Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'dođem'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. Objavljena pre nekoliko dana, knjiga “Štulić: Biografija”, autora Hrvoja Horvata najiscrpniji je prikaz karijere i života Branimira Štulića: od djetinjstva u Skopju, Jastrebarskom i Ninu, do dolaska u Zagreb i studija na Filozofskom fakultetu, od Balkan sevdah banda do osnivanja Azre, od jedinstvenog uspjeha s pjesmama koje je napisao, do raspada Jugoslavije i trajnog egzila u Holandiji. Čitaoci XXZ magazina imaju jedinstvenu priliku da pročitaju delove ove važne i zanimljive knjige Štulićev provokativni životni put neusporediv je s bilo čijim drugim. Njegov autorski rad promijenio je mogućnosti i domete domaće rock glazbe. Jednako je zanimljiv novim generacijama koje ga iznova otkrivaju kao "kariku koja (danas) nedostaje". Prateći Štulićeve mjene i puteve knjiga o njemu prikaz je šireg političkog, društvenog i kulturološkog konteksta u kojima je živio i radio. Brojni podaci, analize, izjave i intervjui, sjećanja kolega i suradnika, uz neobjavljene Štulićeve rukopise i privatne fotografije, čine knjigu “Štulić: Biografija” iscrpnim prikazom lika i djela, ali i prostora i vremena, promjena u društvu u kojima je Štulić imao važnu ulogu, iako su te promjene odredile i njegov put. Jedan od najboljih skladatelja i tekstopisaca svih vremena, pjevač i gitarist s Azrom je oslobodio svoju imaginaciju i nade publike, da bi odlaskom u Holandiju (p)ostao rijetko dosljedan primjer vlastitog stiha "jednog dana nema me da nikada ne dođem". Knjiga “Štulić: Biografija” otkriva kako je Johnny tamo stigao i gdje je sve prije toga bio. ŠTULIĆEVO SVETO TROJSTVO Priča o Branimiru Štuliću jedinstvena je, neusporediva s bilo kojom storijom domaćeg rock protagonista, a bogme i šire: koliko zbog Štulićeva talenta i odjeka njegova rada s Azrom, toliko i zbog njegova životnog puta bogatog raznolikim „štofom“. S koje ga god strane i u kojem god ga vremenu promatrali, čini se da je Štulić bio kontradiktorna osoba. Toliko fanatičnog uvažavanja i nekritičkog osporavanja - ili obrnuto - koliko je upućeno njemu teško da bi izdržao bilo koji drugi domaći rock autor. Toliko loših albuma koliko ih je on naredao u zadnjem poglavlju (samostalne) karijere pokopalo bi mnoge. Prije toga najčešće je ipak bio slučaj da se radilo o autoru najviše klase, koji je svojim radom zaslužio svu pažnju i „kolajne“ koje su mu potom uručivane. Photo: Mio Vesović Činjenica da je Štulić bio, i još jest, živopisna osoba, čiji je put popločen mnogim zanimljivim detaljima, neočekivanim promjenama i potresima jakih amplituda, nesumnjivo pogoduje pisanju nečije biografije. I naizgled nebitne epizode Štulićeva životopisa daju nekonvencionalne priče i povoda za analitičke prosudbe, pa knjiga o njemu u nekim vremenskim razdobljima može djelovati kao akcijski roman. (…) Nakon „osloboditeljske“ misije kojom je sebe, i one koji su to htjeli, poveo ravno do dna i pritom razmaknuo mnoga prijašnja ograničenja, Štulić je (p)ostao najdosljedniji primjer ovdašnjeg rock glazbenika koji se, tragom Grete Garbo, povukao u trenutku dok je još vladala velika tržišna potražnja za njim. U rekapitulacijskom intervjuu “Ninu” 1989., kada se već činilo da je svjestan kako je zatvorio puni krug, objašnjavao je razloge odlaska s tipičnim egocentrizmom: „Nisam ni pobjegao, ni odustao, ni potražio zavjetrinu. Uradio sam ono što i Likurg: napravio što sam htio i sklonio se da ne smetam svom djelu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu, od tebe se, obično, ne vidi što si napravio. Dao sam što nitko nije i sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni koji nešto naprave zasjednu i ne daju drugima. Ja to nisam htio. Mene nitko nije skinuo i to je važno da se zna“. (…) (…) Podjednako omiljen među „radnicima i inteligencijom“ Johnny B. Štulić bio je privlačan u strastvenim emocijama i zakučastim pjesničkim konstrukcijama, autor kojemu se vjerovalo čim ste mu na koncertu vidjeli napete vratne žile. Iako stoje i optužbe za neartikuliranost koja je u kasnijoj fazi rada znala poput bujice naplaviti sve i svašta, ono što je Štulić ostavio iza sebe u prvih pet-šest godina rada s Azrom nitko drugi nije uspio. Bez njega domaća bi rock scena osamdesetih godina prošlog stoljeća bila ne samo bitno siromašnija, nego nezamisliva i puno dosadnija. Photo: Erol Čolaković Šehić Njegovo autorsko sveto trojstvo, demonstrirano kroz jaku autorsku, pjevačku i gitarističku optiku bilo je bez premca; izvanserijska muzikalnost i sposobnost pisanja egzaktnih rock-pjesama - s vrlo konkretnim melodijama, poduprtim energičnom sviračkom mašinerijom Azre - bile su osnova njegova uspjeha. Sva retorika o društvenom značaju Azre i Štulića, koji nesumnjivo postoji, pala bi u vodu bez sasvim konkretne glazbene podloge. Azra se pojavila u vrijeme kada se nasušnom pokazala potreba svježe autorske krvi koja bi unaprijedila dosege na rock sceni postignute probojem Bijelog dugmeta. Dakako, Branimir Štulić nije bio jedini novi autor jakog kalibra, ali je bio izdvojen slučaj, primjer radoholičara spremnog i sposobnog za visoke domete, „totalno drukčiji od drugih“. Photo: Mio Vesović U vremenu kada su koncem sedamdesetih Buldožeri, Pankrti, Prljavo kazalište, Riblja čorba i Leb i sol svaki sa svoje strane bivše države krčili put novom glazbenom rječniku i proširivali izražajne mogućnosti rock glazbe, konkurencija se činila prije poticajnim nego otežavajućim faktorom u kreativnom loncu domaće rock scene. Ako su Goran Bregović i Bijelo dugme domaću rock glazbu u drugoj polovici sedamdesetih pretvorili u široko prihvatljiv, primijenjen lokalni govor - zamijenivši internacionalne simbole lokalnim leksikom, svima razumljivom porukom i bliskim emocionalnim kodom - nadolazeća generacija autora unutar novog vala odradila je zadatak daljnjeg raslojavanja poetike rock glazbe u druge stilske rukavce. Negdje na rubu između novovalne energije, ljutog angažmana s oslobađajućim političkim podtekstom, gotovo klasičnog pjesmopisačkog pristupa i izrazite emocionalnosti, Štulić je s Azrom predstavljao samosvojan dio novog rock-poretka na ovim prostorima. Njegovi prostori, osvojeni probojem Azre, podjednako su bili Zagreb, Beograd, Sarajevo i drugi gradovi bivše države. Radilo se, uz nedodirljivog Arsena Dedića ranije, o vjerojatno jedinom autoru zagrebačkog kruga koji je uspio tržišno i općim utjecajem ne samo parirati općenarodno prihvaćenim protagonistima SFRJ rock scene poput Bregovića ili Bore Đorđevića, nego su njegove autorske postupke i oni sami kasnije znali preuzimati. (…) Od debitantskog albuma Azra i Sunčane strane ulice, preko koncertnog Ravno do dna i Filigranskih pločnika, Azra i Štulić su prvu i najznačajniju fazu rada završili u hiperproduktivnom nizu dvostrukih i trostrukih albuma. Upravo na temelju tog dijela rada, zaključno sa pločama “Kad fazani lete” i “Krivo srastanje” kao dokazima drugačijih Štulićevih stilskih manevra, Azra je stekla čvrstu poziciju krećući se po rubu između masovne tržišne prihvaćenosti i očigledne činjenice da smo dobili autora drugačijeg svjetonazora. Konkretnih dokaza za raspravu o sebi Štulić je ostavio više nego dovoljno. Već i samo preslušavanje Azrine diskografske zaostavštine opsežan je posao, ali i najispravniji put za određivanje vrijednosti Štulićeva rada i njegovog mjesta pod suncem. Razlika između Štulića autora i Džonija javne osobe druga je priča, ali čak i čudak kakav je postao – što će ga kasnije koštati gubitka zemljopisnog sidra i biti uzrokom nepomirljivog ostanka u Holandiji - teško da je u stanju retroaktivno promijeniti sud o izvanserijskom autoru kakav je bio „kad je imao Fendera“. NEMAM BRADU, BRKOVE: DJETINJSTVO I ODRASTANJE Photo: Mio Vesović Branimir Štulić rođen je, naravno, na Balkanu, u Skopju 11. travnja 1953. Kao djetetu aktivnog vojnog lica JNA, djetinjstvo mu je bilo prožeto stalnim selidbama. Otac Ivan, porijeklom iz Nina kod Zadra, bio je oficir u tenkovskim jedinicama u kasarni Maršal Tito u Skopju i u vojničkoj je karijeri stigao do čina potpukovnika. Kada je imao godinu dana Branimirova majka Slavka rodila je drugo dijete, sestru Branku. Djed po majci bio je ninski radićevac od kojega je Branimir, kažu, naslijedio lucidnost. Život u Skoplju obilježio je nekoliko prvih godina života Štulića mlađega i vjerojatno utjecao na njegovu sklonost makedonskoj narodnoj glazbi koju će iskazivati kasnije. I utjecaj makedonskog jezika kojim je bio okružen u najranijem razdoblju odrastanja osjetit će se kasnije kod Štulića kroz primjetljiv naglasak u govoru. I 2017. u intervjuu za beogradske Večernje novosti prisjećao se djetinjstva. "Živio sam na brdu iznad stare turske kasarne, mislim da je danas tamo američka ambasada. Na sto metara ispod kuće bila je taraba ispod koje sam se kao mali provlačio i ulazio u krug kasarne. Imao sam četiri-pet godina. Kao što u Engleskoj imaš one životinje koje su maskota vojske, ja sam bio maskota te kasarne. Ne znam kako su me podnosili. A ispod tog brega, dva puta godišnje, u proljeće i jesen, održavali su se sajmovi. To je stogodišnji običaj, kad se stočari sele, pa se u proljeće i jesen nađu na nekoliko dana. A tamo, sva ta božja muzika koja mi je ušla u uho. Nisu sve takozvane makedonske pesme najbolje, ali neke su stvarno vrh vrhova". Sjećao se Štulić još detalja iz najranijeg dijela života: "Sjećam se ko sad, sa šest godina sam čitao i latinicu i ćirilicu. Nevjerojatno kako je to bilo napredno vrijeme. Čitao sam sve stripove Dan Derry, za koje nisu baš znali u Americi i Engleskoj. Kekec je 1957. počeo izlaziti s tim stripovima i ja sam kao dijete gutao sve futurističke stvari. Pjevao sam ‘Dianu’ od Paula Anke, ali sa domaćim tekstom, 'O Dajana, volim te, skini gaće, molim te, da ti vidim bijelu picu, da ti turim kobasicu" (smijeh). Nisam znao što to znači, ali sam pjevao sa pet godina". Photo: Privatna arhiva/ Džoni Štulić Štulićeva obitelj kasnije se seli u selo Cvetkovići, čekajući na završetak vojnih stanova u Jastrebaskom gdje Branimir ide u osnovnu školu. Ljetne mjesece mladi Štulić redovito je provodio s obitelji u Ninu, gdje su mu rođeni i otac i majka. Tijekom šezdesetih boravio je u kući djeda Frane, a kasnije u novoj kući koju je otac sagradio u „novom“ Ninu, tik do mora, kao i mnogi drugi koji su gradili vikendice u starom kraju. Kamenom obložena kuća koju je Branimirov otac Ivan podizao dugo godina bila je skromna prizemnica sa dvije sobe, kuhinjom, kupaonicom i wc-om, a prilikom postavljanja prve deke čitava je Branimirova generacija iz Nina sudjelovala na radnim akcijama miješanja betona i postavljanja „ploče“. Iskazujući fascinaciju nogometnom loptom, s rođacima je dječačke dane provodio na potezu od plaže do dvorišta, gradskog trga i igrališta. „Ajmo napucavati“, bile su riječi kojima je Branimir nagovarao svoga dvije godine starijeg bratića Svetka Stulića, najodanijeg rođaka i prijatelja, na igranje nogometa. Svaki komad ravne livade bio je potencijalno igralište, na kojem se pokretni Svetko snalazio najbolje u društvu. Svetko i njegov mlađi brat Marin prezivali su se Stulić, iako se zapravo radilo o istom prezimenu. Kao i u mnogim drugim manjim sredinama događalo da iste obitelji imaju malo različita prezimena. U ovom slučaju zato jer je prije stotinjak godina, dok je Dalmacija bila pod tuđinskom vlašću matičar izostavljao „kvačicu“ na slovu „s“ kod nekih. (…) Prijateklji iz škole: Mio Vesović i Branimir Štulić Photo: Arhiva/ Mio Vesović (…) Prvi dodir s rock glazbom Štulić je imao 1964. kada je čuo Beatlese koji će mu ostati trajna fascinacija u životu, o čemu je pričao u svom prvom intervjuu Poletu januara 1980.: „Beatlesi uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put čuo, a bio sam tada u Jastrebarskom, nijedna mi stvar u životu nije bila jasna i ništa nisam znao. Ni u školi nije bilo nikoga tko bi znao nešto više. Možda shvaćaš kako je to kad na radiju čuješ nešto što uopće ne razumiješ, ali te ponese. Čim sam to čuo, riknuo sam“. U Jastrebarskom je u istu osnovnu školu sa Štulićem išao i Milisav Vesović, kasnije fotograf i autor naslovnice albuma Filigranski pločnici. Fotografija odraslog Džonija s neizbježnim klompama na nogama, milicijskog Fiće i školarke s pletenicama bila je duhoviti hommage vremenu zajedničkog odrastanja kada su Štulić i Vesović išli u osnovnu školu u Jatrebarskom i obojica bili zaljubljeni u predsjednicu razreda Nadu Kraljević, kćerku milicajca. Sredinom šezdesetih godina Štulićeva porodica seli se bliže epicentru Džonijeve kasnije karijere, u Novi Zagreb, u naselje Siget. Kako u tom zagrebačkom prekosavskom naselju, jednom od prvih zagrebačkih socrealističnih, „blokovskih“ zdanja, još nije bilo škole, upisan je u osnovnu školu u obližnjem Trnskom, gdje je u razred s njim išao Veseli Oršolić, još jedan budući zagrebački gitarist. Ispred 'Kavkaza' 1981: Džoni Štulić i Rastko Milošev, tadašnji gitarist Parnog valjka Photo: Goran Pavelić Pipo Ključne godine odrastanja koje provodi u Novom Zagrebu imati će veliki utjecaj na Štulića kojemu će se prigradska tematika i outsiderske priče neprestano javljati u pjesmama. Prvu akustičnu gitaru Štulić dobiva na poklon od tete u novembru 1968., model iz trgovine Muzičke naklade, na kojoj uči svirati i od prijatelja traži da mu na papiru nacrtaju hvatove. Odrastanje uz autoritativnu figuru oca, vojnog lica, mladom je Štuliću pomoglo u razvijanju tinejdžerskog bunta i dalo želju za borbom protiv autoriteta koji će kasnije redovito iskazivati u svome radu. „Ja sam izrastao na duhu borbe u familiji. To je bila jedna vojna porodica u kojoj se steklo sve poslijeratno na jednom mjestu“, tvrdio je godinama poslije u “Ninu”. „Vjerujem da u tim porodicama ima dosta 'ratničkog' duha. Ne mogu govoriti o drugima, ali o sebi znam. Htio sam biti bolji od svog starog. Nisam rodonačelnik toga. Čovjek se formira borbom. Prve ratove vodili smo protiv uvjerenja svojih roditelja, nije važno da li su bila moralna, ideološka ili bilo koja druga. Ja sam sebe napravio, jer je meni sve bilo zabranjeno! Nisam se dao ni kad sam rogove uvlačio. Još ih uvlačim, ali sam uspio napraviti svoje. Međutim, mene mama i tata nisu u ovo (glazbu, op.a.) ugurali kao mnoge, kao što ih i danas guraju“. (…) (…)Šezdesetosmaški studentski nemiri, „ulazak Rusa u Čehoslovačku“, kako će kasnije reći, prodor rock supkulture u monolitnu kulturnu scenu socijalističkog društva, gimnazijska druženja i omladinski tisak poput Poleta, okruživali su ga tijekom odrastanja, kao i strast prema nogometu i košarci. „Rusi“ i JNA postati će mu i ostati najjasniji primjeri totalitarne sile koju nije podnosio i s čijim će se raznim oblicima boriti u svom kasnijem glazbenom radu. Okus i miris ikonografije rocka podsvjesno je imao i veći, ili barem spontaniji upliv na tinejdžera koji je maštao o električnoj gitari. „U to vrijeme sam često dolazio u Zagreb. Imao sam ovdje tetu. Još se sjećam onih prvih čupavaca. Sjećam se ulice pored Opatija kina. Dan danas tamo na nekom zidu piše Kinks, Rolling Stones... To je za mene bio poseban ugođaj. Sve me to privlačilo. Sjećam se jednog dana, pošao sam u kino Opatija na matineju, kad su prošla tri kita u trapericama. To je bilo opće čudo, rulja se okretala za njima. Već tada sam sanjao o bendu, ali otkud mi lova za blanju? A ni ljudi oko mene nisu bili previše zainteresirani za to“, pojašnjavao je Svenu Semenčiću u intervjuu Poletu početkom 1980. fascinaciju novom „kulturom čupavaca“. Ako već nije imao izravan dodir s bjelosvjetskim glazbenicima, na licu mjesta Štulić je mogo doživjeti prve zagrebačke plesnjake na kojima su svirale lokalne zvijezde Crveni koralji i Bijele strijele, s čijim će članom Jankom Mlinarićem –Trulim kasnije često surađivati. Mjesto gdje se često ručalo: Džoni Štulić u restoranu 'Pod gričkim topom' 1982. godine Photo: Arhiva/ Hrvoje Horvat Od 1968. godine Štulić je pohađao 6. gimnaziju smještenu na Katarininom trgu na zagrebačkom Gornjem gradu. Radilo se o školi nešto „labavijih“ kriterija u koju su upisivani i ponavljači iz drugih gimnazija, ali i bogataška djeca iz centra grada. Prednost je imala u praktičnom položaju iznad glavnog zagrebačkog trga; odlazak u školu Štuliću je pružao svakodnevnu priliku za prolazak najužim središtem Zagreba čije će ulice kasnije osvojiti sa Azrom i znati sve glavne gradske punktove. Iako nisu bili pripadnici iste generacije, istovremeno kad i on 6. gimnaziju išlo je mnoštvo kasnijih protagonista kulturne scene Zagreba s kojima će Štulić biti u doticaju; novinar Branimir Baron Brljević, kazališni redatelj Branko Brezovec i teatrologinja Gordana Vnuk. Svi oni, osim Štulića i Brljevića, bili su i članovi dramske grupe 6. gimnazije koja će kasnije pod vodstvom Branka Brezovca prerasti u ambicioznu avangardnu kazališnu družinu Cocolemocco. Štulić je maturirao 1972. s radom “Pariška komuna”. Izbor maturalnog rada i sklonost socijalnim i društvenim temama vjerojatno nisu imale veze s političkim događajima u Hrvatskoj 1971., uz koja ga veže tek neprovjereni podatak da ga je tijekom studentskih nemira na Trgu Republike u Radićevoj ulici istukao milicajac. Maturalni rad mu je ocijenjen kao odličan, iz povijesti je imao četvorku, ali je iz hrvatskosrpskog jezika i književnosti budući cijenjeni rock-poeta dobio samo - dvojku. Ukupna završna ocijena bila mu je vrlo dobar (…). (NASTAVIĆE SE) Hrvoje HORVAT https://www.xxzmagazin.com/jednog-dana-nema-me-da-nikada-ne-dodem
×
×
  • Креирај ново...