Претражи Живе Речи Утехе

Čak se i papa Franjo osvrnuo na uzročnu vezu između sijanja straha i ponovne pojave jedne sablasti iz prošlosti. U avionu na povratku sa svojeg nedavnog puta u Maroko Papa je podsjetio na povezanost krize u Weimarskoj republici i Hitlerovog uspona na vlast. Ovo naše vrijeme u kojem se širi strah koji priziva duhove prošlih autoritarizama i sablast totalitarnih režima sve više ispunjava prostore javnih rasprava, pogotovo u zemlji iz koje je iznjedrila paradigma svih fašizama, od onog originalnog do njegovih epigona. Profesor Luciano Canfora, jedan od najvećih talijanskih povjesničara starog vijeka, ali i kritičar polibijskog ciklusa prema kojemu se povijest vraća u ciklusima, spominje nedavno u talijanskom dnevniku La Repubblica sve tri glavne forme fašizama 20. stoljeća: fašizam, nacizam i – ustaštvo. Čak se i papa Franjo osvrnuo na uzročnu vezu između sijanja straha i ponovne pojave jedne sablasti iz prošlosti podsjetivši na povezanost krize u Weimarskoj republici i Hitlerovog uspona na vlast Doduše, ugledni je stručnjak antičke tiranije i njezine usporedbe s modernim zaboravio pripomenuti da je talijanski fašizam, koji se računa od 1922., godine kada mu je prepuštena vlast, imao svoju predigru u Rijeci 1919.-1920. godine u D’Annunzijevom pohodu na Rijeku i u stvaranju prvog prototipa korporativne – fašističke države baš u gradu koji će 2020. biti Europska prijestolnica kulture s motom ”Luka različitost”. Ova moderna replika ponovne pojave ”fašizma-nacizma-ustaštva” prema mišljenju profesora Canfore, ima uzrok u rastućoj ksenofobiji, rasizmu, netoleranciji prema drugome. Iz tog opakog amalgama rađa se i revizija fašističke ”ere”, kako su Talijani počeli računati vrijeme – ne od rođenja Isusa Krista, već od trenutka osvajanja vlasti. Tako je 1922. postala ”I. godina fašističke ere”, a fašizam je neslavno propao u svojoj ”XXII. godini fašističke ere”, odnosno s produžetkom uz nacističku pomoć u XXIV. godini, odnosno 1945. godine definitivno. Antonio Scurati, talijanski romanopisac koji se nedavno proslavio romansiranom biografijom Mussolinijevog uspona na vlast pod naslovom ”M”, kaže da Italija nije raskrstila s fašizmom ni danas do kraja. Zato je i moguće da Antonio Tajani, član Europske pučke stranke i Berlusconijeve nacionalne filijale u Italiji, izađe s tvrdnjom da je Mussolini učinio i dobrih stvari… Luciano Canfora, jedan od najvećih talijanskih povjesničara starog vijeka, spominje nedavno u talijanskom dnevniku La Repubblica sve tri glavne forme fašizama 20. stoljeća: fašizam, nacizam i – ustaštvo. Doduše, zaboravio je pripomenuti da je talijanski fašizam imao svoju predigru 1919.-1920. godine u D’Annunzijevom pohodu na Rijeku i u stvaranju prvog prototipa korporativne – fašističke države baš u gradu koji će 2020. biti Europska prijestolnica kulture s motom ”Luka različitosti” Doduše, po toj logici je i Hitler napravio dobrih stvari, od super modernih autoputova do razvoja industrije koja je čak uspjela preživjeti uništenja Drugog svjetskog rata i ponovo postati motor razvoja Europe, a i naglog skoka u životnom standardu svojih njemačkih podanika. Zato su Tajanijeve riječi sve prije negoli slučajne. Baš se ovih dana pojavila u prodaji knjiga Francesca Filippija, mladog povjesničara i sociologa koji se ujedno bavi i kreiranjem projekata za upoznavanje talijanske mladeži s kontroverznom prošlosti svoje nacije, pod naslovom ”Mussolini je učinio i dobrih stvari….”. Je li to instant-knjiga koja je iskoristila Tajanijeve riječi, koje su napali ne samo antifašistička ljevica nego i ozbiljni, neovisni intelektualci i dio tiska, ili je riječ o nečemu ozbiljnijem? Filippi secira sve one gluposti i opća mjesta koja tako teško odlaze iz kolektivnog sjećanja, a u doba krize vraćaju se kao nostalgija za jednom prošlosti kada su ”Italiju poštovali…”. Prošlo je više od sedamdeset godina od pada fašizma i možda sjećanja postaju konfuzna, a uzrečica ”kada je On bio tu…”, koja se koristila kao početak anegdote u neposrednom poraću, sada se vraća kao gotovo ozbiljna tvrdnja. ”Kada je On bio tu”, dakle, učinjeno je i dobrih stvari… Naravno, prvi stereotip je taj da kada je On bio tu, vlakovi su išli na vrijeme i nije bilo kašnjenja – vozni red su svi poštovali. Gradile su se ”narodne kuće”, baš kao što su se u jugoslavenskom socijalizmu gradila radnička naselja, a sada stanovi za branitelje. A valja podsjetiti, i Filippi to obrazlaže podacima i svjedočenjima, da je po gotovo svim talijanskim – a i stranim povjesničarima – Mussolinijev režim bio nasilan, despotski, totalitaran, iako se tu neki razilaze, pa ga neki nazivaju autoritarnim, a tek u posljednjoj fazi, kad su proglašeni rasni zakoni 1938. i kada je Italija ušla u rat 1940., i totalitarnim. No prije svega, tvrdi Filippi, taj je režim bio predodređen za povijesni bankrot jer je svoju propagandu zasnivao na ideji da se laž ponovljena više puta na kraju preobraćuje u opću istinu. Talijanski intelektualci poput Eugenija Scalfarija, Gustava Zagrebelskyja i Marca Revellija ne ustručavaju se evocirati povijesni fašizam u slučaju političkih snaga koje jašu na crnom valu, a njima se sada pridružuju i talijanska psihoanalitička udruženja, koja se sada po prvi puta slažu u zajedničkoj dijagnozi: svi aktualni simptomi mogli bi degenerirati i unazaditi Italiju u ”psihopatsko, paranoidno i autoritarno društvo”. No nije riječ samo o Italiji i na to je podsjetio i papa Franjo u avionu na povratku iz Maroka. Opaska o Hitleru i Weimaru odnosi se na cijelu Europu i na sablast F-N-U koja opet izvire iza kulisa aktualne politike To je, uostalom, isti mehanizam po kojemu se danas proizvode fake news, lažne istine i šire, najviše po internetu. I jedini način da se obranimo od stereotipa i klišeja koji se izvlače iz naftalina u doba krize i šire velikom brzinom po mreži – a u krizi plovimo već dobro desetljeće i pol – je studirati, dokumentirati, ponovo izučavati fenomen ”fašizma-nacizma-ustaštva”. Tada će se otkriti da je Mussolini doveo, kako dokazuje Filippi, do općeg osiromašenja, do sustavnog udomaćenja nasilja u javnom i privatnom životu zemlje, uveo Italiju u ekonomsku i kulturnu provincijalizaciju da bi taj režim završio u ratu i zločinima, masakrima i genocidu. No najvažnije je uočiti koji su pokazatelji koji navode na pojavu koju akronimom obilježavamo kao F-N-U. Talijanski intelektualci poput Eugenija Scalfarija, Gustava Zagrebelskyja i Marca Revellija ne ustručavaju se evocirati povijesni fašizam u slučaju političkih snaga koje jašu na crnom valu, a njima se sada pridružuju i talijanska psihoanalitička udruženja, inače u stalnoj zavadi, koja se sada po prvi puta slažu u zajedničkoj dijagnozi: svi aktualni simptomi mogli bi degenerirati i unazaditi Italiju u ”psihopatsko, paranoidno i autoritarno društvo”. No nije riječ samo o Italiji, i na to je podsjetio i papa Franjo u avionu na povratku iz Maroka. Opaska o Hitleru i Weimaru odnosi se na cijelu Europu i na sablast F-N-U koja opet izvire iza kulisa aktualne politike.