Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'društvo'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. JESSY

    Čak i za naše društvo, ima nade...

    Umesto da popunjavaju statistiku i povećavaju broj onih kojima je država preko programa "Moja prva plata" našla posao, ili da idu od oglasa do oglasa za posao, dvojica srednjoškolaca iz Čačka svojim postupkom već nekoliko dana izazivaju pozitivne komentare na društvenim mrežama, a radi se o načinu na koji su probali da pronađu posao. Naime, oni su grad oblepili oglasom u kojem kažu da pomažu građanima u obavljanju različitih poslova uz simboličnu nadoknadu shodnu mogućnostima "poslodavca", a kako bi prikupili novac za džeparac. - Dragi sugrađani, mi smo srednjoškolci koji rade za džeparac i nudimo pomoć u kući, nabavku namirnica, šetamo pse i mačke, cepamo i slažemo drva, raspremamo stare šupe i čistimo dvorišta - ističe se u oglasu. Takođe, ovaj dvojac kaže da mogu pomoći i u drugim stvarima, kao i to da nisu skupi, dodajući da će cenu rada odretiti "poslodavac". - Možemo vam pomoći štošta, ukoliko nas angažujete. Nismo skupi, platite nam koliko smatrate da smo zaslužili - stoji u oglasu. Sudeći po velikom broju pozitivnih komentara na društvenim mrežama, postoje mladi koji dokazuju da nije sve uzalud i da, čak i za naše društvo, ima nade. https://direktno.rs/vesti/srbija/309528/cacak-srednjoskolci-posao-ispomoc-dzeparac.html
  2. Crtani film Volta Diznija "Kuća sova" promoviše homoseksualno ponašanje. Devojčica Luz razmenjuje nežnosti sa svojom drugaricom. Šta deca treba da gledaju, kako to utiče na njihovo ponašanje i razvoj, gde roditelji greše bila su neka pitanja za psihoterapeuta Zorana Milivojevića u „Jutru“. 20.08.2020. - 09:10h „U ovom filmu je poruka jasna i studio je stao iza toga, u pitanju je normalizacija homoseksualnosti“, rekao je Milivojević koji je objasnio da ljudi mnogo blagonaklonije gledaju na lezbejstvo nego na mušku homoseksualnost i da su zato izabrane dve devojčice. iPak, on je istakao da je problem u tome što su to poruke za mlade. „U toku je borba za decu. Ko prvi dođe kod dece, ko deci formira stavove, taj odlučuje kakvo će biti društvo za 20 godina“. Ovo je samo deo priče na tu temu koju je započeo psihoterapeut Milivojević. Opširnije pogledajte u video-prilogu. Milivojević o homoseksualnosti u Diznijevom filmu: Ko prvi dođe kod dece i formira im stavove, taj odlučuje kakvo će biti društvo WWW.PRVA.RS Crtani film Volta Diznija Kuća sova promoviše homoseksualno ponašanje. Devojčica Luz razmenjuje nežnosti sa svojom drugaricom. Šta deca treba da gledaju, kako to utiče na...
  3. "PRESTONICA ‘LIDERA U REGIONU’, KOJI DAJE MILION EVRA ZA OBNOVU CRKVE NOTR DAM, KOJI DAJE MILIONE ZA REPUBLIKU SRPSKU, I KOJI ZA STOTINE MILIONA EVRA KUPUJE OVU ILI ONU TELEVIZIJU, NAMENJUJE STOTINE MILIONA EVRA ZA STADIONE – NIJE U STANJU DA SAGRADI KANAL DA ODU GOVNA" Glumac, pozorišni reditelj i pesnik Radoslav Rale Milenković više od četrdeset godina je na pozorišnim daskama ili ispred filmske kamere. Potrebna bi bila zasebna brošura da bi se nabrojale sve uloge i režije koje je ostvario, i to ne samo u Srbiji i nekadašnjoj Jugoslaviji već i u inostranstvu. Glumu je diplomirao 1980. na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, u klasi profesora Branka Pleše, a deset godina potom i pozorišnu režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Dejana Mijača. Danas je redovni profesor glumačkih veština na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Teško da postoji neko ko nije primetio njegove oštre kritike i briljantne analize političkih i društvenih prilika u Srbiji, i hrabrost da izgovori ono o čemu mnogi drugi ćute. Jedan je od osnivača za sada neformalne grupe intelektualaca pod nazivom Samoodbrana, čiji cilj nije, kako kaže, da postane politička stranka već da pomogne građanima da se izbore protiv autoritarnog režima. Sa Milenkovićem se susrećemo ispred biletarnice Zvezdara teatra, gde on razmenjuje prvo reči pozdrava sa gospođom koja radi u njoj, a potom i informacije o problemima koje je provala oblaka i kanalizaciona poplava prouzrokovala Beogradu i Beograđanima. I to jeste tema dana: nesposobnost gradskih vlasti da obezbede elementarno funkcionisanje grada koji je u nedelju i ponedeljak odista ličio na Beograd na vodi ili pak na onaj akva-park koji bi trebalo da se – kako gradska vlast gromoglasno i, reklo bi se cinično, najavljuje upravo u trenutku poplava – otvori u Bloku 44 na Novom Beogradu. "VREME": Najnovije poplave vizuelno su zastrašujuće, zaista čovek ne bi očekivao da vidi potopljene bulevare i auto-puteve u 21. veku u prestonici jedne evropske države. Jednom ste rekli da Srbijom vlada "gomila neznalica". Da li i ova "kataklizma" na to ukazuje? RADOSLAV RALE MILENKOVIĆ: Naravno. Ali nije to nikakva poplava. Poplava je kada nekontrolisana bujica, sila reke probije svoje korito i poplavi okolni reljef. Još je Marija Terezija napravila nasipe u kojima se nalaze ogromna stabla, šipovi koji drže taj nasip. Odavno je to poznato i ne moraš da budeš nešto naročito maštovit da bi sprečio da te reka plavi. U ovom slučaju nas nije potopila reka već kiša, što je još poraznije. Tačno je da je kiša pala u ogromnim količinama, ali problem je u tome što nije otekla. Snimci na Jutjubu svedoče o potpunom nedostatku bilo kakvog efikasnog kanalizacionog sistema. Svako selo u Vojvodini ima jendek. Postoji kuća, pored kuće trotoar, pa zelena površina, gde obično bude neka voćka i pod njom klupa za starce, a onda jendek, jarak za odvođenje vode, pa tek onda put, pa sa druge strane puta – opet jendek i tako redom. Prema tome, ne treba tu nikakva naročita pamet i mašta već je samo potrebno da budeš savestan upravitelj onim što ti je povereno. U ovom slučaju to je grad ili opština ili javno preduzeće. Iako sam bio dete, dobro se sećam velike poplave u Novom Sadu početkom šezdesetih godina prošlog veka. Moj otac, svi radnici, ceo grad je išao da brani Novi Sad od Dunava pošto je bio izuzetno visok vodostaj. Ali, sada ovde nije bilo moguće organizovati takvu podršku čak i kada bi postojalo znanje da se ljudi organizuju. Jer, ne možemo da ronimo kroz kanalizaciju i da je čistimo. Ne možemo da pomognemo ovim neznalicama koji su svojim neznanjem dozvolili da se ovo desi. Pazite, auto-put je bio poplavljen, nije se moglo prolaziti automobilima, a nigde nismo videli komunalne policajce da stoje na važnim punktovima i građanima pomažu, pokazuju gde je bezbedno da se stane, gde je opasno i ne treba da se ide. U pitanju je apsolutno odsustvo organizacije i potpuno odsustvo bilo kakve savesti i odgovornosti. Zapravo nas je poplavilo odsustvo savesti i odgovornosti. A najmonstruoznije od svega je ponašanje čoveka koji se predstavlja kao zamenik gradonačelnika, a ponaša kao gradonačelnik, koji je izrazio zadovoljstvo reakcijom gradskih službi i rekao da je sve pod kontrolom. U pitanju je, dakle, ne samo nedostatak znanja nego i bahatost, koja inače u kombinaciji sa neznanjem uvek vodi katastrofi. Od toga dobra biti neće. Znači, ovo može da bude najava nekih novih katastrofa u raznim oblastima i na raznim mestima? Mi i ne slutimo šta sve može da nam se desi. Kruže razne priče, razni ljudi javljaju da su kolektori poskidani, blokirani, zatrpani, da je kanalizacioni sistem uništen... Zaprepašćen sam činjenicom da dobar deo Beograda nema kanalizaciju. Pa, zamislite vi da prestonica "lidera u regionu", koji daje milion evra za obnovu crkve Notr Dam, koji daje milione za Republiku Srpsku, i koji za stotine miliona evra kupuje ovu ili onu televiziju, namenjuje stotine miliona evra za stadione itd. – nije u stanju da sagradi kanal da odu govna. Pa to je strašno. Bila je potrebna samo jedna jača kiša pa da se pokaže koliko katastrofalne mogu biti posledice neplanske i nezakonite gradnje, bez dozvola i tehničkih standarda. Septička jama u Beogradu? Zašto? Pa postoji kanalizacija! Zamislite septičku jamu u Beču ili Rimu ili Parizu! Da li septička jama uopšte postoji kao pojam u 2019. godini u nekoj prestonici u Evropi? Treba li da očekujemo da se otvori pregovaračko poglavlje o kanalizaciji i govnima, i da se napokon i u tom smislu uskladimo sa Evropskom unijom? Stiče se utisak da se propaganda vlasti u Srbiji u proteklom periodu pomalo menja i da se sve više spominju "mangupi u njihovim redovima". Da li je to znak da vlast gubi na popularnosti, odnosno da građani počinju da prepoznaju neverovatnu količinu, najblaže rečeno, diletanata u svim strukturama vlasti, te da se nekim najavljenim čistkama pokušava umanjiti šteta? U svakoj lokalnoj sredini ljudi dobro znaju ko je na vlasti. Znaju koje su to neznalice u pitanju. Ako se ne varam, 25 gradonačelnika ili predsednika opština u Srbiji je sudski procesuirano ili čak ima nekakvu pravosnažnu presudu. Ta mantra da nam "dolaze glave mangupi u našim redovima", kako je to govorio Lenjin, nemaštovita je i glupava izlika koja podseća na izgovor đaka koji nije naučio lekciju ili nekog ko je uhvaćen u nečem nečasnom pa priča ono što mu prvo padne na pamet, misleći da će to da ga spase. Postoji ona stara kafanska da nije majka grdila Jovicu što se kockao nego što se vadio, pa je u tom vađenju napravio mnogo veću štetu. Tom pričom o mangupima i pričom da će biti smena – bogami će biti smena! – oni samo potvrđuju da ovde nema demokratije i da nema institucija, da je u pitanju dvoglava hidra autokratije i partokratije, jedna potpuno proizvoljna i uzurpirana država. Da postoje institucije, one bi se oglasile i mi bismo znali gde su problemi, i kako se oni rešavaju. Ne bi ljudi sadili cveće u rupama koje godinama stoje u kolovozu! Da biste znali gde živite, nije potrebno da znate sastav vlade, mada je i on jasna slika i poruka; dovoljno je da posmatrate najobičnije stvari. Kada bismo sada prošetali, na bilo koju stranu sveta, na svakom koraku bismo ugledali neznanje, nebrigu, bahatost. I pritom, mi to sve plaćamo. Oni su naši uposlenici. Ali zbog nefunkcionisanja institucija, vi ne možete da otpustite onoga koji loše radi za vas. Ne možete da otpustite lošeg radnika Vučića. Poništavanjem, uništavanjem, urušavanjem institucija mi, poslodavci, onemogućeni smo da otpustimo sve one koji ne rade dobro svoj posao. Sa jedne strane, imamo građane koji iz raznoraznih razloga prilježno glasaju za Srpsku naprednu stranku, sa druge strane one koji su "zgađeni politikom". Kako izaći iz te zamke, iz tog začaranog kruga? Mnogo razgovaram sa prijateljima o tome i nemam valjan odgovor. Da se razumemo, nisam zainteresovan za stranački angažman, ali sam zainteresovan za društvo u kojem živim. Primorani smo da se bavimo politikom zato što je politika preuzela sve ingerencije. Politika se bavi i onim čime ne treba da se bavi, a od političke volje zavise i stvari koje od nje ne bi smele da zavise. Sećam se jedne emisije u kojoj Šešelj objašnjava da stranke učestvuju na izborima upravo zato da bi mogle da postave negde svog direktora. Kakav konkurs, kakvo znanje, kakav plan, kakva vizija – važna je samo politička volja! Kada je politička volja sve i svja, onda ništa ne može normalno da funkcioniše. Kad svedočiš tome, onda od tebe zavisi hoćeš li da se uključiš u tu igru i nešto ućariš ili ćeš biti zgađen i iz nekog moralnog principa ili zbog dobrog vaspitanja reći: neću u ovome da učestvujem! Nevolja je u tome što onda kada nećeš da učestvuješ, kada si takozvani beli listić, ti zapravo daješ glas ovima koji danas vladaju. Ne znam kako sve ovo zajedno može da se reši osim građanskom borbom. Da bismo nešto uspeli da rešimo, moramo stvari da vratimo na fabrički reset, na difolt. Moramo pre svega da uspostavimo standard i strukturu od tri razdvojene grane vlasti i da napravimo društvo po modelu koji izaberemo. Može to da bude i kraljevina, može da bude i kalifat. Kada bismo institucije poređali i učinili ih efikasnim, tek onda bismo mogli da se bavimo ozdravljenjem društva i da na slobodnim izborima, gde se ne krade, ne potkupljuje i ne laže, odaberemo model društva i vrednosni sistem na kojem ono treba da počiva. Za početak, da se izborimo da postoje dobre ili loše posledice za javni, društveni, politički ili profesionalni čin. Znam da ja to neću doživeti, ali bih voleo da jednog dana neka buduća generacija to ima kao deo svakodnevice. Posle ćemo moći da pričamo o ukusima, kao danas u Švedskoj ili Norveškoj, o tome da li se nekome sviđaju oni koji su desno ili oni koji su levo, da li su zadovoljni što je ovaj ili onaj predsednik vlade. Naravno da ljudi treba da imaju odnos prema tome ko je na vlasti, ali njihova egzistencija, njihova bezbednost, njihova porodična situacija ne sme da zavisi od toga. Znate, uz svu propagandu ovih koji su na vlasti, i bez obzira na činjenicu da Miloševića nema već 19 godina, mi još uvek nismo došli u situaciju da ljudi mogu normalno da žive od svog rada. Još nismo došli do toga da četvoročlana porodica sa prosečnim ličnim dohotkom može da kupi sve što joj je potrebno da dostojanstveno živi. Ne znam da li je neko primetio, ali prosečna potrošačka korpa još uvek je veća nego plata koju prima ogroman broj ljudi. Zašto bi čovek sa minimalcem bio osuđen da umre od gladi, ili u prljavštini, ili u nekulturi? Za mene je to zadatak politike, da štiti tvoja ljudska prava i da napravi ambijent u kojem si bezbedan i zdrav, i u kojem možeš zahvaljujući svom radu normalno da živiš. A ovde to ne možeš. Kada govorite o potrebi fabričkog reseta, da li govorite o lustraciji koja bi usledila posle odlaska ove vlasti? Ne vidim kako bismo mogli bez toga da resetujemo sistem. Kada nosim kompjuter na servis, oni ga prvo očiste od virusa. Moramo da očistimo naše društvo od gadosti, gadova, bolesti, parazita, od pantljičara, tripera, od raznih bolesti, kako bismo omogućili da naš organizam bude zdrav da bi uopšte mogao da počne da funkcioniše. Mi, međutim, hranimo naše parazite, a oni su uglavnom nezadovoljni nama. Čim ne izražavamo svoje bezgranično oduševljenje njima, oni su uvređeni. Nekada plaču pred kamerama i novinarima, a nekada viču. Nedavno smo razgovarali sa hrvatskim književnikom Miljenkom Jergovićem, pa smo se dotakli lika i dela Aleksandra Vučića. Jergović je otprilike rekao da Vučić nije lik za roman. Da li vi u predsedniku prepoznajete lik za neki pozorišni komad? Ne. On je za neki skeč, o beznačajnom, samozvanom, umišljenom, bezvrednom čoveku u domenu onoga čime je sve odlučio da se bavi. Beznačajan je bez obzira na to što pravi strašnu štetu. Beznačajan je i po onome što zna i po tome što sve što radi počiva na samovolji i proizvoljnosti. Tako, neki skečić. Protesti "Jedan od pet miliona", na kojima ste i vi u nekoliko navrata govorili, u jednom periodu predstavljali su zaista impozantno okupljanje građana, a sada umiru pred našim očima. Zašto je to tako, da li je u pitanju propuštena prilika? Nije. U istoriji se beleže povodi, ali pravi uzroci su uvek važniji. Povod za proteste je prebijanje nesrećnog Borka Stefanovića u Kruševcu. Probudila se energija, nezadovoljstvo, bes, ljutnja zbog toga što živimo u državi u kojoj je tako nešto moguće. Na početku protesta, u decembru i januaru, veoma sam rado šetao i smatrao da je jako važno da izrazimo protest protiv nasilja. Posle svakog protesta vlast je pogrešno reagovala, uključujući tu i nedopustivu rečenicu predsednika Republike da ništa neće učiniti čak i ako pet miliona građana to od njega bude tražilo. Za mene je bilo pitanje časti da budem sa tim ljudima čije sam nezadovoljstvo delio subotom na ulici, po mećavi, po snegu, po kiši. Govorio sam na protestima u Beogradu i Novom Sadu. Kada sam govorio u Novom Sadu, već je bilo jasno da protesti polako gube na snazi jer su političari, a ne građani, počeli da odlučuju ko će gde da govori, a političke partije da se nameću i nadmeću, i preuzimaju proteste. Ipak, jako je važno da su se protesti desili, odnosno dobro je što se bar to desilo ove zime. Oni predstavljaju dokaz neumitne dijalektike, dokaz da društvo ne može da stoji u mestu, i treba se nadati da će uslediti novi krug protesta u narednom periodu. To je neminovno. Kada bi društvo stajalo na jednom mestu, ono bi trulilo. Kada bi se ostvarila težnja vlasti da sve ostane ovako kako je sada – jer njima je dobro – to bi prouzrokovalo gangrenu. A imunitet organizma i borba za opstanak će se izmeriti na nekim budućim građanskim protestima. A siguran sam da će se organizam boriti, jer naš nagon za opstanak je jači nego što mislimo. Mi živimo u zemlji bez kanalizacije. S obzirom da nemamo obezbeđen i efikasan odliv otpadnih voda, osuđeni smo da živimo u ovom smradu, u ovom kalu, u ovom glibu, ali to ne ukida našu želju za opstankom. Mislim da će neminovno, nekom dijalektikom koju mi i ne prepoznajemo, a koja zavisi i od spoljašnjeg konteksta, doći do novih izliva nezadovoljstva i besa. Što se mene tiče, ja neću da šetam u stranačkim kolonama. Protesti političkih stranaka me ne interesuju. Dok političke stranke nisu odlučile da Vučića "nateraju na dijalog", do tada sam šetao. Onog časa kada sam shvatio da je sve što su oni smislili u stvari nekakav poziv na dijalog, ja sam odustao. Mislite da dijalog nije moguć? Mislim da nije. Prekasno je za to. Ako si zaista snažna opozicija i ako zaista veruješ u to što govoriš, onda bi morao sve da bojkotuješ, apsolutno sve institucije. Bilo bi veoma dobro da Srpska napredna stranka i svi sateliti oko nje, Čanak, Čeda i svi ostali na Č – ostanu sami sa sobom, da im ostavimo loptu i da njih jedanaest igra fudbal bez protivnika. Oni bi mogli da kažu da su pobedili službeno sa 3-0. Mogli bi i da daju golove. Kakvi su, sigurno bi i davali golove, driblali izmišljene protivnike, ali svako na svetu ko poznaje fudbal, znao bi da tu nije bilo utakmice. Spomenuli ste Nenada Čanka. Svi pamtimo vašu čuvenu rečenicu iz serije "Vratiće se rode" ("Beograđani, mamu vam jebem!"). Kako vam sada izgleda Vojvodina i njena autonomija? Ne vidim da tu postoji neki problem. Nenad Čanak je od osnivanja stranke, tačnije od rođenja – u vlasti. Što se tiče ostatka Vojvodine, tu takođe ništa ne možete da zamerite. I Mađari su u vlasti, manjinske partije su u vlasti, svi se dobro slažu. Očigledno da je preživela austrougarska tradicija jasnih računa, katastarskih podela, cifara, knjigovodstva... I, očigledno, sve dobro funkcioniše i sve se dobro raspodeljuje i deli. Čini se da su u Vojvodini svi zadovoljni. Hteo bih da malo pređemo na neke druge teme, ali ne mogu da vas ne priupitam za fenomen Ane Brnabić, gej premijerke u homofobičnom društvu? O toj ženi ne znam ništa. Lično, sve mi je to tužno. Zamislite kako bi to izgledalo kada bi neko rekao da glavnu ulogu u nekoj predstavi igra Radoslav Milenković, heteroseksualac. Bilo bi mi neprijatno. Šta je koga briga da li sam ja heteroseksualac! Zamislite da kažu da je Ninovu nagradu dobio Svetislav Basara, heteroseksualac. Strašno! Barjaktarenje činjenicom da je ona pripadnica gej populacije izaziva nelagodu, i predstavlja, zapravo, jednu vrstu seksizma, homofobije. Trebalo bi na miru ostaviti njeno očinstvo, majčinstvo, njenu partnerku... Što se tiče lika i dela, kako rekoh, o ženi ne znam ništa osim onoga što sam čitao po nekim forumima i u istraživačkim tekstovima. Ali ono što mene zanima, nezavisno od toga ko je premijer, jeste kakve su namere i dela jedne vlade kada je reč o kulturi, koliki je budžet za kulturu. Na osnovu toga ja zaključujem da ona uopšte ne razume suštinsko značenje pojma kulture, da o sadržaju nema pojma, da misli da se kultura može zameniti, odnosno nadoknaditi nekakvim kreativnim industrijama. To sa kulturom nema veze. S obzirom na činjenicu da ona i njena vlada nisu ništa učinile da strateški unaprede i pomognu kulturi koja je potpuno devastirana, jasno je da je za njih kultura kao šesti prst na ruci ili nozi. Ne znaju čemu služi, a nema potrebe da se operiše. Koliko sam pročitao, ona je oformila nekakav svoj tim, sastavljen od kreativnih industrijalaca, i u kojem se svi prave da nisu službenici vlade. Ispade da to nije vladin savet, već lični – Ane Brnabić. A lične stvari predsednice vlade mene uopšte ne zanimaju. Kako komentarišete to što pojedini kulturni poslenici koji su donedavno bili prepoznati kao građanski orijentisani, kritički deo javnosti, sada na različite načine daju legitimitet ovoj vlasti? Nije to nepoznata pojava u istoriji, svako ima svoju cenu. O ukusima se ne raspravlja, kao ni o tuđim novčanicima. Nije problem šta ko podržava i na koji način i za koliko para se prodaje, nego da li mi kao društvo funkcionišemo. Vi ste jedan od potpisnika otvorenog pisma Skupštini Subotice u kojem se protestuje zbog odluke da se Kiš proglasi počasnim građaninom Subotice na predlog gradonačelnika ovog grada Bogdana Labana. U pismu je navedeno da je u pitanju "zloupotreba radi prikupljanja političkih poena" i da sadašnja vlast u Subotici sprovodi politike "koje ni po čemu nisu bliske osnovnim Kišovim svetonazorima". Ovo pismo je i podrška protestu Kišove supruge Mirjane Miočinović zbog čina "zloupotrebe". Da, potpisao sam pismo podrške mojoj profesorki Mirjani Miočinović. Danilo Kiš nije jedini slučaj, setimo se Pekića, ali i mnogih drugih. Da li je sudbina ovdašnjeg, kritički nastrojenog intelektualca, da prođe upravo kroz tu proceduru: za života vlast vam zagorčava život, a potom vas diže u nebesa, onda kada niste više opasni jer niste među živima? To što se desilo sa Pekićem i to što se dešava sa Kišom nije pokušaj da se oni rehabilituju u odnosu na vlast od koje su bili proganjani. U pitanju je zapravo htenje da se parazitski posisa nešto malo koristi, da se velikani upotrebe i zloupotrebe. Profesorka Mirjana Miočinović jedna je od najinteligentijih i najobrazovanijih osoba koja govori i piše ovim jezikom, a ljudi kojima se ona obratila ne znaju ni ko je ona. Ne znaju kakva je ona moralna gromada. Ali mogli bi da znaju da je bila supruga Danila Kiša. A to bi, opet, mogao da im bude signal da pročitaju poneku knjigu. Mirjana Miočinović je jedna neuporediva i nepotkupljiva ličnost, apsolutno uzorna u svakom pogledu. Reagovala je onako kako bi trebalo da se reaguje, i ja sam to podržao. Za mene je to sličan gest kao odbijanje rukovanja sa Tomislavom Nikolićem. To su primeri kako treba da se ponašamo, i da beznačajne neznalice tretiramo kao beznačajne neznalice. Mirjana Miočinović treba da nam bude uzor. Vi ste izuzetno angažovan intelektualac, spreman da veoma oštro govori o društvenim i političkim problemima. Kako se to odražava na vaš posao? I kakve konsekvence snose glumci i pozorišni reditelji koji su se javno angažovali u kritici vlasti? Nemam problem da kažem ono što mislim, iako razumem da se to u određenim političkim krugovima posmatra kao protivništvo. Ali šta čoveku treba? Šaka pirinča. Bez čega ću ostati ako kažem ono što mislim? Bez aviona, bez imena na avionu? Bez filma koji ću producirati? Pa šta! Stalno se setim Hamletove rečenice: "Mogu biti zatvoren u orahovu ljusku, pa se osećati gospodarem beskrajnog prostranstva." Mislim da čovek treba tome da uči i sebe i svoju decu, i da to vežba, neguje i štiti. Moj svet je u mojoj mašti, u mom jeziku, u mojoj igri, u onome što razmenjujem sa svojom publikom. Takozvana ćutljiva većina upravo govori suprotno, da je svaki angažman osuđen na propast. Vi ste dugo već društveno i politički angažovani. Jeste li nekada imali krizu i pitali se da li to što radite odista ima nekog smisla i efekta? Ne očekujem nikakvu konkretnu dobit za sebe i ne mogu da izmerim koliko sam postigao. Samo sam u prilici da se sticajem okolnosti bavim javnim poslom, odnosno u prilici sam da me ljudi pitaju šta mislim o nečemu i da javno iznesem stav o tome, a ja sam tako vaspitan da uvek kažem šta mislim. Ne mora to nikome da se svidi. Daleko od toga da nas svi mogu voleti. Ne radim ja to da bi se nekom svidelo to što radim, već da bih izrazio svoju muku, svoje razumevanje sveta, na sceni, ili u novinama, ili na nekakvom kamionu dok veje sneg i ljudi se spremaju za šetnju – svejedno. Nedavno je grupa intelektualaca, među kojima ste i vi, osnovala neformalnu grupu pod nazivom Samoodbrana. Možete li nam reći šta je cilj vašeg okupljanja? U pitanju su divni ljudi, ostvareni u svojim profesijama. Srećemo se povremeno i razmenjujemo misli o onome što živimo. Tu su arhitekte, sudije, pravnici, moj kolega glumac Nikola Kojo, lekari, karikaturisti kao Petričić i Koraks... Ponosan sam kada sa njima provedem popodne i popijem čaj. Neverovatno je koliko su iskreni, koliko ono što kažu jeste upravo ono što osećaju i misle. Okupilo nas je to što delimo nezadovoljstvo ovim društvom i što verujemo da bi sve to moglo i trebalo da bude bolje. Nemamo još uvek odluku o nekakvoj institucionalizaciji grupe, i nismo zainteresovani da učestvujemo u političkoj utakmici i osvajamo vlast. Za koji dan ćemo pokrenuti akciju u javnosti, čiji je cilj da dopremo do što više ljudi sa nečim što bi moglo da ih pokrene, da ih obodri, da ih osokoli, da im probudi samopoštovanje. Ne želimo da ih trujemo i da vršimo neku propagandu ili antipropagandu, već da vidimo kakvi nas ljudi vode, ko odlučuje o našim životima, ko su nam ministri, ko je predsednik čega, ko je direktor, i da vidimo kakva su njihova dela. Ne treba nam ništa, ne trebaju nam avioni, kamioni, šoferi, grozimo se toga. Ali, voleli bismo da još malo, onoliko koliko imamo snage, ohrabrimo ljude i da im kažemo da nije sve onako kako tvrde režimski mediji, koji proizvode paralelnu stvarnost. Spomenuli ste proizvodnju stvarnosti. Kako vam generalno izgledaju naši mediji, ovi većinski, bliski vlasti? To su neke firme, žurke, proizvodi koji mene apsolutno ne zanimaju. Ne idem u porno-šop da kupim mleko. Ne očekujem da nađem zdravu hranu u kladionici. Znam da tamo nema zdrave hrane. Za mene su to skaredni proizvodi, poročni, ogrezli u zlo. Nisam konzument, i ne obraćam pažnju na njih. To je nešto što postoji u paralelnom univerzumu, mi nismo savremenici, ne delimo ništa, oni nemaju ništa što bi meni trebalo. Jedini problem koji imam jeste nefunkcionisanje pozitivne zakonske regulative, po kojoj se zna šta sme biti u nekom mediju, a šta ne. Posledice, konsekvence – to je za mene ključno. Ali, ti mediji su samo deo celine, tačnije pars pro toto, deo kojim se opisuje celina. Sport, kultura, mediji – sve je to deo jedne celine, simbol ovog vremena, ne može to biti bolje. U pitanju su kolektori nepostojeće kanalizacije. Fascinantno je uverenje vlasti da nešto postoji kada oni to izgovore. To je samo dokaz koliko su ne samo neznalice, već i pokvarenjaci. Kako vam izgleda odnos Evropske unije prema Vučićevom režimu, mnoge pohvalne reči i pokoja kritika koja se čuje u poslednje vreme? Kada su 2004. godine u EU primljene zemlje istočnog bloka, verovao sam da su za 15 godina one donekle uspele da sustignu zapadne zemlje i da je u redu što su ih primili. A kada su, tri godine kasnije, primljene Rumunija i Bugarska, shvatio sam da je EU prevashodno politička organizacija. Te 2007. godine mi smo bili u većoj meri spremni da uđemo u EU, a po istoj logici mogli bismo i sutra da postanemo članica. Siguran sam da bi, ako bi to nekom zaista zatrebalo, Srbija već do avgusta mogla da završi sve poslove i postane članica EU. Setimo se da su Bugari izglasavali zakone na engleskom jeziku jer nisu stizali da ih prevedu, jer je bilo važno da se Crno more što pre strateški zatvori, da se proširi evroatlantski prostor, da se uđe u dupe Rusima. Sve je to samo geopolitička igrarija, a nikoga apsolutno ne interesuje što ovaj narod crkava u bedi i mrcvari se u takozvanoj tranziciji. Može ljudski da vas žali neki dobar čovek iz neke države članice EU, ali koga od evropskih zvaničnika briga kako se ovde živi! Koga briga kakvi su mediji u Srbiji! Pa, mediji su u istom stanju već pet-šet godina, ali tek sad se nešto eto jedva pronašlo u tom izveštaju o napretku. Sve te pohvale i te pokude EU, one zavise od toga šta je njima trenutno korisno. I kada budu odlučili da Vučić ode, on će i otići. Ono što bi bilo dobro jeste da u tom trenutku mi kao društvo budemo spremni na neki nulti reset, a ne da nam opet postave nekog novog Murtu koji će da zajaše. Nedim SEJDINOVIĆ
  4. Erih From, nemački doktor filozofije, profesor psihologije, socijalni psiholog i psihoanalitičar, objašnjavao je egzistencijalnu potrebu čoveka da ovlada umećem ljubavi i života, i destruktivne sile u čoveku koje ga nagode da beži od slobode i svog smisla. From objašnjava da je za ljubav potrebno mnogo znanja i truda, i da se ona ne dešava slučajno, već se njome ovladava kroz umeće, koje se postiže dugim i upornim delovanjem. On o svojoj knjizi, Umeće ljubavi, govori da: ,,Ona želi da ubedi čitaoca da su svi njegovi pokušaji na ljubav osuđeni na neuspeh sem ako ne pokuša najaktivnije da razvije svoju celokupnu ličnost, tako da postigne produktivnu orijentaciju; to zadovoljenje individualne ljubavi ne može biti postignuto bez kapaciteta da se voli svoj bližnji, bez prave poniznosti, hrabrosti, vere i discipline. U kulturi u kojoj su ovi kvaliteti retki, postizanje sposobnosti da se voli mora ostati retko dostignuće”. Dalje, From objašnjava: „Većina ljudi shvata problem ljubavi prvenstveno u tome kako biti voljen, pre nego kako voleti, u sposobnosti da voli. Stoga, problem za njih je kako biti voljen, kako biti dopadljiv. Ljudi misle da je ljubav jednostavna, ali da je pronaći pravi objekat ljubavi – ili biti voljen – teško. Ovaj stav ima nekoliko uzroka ukorenjenih u razvoju savremenog društva. Jedan od uzroka je velika promena koja se dogodila u 20. veku sa poštovanjem izbora objekta ljubavi.“
  5. Politika | 25. 11. 2016 - 09:35h Srpsko selo u Raškoj oblasti odbrojava svoje poslednje dane, gasi se, ostaje bez stanovnika. Iz sela vode jednosmerni putevi sa dva kraka. Jedan vodi u druge krajeve središnje Srbije i u svet, a drugi jednosmerni vodi na onaj svet. Foto: Panoramio, Z. Pejović / Privatna arhiva Ne vraćaju se u selo ni jedni ni drugi. Sve je više napuštenih domova i sela bez ijednog stanovnika. Korov se širi, buja, proždire njive, puteve, zgrade itd. Tragedija srpskog sela je tragedija srpskog naroda. Ova tragedija izgleda toliko očigledna da je bespredmetno da se bilo šta o njoj kaže. A sa druge strane, izgleda da niko ne vidi šta se dešava sa selom, ponašamo se kao da je sve normalno. Na kraju, svima će se to žestoko osvetiti, jer gubitkom naroda gubi se sve: suverenitet, sloboda, teritorija, identitet, budućnost, pamćenje. Dučić reče da je najveća nesreća biti istovremeno star, bolestan i siromašan. Upravo ta nesreća je zadesila srpsko selo, bar u Raškoj oblasti, ako mi nije dopušteno da govorim o drugim delovima Srbije. Jednom sam za vikend bio u Sopoćanima, na svom imanju. Dolazi iz sela jedna žena koja deluje užasavajuće: poluslepa, stara, sva u ritama, sva izgrebana od trnja, zapuštena. Prilazi mi sasvim blizu, poštapajući se krivom čvoravom motkom, zagleda me dugo i bez reči i kao da proverava da li me vidi, odjednom pita: "Jesi li ti Dobro"? Potvrdih. "Kumim te bogom i svim živim da mi napišeš da sam umrla." Ne razumem šta mi kaže, sve mislim da se pogrešno izrazila, da je htela nešto drugo da kaže. Pitam: "Je li hoćeš da ti napišem da si bolesna?" "Jok. Napiši mi da sam umrla, kumim te ko boga." "Mogu da ti napišem, baba, samo da si bolesna, drugo ne pišem, to se piše u mesnoj kancelariji." "Ništa mi to ne vredi. Molim te, napiši mi da sam umrla, da pošaljem sinu da dođe da ga još jednom vidim dok nisam umrla." Znam odakle je, putovala je peške kroz trnje oko četiri kilometra, poluslepa, i usput ju je trnje izgrebalo, ruke i lice joj krvare. Razumem težinu njene molbe, njena molba je teška do boga, poslednja predsmrtna želja, stresno deluje na mene sam njen izgled, a njena molba me zaledila, vedar dan mi se smračio. Razumem je, ali ne mogu da joj pomognem. "Baba, napisaću ti da si teško bolesna, na samrti, pa pošalji sinu, doći će on sigurno." "Ništa mi to ne vredi, samo mi ti napiši da sam umrla, kumim te i preklinjem." Objašnjavam joj da to ne smem da napišem. Otišla je plačući bez glasa, nisam siguran da se živa vratila kući. Taj stres me i danas drži. Dugo nisam išao za vikend u Sopoćane. Ništa tužnije u životu nisam doživeo. Bio sam na sahranama. One su svečanost u odnosu na neizmernu tugu nemoćne, stare i slepe majke. (Mislim da će čitalac shvatiti da sam lekar po struci, te me je starica zato tražila.) Ovakvih i sličnih tragedija, znanih i neznanih, bezbroj je u srpskom selu Raške oblasti u kojem su ostali samo oni koji nisu imali snagu da odu i čekaju smrt kao spasenje od bede koju im život čini. Neki ne mogu da čekaju da umru prirodnom smrću i sami sebi oduzimaju život. I posle smrti ti nesrećnici ispaštaju, jer crkva neće da im očita opelo. Preostala rodbina moli, traži medicinsku dokumentaciju da pokaže crkvi da su im pokojnici bili duševno poremećeni kako bi ih crkva udostojila opelom. A zar je u takvim surovim uslovima života moguće ostati duševno neporemećen? Stari ljudi na selu su svi depresivni, jer žive u nemogućim uslovima. To nije selo već boravište samrtnika. Ako su ostali starac i baba, nekako i žive. Baba umesi hleb i pomuze jedinu kravu, a mnogi ni jedinu kravu nemaju. Ali kad baba umre, deda bukvalno gladuje. Iznemogao, napušten od svih, ne može da obrađuje zemlju, a nema gde da kupi hleb, da umesi ne ume. Dešava se ne tako retko da se deda ubrzo posle babine smrti obesi. Iz velikog poštovanja prema svojoj babi silno želi da sve pogrebne običaje odradi, ali ne može da izdrži, i pre navršene godine od babine smrti sam sebe liši života. Dešava se da nema ko da iskopa grob pokojniku, pa grob iskopa pop i sam ga sahrani, kao što je bio slučaj u srpskom selu Selac kod Novog Pazara. Proći ćete čitava sela, a nećete čuti lavež pasa. Pse niko ne drži, jer nemaju šta da čuvaju, a i nemaju čime da ga hrane, ili u selu više nema ni ljudi ni pasa. Najčešće imaju jedino kokoši. Lisice i vukovi se u po bela dana šetaju selom i zagledaju starce bez straha, kao da proveravaju koliko im je ostalo od života. U po bela dana im lisice pokupe kokoši. Srne se skoro pripitomile, možete ih videti svakodnevno kako mirno pasu pored nečije kuće. To je samo delić tragedije srpskog sela. Tu tragediju niko ne vidi i nikog se ne tiče. Neko će reći da sam preterao. Naprotiv, ovo je samo malo istine, a ogroman njen deo je neviđen. Srpsko selo je pozornica ličnih tragedija. Ko spase srpsko selo, spasao je Srbiju. Izvor BLIC
  6. -Особе са инвалидитетом су у Србији врло дискриминисане пре свега због става друштва које их посматра кроз призму инвалидитета, да мање вреде, рекла је помоћница поверенице за заштиту равноправности Љиљана Лончар. Она је додала да је повереници пристигло више десетина притужби особа са инвалидитетом, што је 15 одсто од укупног броја притужби. Указујући да особе са иналидитетом имају своје вредности, квалитете, способоности и знања и да у великој мери могу да допринесу друштву у коме живимо, она је истакла да је проблем у томе што друштво не препознаје и не види препреке које постоје, а које су постављене особама са инвалидитетом. Као посебан проблем, Лончар је истакла запошљавање особа са инвалидитетом. -Само 13 одсто особа са инвалидитетом је запослено. То значи да је њихова незапосленост три пута већа, рекла је Лончар и додала да повереница ради на томе да се свест и приступ друштва промени како би се смањила дискриминација особа са инвалидитетом. И председница организације за заштиту права и подршку женама са инвалидитетом „Из Круга – Београд“ Лепојка Царевић Митановски сматра да су особе са инвалидитетом дискриминисане и указује да је посебно тежак положај жена са инвалидитетом које су вишеструко дискриминисане. Она је рекла да је направљен напредак доношењем законских регулатива којим се решавају проблеми особа са инвалидитетом, али да је проблем што ти закони представљају „мртво слово напапиру“. Поводом 3. децембра, Министарство рада, запошљавања и социјалне политике организоваће скуп „У сусрет Закону о знаковном језику“, док ће Центар за транзицију и људска права „Спектар“ организовати скуп „Социјално предузетништво – модел економског оснаживања особа са инвалидитетом“ у циљу подизања свести целокупног друштва о проблемима људи са инвалидитетом којих у Србији има 700.000, а од којих чак 70 одсто живи у сиромаштву. Како наводе из из Центра „Спектар“, циљ скупа је и да се подстакне влада, али и представници удружења и јавност, на што хитније усвајање Закона о социјалном предузетништву како би особе са инвалидитетом на уређен начин могле да отпочну бављење неком врстом економске активности и на тај начин обезбеде своју и егзистенцију своје породице. Поводом Међународног дана особа са инвалидитетом принцеза Катарина Карађорђевић ће са сталним координатором Уједињених нација у Србији Вилијамом Инфантеом и амбасадором Белгије у Србији Аленом Кундицким испоручити комби за школу за децу са аутизмом „Олга Хаџи Антоновић“. У ресторану „Сава“ у Центру „Сава“ биће организована прослава којој ће присуствовати градски секретар за социјалну заштиту Ненад Матић и заменица секретара Александра Крстић. Прославу организује Хенди центар „Колосеум“ и саветодавно тело ОСИ при Кабинету градоначелника, под покровитељством Министарства рада и социјалне политике и Скупштине града Београда, а под слоганом „За боји живот без баријера“. У Центру за културу и спорт „Шумице“ биће организова такмичарска манифестација „Један дан среће“, док ће општина Звездара и Канцеларија за помоћ особама са инвалидитетом у Установи културе „Вук“ организовати дружење, јер је осим сиромаштва и здравствених проблема, социјална искљученост један од највећих проблема. Међународни дан особа са инвалидитетом низом креативних радионица „Хоћу да се играм!“ обележиће и Културни центар Београда и Удружење „Плава шкољка“. Међународни дан особа са инвалидитетом обележава се од 1992. године, када је Генерална скупштина УН усвојила резолуцију којом се све земље позивају на обележавање тог дана с циљем да се инвалидима омогући једнако уживање људских права и равноправно суделовање у друштвеном животу. ИЗВОР: ТАНЈУГ https://www.pouke.org/forum/topic/22731-%D0%B4%D0%B0%D0%BD%D0%B0%D1%81-%D1%98%D0%B5-%D0%BC%D0%B5%D1%92%D1%83%D0%BD%D0%B0%D1%80%D0%BE%D0%B4%D0%BD%D0%B8-%D0%B4%D0%B0%D0%BD-%D0%BE%D1%81%D0%BE%D0%B1%D0%B0-%D1%81-%D0%B8%D0%BD%D0%B2%D0%B0%D0%BB%D0%B8%D0%B4%D0%B8%D1%82%D0%B5%D1%82%D0%BE%D0%BC/?p=757950
×
×
  • Креирај ново...