/A Qassed-1, TV vođene bombe GBU-67/9 Qadr, elektrooptički vođene rakete GBU-379/20 Zoobin, laserski vođene bombe Sattar-1, 2, 3 i 4, avio-bombe Mk 82, 83, 84, M117, inercijalno i aktivno radarski samonavođene protivbrodske rakete C-802 i njena iranske verzije Qa’em i Noor, protivradarske rakete AGM-78 Standard, 19-cevne saćaste lansere nevođenih rakertnih zrna kalibra 70 mm. Iran je do revoculije 1979. dobio 79 od 80 naručenih F-14. Poslednji tip borbenog aviona koji je nabavljen u SAD jeste lovac-presretač F-14 ‘’Tomcat’’ koji se i danas smatra najpotentnijim lovcem RV Irana. Naručeno je 80 aviona ali je između 1976. i 1979. isporučeno 79 primeraka zajedno sa 274 rakete AIM-54. Tri eskadrile danas koriste oko 40-44 F-14A od kojih dva modernizovana aviona koji nose oznaku F-14AM a postoji podatak da su operativna oko 24 aviona. Oni su stacionirani u 8. taktičkoj vazduhoplovnoj bazi Esfahan gde su bazirane 81, 82. i 83. taktička lovačka eskadrila. Od naoružanja imaju infracrveno samonavođene rakete vazduh-vazduh AIM-9J, P i L “Sidewinder“, poluaktivno radarski samonavođene rakete vazduh-vazduh AIM-7E “Sparrow“, inercijalno, poluaktivno i aktivno samonavođene rakete vazduh-vazduh AIM-54A ‘’Phoneix’’ kao i domaća raketa Fakour-90 koja predstavlja kombinaciju rakete AIM-54 kao i rakete sistema zemlja-vazduh MIM-23 Hawk. Svoje F-14 RV Irana naoružava i avio-bombama Mk-82, 83, 84, M117. Nakon nabavki iz SAD usledio je rat sa Irakom koji je trajao od 1980. do 1988. i za to vreme gotovo da nije bilo skoro nikakvog zanavljanja tehnike a gubici u istoj nisu bili mali. Veliki priliv borbenih aviona neočekivano je stigao januara 1991. upravo od bivšeg neprijatelja Iraka kada je, za vreme operacije ‘’Pustinjska oluja’’ u Iran, radi izbegavanja uništenja, preletelo oko 140 iračkih vojnih vazduhoplova. Među njima je bilo i 40 jurišnih aviona Su-22, 24 lovca-bombardera Mirage F1, 24taktička bombardera Su-24MK, 9 aviona MiG-23, 7 jurišnika Su-25K i UBK, 4jurišnika Su-20, 4 lovca MiG-29B kao i transporteri Il-76 među kojima su bili i iračke verzije letećih radarskih sistema nazvanih Adnan 1 i Adnan 2. Kontakti sa NR Kinom ostvareni su još sredinom 80-tih goidna 20. veka i to, između ostalog u vezi sa nabavkom lovaca-presretača Chengdu F-7. Prema dostupnim podacima u periodu od 1986 do 1996. primljeno je u naoružanje oko 40aviona. Najveći deo kupljen je između 1993. i 1996. kada su nabavljeni avioni F-7N(varijanta F-7M) kao i dvosedi FT-7N. RV Irana trenutno, prema određenim pouzdanim izvorima ima u inventaru svega 17 F-7N i 13 FT-7N koji su raspoređeni u tri eskadrile i to u 51, 52. i 53. taktičkoj lovačkoj eskadrili, 5. taktičke vazduhoplovne baze Omidijeh. Naoružanje ovih aviona čine infracrveno samonavođene rakete vazduh-vazduh PL-7, bombe Mk 82 i Snakeye, 19-cevni saćasti lanseri LAU-60/A nevođenih raketnih zrna kalibra 70 mm. Stajanka iranskih 9.12B i 9.51B. Prve borbene avione Iran je od bivšeg SSSR-a naručio 1990, bilo je to 25 lovaca MiG-29 i to 18 jednoseda MiG-29B i 7 dvoseda MiG-29UB koji su isporučeni 1990. i 1991. godine. Namere da se nabavi 48 aviona osujetile su sankcije kao i loša ekonomska situacija. Zajedno sa iračkim primercima Iran je dakle imao ukupno 29aviona od kojih je trenutno u inventaru 17 MiG-29B i 6 MiG-29UB. Oni su raspoređeni u dve eskadrile i to u 22. taktičkoj lovačkoj eskadrila 2. taktičke vazduhoplovne baze Tabriz i 11. taktičkoj lovačkoj eskadrila 1. taktičke vazduhoplovne baze Mehrabad u glavnom gradu Teheranu. Uz MiG-ove 29 kupljeno je 400 infracrveno samonavođenih raketa vazduh-vazudh R-60MK, 300R-73E kao i 100 inercijalno i poluaktivno radarski samonavođene rakete vazduh-vazduh R-27R1. Za napade na ciljeve na zemlji tu su 20-cevni saćasti lanseri B-8M1 nevođenih raketnih zrna S-8 kalibra 80 mm i nevođene rakete vazduh-zemlja S-24B kalibra 240 mm. Taktički bombarder Su-24MK naoružan raketama vazduh-zemlja H-25ML / Foto: IRNA Skoro istovremeno iz bivšeg SSSR-a je naručeno 12 taktičkih bombardera Su-24MK, ti avioni stigli su 1991. a iste godine iz Iraka je pristiglo još 24 primerka. Samo jedna eskadrila koristi danas ovaj tip aviona, to je 72. taktička lovačka eskadrila, 7. taktičke vazduhoplovne baze Širaz. U arsenalu iranskih Su-24 nalaze se laserski vođene rakete vazduh-zemlja H-25ML i H-29L, TV vođene rakete vazduh-zemlja H-29T, protivradarske rakete H-58, laserski vođene bombe KAB-1500L, nevođene rakete vazduh-zemlja S-24B i S-25, klasične avio-bombe kalibra do 500 kg, kontejneri SPPU-6 sa šestocevnim rotirajućim topom GŠ-6-23M kalibra 23 mm sa 400 granata. Iranci su u inventar svog Ratnog vazduhoplovstva uspeli da uvedu i bivše iračke lovce-bombardere Mirage F1 i to oko 12-14 aviona od 24 koliko ih je stiglo u Iran. Reč je o verzijama jednosedima Mirage F1EQ podvarijanti EQ1 do EQ6 kao i dvosedi F1BQ. Danas popunjavaju samo 102. taktičku lovačku eskadrilu, 10. taktičke vazduhoplovne baze Čahbahar. Iako su u RV Iraka imali širok spektar naoružanja, Iranci za sada koriste samo nevođene avio-bombe. Najavljeno je integrisanje kineskih protivbrodskih raketa velikog dometa. Avionima Su-22 zamenjeni su jurišnici Su-25 koji su 2014. godine vraćeni Iraku. Još jedan tip borbenog aviona koji je ušao u naoružanje zahvaljujući velikom iračkom preletu 1991. jeste jurišnik Su-22 koji je, od kako je oko 40 primeraka doletelo u Iran, dugo vremena držan u skladištima. Uz pomoć Sirijaca koji su pomogli oko remonta i obuke pilota i tehničkog sastava, prvi avion poleteo je tek 2016. godine i do danas je u naoružanje uvedeno oko 12 aviona Su-22M3, Su-22M4 i dvoseda Su-22UM3-K. Njih su dobile vazduhoplovne snage Revolucionarne garde i oni su zamenili jurišnike Su-25 koji su 2014. godine vraćeni Iraku. Koristi ih lovačka eskadrila, 7. taktičke vazduhoplovne baze Širaz. Smatra se da je Iran remontovao i manji broj aviona RV Sirije. Iranski Su-22 su modernizovani, paket između ostalog sadrži domaći elektrooptički i infracrveni kontejner Oghab-11 i domaće laserski vođene bombe Bina. U toku je integracija kineskih protivbrodskih raketa C-703 i C-802A. Takođe, u vazduhoplovnoj bazi Širaz nalazi se i trenažna eskadrila popunjena sa oko 10 brazilskih školskih aviona EMB-312 ‘’Tucano’’ koji su nabavljeni između 1989. i 1991. Prema različitim podacima nabavljeno je 15 do 25 aviona a njih su isto tako dobile vazduhoplovne snage Revolucionarne garde. Do sada su iranski EMB-312 primećeni da od naoružanja nose lansere nevođenih raketnih zrna 70 mm kao i obične avio-bombe. Za dopunu borbenih aviona gorivom u vazduhu Iran je 1976. godine nabavio 6cisterni Boeing 707-3J9C od kojih su danas u inventaru 4 a aktivan verovatno samo jedan. Oni se nalaze u sastavu eskadrile tankera, transportnog puka na aerodromu Mehrabad. U istoj jedinici lete i dve cisterne Boeing 747-131F koji su zajedno sa još tri aviona nabavljeni kao polovni 1975-1976. Deo transportnog puka je i izviđačka eskadrila koja za prikupljanje obaveštajnih podataka elektronskim putem koristi jedan dorađeni avion 707-3J9C a tu je i jedan izviđač RC-130H. Patrolni avion P-3F RV Irana. Ratno vazduhoplovstvo Irana poseduje i mornaričke patrolne avione, u pitanju su američki P-3F ‘’Orion’’ nabavljeni 1975. godine. Smatra se da su u upotrebi 4 od 5kupljenih primeraka a koristi ih 71. eskadrila za protivpodmorničku borbu, transportnog puka, 7. taktičke vazduhoplovne baze Širaz. Ovi avioni mogu biti naoružani dubinskim minama i bombama. Jedini tip borbenog helikoptera u iranskoj vojsci jeste američki Bell AH-1 ‘’Cobra’’ a osim armijskog vazduhoplovstva koristi ga i Revolucionarna garda. U periodu od 1974. do 1977. nabavljena su čak 202 AH-1J “Sea Cobra“ od kojih je danas u upotrebi oko 50. Takođe tu je i oko 11 modernizovanih helikoptera nazvanih Toofan 1 i Toofan 2 koji su dobili novi elektrooptički sistem, višenamenske pokazivače, sistem za upravljanje vatrom i novo naoružanje. Iranski modernizovani AH-1J nazvan Toofan. Po jedna armijska jurišna eskadrila raspoređena je u bazama Esfahan-Badr, Kerman, Kermanšah, Mashad, Masjed Sulejman i Zahedan stim što se u Esfahanu nalazi i jedna trenažna eskadrila koja u svom sastavu ima i AH-1. U Revolucionarnoj gardi, jedna jurišna eskadrila u bazi Fath, osim običnih AH-1J ima i modernizovane Toofan 1 i Toofan 2. Standardno naoružanje čine 19-cevnih saćastih lansera nevođenih raketnih zrna kalibra 70 mm a deo helikoptera nosi i protivoklopne rakete BGM-71 TOW dok modernizovani Toofan 1 i 2 imaju u svom arsenalu i iransku kopiju TOW-a sa oznakom Toofan a Toofan 2 i nove domaće televizijski i infracrveno vođene protivoklopne rakete BGM-80 Shafagh. Za Revolucionarnu gardu u toku je razvoj joše jedne PO rakete na bazi rakete vazduh-vazduh AIM-9 Sidewinder, raketa nosi oznaku AGM-9. Poslednjih desetak godina Iran je aktivno radio na razvoju borbenih bespilotnih letelica. Postoje četiri tipa iranskih UCAV, prva je veća letelica Shahed-129 koja je svoj prvi let imala 2012. godine, druga je manja borbena BPL Mohajer 6 čija je serijska proizvodnja počela prošle godine i tu je i treća Saegheh-2 koja, iako je nešto manja, bazirana na konceptu američke BPL RQ-170 do koje je Iran došao 4. decembra 2011. godine kada je iranska jedinica za protivelektronska dejstva prizemljila jednu letelicu koja je tom prilikom lakše oštećena. Poslednji tip iranskih UCAV je Hamaseh koja je ušla u naoružanje 2016. Shahed-129 ima dve generacije, proizvedeno je 22 letelice prve i do 2018. godine 28 od 40 planiranih letelica druge generacije. Bar tri su oborene u borbenim akcijama iznad Sirije. Ove BPL obično se naoružavaju sa 4 jedreće bombe Sadid-345 koje mogu imati infracrveno, lasersko ili optičko vođenje. Nalaze se u naoružanju vazduhoplovnih snaga Revolucionarne garde. Mohajer 6 nosi do dve infracrveni ili laserski vođene rakete Qaem i koriste je kopnene i mornaričke snage Revolucionarne garde. UCAV Saegheh-2 (poznata i kao Shahed-191) može da nosi laserski i TV vođene protivoklopne rakete Sadid-1 i nalazi se u upotrebi vazduhoplovnih snaga Revolucionarne garde. Kada su u pitanju jedinice za protivvazduhoplovna dejstva, može se reći da, u odnosu na veličinu teritorije, Iran ima skromne kapacitete što se tiče brojnosti sistema za PVO. Neke nezvanične procene od pre pra godina govore o tome da Iran poseduje oko 1700 protivavionskih mitraljeza i topova. Među njima se nalaze sovjetski dvocevni mitraljezi ZPU-2 i četvorocevni ZPU-4 kalibra 14,5 mm, sovjetski dvocevni top ZSU-23-2 kalibra 23 mm koji se proizvodio i u Iranu, iranski cevni sistem Mesbah-1 sa dva ZSU-23-2, infracrvenim i eletrooptičkim senzorom i radarom, samohodni PA topovi ZSU-23-4 Šiljka kalibra 23 mm (200 komada bilo je kupljeno 1977-1978), potom švajcarski dvocevni topovi GDF-002 kalibra 35 mm kao i njihova iranska verzija Samavat (92 u upotrebi), kineski topovi Type 55 37 mm, švedski PA topovi Bofors L/70 40 mm (100-180 u upotrebi), sovjetski dvocevni samohodni topovi ZSU-57-2 (100 primeraka bilo je kupljeno 1967-68, nepoznat broj danas u upotrebi) i topovi Sa’ir koji predstavljaju automtizovane sovjetske KS-19 kalibra 100 mm. Najnoviji iranski laki prenosivi raketni sistem PVO MIsagh-3. Iran je kupovao veliki broj lakih prenosivih raketnih PVO sistema a vremenom je, uglavnom na bazi istih razvijao i svoje sisteme. Od bivšeg SSSR-a je u periodu od 1977. do 1986. nabavljeno 2400 Strela-2, od NR Kine između 1986. i 1988. 500sistema HN-5A a od Švedske 1985. 200 (po nekim podacima 400) RBS-70. Novije nabavke uključuju 650 kineskih QW-11 koji su kupljeni u periodu 2006. do 2015. a na osnovu ovog sistema nastao je iranski LPRS Misagh-1 a potom i njegov naslednik Misagh-2. 2017. godine prikazan je i Misagh-3 a u međuvremenu je razvijen sistem Soheli koji predstavlja 4 lansera sistema Misagh-1 ili 2 na terenskom vozilu Safir. Još uvek se koristi određen broj britanskih raketnih sistema PVO malog dometa Rapier, 1972-1973. kupljeno je 45 lansera sa 1250 raketa a 1975. još 36 lansera sa 950 raketa. Od mobilnih raketnih sistema malog dometa tu su kineski FM-80(izvozni HQ-7, u Iranu nazvan Shahab Thaqeb), između 1999. i 2004. nabavljeno verovatno 6 baterija sa 250 raketa. Iran je napravio svoju kopiju bez licence koja nosi naziv Ya Zahra a nova generacija ovog sistema ima oznaku Herz-9. Iz Rusije je tokom 2006. i 2007. godine kupljeno 29 sistema Tor-M1 sa 750 raketa što je plaćeno 700 miliona dolara. Najbrojniji sistem do islamske revolucije bio je američki sistem srednjeg dometa MIM-23 HAWK. Od 1966. do 1979. kupljeno je verovatno 39 baterija sa 1961raketom da bi 1985. iz Izraela u programu ‘’Iran Contra’’ bilo nabavljeno još 25baterija sa 235 raketa. Deo sistema je unapređen na nivo I-HAWK a iranske verzije nose oznake Mersad i Kamin-2. Iz NR KIne je između 1985. i 1991. kupljeno 14diviziona raketnog sistema KSA-1 (HQ-2J) a Iran je vrlo brzo napravio kopiju sa oznakom Sayyad-1. Od sovjetskih raketnih sistema, Iran je prvo 1991. godine nabavio dva polovna diviziona S-200 ‘’Volga’’ sa 40 raketa a 1993. je određen broj kupljen i od Ukrajine. Potom su od Rusije 1995. i 1996. kupljena dva polovna diviziona sistema 2K12 ‘’Kub’’ sa 120 raketa. Najmoćniji i najsavremeniji ruski sistem u inventaru PVO Irana jeste S-300PMU-2, 2015-2016. isporučeno je 5 diviziona sa 150 raketa a to je plaćeno milijadu dolara. Prethodno naručen S-300PMU-1 bio je predmet sankcija koji je 2010. onemogućio isporuku. 9. juna ove godine Iran je prikazao možda i najmoćniji raketni sistem PVO domaće proizvodnje koji nosi oznaku 15. Hordad. Jedan od raketnih sistema koji je Iranu poslužio za razvoj svojih, pre svega PVO sistema srednjeg dometa, jeste američki RIM-66B Standard koji je za opremanje brodova kupovan između 1974. i 1978. Na bazi rakete Standarda je u poslednjih desetak godina razvijena familija domaćih sistema Raad. Osim unapređenog Raad-1 familiju ovih sistema čine i 3. Hordad, Tabas, Alam al hoda i Raad-2. Pored ovih sistema srednjeg dometa razvijeni su i RS PVO velikog dometa Talash, Talash 2 i Talash 3. Devetog juna ove godine Iran je zvanično predstavio novi raketni sistem 15. Hordad dometa do 120 km. Još jedan sistem velikog dometa čiji je razvoj u toku jeste Bavar-373. Iranski osmatrački radar Kashef-2 / Foto: Wikipedia Osim kod raketnih sistema PVO, napravljen je i veliki napredak u razvoju domaćih osmatračkih radara. U poslednjih 10-15 godina prikazani su između ostalih pasivni radar Alim velikog dometa, zatim Arash velikog dometa sa antenom koja ima faznu rešetku, potom 3D radar Asr takođe velikog dometa sa antenom fazne rešetke, 3D Ghamar velikog dometa, 2D radar Kashef-1 srednjeg dometa, Kashef-2 velikog dometa, VHF radari velikog dometa Matla-ul-Fajr i Matla-ul-Fajr 2, 3D sa antenom fazne rešetke Qadir domet 1100 km, radar velikog dometa Nazir i zahorizontalni radar Sepehr dometa 3000 km. Pre uvođenja u upotrebu domaćih radara, Iran se oslanjao isključivo na nabvke iz inostranstva. Uz švajcarske protivavionske topove GDF-002 kupljeno je 1975-1976. 50 radara za kontrolu vatre Super Fledermaus. Istovremeno je iz SAD 1976. kupljeno 8 osmatračkih radara AN/TPS-43. Zajedno sa raketnim sistemom S-200 je 1991. iz SSSR kupljen jedan radar 5N69. Dalje nabavke iz Rusije nastavljene su 2010. kada su kupljena dva osmatračka radara 1L119 Nebo SVU, potom 2011. kada su kupljena dva sistema za radio-tehničko izviđanje 1L122 Avtobaza a 2013. nabavljena su i dva radara Kasta 2E2. Uz raketni PVO sistem S-300 nabavljena su i dva radara 64N6. Saradnja je ostvarena i sa NR Kinom od koje su između 1999. i 2001. kupljena tri (prema nekim podacima šest) radara JY-14 dok su 2011. od Belorusije nabavljena i dva radara Vostok-E. Živojin BANKOVIĆ
-
Američka Centralna komanda potvrdila je juče da je iznad moreuza Hormuz, u međunarodnom vazdušnom prostoru, iranskim raketnim sistemom zemlja-vazduh oborena bespilotna letelica RQ-4. Obaranje se prema zvaničnom saopštenju dogodilo 19. juna približno oko 11:35po Griničkom srednjem vremenu, SAD su demantovale navode Iranaca da se njihova BPL nalazila u iranskom vazdušnom prostoru i nazvale su ovaj incident ‘’neisprovociranim napadom’’. Američka verzija obaranja RQ-4 – letelica je bila u međunarodnom vazdušnom prostoru. Iranski mediji preneli su da su na američki Global Hawk dejstvovale Aerokosmičke snage Revolucionarne Garde a prvobitne pretpostavke američkih medija da je oborena verzija MQ-4C Triton ispostavile su se kao netačne pošto su SAD zvanično saopštile da se radi o bespilotnoj letelici za prikupljanje obaveštajnih podataka, osmatranje i izviđanje RQ-4N BAMS-D (Broad Area Maritime Surveillance) američke Mornarice. Položaj iranskog PVO sistema sa kog je lansirana raketa i mesto obaranja RQ-4. Reč je o letelici sa evidencijskim broj 166510 koja je bila prototip MQ-4C a pripadala je eskadrili VX-20 US Navy. Najverovatnije je poletela iz vazduhoplovne baze Al Dafra u Ujedninjenim Arapskim Emiratima a prema rečima komandanta vazduhoplovnih snaga Centralne komande (U.S. Air Forces Central Command and the Combined Forces Air Component Commander) generala Džozefa GuasteljeRQ-4 je u vreme napada leteo na velikoj visini i na 34 km od iranske obale. Lansirno vozilo raketnog sistema 3. Hordad sa raketama Sayyad SD2C. Na veb-sajtu Jutjub objavljen je navodni snimak lansiranja rakete sa jednog od položaja PVO Revolucionarne garde na kome se vidi i momenat pogotka rakete. Takođe se vidi i da je u pitanju raketni PVO sistem 3. Hordad (Sevom Hordad) što je potvrdilo da je tačna informacija iranske agencije Tasnim koja je prenela vest o tome da je za obaranje američke BPL korišćen upravo ovaj sistem. Prema iranskim izvorima to se dogodilo 20. juna oko 4:05 časova po lokalnom vremenu a BPL je narušila iranski VaP u reonu mesta Kuh Mubarak, provincija Hormozgan. Iran trvdi da je američka BPL bila u njenom vazdušnom prostoru. RQ-4 pripada tzv. klasi HALE (High Altitude, Long Endurance) izviđačkih bespilotnih letelica, dakle BPL koje lete na velikim visinama i imaju veliki dolet. To je trenutno najnapredniji sistem koje koristi američka vojska i poseduje širok spektar senzora, od radarskog, preko elektrooptičkog do elektronskog sistema za prikupljanje informacija. Njihova aktivnost primećena je iznad gotovo svih današnjih kriznih žarišta u svetu od kojih je jedno i Persijski zaliv. Raketni sistem 3. Hordad je najnoviji član porodice iranskog PVO sistema Raadkoji je uveden u naoružanje septembra 2012. RQ-4 je oboren raketom Sayyad SD2C koja je razvijena na bazi američke rakete RIM-66 (SM-1) koje je Iran nabavio pre revolucije 1979. godine. Uvedena je u naoružanje 2015. godine, domet joj je do 27 km po visini a postoji mnogo različitih podataka o dometu rakete po daljini pa se tako briojke kreću od 60 do 120 km. Navođenje je poluaktivno radarsko, brzina rakete je oko 4 maha a masa bojeve glave je oko 200 kg. Živojin BANKOVIĆ
- 2 нових одговора
-
- kulminacija
- ili
- (и још 12 )
-
Teheran: "Morska svetlost" jača od terorista Vožnja Teheranom je avantura s mnogo stajanja, u beskonačnim kolonama, ali u "društvu" moćnih automobila i džipova. Ako se posetilac kojim slučajem nađe u severnom delu grada, onom gde kvadrat stana košta i 10.000 dolara, biće zatečen "količinom" poršea, maseratija, lamborginija... Nasuprot tome je gradski prevoz s prilično urednim, ali i solidno punim autobusima, u kojima se, i dalje, žene i muškarci voze u odvojenim delovima, dok pet linija metroa funkcionše besprekorno. Teheran je jedan od rekordera u svetu po broju vozila na ulicama, što je i razlog da se oko njega izgradi više od 100 kilometara obilaznica i autoputeva, pa je čak i saobraćaj u samom gradu organizovan u "tri obruča". Za onaj centralni potrebne su odgovarajuće dozvole, što znači da ne bože baš svako kome padne na pamet da se voza po centru. Drugi je obruč malo širi i tu se primenjuje sistem par - nepar, dok je treći obruč taj sa obilaznicama i tu može da vozi Vožnja Teheranom je avantura s mnogo stajanja, u beskonačnim kolonama, ali u "društvu" moćnih automobila i džipova. Ako se posetilac kojim slučajem nađe u severnom delu grada, onom gde kvadrat stana košta i 10.000 dolara, biće zatečen "količinom" poršea, maseratija, lamborgžinija... svako kako hoće. I inače se po gradu vozi - kako ko hoće, tačnije, semafori kao da ne postoje, pešaci takođe, pa je jedno od važnih umeća koje treba posedovati ili steći tokom boravka u Teheranu - kako preći ulicu. To podrazumeva prelazak najčešće nekoliko traka s jedne i isto toliko s druge strane ulice, a vaše je samo da zakoračite na kolovoz, podignete ruku kao da želite da zaustavite vozila koja vam hrle u susret i onda, najbolje da zažmurite, pa kako bude. Činjenica je, ipak da se takvi pokušaji uspešno završe, te da za nedelju dana, koliko je novinarka Tanjuga bila u Teheranu, nije videla nijedan udes, niti nevolju u koju je zapao pešak. Žestoko zagađenje i krkljanac, međutim, zagarantovani su i ne postoji popodnevni ili bilo koj drugi špic, u gužvu možete da zapadnete i iza ponoći, ali i u bilo kom delu dana i noći. Još jedna karakteristika grada je obilje hrane, svuda, na svakom mestu, usput, u restoranima, na tezgama, na bazarima, a reč je o neverovatno ukusnoj hrani u kojoj je puno mesa, pirinča, možda najlepšeg i najukusnijeg na svetu, povrća i divnih začina i sve to preliveno ogromnim količinama soka od nara i limete. Slatkiši nisu previše po našem ukusu, ali je sve ostalo, uključujući obilje neverovatnih sokova i čajeva, uživanje za sva čula. Alkohol je zabranjen, baš kao i rukovanje žena i muškaraca, ili da vas poveze žena taksista - ako ste muškarac. Taksi vozila su i motori, ali žene ne smeju da taksiraju motorima, tačnije ne smeju uopšte da voze motore. Za neke poslove, poput onih u državnim institucijama, ženama je obavezna garderoba hidžab i to "kompletan", što podrazumeva dvostruku maramu, crnu odoru i sve delove tela pokrivene. U ostalim prilikama obavezna je samo marama, sve drugo je improvizacija i sve je sličnije onome što nose žene svuda u svetu, uz obavezne pantalone ili dugu suknju i tuniku koja "pokriva dovoljno". Sve češće je, međutim, da je ispod te tunike "minić", da su na nogama sandale, odnosno otvoreni prsti, a da je na licu toliko toga "urađeno" i izmenjeno plastičnim operacijama da vam se čini kako sve žene liče, a "preobražaj" im je izveden po istom modelu. Žene su, inače, u Iranu neverovatno lepe i doterane, a muškarci ih u tome baš i ne prate. U principu, ako želite da osetite, omirišete, okusite Teheran, ne gine vam pešačenje, koje je beskrajno, zamorno, naporno, za koje su vam potrebne veštine guranja, uzmicanja i izbegavanja, ali je nezamenljivo. Samo tako, naime, možete da uživate u svemu što je Teheran - i u ogromnim bazarima, parkovima, bulevarima, knjižarama, u palati Golestan, Muzeju dragulja, kilometrima jedinih pravih tepiha na svetu, onih persijskih, Šahovoj džamji, Mauzoleju Homeinija... Teheran je glavni grad Irana i istoimene provincije u kojem živi više od 12 miliona ljudi, a preko dana "naraste" do 15, 16 miliona sa svim koji u grad svakodnevno dolaze da tu rade i zarade. Nije baš istorijski dokazano kako je dobio ime, ali je prihvaćeno objašnjenje da naziv Tehran znači "toplo mesto". Što mu sasvim odgovara, jer za nake je uslove i navike čak pretoplo mesto, iako leži na nadmorskoj visini od 900 metara do 1.800, a planine koje ga okružuju među najvišima su u Iranu i idu do 5.670m. Nadomak grada je zato nekoliko skijaških centara i baš zbog te visine Teheran tokom leta ima prijatniju klimu nego gradovi u okruženju. Leti je, naime, temperatura oko 32 stepena, večeri su sveže, a vazduh suv. Teheran je svakako najvažniji politički, ekonomski, obrazovni, saobraćajni i kulturni centar Irana. U okolini grada je gotovo polovina iranskih industrijskih postrojenja, zahvaljujuci malim stopama poreza, niskim cenama energenata i relativno pristojnim platama, troškoovi života u Teheranu su niski, pa je čak do pre izvesnog vremena Teheran važio po zapadnim procenama za najjeftiniju prestonicu sveta. Sada se to, tvrde Iranci, promenilo, mada u razgovoru sa zvaničnicima, ali i sa ljudima na Bazaru, u taksiju, vrednost prosečne plate nismo uspeli da utvrdimo. Od 300 do hiljadu dolara, bile su odrednice koje su sagovornici pominjali, pri čemu su hiljadu dolara, navodno plate u državnoj upravi. Teheranski univerzitet je najstariji u Iranu, postoji još pedesetak drugih većih univerziteta i fakulteta, tako da grad ima čak više od 300 visokoobrazovnih ustanova. Šta obavezno treba posetiti? U centralnom delu grada, u blizini lavirinta teheranskog bazara nalazi se Palata Golestan, posljednje uporište perzijske dinasije Kadž, čiji su vladari sredinom XIX veka preselili prestolnicu Persije iz Isfahana i proglasili Teheran svojom novom prestonicom. Golestanski kompleks sastoji se od 17 različitih zdanja uključujući palate, dvorane, odmorišta, galerije i muzeje. Kao i mnoge palate u Iranu i ova je prepoznatljiva po zidovima i plafonima ukrašenim hiljadama umetnutih ogledala. Palata Golestan je na listi UNESCO-ove svetske baštine. Muzej tepiha je takođe znamenitost Teherana, kao i Šahova džamija, Muzej dragulja, u kojem je najveća kolekcija nakita u svetu, s nekim od najkrupnijih primeraka dragog kamenja. Među spektakularnim draguljima je i najveći nebrušeni rubin na svetu, najveći ružičasti dijamant (Morska svetlost), ali i i zlatni globus težak 34 kilograma i optočen sa 50.000 komada dragog kamenja. Naravno, Iranci će vas obavezno odvesti da posetite Homeinijev mauzolej, gde se u junu ove godine dogodio teroristički napad, a nakon kojeg u ovoj zemlji i dalje poručuju da im teroristi ne mogu ništa. "Neka dođu, čekamo, ih", kaže i direktor najuticajnije novinske agencije Irna Muhamed Hodadi, koji je inače diplomata i čovek od poverenja predsednika Rohanija. S ponosom ističe u razgovoru sa srpskim novinarima da je to prvi teroristički napad koji je "prošao", jer, kako objašnjava, čak 120 puta su do sada pokušali, ali su bezbednosne službe Irana bile uspešnije. On u razgovoru za srpske medije ne isključuje da su, prilikom svih tih pokušaja, teroristima pomagali i pojedini stanovnici Irana, dok se u vreme napada u junu na zgrade parlamenta i mauzoleja u Teheranu, pominjalo da su napad izveli možda Kurdi, a onda možda i Narodni mudžahedini, organizacija nastala u Iranu koja se oštro suprotstavlja aktuelnom režimu, a koja je u međuvremenu utočište našla u Albaniji. Većina Iranaca na terorizam, međutim, odgovara tvrdnjom da ih on čini još odlučnijim u borbi protiv regionalnog ekstremizma i nasilja, a verski poglavar Ali Hamnei je nakon junskog napada poručio da će Iran još većom snagom i jedinstvom "skršiti neprijateljske zavere". S tom idejom i velikim poverenjem i poštovanjem zato svakodnevno Iranci u ogromnom broju posećuju Homeinijev Mauzolej, a s druge strane, pred Parlamentom je, kažu, obezbeđenje uobičajeno, kao i pre napada, "ništa suvišno", objašnjavaju. Inače, Mauzolej Ajatolaha Homeinija je gigantska građevina u kojoj se pored grobnice lidera Islamske revolucije 1979, nalaze i tržni centar, fakultet za islamske studije, kulturni centar, kongresni centar i parking za 20.000 automobila. Prema pisanju New York Times-a, iranska vlada je za ovaj projekat izdvojila dve milijarde dolara. Toranj Milad, visok 435 metara, jedna je od najviših građevina na svetu, a glava tornja se nalazi na oko 300 metara visine, ima 12 spratova, i tu su smešteni restoran, hotel sa pet zvezdica i trgovinski centar. Toranj se vidi gotovo iz svakog dela grada i odlična je pozicija za snimanje panorame Teherana. Najveći bazar, smešten u južnom, siromašnijem delu grada, ima deset kilometara natkrivenih ulicica i mračnih prolaza, načičkanih tezgama i malim dućanima, a količina ljudi koji se tuda muvaju, trguju i pregovaraju svakog dana neverovatna je i apsolutno neshvatljiva za ljude s drugih meridijana. Osim što je turistička atrakcija i izvor svakojake robe, Bazar je imao značajno mesto 1979. kada su trgovci organizovali generalni štrajk i tako jasno stali na stranu Ajatolaha Homeinija u prevratu koji se zatim dogodio, a u kojem je svrgnuta s vlasti dinastija Pahlavi. Teheran, međutim ima i blještave i moderne tržne centre, a bankomati su na svakom koraku, ali primaju samo domaće kartice. Strane, naime, ne prolaze, jer zbog sankcija Iran nema međubankarske odnose, pa većina svetskih banaka zazire da trguje na taj način s Iranom, bojeći se da i same ne potpadnu pod neki vid sancija SAD. Pojedine države u poslednje vreme pokušavaju da taj problem reše bilateralno, uspostavljajući međubankarski promet, što je, recimo, već učinila Slovenija, a prema rečima našeg ambasadora u Teheranu Dragana Todorovića, na sličan potez se sprema i Srbija, što podrazumeva pre svega dogovor centralnih banaka dve zemlje. Izvor B92
-
Хоће ли овог децембра у Хелсинкију коначно бити одржана дуго најављивана Регионална конференција о претварању Блиског Истока у зону без нуклеарног оружја. После управо завршене Генералне конференције Међународне атомске агенције са седиштем у Бечу, изгледи за скуп у Финској све су несигурнији: што је термин ближи, успех је све даљи. Учесницима петодневног састанка у Бечу понуђене су две резолуције које су се бавиле нуклеарном тематиком на Блиском истоку, руска и египатска. Руси су своју на крају повукли, док је египатска усвојена већином гласова, али као и да није, с обзиром да њена вредност остаје церемонијалног карактера. Документ руске делегације био је кратак и уопштен, са свега три тачке - подршка доласку, чак не ни директан позив, свих држава из региона у Хелсинки, апел учесницима да се међусобно третирају с поштовањем, без политизације тако озбиљне теме и, на крају, похвала финским домаћинима за досадашње организационе напоре. Како ни такав дипломатски "испеглани" документ није могао да рачуна на усвајање консензусом - поред Израела, успротивиле су се још и САД, Канада, а од Европљана Велика Британија и Француска - Руси су га повукли. Египатски предлог резолуције био је већ конкретнији и садржавао формулацију која се овдашним дипломатским језиком назива "упирање прстом": реч је о позиву „свим државама блискоисточног региона" да постану чланице НПТ-ја, темељног документа Међународне атомске агенције којим се забрањује производња нуклеарног оружја. Како на Блиском Истоку постоји само једна држава која није потписница НПТ-ја, Израел, јасно је на кога се мисли, па је свађа по дужности, која почиње после таквих захтева програмирана. Израелска делегација назива ту врсту резолуције, коју иначе Египћани традиционално подносе на Генералној конференцији Атомске агенције, "малим годишњим ритуалом". Иран је у пленарној дискусији навео да је "израелски режим одговоран је за хиљаде побијених палестинских цивила, за сајбер-тероризам, за убиства туђих нуклеарних физичара", а све то може радити "зато што зна да увек може рачунати на војну помоћ оних земаља које с Израелом имају јаку емотивну везу", мислећи пре свега на САД и ЕУ. Делегација Јордана је са друге стране саопштила да је за безусловне преговоре с Израелом који се тичу нуклеарне безбедности Региона, али и "да не признаје израелске границе онакве какве су успостављене после јунског рата 1967. године". У име Арапске групе земаља при Атомској агенцији огласио се Тунис, чији су представници оптужили Израел да поседује огромни арсенал нуклеарног оружја, који је "је непоуздан, а његово стављање у употребу имало би катастрофалне последице." Представници Израела су са друге стране нагласили да им је жао што се скреће пажња са Сирије и Ирана и њиховог угрожавања нуклеарне безбедности. "Иран је тај који представља највећу опасност по мир у региону, не Израел. Али, ситуација је јасна. Ионако се сви уједине у локалној игри лупања по Израелу" рекао је шеф израелске мисије при Уједињеним нацијама у Бечу. Сиријци су одбацили тврдње да они и Иран поседују нуклеарно оружје и израелске оптужбе назвали јефтином политичком пропагандом. Решавање квадратуре круга Изјаве глобалних актера блискоисточне драме такође показују да се дипломатија налази пред проблемом решавања квадратуре круга. Америчка делегација није подржала египатску резолуцију (гласала је са „неодлучан") зато што сматра да се састанци Атомске агенције не могу користити као изговор за прибијање Израела на стуб срама. Улазак Израела у НПТ сам по себи не решава блискоисточни мировни процес. Руси су одлучили да дискусију о Блискоисточној конференцији виде с позитивне стране: арапске земље су прво најавиле посебну резолуцију у којој се директно говори о нуклеарним капацитетима Израела, али су је онда повукле у последњем часу као гест добре воље према Израелу. То су као "потез за сваку похвалу" похвалили из руске делегације. Кина је у дискусији о Конференцији у Хелсинкију драматично ћутала - ни речи о Блиском Истоку од њеног представника. Многи се питају чему је водила расправа на Блискоисточној конференцији, када две кључне земље, Иран и Израел не долазе у Хелсинки. Египатски представници тврде да регионалне консултације нису прекинуте ни у најтежим тренуцима и да Хелсинки још може бити успех, јер ни Иран ни Израел нису рекли не. Нису рекли ни да, али то у дипломатији не значи превише. Аргументи Израела су да је НПТ креиран за мирољубива времена и мирољубиве суседе, те да тај уговор не узима у обзир "мрачну реалност" Блиског Истока. Осим тога, чак су четири регионалне потписнице тог уговора - Сирија, Иран, Ирак и Либија - ухваћене у његовом кршењу. Према томе, прво треба уловити оне који су "унутра" а варају, него се бавити онима који, будуци да су "напољу" не могу ни да варају. Група арапских земаља покушава, до сада безуспесно, да прогура резолуцију под насловом "Израелски нуклеарни капацитети" већ четврту годину за редом. Генерална конференција је највисе политичко тело Међународне атомске агенције и састаје се једном годишње, обично у септембру. Чине је све земље чланице потписнице НПТ-а, тренутно 155, плус и оне које то нису, као што Пакистан, Индија и Израел, што значи - практично све земље света осим Северне Кореје. Извор: РТС
Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука. Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано. Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.
© ☦ 2021 Сва права задржана.