Претражи Живе Речи Утехе

'Moj ateizam potiče iz kršćanske kulture' Dežulović je na jednom mjestu sabrao cijelu kolekciju religiozno intoniranih gadosti: od ratova i ratnih huškanja, preko amoralnog slavljenja zločina, liturgijskog ispiranja mozga i biskupske crkvene hipokrizije, kazao je Viktor Ivančić na promociji Dežulovićeve knjige 'Summa atheologiae' PrevNext 'Mislim da je ateizam prirodna stvar, a da je teizam – odnosno kršćanstvo, odnosno bog, nastao kao konstrukt iz ateizma. Zašto netko ne bi mogao biti dobar kršćanin zato što je dobar čovjek? Ne dopuštam kršćanima da neke osnovne, moralne etičke zakone, prepišu kao nematerijalnu vrijednost u vlasništvo kršćanske religije. Moj ateizam potiče iz kršćanske kulture', rekao je Boris Dežulović na predstavljanju svoje knjige 'Summa atheologiae: nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg' u utorak, 10. decembra u tradicionalno prepunom antikvarijatu Ex libris u Rijeci. Uz Dežulovića, na promociji su sudjelovali i fra Drago Bojić, kao autor pogovora ove knjige, Viktor Ivančić, Borisov kolega i 'duhovni brat u poetičkom smislu', a razgovor je moderirao Zoran Grozdanov, teolog i urednik u izdavačkoj kući Ex libris gdje je i objavljena ova, kako kažu, dosad najbrutalnija Dežulovićeva satira. Drago Bojić predstavio je sadržaj knjige koju čine objedinjeni tekstovi nastali u zadnjih 20 godina, ispisani na čak 600 stranica. U prvom dijelu ove knjige su tekstovi koji se tiču vjerovanja i dogmi unutar Katoličke crkve. Bojić je kazao da su to teme o kojima katolička, a i druge vjerske zajednice, ne vole govoriti i ne vole ih propitivati, a u pogovoru eksplicitno navodi da je svaki vjernik treba pročitati. - Smatram da sve iznova moramo propitivati, jer nema ništa strašnije kada se zauzimaju dogmatski stavovi te kada se s tim stavovima u javnosti želi dominirati. Katolička crkva ima apetita da se i na društvenoj razini predstavi, da utiče na svjetonazor i na sve ono što se tiče društva kao zajednice: imamo to na području obrazovanja, kulture, a zalazi se i u privatne živote ljudi. Važan je, stoga, taj dio Borisovih tekstova, važan je za one koji pripadaju Katoličkoj crkvi i koji će čitati tekstove iz vjerničke perspektive, a i za one koji nastupaju s ateističkih stajališta i pozicija, zato što kušnji i napasti dogmatskog mišljenja nitko nije oslobođen. Naša povijest pamti i dogmatske ateizme koji su ostavili iza sebe puno zla. Boris na svoj način, služeći se ironijom, sarkazmom i satirom iz različitih pozicija pokušava to propitivati - kazao je Drago Bojić. Drugi dio tekstova tiču se onoga što se događalo u zadnjih 20 godina unutar Katoličke crkve i ljudi koji pripadaju toj instituciji. Ti su tekstovi, kaže Bojić, uznemirujući, kao i to da mogu stvoriti gorčinu u stomaku onima koji su dio te institucije. Ovu grupu tekstova nazvao je – antologijom beščašća Katoličke crkve u zadnje dvije decenije. Dodao je još, u šali, da bi bilo dobro dati Glasu koncila da feljtonizira ovu knjigu. Treći dio, Bojiću omiljeni, opisivanje je djetinjstva Borisa Dežulovića gdje glavnu ulogu ima baka Kata, njegova 'mentorica u vjeri'. - Ovaj dio je prije svega u literarnom smislu fantastičan. On svoja iskustva s bakom prepričava toplo, s puno osjećaja. Čitajući to shvatio sam da je jedan od mogućih ključeva čitanja tog dijela – iako ne bih želio učitavati bilo šta - da Boris ima jednu plemenitu namjeru: ne odriče se onoga što je bilo prije, dragih ljudi, ne izbjeljuje svoju biografiju, doživljava ih kao kamenčiće u njegovom mozaiku života - dočarao je Bojić. Predgovor knjizi pisao je Claudio Battistelli, svećenik s Papinskog sveučilišta Gregoriana. Dežulović kaže da ih veže 15 godina dugo prijateljstvo kojem je kumovao Predrag Lucić, a iz tih plodonosnih svađa autora i svećenika nastalo je dosta tekstova. Iz jedne njihove polemike nastao je citat koji krasi naslovnicu knjige, a koji kaže: 'Nisam ateistički misionar, i nemam ambiciju širiti svijetom nevjeru. Meni je stalo samo Hrvatima suziti vjeru.' - Battistelli me je onda pitao ‘kako misliš suziti vjeru, na koliko točno?’, a ja sam rekao – na veličinu tuš kabine. Pitao me zašto, rekao sam 'zato da budu goli, čisti sami pred sobom i da nema mjesta za boga' - prepričao je Dežulović. Moderator Grozdanov primjećuje da je bilješku o autoru napisao kardinal Josip Bozanić, što ga čini trećim čovjekom iz katoličke zajednice koji su rekli nešto na temu njegovog ateizma – Bozanić kaže da Dežulovićevo pisanje nije vrijedno nikakve posebne raščlambe. Autor na to odgovara ‘'mislim da je kardinal Bozanić jedini shvatio o čemu je riječ.' Viktor Ivančić smatra da je na ovim prostorima nije objavljena 'prodornija, otrovnija i bolje napisana' kritika Katoličke crkve. Rekao je da prava meta Borisove knjige nije bog, već institucija. - Na jednom mjestu imate sabranu cijelu kolekciju religiozno intoniranih gadosti koje on dokumentira: od ratova i ratnih huškanja, preko amoralnog slavljenja zločina, liturgijskog ispiranja mozga, biskupske crkvene hipokrizije. Sve to Boris secira i rastavlja na proste faktore. Ono što iz ove knjige proizlazi, a to je termin Vjekoslava Perice, to je etnoklerikalizam, ova knjiga, zapravo, može poslužiti kao udžbenik iz anatomije tog etnoklerikalizma. Napadna prisutnost Katoličke crkve kod nas u političkom i javnom životu uopće ne znači da je hrvatsko društvo naplavljeno kršćanskim vrijednostima, nego baš obrnuto. I upravo to ova knjiga pokazuje – što više imamo crkve u društvu, imamo manje kršćanstva. Iz stotinu uglova ‘Summa atheologiae‘ prokazuje crkvu kao stroj za mljevenje vlastitih ideala, a božji komesar u Hrvata je kršćansku vjeru sveo na pitanja nacionalnog identiteta i seksualnog ćudoređa - rekao je Ivančić. Grozdanov je upitao Bojića zbog čega nema unutarnje kritike u katoličkoj crkvi zbog loše institucionalne prakse. Kao najveći problem Bojić vidi autocenzuru. - Veliki je pritisak s vrha, te religijske institucije imaju veliku moć i izložene su cenzuri, ali sve više ima i autocenzure. Uvijek je bilo teško progovoriti kritički, ljudi su i u prethodnim vremenima imali puno rizika, a autocenzura danas donosi počast, privilegije, razne funkcije i službe - objašnjava Bojić. Dežulović je na promociji pročitao esej 'Ima li boga?' koji je Battistelli nazvao 'glasovitom raspravom koja otvara knjigu, a koji je izazvao golemi interes i proizveo polemiku koju u teološkim krugovima nazivaju trećim vatikanskim koncilom.' Za kraj, donosimo spomenuti esej o kojem je Viktor Ivančić rekao: 'Ako je svemogući nemoguć, postavlja se pitanje zašto je potrebno koristiti toliko riječi na njegovu likvidaciju kao što je koristi Dežulović u ovom eseju. On iscrpno elaborira svoj stav.' Ima li Boga? Nema. Izvor: Novosti :: 'Moj ateizam potiče iz kršćanske kulture' WWW.PORTALNOVOSTI.COM

Boris Trivan, glavni i odgovorni urednik sajta NOIZZ, iznenada je preminuo danas u 39. godini u Berlinu, na NOIZZ konferenciji na kojoj je bio jedan od glavnih govornika. Boris je bio prvi čovek NOIZZ-a od osnivanja portala u Srbiji 2016. godine i svojom ogromnom energijom, posvećenošću i strašću ostavio je neizbrisiv trag. Boris Trivan je rođen u Zrenjaninu 1979. godine. Studirao je Filozofski fakultet u Beogradu. Pored arheologije kojom se bavio više od decenije, velika ljubav su mu bili mediji i posebno društvene mreže. Bio je pionir komunikacija i marketinga na društvenim mrežama u Srbiji, gde je svojim jedinstvenim duhom i stilom za kratko vreme stekao veliki uticaj. Napisao je više stotina kolumni i tekstova za brojne domaće medije. Bio je jedan od pokretača i predavača na Institutu za digitalne komunikacije u Beogradu. Boris je svojim velikim talentom, profesionalizmom, svestranošću i strašću vodio portal NOIZZ, koji je zahvaljujući njegovoj kreativnosti ubrzo nakon pokretanja ušao u sam vrh po posećenosti u Srbiji. Ono što je Boris uređivao svih ovih godina bilo je posebno popularno kod mladih i urbanih čitalaca. Bio je hrabar i beskompromisan, originalan i jedinstven. Dobrota, duh i osmeh su ono po čemu će kolege iz redakcije NOIZZ i kompanije Ringier Axel Springer večno pamtiti Borisa Trivana. Njegove kolege i prijatelji saosećaju sa porodicom u ovim najtežim trenucima i izražavaju najdublje saučešće. https://www.blic.rs/vesti/drustvo/preminuo-boris-trivan-glavni-i-odgovorni-urednik-portala-noizz/l5f4b4c?fbclid=IwAR0pkUEkxFCg7nALxjhqu1T0AdyHrhRx-LAekOL3nMyeekzl4GTV0tTFzUY

Tko je Hrvatima sad kriv? Đavo će znati. Nema više Srba u vojsci, nema ih u policiji, nema ih više ni u Kninu ni u Splitu, ni u školama ni u bolnicama, ni u liftovima ni na grobljima, nema više Srba ni u Vladi ni u Saboru: eno ih od stotinu i pedeset zastupnika u hrvatskom parlamentu točno – troje Hrvatskim građanima hrvatske nacionalnosti s okupiranih područja Republike Hrvatske – otprilike tim riječima, da sam ja predsjednik Republike, započeo bih proglas Hrvaticama i Hrvatima koji ovih dana iz slobodne, samostalne i suverene Hrvatske bježe jednako panično i bezglavo kao prije dvadeset tri godine njihovi sugrađani srpske nacionalnosti. Možda tek malo masovnije. ‘Hrvatskim građanima hrvatske nacionalnosti s područja Republike Hrvatske’, dramatičnim glasom čitao bi moj proglas spiker na državnoj televiziji, ‘pozivam pripadnike zavičajnih Facebook-grupa, koji su svojevoljno ili prisilno mobilizirani u iseljeništvo, da predaju putovnice hrvatskim vlastima uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema važećim hrvatskim zakonima. Pozivam inicijatore odlaska da shvate uzaludnost svoga pothvata i njegovu štetnost za hrvatsku zajednicu u Hrvatskoj, da se predaju hrvatskim vlastima i prihvate oprost ili pravično suđenje za svoje prijestupe. Pozivam hrvatske građane hrvatske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u odlasku i iseljeništvu, da ostanu kod svojih kuća, bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava i omogućiti parlamentarni i predsjednički izbori prema hrvatskom Ustavu i Ustavnom zakonu uz prisutnost međunarodnih promatrača.’ Takav bi, eto, moj proglas, da sam predsjednik Republike Hrvatske, spikeri na državnom radiju i televiziji čitali svakih sat vremena, takve bi letke bacali avioni i helikopteri iznad Slavonije, Banovine, Dalmacije i ostalih okupiranih područja – tek malo prerađen tekst proglasa kakvim se, prepoznali ste ga, predsjednik Franjo Tuđman onoga kolovoza 1995. obraćao ‘hrvatskim građanima srpske nacionalnosti s okupiranih područja Knina, Gračaca, Lapca, Korenice, Slunja, Gline, Dvora i Petrinje’, pozivajući ‘pripadnike srpskih paravojnih postrojbi’ i ‘inicijatore pobune’ da se ‘predaju hrvatskim vlastima i prihvate oprost’, a Srbe ‘koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni’ da ‘ostanu kod svojih kuća, i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava i omogućiti izbori za lokalnu samoupravu’. Prije nego što su sjeli na traktore i ostavili svoje stare kuće, da po njima bijelim Jupolom šaramo veliko, kvrgavo ‘Zauzeto, Hrvat!’. Prije par dana Jutarnji list je objavio katastrofičnu demografsku procjenu po kojoj je stanovništvo Hrvatske palo na svega četiri milijuna – najmanje u posljednjih šezdeset pet godina, još od popisa 1953.! Tristotinjak tisuća je to manje nego na popisu stanovništva 2011., ili gotovo osam stotina hiljada ljudi manje nego na posljednjem predratnom popisu iz 1991., po kojemu je u Hrvatskoj tada živjelo 4.784.265 ljudi. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, još pred prošlo ljeto Hrvatska je imala samo 4.125.700 stanovnika, pa kad se od toga broja oduzmu oni koji su otišli, ali nisu odjavili prebivalište u Hrvatskoj, te realan broj gastarbajtera iz masovnog egzodusa – a prema podacima njemačkog statističkog zavoda, samo u Njemačku, samo prošle godine, otišlo ih je gotovo šezdeset tisuća! – dolazi se do salda od četiri milijuna, uz veliku vjerojatnost da je ukupno stanovništvo palo čak i ispod te brojke, ili barem da će pasti svaki čas. Onda, istog dana – čitali ste o tome u svim novinama – razočaran u antipoduzetničku klimu, korumpirano pravosuđe, čudovišni porezni sustav i nedostatak državne potpore, Hrvatsku je napustio i ukupno 784.266. građanin od 1991. do danas, i stanovništvo Republike Hrvatske konačno je, definitivno i službeno palo ispod četiri milijuna. Na graničnom prijelazu upriličena je mala, sjetna svečanost, hrvatske vlasti pozvale su ga tom prilikom da ‘shvati uzaludnost svoga pothvata’, uljudno ga zamolivši da se ‘preda i prihvati oprost ili pravično suđenje za svoje prijestupe’, ali gospodin – povijest hrvatskog odumiranja zapamtit će mu ime, Zdravko Mamić se zove – rezignirano je otklonio ponudu hrvatskih vlasti. Egzodus Hrvata iz slobodne, samostalne i suverene Republike Hrvatske tako je i matematički, u brojkama, dosegao razmjere srpskog egzodusa nakon 1991. godine. Na posljednjem popisu stanovništva Hrvatske Srba je bilo oko četiri stotine hiljada manje nego prije rata, a po prilici isto toliko – još malo pa četiri stotine hiljada – nedostaje danas i Hrvata: samo od tog posljednjeg popisa 2011., iz Republike Hrvatske ih je pobjeglo skoro tristo tisuća, isto dakle koliko i Srba nakon Oluje! Ima li razlike? Ima, nekoliko sitnih: desetine, stotine hiljada Hrvata svoje domove umjesto na traktorima napušta u autobusima, i u dugačkim kolonama umjesto na istok idu prema zapadu. Nadalje, za razliku od izbjeglih hrvatskih Srba, među kojima se poneki i vratio, makar da umre na djedovini, izbjegli hrvatski Hrvati odlaze da se ne vrate. I da: hrvatske stanove i kuće nitko ne pljačka, ne minira i ne pali. Barem ne još. Ako pak sitničavi sociolozi sutra baš budu inzistirali, ima još jedna, mada gotovo zanemariva razlika: hrvatski Srbi izbjegli su iz Hrvatske nakon što su se naoružali, pobunili i dobrih četiri-pet godina držali okupiranu cijelu jednu četvrtinu Hrvatske, nakon što su izbačeni iz njenog Ustava i svojih stanova, i nakon što je uz podršku moćnih Sjedinjenih Država na njih navalilo stotinu trideset tisuća vojnika sa osamsto topova i tristo pedeset tenkova. Hrvatski Hrvati, s druge strane, dvadeset tri godine kasnije masovno u panici bježe iz Hrvatske koja je njihova privatna nacionalna država, u kojoj imaju svu vlast i prava, i u kojoj sami biraju tko će, što će i kako će – države koja je, najzad, i očišćena od Srba da bi njima bilo bolje, slobodnije, samostalnije i suverenije. Države u kojoj već dvadeset tri godine praktički nema Srba, i u kojoj se preostali primjerci mogu prebrojiti na brojaču jednog ulaza na maksimirskom stadionu. Tko je Hrvatima sad kriv? Đavo će znati. Nema više Srba u vojsci, nema ih u policiji, nema više Srba u Partiji, nema ih u Centralnom komitetu, nema ih više ni u Kninu ni u Splitu, nema Srba ni u županijama ni u općinama, ni u školama ni u bolnicama, ni u liftovima ni na grobljima, nema više Srba ni u Vladi ni u Saboru: eno ih od stotinu i pedeset zastupnika u hrvatskom parlamentu točno – troje. Bit će, međutim, da je i to troje još uvijek troje Srba previše, bit će da su oni krivi za biblijski egzodus Hrvata – nema tko drugi biti – jer upravo ovih dana, kao posljednja valjda očajnička mjera za demografski spas hrvatskoga naroda i jedine im i vječne Domovine, grozničavo su sakupljani potpisi za referendum o ukidanju zajamčene kvote srpskih zastupnika u Saboru. Jedva su organizatori sakupili potrebnih četiri stotine hiljada potpisa. Ustravljeni Hrvati potpisivali su kroz prozore njemačkih autobusa i u redovima za checking na linijama niskobudžetnih irskih avionskih kompanija. Dok dođe do referenduma, neće imati tko glasati: aktivno pismeni Hrvati dotad će već otići, a oni što ostanu neće znati pročitati listić. Pa kad je tako, kad je takva bežanija pred to troje Srba, što bi tek bilo – samo naglas razmišljam – da su u Hrvatskoj ostali svi? Da su, eto, ‘građani srpske nacionalnosti s okupiranih područja Knina, Gračaca, Lapca, Korenice, Slunja, Gline, Dvora i Petrinje’ poslušali Franju Tuđmana i ‘ostali kod svojih kuća’, pa da su im se ‘dala sva građanska prava i omogućili izbori za lokalnu samoupravu’? Da ih je sada po pustoj Lici i Kordunu, Slavoniji i Dalmaciji još četiri stotine hiljada zajedno sa svojim potomcima, dosad već dobro punoljetnom sljedećom generacijom glasača? Pa prije nego što i posljednji od nas bijelim Jupolom na fasadu stare kuće ne ispiše veliko, kvrgavo ‘Slobodno, Hrvat!’, da barem znamo tko nam je kriv. https://www.portalnovosti.com/slobodno-hrvat