Претражи Живе Речи Утехе

Sigurno ima i lepsih tema za forum, ali nekada je tesko odoleti ovom modernom gospodaru naseg vremena - budilniku... Znate onaj osecaj da kao klinci uvece ne biste na spavanje, ali zato vas jutarnja zvonjava podseti da je trebalo naspavati se... Danas je jedan od retkih dana kad ne moram da cujem jutarnji podsetnik i da je vreme da iz toplog kreveta krenem na posao... Nekada mi se cini da mi je to najlepsi pocetak jutra, kad “gospodar vremena” ne zazvoni [emoji4] Vreme je jedina stvar koju ne možemo kontrolistati, ne možemo je zaustaviti niti promeniti. Ono teče svojim tokom i prolazi bez obzira na sve. Gledajući na njega objektivno – vreme je merljiva veličina, možemo na njega gledati kao na prošlo, sadašnje i buduće, a njegov tempo prolaženja je uvek isti. Međutim, gledajući na vreme subjektivno, ono prolazi uvek drugačije – u zavisnosti od toga šta radimo, gde smo, sa kim… Mozda je i sat cuvar nasih snova ujutro i podsetnik da nas ceka jos jedan lep, novi dan, mozda pun iznenadjenja ili zanimljivih susreta... A mozda je samo mala dosadna naprava koja nam ukrade snove i podseti da nas ceka guzva, jurnjava, trka, prolaznost u jos jednom uzurbanom danu... Ipak, lep je osecaj kad ujutro ne cujes zvonce i uzivas u lepom jutru dok napolju probija prvi zrak sunca ili padaju prve pahulje... A mozda ipak, kako rece V. Fokner: Satovi ubijaju vreme… Vreme je mrtvo u onom trenutku kada ga te male stvarčice otklikaju. Vreme oživi jedino kada satovi stanu.

Uspon populizma, nativizma i nacionalizma poslednjih godina doveo je u pitanje percepciju onoga što građani očekuju od političara. Jedni trend pobune protiv establišmenta vide kao odbacivanje centralizovane moći. Drugi sugerišu da postoji istinska glad za moralnim autoritetom koji izgleda nedostaje današnjem kapitalizmu. U ovoj drugoj grupi je i Slavoj Žižek, marksistički filozof sa Univerziteta u Ljubljani. On kritikuje privlačnost političke korektnosti, dovodi u pitanje sposobnost tržišta da prežive bez uplitanja države i osuđuje ono što vidi kao istinske motive koji stoje iza poziva na fer trgovinu kafom. Njegova poslednja knjiga „Kao lopov na svjetlu dana / Like a thief in broad daylight“ istražuje promjenu prirode društvenog progresa u onome što on naziva erom post-čovječanstva. Žižek je odgovorio na 5 pitanja Ekonomista, a onda slijedi odlomak iz njegove nove knjige. Na šta mislite kad kažete era post-čovječanstva? Koje su njene karakteristike? Ona prije svega nije samo automatizacija i robotizacija produkcionog procesa, već mnogo više rastuća uloga nauke, mašina i digitalnih medija u društvenoj kontroli i regulacijama. Detaljno praćenje našeg ponašanja i navika omogućava digitalnim mašinama da nas upoznaju, čak i na psihološkom nivou, bolje no što poznajemo sami sebe. Zato više nema potrebe da se društvena kontrola vrši na stari totalitarni način, kroz otvorenu dominaciju. Mi smo danas već izmanipulisani i regulisani kad djelujemo po slobodnoj volji, slijedeći naše vlastite želje i potrebe. No, postoji još jedna stvar koja opravdava termin post-čovječanstvo: prospekt direktne veze između našeg uma i digitalne mreže. Kada se ovo desi, gubimo onu osnovnu distancu koja nas čini ljudskim bićem, distancu između spoljašnje stvarnosti i naših unutrašnjih života u kojima možemo misliti šta hoćemo. Svojim mislima ja mogu direktno intervenisati u stvarnosti – ali onda mašina takođe zna šta ja mislim. U poslednjim godinama svog života Stephen Hawking je eksperimentisao sa tehnologijom koja mu je omogućavala da komunicira sa svijetom. Njegov mozak bio je povezan s kompjuterom tako da je mislima mogao birati riječi i sklapati rečenice, koje bi dalje bile propuštene kroz sintesajzer glasa. Fredric Jameson je primijetio da je danas mnogo lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Ova sarkastična opservacija danas je postala realnost: izgleda da će, u nekom novom obliku, kapitalizam efektivno preživjeti kraj, ne svijeta, već ljudskog roda. Izgleda da su brexit i uspon populista pokazali da glasači žele da se zaštite od oštrih rubova globalizacije. Dakle, da se vratimo Jamesonovoj misli, da li je još uvijek lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj dogovora o slobodnom tržištu kakvo je zamišljeno od Margaret Thacher i Ronalda Reagana? Kao fašizam, i populizam je jednostavno novi način da se zamisli kapitalizam bez tih oštrih ivica, bez društveno remetilačkih efekata. Populizam je jedan od dva današnja opijuma za narod: jedan je narod, a drugi je sam opijum. Hemija (u naučnom smislu) postaje dio nas: mnogobrojne aspekte naših života karakteriše držanje emocija pod kontrolom uz pomoć lijekova, od svakodnevnog korišćenja pilula za spavanje do antidepresiva i teških narkotika. Ne samo da nas kontrolišu nedokučive sile društva, već su i same naše emocije podvrgnute (outsourced) hemijskim stimulacijama. Ono što je ostalo od posvećenog javnog angažmana svodi se uglavnom na populističku mržnju, što nas dovodi do drugog opijuma za narod, a to je narod sam, nejasni populistički san predodređen da zamućuje naše vlastite protivrječnosti. Jacques Lacan je 1968. na protestima u Parizu rekao studentima: „Ono čemu vi kao revolucionari težite je novi gospodar. I dobićete ga“. Da li ono što nas privlači u populistima i takozvanim jakim liderima reflektuje želju za autoritetom koji liberalna demokratija nije u stanju da pruži? Da, ali na način različit od onog koji je Lacan imao na umu u njegovom pesimističnom čitanju nemira iz 1968. Za Lacana, krajnji ishod 1968. bio je slabljenje starog (direktno autoritarnog) lika gospodara i uspon novog gospodara po stručnosti, onoga što je Lacan nazivao univerzitetskim diskursom. Razmislite o tome kako se opravdavaju današnje ekonomske mjere – ne kao izraz političke volje i pozitivne društvene vizije, već kao konsekvenca neutralnog znanja: to tako mora biti urađeno, tako funkcionišu tržišta. Samo se sjetite kako su se eksperti iz Brisela ponašali za vrijeme pregovora s grčkom vladom u vrijeme eurokrize iz 2014: nema debate, ovo mora biti urađeno. Mislim da današnji populizam reaguje na činjenicu da eksperti nisu uistinu gospodari, da njihova ekspertiza ponovo ne funkcioniše. Sjetite se kako je finansijski slom iz 2008. stručnjake uhvatio nespremnim. S ovim fijaskom u pozadini, autoritarni gospodar se vraća na scenu, makar i u liku klovna. Šta god da je Trump, on svakako nije stručnjak ni za šta. Da li vi želite novog gospodara? Za divno čudo, DA, želim. Ali kakvog gospodara? Obično vidimo gospodara kao nekog ko ostvaruje dominaciju, ali postoji drugačiji, autentičniji pojam gospodara. Istinski gospodar nije onaj koji uspostavlja disciplinu i zabrane; njegova poruka nije Ne možeš niti je Moraš da…, već jedno oslobađajuće Možeš – šta? Učini nemoguće, to jest, ono što se čini nemogućim u koordinatama postojeće konstelacije. A danas, to znači nešto vrlo precizno: možeš razmišljati izvan kapitalizma i liberalne demokratije kao krajnjeg okvira naših života. Gospodar je iščezavajući posrednik koji te vraća tebi samom, koji te gura u ambis tvoje sopstvene slobode. Kad slušamo istinskog lidera otkrivamo ono šta želimo (ili, radije, ono što smo oduvijek već željeli a da toga nismo bili svjesni). Gospodar je potreban zato što nemamo direktan pristup svojoj slobodi. Da bismo dobili ovaj pristup mora neko da nas pogura izvana, zato što je naše prirodno stanje – stanje inertnog hedonizma, ono što Alain Badiou zove ljudska životinja. Osnovni paradoks je da što duže živimo kao slobodni pojedinci bez gospodara, to više bivamo neslobodni, uhvaćeni unutar postojećeg okvira mogućnosti. Zato u slobodu mora da nas pomjeri ili gurne gospodar. Zalagali ste se za okupaciju digitalne mreže, ali kako da ljudi pozovu na odgovornost velike tehno-kompanije ako je samo mali dio nas u stanju da razumije njihove algoritme? Istina, mi – većina – ne razumijemo detalje ovih algoritama, ali lako možemo razumjeti kako nas kontrolišu uz pomoć digitalne mreže. Zapravo, ne mislim ni da stručnjaci u potpunosti razumiju kako digitalna mreža zaista radi, plus oni koji eksploatišu njihovo znanje takođe ne razumiju tehničke detalje. Mislite li da je Steve Bannon, kada je angažovao kompaniju Cambridge Analytica, razumio algoritamske detalje njihovog rada? Ili uzmimo ekologiju: da bismo razumjeli globalno otopljavanje i ozonske rupe potrebna nam je nauka koju većina nas ne razumije, ali bez obzira na to mi možemo da se borimo protiv izgleda ekološke katastrofe. Tu naravno postoje rizici manipulacije, ali mi ih moramo prihvatiti. Moramo napustiti naivno vjerovanje u spontanu mudrost ljudi kao vodilju našeg djelovanja. To je paradoks našeg doba: naši dnevni životi regulisani su naučnim znanjem i opasnostima ovakvog regulisanja (često nevidljivim) možemo se suprotstaviti jedino drugačijim znanjem, a ne new age mudrostima i zdravim razumom. Odlomak iz nove knjige U jednom hotelu u Skoplju u Makedoniji, gdje sam nedavno odsjeo, moja saputnica je upitala da li je u sobi dozvoljeno pušenje i odgovor koji je dobila od recepcionara bio je jedinstven: „Naravno da nije, to je zabranjeno zakonom. Ali imate pepeljare u sobi, dakle to nije nikakav problem“. Kontradikcija (između pušenja i dozvole) se očigledno podrazumijevala i kao takva je bila odbačena, tretirana kao nepostojeća, to jest poruka je bila: „Pušenje je zabranjeno a evo kako ćete to zaobići“. Kad smo ušli u sobu čekalo nas je još jedno iznenađenje: pepeljara sa znakom zabrane pušenja. Možda je ovaj događaj najbolja metafora za naš današnji ideološki okvir. Sjećam se sličnog incidenta od prije 40 godina za vrijeme služenja vojnog roka. Jednog jutra prvi čas je bio o međunarodnom vojnom zakonu. Između ostalih pravila, oficir-predavač pomenuo je da je zabranjeno pucati u padobrance dok su još u vazduhu, to jest prije nego što se prizemlje. Kako se zgodno namjestilo, isti oficir nas je na narednom času obučavao gađanju iz puške, objašnjavajući nam kako pucati u padobrance u vazduhu (kako, dok ciljate, morate u obzir uzeti brzinu spuštanja, snagu i smijer vjetra, itd). Kada ga je jedan od vojnika upitao o protivrječnosti s lekcijom koju smo učili samo sat ranije (zabrana pucanja u padobrance u vazduhu), oficir se brecnuo i uz ciničan smijeh rekao: „Kako možeš biti tako glup? Zar ne razumiješ kako je to u stvarnom životu?“ Ono što je aktuelno danas je da su ovakve disonantnosti otvoreno prihvaćene i zato irelevantne, kao u našem primjeru s pepeljarama sa znakom zabranjenog pušenja. Sjetite se debate o torturi – zar nije stav američkih vlasti bio nešto kao: „Tortura zatvorenika je zabranjena i zato evo kako se izvodi simulirano davljenje (waterboarding)“. Paradoks je sljedeći: danas u određenom smislu ima manje prevare nego u tradicionalnom funkcionisanju ideologije. Niko nas ne laže. Da bismo ovo razumijeli moramo da znamo da se ovdje ne radi o tome da smo nekada uzimali pravila i zabrane veoma ozbiljno, a danas ih otvoreno kršimo. Ono što se promijenilo su pravila koja regulišu pojavnost, to jest ono što može proći u javnom prostoru. Hajde da uporedimo seksualne živote dva američka predsjednika, Kennedyja i Trumpa. Kao što znamo, Kennedy je imao brojne afere, ali su štampa i televizija to potpuno ignorisali, dok Trumpov svaki (stari i novi) korak biva praćen od strane medija – da ne pominjemo da on takođe javno govori na opsceni način koji kod Kennedyja ne bi mogli ni zamisliti. Jaz koji razdvaja dostojanstvo javnog prostora od njegovog opscenog dna biva sve više transponiran u javni prostor, sa nepouzdanim posljedicama: nedoslijednost i kršenja javnih pravila su otvoreno prihvaćena, ili u najmanju ruku ingorisana, a istovremeno svi postajemo otvoreno svjesni postojanja tih nedoslijednosti. Copyright © 2018 by Slavoj Zizek The Economist, 08.10.2018. Preveo Vladan Kosorić Peščanik.net, 19.12.2018.