Ja sam od nedavno na ovom forumu, pa ne znam da li sam uopste na "dobroj"temi, ali nekada osetim da mi bude lakse da podelim sa nekim tugu koju osetim. Imam 44 godine, veliku i lepu karijeru, ali sam sad shvatila da sam odvratno usamljena i da zelim potpuno druge stvari u zivotu: normalnog muskarca, decu, dom, setnje, prirodu i mnogo smeha...
Ne znam koliko vas se naslo u ovakvoj situaciji, ali meni samoca u 4 zida pocinje da postaje zaista nepodnosljiva. Mozda ste nekada imali onaj osecaj: da mi je samo da cujem zivu rec i nekog pogledam u oci i pricam i bice mi dovoljno za jedan srecan dan...
Ali, valjda ce se i to desiti....
Molim se Bogu da se to desi...