Претражи Живе Речи Утехе

Ovih dana, kada su novine prepune vesti o prebijenim, silovanim i ubijenim ženama, rasprava o zakonu protiv fizičkog kažnjavanja dece dobija epohalne razmere… Mnogo je opasnije kupovanje ljubavi neprestanim poklonima, nego bilo koja strogoća. Kad bi roditelji imali petlju danas da nauče svoju decu da postoji „nema“ i „ne može“, stvari bi danas u ovom društvu izgledale mnogo bolje. Kada bi se u osnovne škole uveo predmet koji se zove „Život nije šoping“, stvari bi možda izgledale drugačije. Kada bi ovo društvo smoglo snage da objasni deci da nije najveća vrednost novac, i da momci sa dvadeset i kusur godina ne treba da izigravaju pijane milijardere, i da devojke ne treba da hrle u zagrljaj generaciji svojih očeva jer su bogati i nose skupe satove na rukama, i kada bi mediji to stavili kao projekat od prvorazrednog značaja, ova rasprava bi imala smisla, i zakon bi onda možda trebalo doneti, iako bi bio suvišan.

"NE MOGU ZAMISLITI DVIJE, TRI ILI VIŠE GENERACIJA U SLJEDEĆEM PERIODU KOJE BI MOGLE PROŽIVJETI TAKAV SKOK U ŽIVOTNOM STANDARDU, ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI I OBRAZOVANJU KAO GENERACIJE KOJE SU ROĐENE U KRALJEVINI I ŽIVJELE U SOCIJALISTIČKOJ JUGOSLAVIJI. ZAISTA NE ZNAM ŠTO BI TO SADA MORALO BITI – MOŽDA DA POČNU ŽIVJETI NA MJESECU PA DA TO BUDE EKVIVALENT NEČEMU ŠTO JE BILO TOLIKO RADIKALNO. UZMIMO, NA PRIMJER, OSOBU ROĐENU 1928. GODINE. ONA ŽIVI U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI, JEDNOJ OD NAJSIROMAŠNIJIH EVROPSKIH ZEMALJA, JEDVA ILI NIKAKO NE MOŽE ŠKOLOVATI SVOJU DJECU, NE MOŽE ZAMISLITI POSAO SA PLAĆENIM GODIŠNJIM ODMOROM, STAN DOBIVEN OD FIRME, ODLAZAK NA LJETOVANJE I DA NE NABRAJAM DALJE" U godini kada se navršava sto godina od nastanka Jugoslvije, sigurno je samo jedno – a to je da će ova država i posthumno nastaviti sa proizvodnjom kontraverzi. I tu nije kraj paradoksa vezanih za nju. "Jugoslavija je stvarana bez znanja i privole narodnih masa; nju su priželjkivale i očekivale političke i kulturne elite", kaže za "Vreme" Hrvoje Klasić, istoričar i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. "A danas, kada je više nema, o Jugoslaviji puno više razmišljaju i govore narodne mase, dok političke elite ne žele ni da čuju o njoj." "VREME": Što se promijenilo u međuvremenu? HRVOJE KLASIĆ: Najveći dio političkih elita – što posebno mogu reći za Hrvatsku – legitimira se na raspadu Jugoslavije. To je ono ključno mjesto kada jedna "neprijateljska tvorevina" propada, a nastaje ona koju smo stoljećima priželjkivali. Ovdje, inače, postoji zanimljiv fenomen: nakon tih dvadeset i više godina, Jugoslaviju u Hrvatskoj puno više spominju desničari, posebno ekstremni, nego ljevičari svih orijentacija: iako ni jedna lijeva grupacija ne zaziva bivšu državu, desnica svoje kampanje bazira upravo na borbi protiv Jugoslavije i komunizma. Kakav je u tom kontekstu odnos prema Jugoslaviji u zemljama nasljednicama? Način na koji se Jugoslavija raspala uveliko uvjetuje i odnos pojedinih bivših republika prema njoj. Što je izlazak iz zajedničke države manje bio agresivan i traumatičan, taj odnos je blaži i obrnuto. U Sloveniji, Makedoniji i Crnoj Gori sigurno se na Jugoslaviju gleda povoljnije nego u Hrvatskoj, dijelovima Bosne i Hercegovine i dijelovima Srbije. Inače, nama se devedesetih dogodila jedna inverzija u razmišljanju i analizi. Tada smo, umjesto da proučavamo dvadeseto stoljeće kako bismo shvatili što nam se i zbog čega dogodilo, retroaktivno počeli procjenjivati i ocjenjivati prošli vijek: zbog načina na koji se Jugoslavija raspala i Hrvatska iz nje izišla – sada se ovdje uzima da ona nikada nije ni bila dobra. Sve se zapravo gledalo kroz 1991. Da li nastanak Jugoslavije 1918. imao alternativu? Alternativa uvijek postoji. Nisu ni hrvatski, srpski ili makedonski narodi nestali zato što vijekovima nisu imali svoje države. Međutim, pravo pitanje je da li je između nekoliko mogućnosti izabrana najbolja. U tom kontekstu, smatram da korijen nestabilnosti Jugoslavije leži upravo u njenom nastanku, odnosno – čak i prije njega. Želim reći sljedeće. Hrvatske političke elite su uoči i za vrijeme Prvog svjetskog rata zaista bile na visini zadatka: većina hrvatskih političara tada je razumjela da postoji mogućnost da izgube najveći dio teritorije Hrvatske ili da ona ostane u nekoj državi gdje će Hrvati biti u neravnopravnom položaju, ali i da postoji mogućnost ujedinjenja sa braćom Južnim Slavenima. U ovom posljednjem slučaju, pod A – ne gubi se teritorij koji je Londonskim ugovorom obećan Italiji i pod B – da hrvatski narod napokon bude u zajednici u kojoj neće predstavljati građane drugog reda. I dio srpskih političara – posebno onih lijevo orijentiranih – smatrao je da bi tako trebalo biti. No, onaj drugi dio političke elite predvođene Nikolom Pašićem nije imala baš takav plan za Jugoslaviju. Naime, iz njihove pozicije, Hrvatska je 1918. bila u okviru države koja gubi rat, a Srbija na pobjedničkoj strani sa ogromnim ratnim žrtvama. I naravno da onda ti srpski političari –svjesni da rade uslugu Hrvatskoj – u novoj državnoj zajednici gledaju kako "da naplate" sve ono što je Srbija morala podnijeti za vrijeme rata. Ti različiti pristupi će trajati čitavo vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije, a srpsko-hrvatski odnosi opterećivaće i Jugoslaviju sve do 1991. uz, naravno, čitav niz drugih, manjih problema. Jugoslavenski komunisti su poslije Prvog svjetskog rata za Jugoslaviju govorili da predstavlja "versajsku tvorevinu". Međutim, upravo će je oni obnoviti u Drugom svjetskom ratu... Srpski, hrvatski i komunisti drugih naroda gledali su na zajedničku državu kroz prizmu kapitalističkih odnosa unutar nje, odnosno buržoazije kojoj nije bitna ravnopravnost naroda nego njihova eksploatacija. Zbog toga, kada su govorili o "versajskoj tvorevini", komunisti nisu smatrali da su jugoslavenski narodi umjetno udruženi i da nemaju nikakvih uzajamnih veza. Naprotiv – kritika je išla prema ponašanju političkih elita; članovi Komunističke partije Jugoslavije i te kako su bili svjesni svog nacionalnog porijekla i jugoslavenskog okvira svog djelovanja. Moram ovdje dodati i da Jugoslavija zaista nije bila nikakva "versajska tvorevina." To bi značilo da nisu postojale nikakve ideje, dogovori i pregovori prije Versajske konferencije, a mi znamo dobro da je jugoslavenska ideja u kulturnom, političkom i svakom drugom pogledu postojala desetljećima prije stvaranja Jugoslavije. U tom kontekstu su hrvatski, srpski i slovenski književnici, kulturni radnici, pa i neki političari, surađivali i osnivali institucije sa jugoslavenskim predznakom – istina, ponajviše u Hrvatskoj, ali i to nešto govori. Jugoslavija, dakle, nije izmišljena za stolom kao konstrukt svjetskih političara... Ona je dobila svoje priznanje na konferenciji u Versaju, ali bi i bez toga postojala. Pitanje je samo što bi se dešavalo dalje da je nisu priznali oni koji su tada vladali svijetom. Svjedoci smo minorizacije antifašizma u Srbiji i Hrvatskoj. Da li je uzrok tome i njegov jugoslavenski karakter? U Hrvatskoj se govori da su se hrvatski komunisti i partizani borili za Jugoslaviju, što stoji kao činjenica. Također – mada to niko relevantan neće reći, ali se može iščitati između redova – i da su ustaše bili ti koji su se borili za Hrvatsku, a oni predstavljaju apsolutno antijugoslavenski pokret. Na to je došao još i obračun 1945. pobjednika sa poraženim i stvorio jedan izrazito negativan odnos prema Jugoslaviji. Ovdje je posebno važnu ulogu odigrala politička emigracija i njihovi potomci koji dolaze u Hrvatsku devedesetih donoseći sa sobom potpuno drugačiji narativ o Drugom svjetskom ratu i Jugoslaviji. Sa druge strane, Draža Mihailović se borio za kralja i za Jugoslaviju, bio je i ministar u izbjegličkoj vladi... Iako je ispred sebe imao mapu Velike Srbije, njegovi četnici su bili jugoslavenski, odnosno, nisu bili ekskluzivno antijugoslavenski pokret. Da li je, dakle, u Srbiji odnos prema antifašizmu uvjetovan antijugoslavenstvom? Nije. Mislim da je taj negativan odnos i u Srbiji i Hrvatskoj uvjetovan postojanjem suparničke strane partizanskom antifašističkom jugoslavenskom pokretu. U Hrvatskoj su to ustaše, a u Srbiji četnici. A koliko je Jugoslavija imala modernistički i emancipatorski karakter za svoje narode? Ne mogu zamisliti dvije, tri ili više generacija u sljedećem periodu koje bi mogle proživjeti takav skok u životnom standardu, zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju kao generacije koje su rođene u Kraljevini i živjele u socijalističkoj Jugoslaviji. Zaista ne znam što bi to sada moralo biti – možda da počnu živjeti na Mjesecu pa da to bude ekvivalent nečemu što je bilo toliko radikalno. Uzmimo, na primjer, osobu rođenu 1928. Ona živi u Kraljevini Jugoslaviji, jednoj od najsiromašnijih evropskih zemalja, jedva ili nikako ne može školovati svoju djecu, ne može zamisliti posao sa plaćenim godišnjim odmorom, stan dobiven od firme, odlazak na ljetovanje i da ne nabrajam dalje. A na sve ovo još dođe Drugi svjetski rat i ta tako siromašna Jugoslavija je 1945. spala na trideset posto predratne industrijske proizvodnje. Skočimo sada u1968. Ta osoba rođena 1928. o kojoj pričamo tada ima četrdeset godina i svega se dobro sjeća. Ona sada živi u državi u kojoj može kupiti auto, dobiti stan sa centralnim grijanjem, djecu besplatno školovati do doktorata, liječi se u odličnim bolnicama, ima plaćen godišnji odmor i iz godine u godinu se živi sve bolje. Nema spora da je u ovom aspektu za većinu, milijune ljudi, taj emancipatorski i modernizatorski efekt Jugoslavije apsolutno prisutan. Ne smijemo tu zaboraviti ni ideologiju – ona je sve to stvarala, ali je imala i svoje kontraefekte. Ipak, milijune ljudi je iz apsolutnog siromaštva, iz života u devetnaestom dovela u dvadeseto stoljeće. Da li se onda Jugoslavija morala raspasti? Mislim da jeste. Radeći na dokumentima, čudi me i da je toliko izdržala. Razlike među republikama nisu se smanjivale – što je trebalo biti poanta socijalističkog razvoja – već rasle, tako da osamdesetih godina imamo situaciju da se Slovenija po standardu života ubraja u srednjerazvijene evropske države, a da je Kosovo na razini nekih azijskih zemalja. To nije moglo tako funkcionirati... Dakle, niz ekonomskih i skupa s njima povezanih političkih razloga, davali su do znanja da u Jugoslaviji mnogi nisu bili zadovoljni. Prije svega – političke elite. O tome se ne zna mnogo i samo mi povjesničari iz dokumenata vidimo razmjere svađa između hrvatskog i srpskog rukovodstva, ali i drugih. Ti političari su na sjednicama bili jedni drugima konkurencija – nikakvog bratstva i jedinstva o kome su javno govorili tu nije bilo. A nakon Titove smrti, sve se još dramatično pogoršalo. Jer, dok je on bio živ kao arbitar, stvari su nekako i funkcionirale: on bi posmjenjivao cijelo hrvatsko ili cijelo srpsko rukovodstvo i slično. Mislim da je u drugoj Jugoslaviji – koliko god cijenio i isticao zasluge Josipa Broza Tita – on s vremenom postao najveća kočnica njenog daljnjeg razvoja. Društvo se razvijalo i moderniziralo, dolazili su mladi školovani ljudi i kada bih morao procijeniti, smatram da je kraj šezdesetih i početak sedamdesetih godina smjenom rukovodstava Marka Nikezića i Latinke Perović u Srbiji, Mike Tripala i Savke Dapćević-Kučar u Hrvatskoj, Staneta Kavčića u Sloveniji, Krste Crvenkovskog u Makedoniji – dakle, jedne mlađe, školovane ekipe – označio početak kraja Jugoslavije. Naime, Tito je iz svih tih sukoba izlazio kao pobjednik i uvijek je vraćao ljude s kojima mu je bilo lakše – valjda ih je bolje razumio, a i oni njega. Naravno, bilo je i jako puno manipulacija: svaka republika je imala računicu da je baš ona najugroženija i najviše daje a najmanje prima od federacije i tako dalje. Sama činjenica da je to i te kako postojalo, govori da nešto dubinski nije valjalo: nakon što je prošao polet poslije Drugog svjetskog rata i kada je došlo vrijeme za građenje jednog drugačijeg društva i ekonomije, jugoslavenske republike i narodi počeli su doživljavati jedni druge kao konkurenciju umjesto kao podršku. Ako vas dobro razumijem – Jugoslavija je žrtva svojih elita? Jugoslavija je žrtva nesposobnosti svojih političkih elita. Pitanje je samo zbog čega su bile nesposobne... Ljubomir Madžar piše da su stalno hvaljene jugoslavenske reforme, ali da čim se stalno nešto reformira, pokazuje činjenicu da to nije dobro; zaista, ako imate potrebu za privrednom, društvenom i političkom reformom svakih nekoliko godina, to svakako pokazuje da nemate pravo, trajno rješenje. Primjer je i samoupravljanje. Stipe Šuvar se pitao kada je bila riječ o studentima iz 1968. kako će mladi razumjeti samoupravljanje kada oni koji bi ga trebali provoditi ne razumiju. I Branko Horvat je govorio da privredna reforma nije uspjela 1965. zbog neznanja njenih nosilaca... Jugoslavija se razvijala, okruženje se razvijalo, ali ne i njene političke elite. Kada pogledate sedamdesete i osamdesete godine, vidite da su i dalje na ključnim funkcijama bili učesnici partizanskog pokreta. Oni svoj kredibilitet nisu gradili po fakultetima ili stipendijama za doktorate u inostranstvu, nego na Sutjesci i Neretvi. Nimalo ne umanjujući njihovu muku i borbu, ti ljudi – uglavnom obrtnici po zanimanju – više nisu mogli voditi državu i republike, pogotovo što se svijet mijenjao iz godine u godinu. Također, u kontekstu raspada Jugoslavije, nikada ne smijemo zaboraviti nacionalizme – hrvatski, srpski, albanski i druge. Oni nikada nisu nestali, samo su više ili manje držani pod kontrolom. Gledao sam istraživanje profesora Nikole Rota iz 1966. među srpskom omladinom o osobinama koje pripisuju pripadnicima drugih jugoslavenskih naroda. Rezultati su pokazani Titu i ostalim najvišim rukovodiocima – svi su ostali zaprepašteni. Posebno je bilo poražavajuće kada je riječ o Hrvatima, odnosno, o njihovoj čestoj identifikaciji, uz ostale negativne stavove, sa ustašama; drugi narodi prošli su bitno povoljnije. Tito je na tom dokumentu ispisao bezbroj uskličnika – kao da sam sebe pita šta je ovo. Ne govorim ovo da bih rekao kako je među Srbima bilo takvo raspoloženje a među Hrvatima nije, nego da je nacionalizam – posebno u manjim sredinama – i dalje postojao. A kada se poigralo sa tim sentimentima u smislu "nama je lošije zbog njih" – na primjer 1971. da sve devize od hrvatskog turizma odlaze u Beograd ili krajem osamdesetih da će Srbi opet biti poklani kao 1941. – taj nacionalizam je eksplodirao. Zbog toga nisam pristaša tvrdnji da su rat i raspad došli izvana. Tako stižemo i do samog kraja Jugoslavije 1991... Da li je krvavi raspad bio nužan? Sjećam se kada sam bio u Sjevernoj Irskoj u jednom malom selu i gledao utakmicu u pabu. Prišla su mi dva mještanima i u razgovoru mi rekla da sve do devedesetih nisu znali da uopće postoje Hrvatska, Srbija, Slovenija i druge zemlje, nego da su sve gledali kao Jugoslaviju. To je prvo, a drugo – da su ostali u šoku vidjevši da je država koju su gledali sa ogromnim poštovanjem završila u krvavom ratu, a ne Sovjetski Savez ili Čehoslovačka zbog rigidnog komunizma u njima. Rat se nije morao i nije smio desiti. Ali, ono što znam iz dokumenata jeste da u Jugoslaviji od kraja šezdesetih godina nitko nije bio potpuno zadovoljan. Ne govorim o običnim ljudima – govorim o političkim elitama. One su bile konkurencija jedne drugima kada je trebalo tražiti strane kredite, obraniti investicije, traže prevlast nad drugima, smatraju se ugroženima... U tom kontekstu, kohezivni element je presušio; on je bio jak nakon rata i kad god je postojala opasnost od vanjskog neprijatelja, ali se iscrpilo. Bratstvo i jedinstvo se pokazalo više kao mantra nego nešto što je u praksi funkcioniralo. Opet kažem – to sve ne znači da milijuni ljudi nisu živjeli u bratstvu i jedinstvu. No, kao što nam pokazuje i sadašnjost – ne odlučuju mase, odlučuju političke elite koje raznim manipulacijama mogu vrlo brzo istu tu masu okrenuti u ovu ili onu stranu. Tako se i dogodilo. Da li se Jugoslavija na kraju pokazala kao neuspješan eksperiment? U ljeto 1968. u Jugoslaviju dolazi dekan kardinalskog zbora iz Vatikana, Ežen Tiseran; on je antifašist, veliki zagovornik ekumenizma i Jugoslaviju smatra posebno važnom ne samo zato što je znatno liberalnija od drugih zemalja istočne Evrope, već i zato što u njoj živi podjednak broj pravoslavaca i katolika. Uglavnom, Tiseran inzistira da ode u Đakovo, mjesto gdje je živio i radio Josip Juraj Štrosmajer. Gledao sam dokumente gdje je zabilježeno kako je rekao: "Kakvog ste velikog čovjeka imali i kakvu vam je ideju jugoslavenstva smislio, a vi ste" – obraća se svećenicima – "podržavali neke separatističke i fašističke ideje Ante Pavelića." Možemo, dakle, govoriti o jugoslavenskoj ideji i njenoj provedbi. Mislim da jugoslavenska ideja nije bila zabluda, u mnogim stvarima se pokazala i te kako korisna i od nje su svi imali korist. Nikada u svojoj prošlosti, a neće ni u budućnosti, ne samo Makedonci ili Crnogorci, nego i Srbi, Hrvati i Slovenci, ni približno igrati takvu ulogu na međunarodnoj pozornici kakvu su igrali dok su bili dio Jugoslavije. Sigurno je da su uvijek postojali dijelovi političkih elita koje su vidjele potencijal jugoslavenske ideje, ali i oni koji to nisu prepoznavali na taj način. Jugoslavija je jednima bila cilj, drugima sredstvo tako da su se stalno lomile vizije što se od nje želi – da li je ona samo okvir u kom bi se pojedine nacije razvijale ili sredstvo da se nadvlada nad nekim ili nešto treće... Način na koji je Jugoslavija završila u krvavom ratu pokazuje da je bila neuspješan eksperiment i nije uspjela u provedbi. Dokle su zemlje nasljednice Jugoslavije samostalno stigle? Nisu dogurale daleko. Ako izuzmemo Sloveniju koja je po životnom standardu, ljudskim pravima i pravnoj državi daleko odmakla, ostale su po ovim pitanjima napravile korak unazad. To nije nikakva jugonostalgija, nego u prilog tome govore sve političke i ekonomske statistike. Treba otići van Beograda, Zagreba i Sarajeva i vidjeti kako sada izgledaju gradovi, nekadašnji industrijski giganti poput Siska, Zenice, Vranja.... U tim mjestima posebno vidite te korake unazad, a pogotovo ako se usporedimo sa Češkom, Poljskom, Slovačkom... Filip ŠVARM, VREME

https://portalanalitika.me/clanak/342444/amfilohije-crkva-je-bozija-a-ne-crkva-bilo-koje-drzave-ili-nacije?fbclid=IwAR1JJLEwv0mDdWFaDV1E5pZiTFUDaoRF9TtS2T9IC1oApwG1MmbURxcTtsY Poglavar SPC u Crnoj Gori poručio da je Đukanovićeva inicijativa neprihvatljiva Amfilohije: Crkva je Božija, a ne crkva bilo koje države ili nacije Besmisleno je govoriti „o formiranju pravoslavne crkve u Crnoj Gori“. O tome mogu govoriti samo nekršteni i ljudi za koje je crkva isto što i partija ili nevladina organizacija, poručio je u razgovoru za Pobjedu poglavar Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, mitropolit Amfilohije, komentarišući ideju predsjednika naše zemlje Mila Đukanovića da je put za rješavanje takozvanog crkvenog pitanja kod nasobjedinjavanje pravoslavnih vjernika u jednu crkvu. Objavljeno: 12. 08. 2019 - 06:52Promjenite veličinu teksta:AAA Autor: Kaćuša Krsmanović Izvor: Pobjeda Oni koji znaju šta je crkva, ističe naš sagovornik, znaju da pravoslavna Hristova crkva postoji na prostorima današnje Crne Gore još od 4. vijeka. AUTOKEFALNA - Sa tog razloga živog crkvenog kontinuiteta, naš vikarni episkop Metodije (Durmitorac) nosi titulu dioklijskog episkopa. Kao takva, ona je postojala kao jedinstvena crkva Istoka i Zapada sve do 11. vijeka. Poslije 1054. Godine na našim prostorima postoje dvije latinske, zapadne biskupije (Kotorska i Barska), a već od 9. vijeka ogromna većina vjernika drevne Duklje-Zete i Raške opredjelila se za kirilometodijevsku tradiciju Istoka i crkvenoslovenski jezik, to jest za crkvu novoga Rima - Carigrada i Jerusalima. To klimento-naumovsko opredjeljenje nastavio je, rukopoloženjem od carigradskog patrijarha, prvi arhiepiskop srpski Sveti Sava (1219. godine), koji je prije 800 godina, poslije osnivanja samostalne (autokefalne) Žičke arhiepiskopije, osnovao i Zetsku episkopiju na Miholjskoj prevlaci (današnju pravoslavnu Mitropoliju crnogorsko-primorsku), kao I episkopije Humsku (današnju Zahumsko-hercegovačku), Budimljansku (današnju Budimljansko-nikšićku) i Dabarsku (današnju Mileševsku i Dabrobosansku). To su pravoslavne episkopije (mitropolije=crkve) koje ovdje do danas postoje kroz vijekove, organski vezane za Žičku-Pećku patrijaršiju, bez obzira na sve mijene naziva i promjene – ističe mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske SPC. Prema njegovim riječima, „Mitropolija (=crkva) zetska je od ukidanja Pećke patrijaršije (1766. godine), kao čuvarka njene autokefalnosti (zajedno sa Karlovačkom mitropolijom) postojala samostalno“. - Zajedno sa ostalim pomjesnim crkvama, djelovima nekadašnje Pećke patrijaršije, ona je bila prva među njima koja je obnovila jedinstvenu Pećku patrijaršiju (1918-1922. godine). Njen poseban značaj je bio u tome što je ona blagodareći crnogorskim mitropolitima i gospodarima Petrovićima stvorila nezavisnu Crnu Goru. Blagodareći toj njenoj ulozi u stvaranju nezavisne Crne Gore ona je (za vrijeme knjaza Nikole) nazivana I autokefalna, iako nije ni od koga tražila ni dobila autokefalnost – naglasio je poglavar SPC u Crnoj Gori. PORUKA Tražiti osnivanje „crkve pravoslavne“, kako je kazao, „mogu samo ljudi koji ne znaju šta je crkva“. - Kad bi znali i kad bi išli u crkvu, oni bi znali da se u njoj ne ispovijeda u simvolu vjere ni Ruska, ni Grčka, ni Srpska, već se ispovijeda „Jedna, Sveta, Saborna (Katoličanska) i Apostolska Crkva“ Hristova. Samo oni koji osnivaju lažne, a time nepravoslavne, nehrišćanske i necrkvene zajednice, poput nekih nevladinih organizacija, mogu reći (kao Miraš Dedeić) da „pravoslavna crkva čije biće nije nacionalno ne postoji u vaseljeni“. Ne smije se izgubiti iz vida da su Jevreji poistovjećujući svoje nacionalno biće sa starozavjetnom crkvom, upravo zato što je Hristos pozivao sve ljude i narode u svoju crkvu, razapeli i ubili Hrista. Nazivi pak pravoslavnih pomjesnih crkava po nacionalnom i državnom prefiksu predstavljaju spoljašnje, geografske i po većini vjernika nazive uslovljene istorijskim i spoljašnjim promjenama, a nikako prirodom, smislom i bićem same crkve – poručio je Amfilohije. (opširnije u Pobjedi)

Kompletna arhiva časopisa s kojim su mnoge generacije odrastale - Politikinog zabavnika - postavljena je online! I to - skroz besplatno!!! http://politikin-zabavnik.rs/public/magazini Novi brojevi objavljuju se s mesec dana zakašnjenja. Аrhiva od 1939. pa do sadašnjih najnovijih brojeva (s mesec dana zakašnjenja)! Pravi poklon za svu decu, i one malo starije koji se tako još uvek osećaju (makar to skrivali i u dubini duše). Čestitamo redakciji na ovom potezu!!! Čitaćemo se!!!

Svest je u najopštijem značenju (po opšteprihvaćenoj, zvaničnoj definiciji): skup ličnih doživljaja (sećanja, opažaja i sl.) koje smo u stanju relativno jasno da opišemo ili na drugi način izrazimo. Dakle, kako verujete, koliko je svesti bilo u Hristu? Jedna ili dve?

MINISTAR VOJNI IZ PRVE POLOŽIO ZAKLETVU, NA PODVIGU MU ČESTITALI OFICIRI, GENERALI, NA SVEČANOST DOŠ’O CEO KABINET, BILA PRISUTNA I ŽENA SA SITNU DECU, KA’ DA JE PROBIO SOLUNSKI FRONT, SA SLONOVIMA PREŠ’O ALPE... Kao što se znade, uvedena je 15-dnevna obuka za rezervni sastav Vojske Srbije. I kao što se znade, ministar Vulin se, iako je, kad je trebalo, bio nesposoban za vojsku, prvi prijavio. Ministar lično javio: "Želim da pođem od sebe i sopstvenog principa. Kao ministar odbrane sam iskoristio priliku da se dobrovoljno javim na obuku. Od sutra, kad prođem medicinske preglede, ja ću biti jedan od rezervista koji je prošao 15-dnevnu obuku, u kojoj ćemo se obučavati za sve ono što mi koji nismo služili vojsku sada imamo priliku da to uradimo." Medicinske preglede proš’o, obuku, u Požarevcu proš’o, kako javili naši mediji, na obuci bio među najboljima, radio danonoćno, išao na dežurstva i požarstva... Došla na red i zakletva, i to položio, u Kasarni "Vojvoda Živojin Mišić" u Valjevu. Vrhovni komandant Vučić mu je promptno čestitao, uz napomenu da se nada da neće biti ratnih sukoba, ni potrebe da Vulin krene na front. Na urnebesnu zajebanciju, koja je na društvenim mrežama pratila vest o zakletvi, Vrhovni komandant je odgovorio: Sramota je da se smejete jednom vojniku, jednom ministru, koji je, uprkos mogućnosti da se napravi lud, otišao u kasarnu i obavio svoju dužnost prema domovini! GOST KABINETA Reporter "Vremena" ne odoleo ovom izazovu, pa se uputi ka Kasarni "Vojvoda Živojin Mišić" u Valjevu. U kasarnu uđe sa brojnim narodom, koji, iz cele Srbije, došao na polaganje zakletve. Prvo pa bio punkt, na kome su pitali: Kod kog vojnika ste došli u posetu? Kako je imao informaciju da novinari nisu pozvani na ovu grande svečanost, reporter se prijavi kao građanin, i kao građanin bude upisan. Kad proš’o detektor za metal, reporter stigne do betonske piste, koja je bila opasana kanapom, iza koga su mogli stajati posetioci. Na jednoj strani piste ukrovljena bina, na drugom šest sivomaslinastih šatora, pred kojima su bili stolovi zastrti u crveno, na njima raznobojno cveće. Još da se upiše da su na pisti bili instrumenti, veliki jamaha bubanj, oko njega veliki limeni duvački instrumenti. Uto naiđoše gospođe iz Kabineta gospodina Ministra vojnog, obezbeđenje, vojnik sa belim opasačem, ih propusti. Gospodin novinar se priključi gospođama iz Kabineta, obezbeđenje ga upita, Ko je on, reporter odgovori da je On gost kabineta. Tako gospodin novinar, primenivši znanja iz taktičke obuke, stigne do bine. Tu uze upiše da je na bini govornica sa dva mikrofona, da ima slika vojvode Mišića, tekst zakletve, Zaklinjem se svojom čašću da ću braniti nezavisnost, suverenitet i teritorijalnu celovitost Republike Srbije! U međuvremenu vojni orkestar dohvati instrumente, postroji se vojska, reporter uze neuspešno zagleda ima li đe redova Vulina. U taj pos’o priđe mu potpukovnik Milosavljević, u plavoj uniformi, i upita, otkud gospodin tu gde jeste, a gospodin novinar mu odgovori da je on novinar, i da je tu u interesu javnosti. Potpukovnik saopšti da novinari nisu pozvani, prisutni foto-reporteri i kamermani su iz vojnih službi, te da novinar treba da se udalji u posetioce. Novinar primi naređenje k znanju, i ode iza kanapa, među posetioce. Novinar među posetioci nastavi radi pos’o, sazna da zakletvu polažu vojnici na dobrovoljnom služenju vojnog roka od šest meseci, slušaoci klase rezervnih oficira, kao i oni koji nisu služili vojsku, stariji su od 30 godina, i prošli su 15-dnevnu obuku za rezervni sastav. Uto ka bini stupi delegacija grada Valjeva, sa SNS gradonačelnik, Gospodin koji, kao teča ministra policije, član Gradskog veća, svoj fotograf... Stiže i vladika valjevski, gospodin Milutin, žensko u žutoj suknjici, koje bilo sa novinarom iza kanapa, reče da ona novinar Eparhije valjevske, obezbeđenje je, posle konsultacija, propusti u zvanice. Novinar "Vremena" osta među posetioci. Sve što treba pope stade na binu, uslediše komande, Jedinice mirno, potiljak, nadesno ravnajs, mirno, pozdrav na desno... Dunu vojni orkestar, iskorači visoki čin, predadoše mu raport, sa bine bi, Zdravo, vojnici odgovoriše, Zdravo, bi još komandi, Mirno, pozdrav nadesno... Izmaršira se četa sa šlemovima, u maskirnim uniformama, sa zastavom napred, stacionira ispred postrojenih jedinica. KOD PLAVE ZASTAVE Onda bi himna, pade komanda, Mirno, sa bine se javi jedan visoki oficir, Otvaram ovu svečanost povodom polaganja zakletve vojnika na dobrovoljnom služenju vojnog roka, klasa mart 2019, slušaoca Škole za rezervne oficire... Pozdravi generale, gradonačelnika Valjeva sa saradnicima, njegovo preosveštenstvo episkopa, "predstavnike elektronskih i štampanih medija", sa posebnim zadovoljstvom i članove porodica vojnika, supruge, decu... Oficir izgovori zakletvu, postrojeni vojnici ponoviše za njim, Zaklinjem se svojom čašću... Istupi general potpukovnik Đokica Petrović, komandant centra za obuku, Ponosite se svojom zemljom da bi se ona ponosila vama... zakletvom vojnik zalaže svoj obraz i dostojanstvo... Odbrana otadžbine na ovim prostorima oduvek je predstavljala svetu dužnost, pravo i čast, suština zakletve je uvek imala, i imaće, uzvišenu i plemenitu vrednost. Pravi sinovi i kćeri otadžbine samo jednom daju zakletvu, i zaklinju se svome narodu, i zbog toga je ovaj častan čin na ponos vama, vašim porodicama i vašem narodu... Vojnici se, u redu i poretku, okrenuše na drugu stranu, poče ceremonija potpisivanja zakletve. Reporter krene od šatorčića do šatorčića, vidi ima li gde redova Vulina, ne imade sreće. Nastavi da istražuje, opet ništa, kad pomislio da je Vulin položio zakletvu u Kabinetu, sazna gde su potpisivali "pitomci" sa obuke u Požarevcu, da je gospodin redov Vulin potpisao među prvima, i da je sad, sa svoji drugovi, tamo kod Plave zastave. Novinar uspešno stigne do Plave zastava, koja bila u levom ćošku piste, vidi grupu vojnika u beretke, maskirne uniforme, automatske puške preko leđa. Upita prvog vojnika, gde gospodin redov Vulin, on pokaza, jeste Vulin, preplanuo od danonoćnog rada i požarstava, čizme, maskirna uniforma, sivomaslinasta beretka, automat preko leđa. Reporter povika, Ministre, može slikanje, gospodin redov Vulin se okrete, ali se brzo vrati u položaj divanjenja sa klasićima. Padalo je tu međusobno čestitanje, odobravanje, ukratko, zasluženo opuštanje posle izvršenja časnog zadatka polaganja zakletve. Još jednom ukratko, kao da su upravo u kantini pojeli po napolitanku i otresli pivo, i sad prepričavaju podvige i dogodovštine iz burnog i 15-dnevnog vojničkog života. Reporter uslika ministra i s leđa, sa onu mašinku, priđe mu civil, poslali ga iz Kabineta, pitaju za koga gospodin novinar škljoca. Reporter odgovori po pravilu službe, i nastavi radi pos’o. Kad, gospodin redov Vulin stade u stav davanja izjave za medije, žensketu u beloj bluzi raspuštene kose, i žensketu u rezedo kaputiću, koje imađaše kosu skupljenu u rep. Novinar glasno upita, može li on da pita neko lepo pitanje, na raspolaganje se dade žensko sa činovi, ode pita, novinar vide da od toga nema ništa, potpukovnik Milosavljević, u plavoj uniformi, koji je stajao do gospodina redova, je tek zanijekao glavom na kojoj je bila plava šapka. A onda se desila kruna ove predstave, u posetu gospodinu redovu Vulinu je stigla porodica. Gospođa žena, sa plavu kosu, naočare za sunce, crvenu kožnu jaknu, kratke crvene čizmice na dugačkim crvenim štiklama, sa dvoje sitne dece. Ne časeći časa, gospodin redov Vulin napusti klasiće, lovačke priče s njima, i baci se porodici u zagrljaj. Susret za istorijske čitanke. Gospodin redov Vulin, koji je uspešno savladao sva iskušenja 15-dnevne vojne obuke, iz prve položio vojničku zakletvu, radosno podiže mlađe dete, koje mu reče: Tata, ajmo kući! Dragan TODOROVIĆ

Kina ima cilj da stvori najsnažniji sistem prepoznavanja lica na svetu. To je projekat koji je pokrenulo Ministarstvo za javnu bezbednost 2015. godine, a koji se razvija u saradnji sa kompanijom za bezbednost čije je sedište u Šangaju. Kina je, inače, već ugradila više od 170 miliona najsavremenijih kamera za nadzor širom zemlje. Cilj ove najmodernije mreže je da identifikuje bilo koga od svojih 1,4 milijarde građana u roku od tri sekunde, a samo prošlog septembra, Kina je instalirala preko 20 miliona sigurnosnih kamera širom zemlje, piše Daily Mail. Jedan od primera kako se u Kini ovaj masovni nadzor, koji je opremljen najnaprednijom veštačkom inteligencijom i softverom za prepoznavanje lica, suprotstavlja kriminalu su i visokotehnološke sunčane naočare koje policija u centralnoj Kini koristi, a koje su opremljene tehnologijom prepoznavanja lica kako bi se uočili osumnjičeni za kriminal na železničkim stanicama. Takođe, saobraćajna policija u Šenženu je montirala 40 kompleta kamera za nadzor pod nazivom "robokap" kako bi identifikovala lica neposlušnih vozača i regulisala saobraćaj. Ilustracija / Foto: Depositphotos/giggswalk U istom gradu na pešackim prelazima pešaci dobijaju trenutno obaveštenje o novčanoj kazni čim prekrše pravila, a istovremeno slike i imena ljudi koji prelaze ulicu na crveno svetlo projektuju se na velike LED ekrane. Na velikim stadionima koristeći tehnologiju prepoznavanja lica kao deo bezbednosnih mera, policija je za dva meseca uhapsila tri begunca na koncertima pevača Džeki Čunga u Hong Kongu. Kina je uvela prepoznavanje lica i u druge javne sfere - od nadgledanja studentskih domova do ograničavanja korišćenja toalet papira u javnim toaletima, a protivnici ovakvog sistema navode da Kina ovim metodama u potpunosti ukida slobodu svojim građanima, navodi Daily Mail. https://www.b92.net/tehnopolis/vesti.php?yyyy=2019&mm=03&nav_id=1516283

Institut za globalne promene, koji predvodi bivši britanski premijer Toni Bler, demantovao je za Danas tvrdnje pojedinih britanskih medija, uključujući Dejli telegraf, da je Bler lično tražio od zvaničnika britanske vlade da sakriju od javnosti detalje njegovog unosnog savetodavnog rada nakon isteka premijerske funkcije. foto: strategic-culture.org S druge strane, Institut nije juče odgovorio na naša pitanja sa kojim sve državama ili vladama u svetu i na koji način sarađuje i kakve odnose ima sa kosovskim vlastima, uključujući predsednika Kosova Hašima Tačija, koji je prekjuče putem Tvitera obavestio javnost da je „imao odličan sastanak u Londonu sa mojim prijateljem Tonijem Blerom“. Kako se navodi u odgovoru Instituta, Bler se 2008. obratio Savetodavnom odboru za poslovna angažovanja, savetodavnom javnom telu u Britaniji, sa molbom o „poverljivosti, kako bi se poštovale želje klijenata, što je normalna praksa i u bilo kojim drugim konsultantskim biznisima“. „Gospodin Bler je sve vreme postupao u skladu sa smernicama Odbora. Kao što pokazuju prepiske, njegova kancelarija je bila u stalnom kontaktu sa Odborom, tražila je savet i potom ga primenila. Nije apsolutno postojao nikakav sukob interesa između komercijalnih aktivnosti konsultantske firme Tony Blair Associates i njegovog rada u svojstvu izaslanika bliskoistočnog kvarteta. Nijedna konsultantska aktivnost nikada se ni na jedan način odnosila na taj rad. Gospodin Bler je 2016. zatvorio firmu Tony Blair Associates i donirao značajne rezerve, u iznosu od nekoliko miliona funti, njegovom neprofitnom Institutu“, precizira se u pisanom odgovoru Blerovog instituta za Danas. Na veb-sajtu i zvaničnom Tviter nalogu Instituta za globalne promene navedene su aktivnosti Instituta koje se uglavnom sprovode u afričkim državama i odnose se na razvojne projekte, ali se saradnja sa Zapadnim Balkanom ne pominje. Institut je putem Tvitera izvestio da se Toni Bler ovih dana sastao sa etiopskim premijerom sa kojim je „razmatrao napredak postignut u poljoprivredi, koja čini okosnicu u industriji i naš zajednički rad u pokretanju održivih radnih mesta“. Takođe, javnost je obaveštena da Institut podržava vladu Sijera Leonea koja nastoji da osnaži privredu, kao i da su predstavnici Instituta boravili u Nigeriji, gde su podržali obuku mirotvoraca. O susretu Blera i Tačija Institut nije ništa saopštio. Bler je zvanično sarađivao sa Vladom Albanije, koju predvodi Edi Rama, od 2013. do 2016. godine. Prema navodima Gardijana, očekivalo se da Bler i njegovi saradnici pomognu Albaniji da postane članica EU. Kako je isticao taj britanski list pre pet godina, „Albanija je veliki fan Blera i nada se da će joj pomoći da se pridruži Uniji, a budući da Blerove usluge nisu jeftine, neće ga plaćati albanske vlasti već će njegovu kancelariju finansirati neimenovane međunarodne organizacije. U diplomatskim krugovima se spekuliše da konsultantske usluge Bleru za potrebe Vlade Srbije plaćaju vlasti Abu Dabija, „a ne zvanični Beograd, zbog projekta Beograd na vodi“. Premijerka Ana Brnabić je na pitanje Insajdera prošle sedmice da li je Vlada sklopila ugovor o savetovanju s Blerovim institutom i da se za „ne izdvaja ni dinar iz budžeta“. Na dodatno pitanje ko ga onda plaća da savetuje srpsku vladu, premijerka nije odgovorila. Premijerka je navela da je angažovanje Blerovog instituta u formi „deliveri junita“ počelo u vreme tadašnjeg premijera, a sadašnjeg predsednika Srbije Aleksandra Vučića, a da je „ona samo nastavila tu praksu“. Blerov institut je pre nekoliko meseci za portal KoSSev demantovao da Bler pregovara u ime Vučića i Vlade Srbije oko Kosova. Diplomatski izvori Danasa sa Zapada nezvanično navode da su „skeptični u vezi sa načinom i vrstom angažovanja Blerovog instituta na Balkanu“. „Aktivnosti Instituta i Blera u Albaniji su okončane, a sada nije potpuno definisana vrsta njegove zainteresovanosti za Srbiju i Kosovo. Prošlonedeljna vest da je Institut raspisao konkurs ta angažovanje stručnjaka za komunikaciju za Vladu Srbije i savetnika za projekte od visokog značaja, koji je potom povučen pre isteka roka, sa objašnjenjem da su kandidati već pronađeni, pokazuje da nije najjasnije čime se Institut bavi. Naime, nije transparentno navedeno šta bi bili sadržaj, opseg i cilj takvog angažovanja stručnjaka i savetnika. Istovremeno, Institut kao opšti cilj navodi „borbu protiv zastrašujućeg autoritarnog populizma“, pa ostaje nejasno kako se to uklapa u savetodavne aktivnosti za Vladu Srbije, za koju mnogi smatraju da je autoritativna i populistička“, ističu diplomate. Brnabić ne želi da otkrije ko plaća Blerov Institut Premijerka Srbije Ana Brnabić ne želi da otkrije ko plaća Institut za globalne promene Tonija Blera da savetuje Vladu Srbije, piše Insajder. Navodi se da je, uprkos nedavnom obećanju premijerke na konferenciji za novinare da će Insajderu dostaviti tu informaciju, iz njenog kabineta poručeno da se informacije o finansiranju potraže u Blerovom institutu. Institut Tonija Blera, nekadašnjeg britanskog premijera, konkursom je tražio dva viša savetnika koji će biti zaduženi za „visoko prioritetne projekte Vlade Srbije i podršku državnim zvaničnicima u odnosima sa javnošću“. Na pitanje Insajdera da li postoji ugovor izmedju Vlade Srbije i Instituta i koliko je vredan, premijerka Brnabić je na konferenciji za novinare odgovorila da se za to ne izdvaja ni dinar iz državnog budžeta. Ona tada nije htela da otkrije ko plaća Blerov institut da savetuje Vladu, uz napomenu da će njen kabinet proslediti odgovore Insajderu u razumnom roku. „Institut Toni Bler ima kontinuiran projekat u Srbiji koji pomaže u pružanju javnih usluga. Projekat je deo šireg neprofitnog rada Instituta koji podržava vlade širom sveta. Projekat se ne finansira iz budžeta Republike Srbije“, piše u odgovoru koji je Insajder kasnije dobio iz kabineta premijerke. Novinari Insajdera su i od Blerove organizacije, koja je konkurs za savetnike objavila na svom zvaničnom sajtu, tražili odgovore na ista ta pitanja, ali im je rečeno da se oni više neće oglašavati na tu temu. List „Danas“ je objavio da se u diplomatskim krugovima sprekuliše da konsultantske usluge Blera za potrebe Vlade Srbije plaćaju vlasti u Abu Dabiju a ne zvanični Beograd, i to zbog projekta Beograd na vodi, gde je investitor kompanija Igl hils iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Podsetimo, Institut za globalne promene, koji predvodi bivši britanski premijer Toni Bler, demantovao je za Danas tvrdnje pojedinih britanskih medija, uključujući Dejli telegraf, da je Bler lično tražio od zvaničnika britanske vlade da sakriju od javnosti detalje njegovog unosnog savetodavnog rada nakon isteka premijerske funkcije Marija STOJANOVIĆ (Danas), BETA https://www.danas.rs/politika/blerov-institut-za-danas-nikada-nije-bilo-sukoba-interesa/ https://www.danas.rs/politika/brnabic-ne-zeli-da-otkrije-ko-placa-blerov-institut/

BEOGRAD - Portugalski general Karlos Martins Branko, koji se devedesetih godina, u vreme ratnih dejstava na teritoriji bivše Jugoslavije, nalazio na strateški važnom položaju zamenika šefa misije vojnih posmatrača UN za Hrvatsku i BiH (1994-1996), u svojim memoarima „Rat na Balkanu“ saopštava svoja saznanja i o dešavanjima na području Srebrenice u julu 1995. Za razliku od izmišljotina plaćenih „stručnjaka“, lažnih svedoka i propagandista „nevladinih organizacija“, general Martins Branko iznosi činjenice koje su na terenu prikupljali kompetentni obaveštajni organi. Te činjenice su se službeno slivale na njegov pisaći sto u Zagrebu, gde se nalazio štab Posmatračke misije UN. Faktima koje iznosi i zaključcima koje izvodi teško je prigovoriti po bilo kojem ubedljivom osnovu. U produžetku, navodićemo stavove koji se nalaze na stranicama 201 – 206 njegovih memoara. Dakle, da ne bi bilo nedoumice, na osnovu svega viđenog i pregledanog, portugalski general iz oficirskog sastava NATO pakta, Karlos Martins Branko, izjašnjava se nedvosmisleno da se u Srebrenici nije dogodio genocid:„Da je postojao predumišljaj da se izvrši genocid, Srbi bi zatvorili enklavu tako da niko ne bi mogao da pobegne. Umesto toga, napali su iz dva pravca, sa jugoistoka i istoka, odakle su skoncentrisali svoja napadačka dejstva, ostavljajući koridore za povlačenje prema severu i zapadu (…) niti bi isplanirali prevoz sedamnaest hiljada žena, dece i ostarelih, kao što se dogodilo 12. i 13. jula, zahvaljujući čemu se skoro polovina izmeštenih domogla teritorije Federacije. Veliki broj stanovnika Srebrenice, koji su uspeli da pobegnu, našli su utočište u Srbiji, gde su zatim proveli nekoliko godina bez da ih je iko dirao. Da bi se tvrdnja o genocidu opravdala, bilo je neophodno sakriti neke nezgodne činjenice koje bi tu tezu mogle da kompromituju“. artins Branko ne poriče da je „kao posledica napada na Srebrenicu bilo mnogo mrtvih“. On dodaje da „ni posle dvadeset godina niko nije uspeo da im utvrdi tačan broj“. (Doduše, Haški tribunal jeste utvrđivao taj broj, ali kao posledica njegove neozbiljne delatnosti na tom polju sada imamo ne manje nego pet pravosnažno „utvrđenih“ cifara iz raznih predmeta, koje variraju među sobom za oko četiri hiljade žrtava, a koje navodno odražavaju broj streljanih. To samo pojačava efekat autorove opaske.) Kao što „Istorijski projekat Srebrenica“ već godinama naglašava, i Martins Branko ističe jednu bitnu činjenicu, a to je heterogenost uzroka smrti, pa ih taksativno ovako nabraja: „Uzroci smrti nastalih tokom i nakon vojnih operacija su raznoliki: borbena dejstva između dve vojske koje su se sučelile; borbe između vojnika VRS i militanata u bekstvu kojima su se pridružili civili; međusobne borbe između pripadnika ABiH; i pogubljenja ratnih zarobljenika“. Što se tiče „načina kako je nastala magična cifra od 8.000 nestalih, po prvobitnoj proceni Međunarodnog Crvenog krsta, što se u jednom trenutku pretvorilo u nedodirljivu istinu“, autor kaže da je to postalo „činjenica koju je zabranjeno poricati još pre nego što je bila utvrđena“. Pa nastavlja: „Teško onome ko bi se usudio da dovede u pitanje tu nespornu istinu. On će odmah biti izopšten i optužen za poricanje genocida. Činjenica da se 3.000 lica koja su bila proglašena za nestale našlo na spisku birača na izborima održanim u septembru 1996. nimalo nije uticala na stalno ponavljanje priče o 8.000 mrtvih. Mediji nikada nisu pokazali dovoljno radoznalosti da istraže ovu i druge očigledne nesuvislosti. Bilo je lakše besomučno ponavljati teoriju o genocidu, koju su zastupala glavna sredstva masovnog informisanja. Ali, bez obzira na uporno ponavljanje te ,istine’, vredi podsetiti se da se između medijske parole (sound bite) i istorijske činjenice nalazi veliko rastojanje“. „Koliko je zarobljenika bilo streljano, a koliko je poginulo u borbenim dejstvima?“, general Martins Branko ovde retorički postavlja jedno od najvažnijih pitanja. „Daleko smo od toga da bi imali odgovore, i rekao bih da ćemo do njih doći vrlo teško. Mnogo je lakše – i jednostavnije – pričati o genocidu“. Portugalski oficir ipak nagađa o tome koliko bi mogao da iznosi broj žrtava ratnog zločina u Srebrenici u julu 1995: „Pogubljenje od strane VRS znatnog broja muškaraca muslimana – dobro obavešteni izvori se pozivaju na 2.000 – među kojima su većina bili vojnici, u Srebrenici i okolini enklave, nesumnjivo predstavlja ratni zločin“. Cifra koju pominje Martins Branko vrlo je znakovita iz više razloga. Pre svega, zato što istu cifru pogubljenih – 2.000 – navodi i jedan drugi ne manje kompetentan izvor, Džon Šindler, američki obaveštajac u Sarajevu upravo u periodu srebreničkih dešavanja. Šindlerova procena sa sarajevske osmatračnice, koja se tačno poklapa sa Martins Brankovom sa zagrebačke – a obe su potpuno u skladu sa raspoloživim forenzičkim nalazima – izneta je u dokumentarnom filmu Ole Flijuma, „Srebrenica: izdani grad“. Pri tom, treba imati u vidu da u zamršenim situacijama kao što je ova sinteze obaveštajnih podataka koji potiču iz raznih izvora najčešće pružaju neuporedivo pouzdaniju ukupnu sliku od izveštaja izolovanih pojedinaca, čiji je uvid obično ograničen, i koji neretko nisu ni potpuno objektivni. ajzad, cifra koju solidarno sugerišu Martins Branko i Šindler, a koja na osnovu uvida u materijalne dokaze uopšte nije sporna, interesantna je iz još jednog razloga. Naime, na marginama obaveštajnih zajednica već poduže vreme uporno kruže glasine o postojanju jednog dokumenta – misterioznog pisma koje je Alija Izetbegović u proleće 1995, neposredno pre srebreničke operacije, navodno uputio Naseru Oriću – gde se potvrđuje da je još uvek na snazi ponuda inostrane intervencije, pod uslovom da se upadom VRS u Srebrenicu inscenira masovni pokolj. Ključni podatak u tom pismu jeste to da bi, prema tom navodnom dokumentu, cifra žrtava, koja bi bila adekvatna kao okidač za uključenje zainteresovanog stranog faktora, takođe iznosila već više puta pominjanih – 2.000. „Međutim“, nastavlja autor, Martins Branko, „to nije bio genocidni čin, kao što se tvrdi na mnogim mestima, pre svega u Tribunalu u Hagu, i kao argumenat koristi se u svrhu političkog prepucavanja“. Pa kao civilizovana osoba dodaje: „Uzimanje pravde u sopstvene ruke, nešto što je kulturološki svojstveno ne samo Srbima već i ostalim zajednicama u bivšoj Jugoslaviji, ne opravdava niti umanjuje težinu počinjenog dela. To je bez sumnje prekršaj Ženevskih konvencija“. Ali nakon bezbednog povlačenja u penziju, portugalski general je odlučan u tome da se stvari moraju nazivati njihovim pravim imenom: „Užasni ratni zločini moraju biti kažnjeni. Međutim, ta krivična dela niti se mogu niti bi ih trebalo brkati sa – genocidom. Kada se brkaju ratni zločini – kao što je ubijanje stotina muškaraca vojničkog uzrasta – sa genocidom, gde mora da bude utvrđeno postojanje namere da se sistematski istrebe pripadnici neke etničke zajednice, to je znak vrlo neozbiljnog ponašanja. To posebno dolazi do izražaja ako se ima u vidu da je izvršilac stavio na raspolaganje sredstva za prevoz sedamnaest hiljada izmeštenih lica, što predstavlja oko 50 odsto od ukupnog izmeštenog stanovništva“. Zatim, Martins Branko skreće pažnju na još jednu primetnu i nimalo beznačajnu „nesuvislost“ srebreničke priče, a to je da je „Tribunal osudio jedva jednog počinioca“ (u fusnoti pojašnjava da je reč o Draženu Erdemoviću, svedoku-saradniku nagrađenom smešno niskom trogodišnjom kaznom, a posle toga brojnim apanažama i beneficijama za svoje mehanički ponavljano i više nego sporno svedočenje). Portugalski autor ističe da „niko od ostalih osuđenika nije bio izveden pred sud ili kažnjen za pogubljenje ratnih zarobljenika, nego po ‘komandnoj odgovornosti’ ili za učešće u Udruženom zločinačkom poduhvatu (Joint Criminal Enterprise), što je doktrina kojom se Tribunal služi a čija je primena u kontekstu sukoba vrlo kontroverzna. Kako je moguće utvrditi da se dogodio genocid ako već dvadeset godina Tribunal nije sposoban da ustanovi koliko je žrtava ubijeno, koji je uzrok smrti i ko ih je ubio?“ Sve su to logična pitanja, mnogi bi se sa time složili. Da penzionisanje zaista vrši čudesan uticaj na buđenje kritičke savesti dokaz je i Martins Brankova podjednako tačna konstatacija da je „Tribunal zaboravio da sudi za zločine na području Srebrenice počinjene između 1992. i 1995. godine nad Srbima, usled kojih je bilo pobijeno blizu dve hiljade osoba (muškaraca, žena, dece i starijih lica), u nekim slučajevima posle raznih mučenja i divljaštava. To je najvećim delom brižljivo dokumentovano, a dželati su poznati (…) Kao što je Ričard Holbruk priznao u svojoj knjizi, Tribunal se pokazao kao dragoceno oruđe naše politike, što nam je i koristilo…“. Da, upravo tako. U nastavku, kada je već reč o genocidu, Martins Branko bez ustručavanja ističe jarki kontrast između situacije u Srebrenici u julu 1995. i već sledećeg meseca u Krajini, pod napadom hrvatskih oružanih snaga: „Događaji u Srebrenici se ne mogu niti bi se smeli brkati sa onim što se mesec dana kasnije dogodilo u Krajini, gde je hrvatska vojska izvela operaciju sistematskog ubijanja srpskog stanovništva koje nije pobeglo ili mu nije pošlo za rukom da se skloni, i to ne štedeći nikoga. Muškarci, žene, deca, ostareli, svi bez razlike bili su predmet istih svireposti, i još gorih stvari. Ta operacija je bila podrobno isplanirana i opsežno je dokumentovana, a poznata su takođe i naređenja za njeno izvođenje koja je Tuđman izdao svojim generalima, na sastanku održanom 31. jula 1995. na Brionima, pred operaciju Oluja. Događaje u Krajini Tribunal nikada nije razmatrao kao genocid. U odnosu na te događaje, zapadni mediji su se držali na obazrivom rastojanju, a njihova ćutnja je bila saučesnička i zaglušujuća“. U zaključku, Martins Branko nema dileme oko toga da događaji u Srebrenici predstavljaju perfidan plod dugotrajnog planiranja i sadejstva zainteresovanih aktera. U prilog tome navodi podatke iz knjige Ibrana Mustafića „Planirani haos“, iskaze lokalnog političara Zlatka Dukića, i izjave načelnika policije u enklavi Srebrenica tokom sukoba, Hakije Meholjića. Autor se posebno zaustavlja na znakovitom svedočanstvu tadašnjeg načelnika generalštaba ABiH, Sefera Halilovića, o tome da je Izetbegović bio doneo odluku da se „otarasi“ Srebrenice vrlo rano u igri, „ali uz izvlačenje najveće moguće političke koristi“. Uzgred, kada je reč o iskazima Meholjića i Halilovića na ovu temu, i dokazima da je događaj bio planiran dugo unapred, vredi napomenuti da je Meholjićevo čuveno svedočanstvo o Izetbegovićevoj ponudi da se dozvoli pokolj Srebreničana zauzvrat za stranu intervenciju, a Srebrenica zatim da se razmeni sa Srbima za Vogošću, smešteno u vremenski period jeseni 1993. kada se u Sarajevu održavao Bošnjački kongres. Međutim, u svojoj knjizi „Lukava strategija“[5] Sefer Halilović iznosi vrlo interesantan i do sada uglavnom nezapažen podatak da je koncept insceniranja masakra u Srebrenici, zarad sakupljanja političkih dividendi, u glavi Alije Izetbegovića i bošnjačkog rukovodstva verovatno postojao još odranije. Doduše, u vreme kada je Halilovićeva knjiga bila objavljena on se već bio politički razišao sa Izetbegovićem i zato bi njegove tvrdnje trebalo uzeti sa dozom rezerve, ali Halilović ipak iznosi da mu je još u proleće 1993. Izetbegović pominjao ponudu kojom je nekoliko meseci kasnije, krajem te godine, šokirao Meholjića i ostale članove srebreničke delegacije. Memoarska saopštenja generala Karlosa Martins Branka u vezi sa Srebrenicom predstavljaju još jednu dragocenu kockicu kojom se upotpunjuje naš uvid u taj događaj. To nisu samo zabeleške o saznanjima jednog strateški raspoređenog stranog posmatrača, već mnogo više od toga. Ujedno, preko njega, to je i ispovest struktura koje autor personifikuje, čime se u velikoj meri odgovara na važna pitanja o tome „šta su znali i kada su saznali“. Jasan podtekst Martins Brankovih memoara je to da su i autor i njemu nadređene i podređene strukture događaje pratili u realnom vremenu, da su istovremeno sa dešavanjima uglavnom bili tačno obavešteni šta ko radi i kome, i da na dubljim analitičkim nivoima oni nemaju nikakvih iluzija, a dileme još manje, o pravom karakteru i pozadini srebreničkih događaja, niti o cinično političkim ciljevima kojima su poslužili. https://www.kurir.rs/vesti/politika/2856259/portugalski-general-sokirao-zapad-u-srebrenici-nije-bilo-genocida-prava-istina-je-skroz-drugacija

Foto: Blic / RAS Srbija Udruženje građana Ateisti Srbije navodi da Srpska pravoslavna crkva godišnje iz budžeta dobije oko 7 miliona evra, na račun toga što je kao nevladina organizacija (NVO), korisnik budžetske linije 481. Zbog toga ovo udruženje traži da država obaveže SPC da plaća porez, a vernike da plaćaju crkveni porez od svojih zarada. "Pozivamo državu da oporezuje i u sistem PDV-a uvede crkvene poslove, kao i to da umesto izdvajanja iz budžeta koji pune svi građani Srbije, verskim zajednicama omogući daleko lukrativniji porez koji bi dobijale redovnim odvajanjem od plata sopstvenih vernika. Napokon, to su najbolje i najpravednije tekovine savremenog sveta, kom i sami valjda težimo", navodi se u saopštenju Udruženja građana Ateisti Srbije. Crkveni porez kao u Nemačkoj Oni predlažu uvođenje crkvenog poreza kao što se to radi u Nemačkoj gde taj porez iznosi 8 ili 9 odsto bruto plate za svakog zaposlenog koji se izjasnio pred poreskim organima kao vernik. "Recimo da bi u Srbiji koristili poresku stopu od 8 odsto. Ako u Srbiji ima 2.000.000 zaposlenih i recimo da je tačan popisni podatak o 95 odsto vernika SPC, to bi značilo da prosečno gledano, 1.900.000 zaposlenih pripadaju stadu SPC. Neka je prosečna bruto plata u Srbiji 50.000 dinara. Dakle, to je nekih 760.000.000 evra, koje bi SPC, uz pomoć države, svake godine naplatila od svojih vernika", navode u ovom udruženju. Foto: oksana toskic / Tanjug Prema ovoj računici to je mnogo veća suma od one koju SPC dobija iz budžeta. "Pa u čemu je problem? Ko bi se pri čistoj svesti, da ne kažemo i pri zdravoj pameti, odrekao tako basnoslovnog bogatstva? Najverovatnije je problem u tome što kada bi neko i predložio, pa onda i uveo takav porez, naprasno bi se ispostavilo da u celoj Srbiji nema ni 5.000 vernika SPC. 25 miliona evra od kršenja, sahrana, venčanja... Zato igraju na sigurno – 7 miliona evra iz budžeta svake godine, neplaćanje poreza i nebrojene privilegije u obradivoj i građevinskoj zemlji, nekretninama i uslugama od države", ističu iz Udruženja građana Ateisti Srbije. Oni dalje razmatraju i moguće neprijavljene i neoporezovane prihode SPC, te prema njihovoj računici Srpska pravoslavna crkva godišnje prikupi na venčanjima, krštenjima, sahranama i osveštavanju kolača oko 25 miliona evra. Čak i da samo polovina vernika poštuje ove obrede dobija se cifra od 12.5 miliona evra neoporezovanog novca, navode Ateisti Srbije. "Kada bi se te aktivnosti oporezovale, po stopi od 18 odsto za usluge, država bi, čak i ovom za 50 odsto smanjenom računu zarade, u budžet svake godine stavila 2.250.000 evra", dodaju u udruženju i navode da bi taj novac mogao biti iskorišćen za kupovinu medicinskih aparata, opremanje vrtića i škola... https://www.blic.rs/vesti/drustvo/ateisti-srbije-kad-bi-drzava-uvela-porez-crkvi-u-srbiji-ne-bi-bilo-ni-5000-vernika/4l3cc9t

Za Dan sjećanja na holokaust i sprečavanja zločina protiv čovječnosti izabran je 27. siječnja jer je na taj dan 1945. ruska armija oslobodila oko 7.000 zatvorenika koje su ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Poljskoj. Sistematska i namjerna destrukcija jednoga naroda ili etničke grupe se iz perspektive međunarodnoga prava smatra najtežim od svih mogućih zločina. Zovemo ga genocid. To je zločin protiv čovječnosti, zločin koji teško i danas možemo razumjeti. Holokaust, masovno umorstvo Židova u Europi (Hitler je želio zbrisati i Rome), je grčka riječ koja znači ”potpuno spaljen”, a obilježava razdoblje od 1933. do 1945. koje karakterizira neprekidna eskalacija sve brutalnijih mjera nacističkih vlasti i njihovih pomagača. Vrhunac je bilo ”konačno rje­šenje” (Endlösung), što je u nacističkoj terminologiji bio eufemizam za masovno ubijanje i uništenje čitavog europskog židovstva. Povijest holokausta je pedantno i na široko dokumentirana, kako pokazuje 72 milijuna stranica, 300.000 fotografija i 23.000 predmeta u arhivima Yad Vashema u Izraelu. Naši povijesničari još duguju iscrpno istraživanje o zločinačkom ustaškom režimu. Tragična je činjenica da veći dio naše mladeži nije informirana o njemu U civiliziranom svijetu javne institucije i mediji provode posebne programe koji se bave antisemitizmom, a njega ima i u nas iako je pojačana obrazovna aktivnost. To što se holokaust (šoah na hebrejskom) dogodio i na području tzv. Nezavisne Države Hrvatske, dakle i na teritoriju sadašnje Republike Hrvatske, trebalo bi nas činiti izuzetno osjetljivima i nepopustljivima prema bilo kakvoj pojavi negacionizma i relativiziranja bilo čijih zločina, odnosno uzdizanja ili nekritičnoga predstavljanja bilo kojeg od ustaških dužnosnika i ubojica, od Ante Pavelića na niže. Povijest holokausta je pedantno i na široko dokumentirana, kako pokazuje 72 milijuna stranica, 300.000 fotografija i 23.000 predmeta u arhivima Yad Vashema u Izraelu. Naši povijesničari još duguju iscrpno istraživanje o zločinačkom ustaškom režimu. Tragična je činjenica da veći dio naše mladeži nije informirana o njemu. Mnogi ne znaju o strahovitom zločinu koji su Srbi počinili kod Ovčare u studenom 1991. ili Hrvati kod Mrkonjić grada u listopadu 1995., a kamoli o stradanjima u Jadovnom ili Jasenovcu u režiji ustaških mesara. Izazov je to i za Katoličku crkvu, pogotovo što je 1941. podržala ustaški režim i što se do dana današnjega nije ispričala i pokajala na adekvatan način, a željela bi se baviti obrazovanjem djece i mladeži. Nobelovac Elie Wiesel, koji je preživio čak tri nacistička logora, kao i naš oskarovac Branko Lustig ili antifašist koji je također preživio Auschwitz Oleg Mandić, naučili su me da moramo svjedočiti u ime onih koji su stradali kao nevine žrtve i da to moramo učiniti odgajajući za mir. Jer što će nam sjećanje na holokaust bez želje da nam se ne ponovi povijest koja u nas ima neumoljivu sklonost prema nasilju? Što se mene tiče, ja imam jedan mali ritual. Možda je mnogima zajednički. Svaki puta kada u Zagrebu prolazim Praškom ulicom, na trenutak stanem pred praznim prostorom, sada parkiralištem, tamo gdje je stajala sinagoga i pomislim na silne ubijene Židove, na stradale Rome, Hrvate, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce, Slovence i druge u pokušaju da oživim duh snošljivosti i kajanja, da ne odustanem, jer teška vremena, nažalost, još nisu prošla. Zašto? Jer još uvijek pred nama stoji teška zadaća da demontiramo mitove naše povijesti, da se odupremo manipulacijama svake elite, da gdje god stignemo progovorimo o stvarnim problemima naše sadašnjosti. Da kažemo istinu o barbarima. Valja upozoriti na još uvijek prisutan problem antisemitizma u modernom društvu. Ima ga i u nas. Itekako ga ima. I zato, parafrazirajući pismo koje je njemački kancelar Konrad Adenauer u veljači 1946. poslao prijatelju, katoličkom svećeniku u Bonnu (”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije, jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički”), grijesi u hrvatskoj nacionalnoj stvarnosti su činjenice kao što je praznina u Praškoj ulici u Zagrebu gdje sramota traje jer sinagoga i prateći kulturni centar nikako da se dogode! Još nešto. Hrvatska biskupska konferencija još nikad nije NDH proglasila zločinačkom tvorevinom, a Jasenovac magnum crimenom, podrazumijevajući da je zločinac Ante Pavelić ipak ostvario tisućljetni san hrvatskog naroda, kako obznanjivahu ustaške novine iz tog tragičnog vremena. Da je zločin Jasenovca u temeljima Republike Hrvatske, ona bi bila zločinačkom tvorevinom, no ona to (na sreću) nije. Međutim, kada se analiziraju, na primjer, govori (nad)biskupa na Bleiburškom polju, vidi se da se veliča vojska NDH i žali zbog stradavanja ”nevinih” ustaša. Taj refleks ne bi trebao iznenaditi: Katolička crkva se dosta puta priklonila fašističkim diktatorima, genocidnim režimima, masovnim ubojicama, organizatorima logora smrti, silovateljima i otmičarima djece! Pa i kada osuđuju zločine NDH-zije, predstavnici Katoličke crkve stalno moraju balansirati, nivelirati, relativizirati, svoditi na rat brojem žrtava. Zašto se broj žrtava mijenja ovisno o okolnostima i potrebama političkih režima i njihove vlasti? Zašto se neke žrtve nisu smjele ni spominjati, zašto mi u naše vrijeme ne spominjemo sve žrtve, nego neke prešućujemo, zašto ne brojimo sve, nego samo žrtve na svojoj strani te zašto Jasenovac nije do danas od političke prerastao u povijesnu temu? ”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije, jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički” Odmah nakon proglašenja NDH na udaru sistematskog državnog terora našli su se prije svega Srbi i Srpska pravoslavna crkva, s njima i Židovi, Romi i politički protivnici, prije svega komunisti i demokratski orijentirani Hrvati. Sve to odvijalo se pred očima Alojzija Stepinca koji je, manje-više, kako je napisao patrijarh srpski Irinej papi Franji – ”ćutao”. Važno je istaknuti da je on sudjelovao i u iniciranju nekih važnih dalekosežnih odluka koje su se uklapale u strateške ciljeve RKC i ustaške države, a ujedno i u planove o ”etničkoj reorganizaciji” Europe koju je provodila nacistička Njemačka. Na primjer: ne dovodeći u pitanje cijeli niz represivnih zakona i naredbi, koje je pratila mnogo surovija praksa, nadbiskup Stepinac se zalagao samo za to da se oni provode ”na čovječan način”. On nije dovodio u pitanje kompetencije države da donosi makar i najrepresivnije zakone. Ostaje nejasno kako su se sistematske mjere državnog terora mogle provoditi ”na human način” i nadbiskup je toga morao biti svjestan. Njegov stav je proizlazio iz osnovnog uvjerenja da je stvorena velika hrvatska država i da ima pravo i dužnost donositi zakone koje valja poštovati jer, po njegovom mišljenju, djeluje u interesu hrvatskog naroda i same Crkve. Nadbiskup se pri tome nije obazirao na činjenicu da je ta država stvorena agresijom osovinskih sila na Kraljevinu Jugoslaviju (kojoj je bio obećao lojalnost), da je organizirana na principima i u okviru ”novog europskog poretka”, odnosno na totalitarnim načelima, na vjerskoj i nacionalnoj netrpeljivosti i masovnoj represiji i uništenju diskriminiranih grupa. Povremene intervencije u korist progonjenih Srba i Židova izloženih genocidu, prije svega onih koji su prešli na rimokatoličku vjeru, te zakašnjelo povremeno javno osporavanje ideoloških načela na kojima su vršeni progoni nikada nisu ozbiljnije dovodili u pitanje podršku nadbiskupa Stepinca i Rimokatoličke crkve ustaškoj državi do samog kraja njenog postojanja. Dapače, sredinom 1943., nakon uništenja Židova, Stepinac će se i dalje pred samim papom Pijom XII. zalagati za priznanje NDH!! Nadbiskup Stepinac je imao vrlo naglašen moralni autoritet i velik utjecaj na vlasti NDH. To je svakako bio glavni razlog da mu ustaški vođa Ante Pavelić uoči sloma države i povlačenja iz zemlje ponudi prerogative vlasti, što je Stepinac odbio. Ostaje nejasno kako su se sistematske mjere državnog terora mogle provoditi ”na human način” i nadbiskup Stepinac je toga morao biti svjestan. Njegov stav je proizlazio iz osnovnog uvjerenja da je stvorena velika hrvatska država i da ima pravo i dužnost donositi zakone koje valja poštovati jer, po njegovom mišljenju, djeluje u interesu hrvatskog naroda i same Crkve Elem, tvrdi se da mi koji na te stvari upozoravamo napadamo, čak i mrzimo Crkvu. To nije točno. Crkva napada samu sebe sadržajem onoga što je izgovarala, ne samo u doba NDH, što je jednostavno pokazati i to na temelju izjava članova episkopata koji ne poznaju niti poštuju duh Drugog vatikanskog sabora. Slično je ponašanje predstavnika hrvatskih vlasti, cinične dabome (kako to pojašnjava kolega Dragan Markovina). To dokazuje da su i tada i danas na djelu oni koji prakticiraju moral fašista. A on je, u najkraćim crtama, kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija, u sljedećem: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima koliko nastojimo razviti svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom.” Bilo bi vrijeme da se ta praksa napusti: da Crkva jasno osudi ustaše i NDH te da Andrej Plenković prestane razvijati jedan diskurs za po doma, a drugi za Yad Vašem. View full Странице

U vreme kada su u radijskim emisijama vladala stroga konzervativna pravila, pojedine pesme su bile zabranjene godinama samo zbog jedne reči iz teksta. Reči koje bi, čak i izdaleka, u najkompleksnijim filozofijama zvučalo kao da aludiraju na nešto seksualno, nepoželjno, prtiv-religijski, ali u ono vreme i anti-rasistički, ili bi pesme jednostavno bile opisane kao “đavolja muzika”, jednim pozivom bi bile izbrisane iz radijskih playlista. Na sreću, ova vremena su deo prošlosti pa su nekada zabranjene pesme izašle su iz ormara, obrisale prašinu sa sebe i mi danas možemo da uživamo u njima. U nastavku teksta nalazi se deset pesama koje su nekada bile zabranjene, ali danas su deo klasične rok kulture. 1. The Doors – “Love Me Two Times” (1967.) Da su Doorsi pravili probleme gde god su mogli i stigli, nije neka velika tajna. Prvi seksi singl s njihovog debitantskog albuma “The Doors” je bio “Light My Fire”, zbog koga nikad više nisu smeli da nastupaju u emisiji “The Ed Sullivan Show”. Drugi seksi singl, “Love Me Two Times” sa albuma “Strange Days” bio je zabranjen na nekoliko radio stanica zbog toga što se smatrao “previše kontroverznim”, jer je pesma aludirala na vođenje ljubavi dva puta, što je u ono doba bilo apsolutno previše sugestivno. 2. The Shangri-Las – “Leader Of The Pack” (1964.) Pesma je postala apsolutni hit ženske grupe “The Shangri-Las”, ali je bila zabranjena zbog toga što se BBC, plašio da glorificira kulturu bandi motociklista, koja je u to vrime bila aktuelna. Neke radio stanice su čak odbijale da puštaju u etar zvuk motora koji se pojavljuje kroz pesmu, da ne bi jadnu decu “navukao” na nevaljale bajkere. Pesma se danas nalazi u top 500 najboljih pesama svih vremena časopisa Rolling Stone. 3. The Who – “My Generation” (1965.) “Why don’t you all f-f-f-f-f-f-fade away”, stih je koji je lagano peckao slušaoce, i koji se nije nimalo sviđao konzervativnom BBC radiju. Ali, nije to bio razlog zašto su prigovorili na pesmu, kao ni stih “Hope I die before I get old”, koji je govorio o prevremenoj smrti. Ne, ono što je BBC-u smetalo bilo je da li će se ljudi koji mucaju slučajno uvrediti. Ali, ubrzo pošto je pesma postala popularna, zabrana je ukinuta. 4. Džeri Li Luis – “Great Balls of Fire” (1957.) Džeri Li Luis, rođen i odrastao u još uvek konzervativnom Teksasu, naljutio je mnoge kad je ova pesma dobila krila. Osim što je pesma bila preplavljena za to vreme žestokim seksualnim insinuacijama, naslov “Great Balls of Fire” bio je bogohulan među stanovništvom Bible-belt država i zato je pesma bila zabranjena. 5. Džon Denver – “Rocky Mountain High” (1973.) Jedina krivica ove pesme je to što je u naslovu bila reč “High”. To je bilo dovoljno da FCC ovu pesmu zabrani zbog “promovisanja korištenja ilegalnih opojnih sredstava”. To što je reč “High” ukazivala na visoke planine savezne države Kolorado, iz koje je Denver dolazio i koju je htio pesmom opevati, nije bilo važno. – Ova zabrana očigledno dolazi od ljudi koji nikada nisu videli niti su ikada bili u Rocky Mountains – rekao je Denver pred američkim Kongresom. 6. The Kinks – “Lola” (1970.) Rane sedamdesete su očigledno bile previše rano razdoblje za spominjanje transseksualnih osoba. Lola je “govorila kao muškarac ali hodala kao žena”, i to je vlasnicima radio stanica bilo previše. Neke od njih jednostavno bi ugasile pesmu prije nego što se spomene Lolin pravi pol, a BBC je svoj izgovor za zabranu pronašao u tome što pesma spominje piće “Koka-Kola” pa je zabranjena zbog povrede autorskih prava. 7. The Beatles – “A Day In The Life” (1967.) Još jedna pesma koja je bila zabranjena zbog navodne aluzije na droge. Istina, “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” album jeste nastao zahvaljujući ne samo muzičkim nego i drugim, manje legalnim uticajina, zbog čega je poslednji stih pesme “I’d love to turn you on” bio smatran kao poziv na korištenje droge. Ali, članovi benda su složno izjavili da stih nije bio o drogi. – Želimo da vas navučemo na istinu, a ne travu – izjavio je Pol Makartni kasnije. 8. The Sex Pistols – “God Save the Queen” (1977.) Naravno da niko kome je bilo stalo do svoje karijere nije hteo da pušta ovu pesmu u izrazito konzervativnim sedamdesetima Ujedinjenog Kraljevstva. BBC i Independent Broadcasting Authority zaključili su da Sex Pistolsi ne smeju kraljicu nazivati vođom fašističkog režima. Pistolsi su, s druge strane pesmu stvorili kao podršku engleskoj radničkoj klasi, za koju su smatrali da je potlačena od strane britanske vlade. Pesma je uprkos zabrani došla do samog vrha engleskih muzičkih lista, verojatno zbog piratskih radio stanica kojih je tada bilo mnogo i koje su bez problema puštale ovakve pesme. 9. Van Morison – “Brown-Eyed Girl” (1967.) U šezdesetim godinama prošlog veka međurasni brakovi su i dalje bili zabranjeni u velikom broju američkih saveznih država, tako da je originalni naslov pesme, “Brown-Skinned Girl”, bio neprikladan. Ali, čak ni stihovi pesme nisu bili zadovoljavajući, s obzirom da je “making love in the green grass” bilo dovoljno sočno da neke radio stanice zabrane njeno emitovanje. 10. Bili Džoel – “Only The Good Die Young” (1977.) Stihovi “You Catholic girls start much too late/But sooner or later it comes down to fate/I might as well be the one” podigli su prašinu zbog aluzije na promiskuitet katoličkih devojaka i pesma je ubrzo bila zabranjena. Zabrana je stvorila kontraefekat, jer je “Only The Good Die Young” ubrzo postala mega hit. Hana IVKOVIĆ

Svaki čovek razmišlja o Bogu na svoj način. Mnogi imaju otpor prema Crkvi, jer Crkvu vide samo kao instituciju i mnogo toga ih sprečava da se uključe. A Crkva je nešto mnogo dublje od onoga što na prvi pogled vidimo. Foto: V. Lalić / RAS Srbija Evo jednog ženskog, nežnog, lirskog i modernog glasa SPC. Mati Efimija Topolski pre nego što je postala monahinja bila je slikarka, magistrirala je na Fakultetu likovnih umetnosti. Svoju umetnost donela je u manastir Gradac 1991. godine. Kao igumanija tamo je provela skoro 20 godina i napravila svojevrsnu monaško-slikarsku koloniju. Zatim je, posle kraćeg boravka u Beogradu, dobila „nameštenje“ u Francuskoj, u manastiru Srpske pravoslavne crkve, u mestu Išon. Tamo već skoro dve godine živi sama kao jedina monahinja. Kao slikarka, vreme provodi spajajući duhovnost i savremenu umetnost jer ne slika samo ikone. „Mislim, tražim, čekam“ naziv je njene izložbe umetničkih slika u „Galeriji 73“ na Banovom brdu. U Galeriji kažu da ne pamte da je u poslednjih nekoliko godina neka izložba bila tako dobro posećena. „Mislim, tražim, čekam“ moglo bi da stoji kao oblačić iznad glava svih ljudi? - Čovek dok živi, on misli. Imamo loše i dobre misli, i borimo se protiv takozvanih pomisli. Učimo se da to razdvojimo i da te loše odbacujemo. I da tako sebe menjamo. Ta borba u monaškom životu stalno postoji. Polako je došlo da kroz to razmišljanje i tražim. Kad čovek kaže tražim, misli se na ona večna pitanja o suštini života. Ja se ne pitam da li postoji Bog, da li postoji večni život, jer sam ta krupna pitanja, barem zasad, rešila. Ja tražim odgovore na neka pitanja svakodnevnog života i odnosa sa drugim ljudima. Kada vidiš u svom neposrednom iskustvu, neko nekog muči, neko nekom napakosti, neko pati. Gledaš sebe, svoj život i ljude oko sebe i tražiš odgovore zašto. Ja znam da ništa nije bez smisla, ali zašto je, volela bih da definišem. To je moja večita tema. I odnos ljudi u braku, pa odnos roditelja sa decom, pa odnos među prijateljima. To su sve suštinske stvari našeg života. A onda čekam da mi Bog da odgovore na ta pitanja. Sve odgovore treba sačekati. Mislim da je strpljenje bitno. Treba svi da savladamo tu veštinu čekanja i strpljenja. To je objašnjenje naziva izložbe. Foto: V. Lalić / RAS Srbija Gde su naša najveća iskušenja? - Definitivno najviše iskušenja imamo sa našim najbližima. I to nas najviše boli, kad napravimo neku grešku. I njih boli. I zato za njih treba da imamo najviše pažnje. Mi pazimo kako se odnosimo sa pretpostavljenima, ali kakvi god da smo prema njima, njih nećemo mnogo povrediti. Ali svoju baku, svoju mamu, lako možemo da ucvelimo ni zbog čega. Videla sam da onaj ko te najviše voli, ko ti najviše daje, njemu najmanje vraćaš jer se podrazumeva da je on taj koji ti daje. A ti daješ drugima. A mi dajemo od tog bogatstva koje smo dobili od onog ko ima veliku ljubav i koju nam daje. A uopšte se ne setimo da mi to treba da vratimo. Nekad to shvatimo tek kad ti ljudi odu. Ljubav koju mi imamo, to je ljubav kojom se obogatimo u odnosu sa Bogom, zato ta reč obogatiti ima koren u Bogu, ali i onoliko koliko dobijemo od onih koj nas najviše vole. To je naše blago koje nosimo u život dalje sa sobom. I kad njih više nema na ovom svetu, mi ostajemo sa tom ljubavlju koju su nam dali. Foto: V. Lalić / RAS Srbija Posetioci izložbe dele sa vama oduševljenje i često uz pohvale dodaju „ja inače nisam vernik“. Vi im na to kažete: „Ne delimo se tako“. - Imaju potrebu da se opravdaju ako prilaze meni da se družimo. Da ja znam da se družim sa nevernikom. Ja volim da se identifikujem sa drugim ljudima. To što smo monasi, možda smo malo drugačije obučeni. Čak mogu da budem gruba, pa kažem da smo kostimirani. U stvari, svi smo mi ljudi isti. Borimo se. I verujem da svaki čovek razmišlja o Bogu na svoj način. Mnogi imaju otpor prema Crkvi jer Crkvu vide samo kao instituciju i mnogo toga ih sprečava da se uključe. Što je meni žao. Jer je Crkva nešto mnogo dublje od onoga što se na prvi pogled vidi. Naš prvi susret je sa sveštenstvom, ili sa nekim crkvenjakom. Svako ima da ispriča priču koja ga je odvratila od odlaska u crkvu. Ili je nešto debelo platio. Ili kaže, „moj pop vozi skupa kola“. To postoji u svakoj drugoj sferi i profesiji. Ljudi prekorače granicu ukusa. Ali treba i taj pop, kad bude zreo, da prevaziđe to. Mladi ljudi završe bogosloviju, dođu do para, prvo im je da kupe auto. Šta da radimo, to je ljudska pala priroda. Foto: V. Lalić / RAS Srbija A običan čovek očekuje od duhovnika da bude iznad onoga gde mi obični padamo. - Postoje stereotipi o sveštenstvu i monaštvu. A episkopi su stalno na tapetu. Postoji jedan okvir, šta ljudi očekuju od episkopa. I taj koji grdi episkopa, taj isti čovek se nikad neće zapitati niti će reći da on ne ispunjava ono što je obećao. Na primer, da li je on baš veran svojoj ženi, koliko je dobar roditelj, koliko je predan svom poslu. Ljudi o tome ne razmišljaju. Treba gledati svakog čoveka sa obe strane. Kako imamo milosti prema sebi i sebe uvek opravdamo, poželjno bi bilo tako i druge ljude da gledamo. Da li žene moraju da rađaju? Nekad u Crkvi čujemo i zapovedne tonove. Poslednji takav stigao je od srpskog patrijarha da je dužnost Srpkinja da rađaju. - Sloboda koju nam Bog daje, to je jedino što je iznad ljubavi Božije. I Bog nas neće iz svoje ljubavi prisiliti nikada ni na šta. Da mi na bilo koga vršimo pritisak, da radi ovako ili onako, žene da rađaju, to ne može. Vi nikog ne možete da naterate ni na šta. Žene mislim da treba da rađaju onda kad to žele. Kako mi žene da teramo da rađaju, kad one ne znaju šta će sutra da pojedu, da li će imati posao, kako će živeti. Ja se ne usuđujem da govorim o tome. Jer mi monasi, šta mi imamo da pričamo o rađanju. Mi smo se opredelili za jedan drugi život i nemamo to iskustvo. Možda neka žena koja je rodila desetoro dece, možda one mogu da posavetuju žene, kako se to nosi. I sigurno one imaju primera kako im je Bog pomogao u situacijama kad se čini da je nemoguće opstati i onda ipak opstanu. Ali, da to pominjem ja, ili bilo ko drugi ko nema svoje biološko potomstvo, mislim da nemam to pravo. http://www.blic.rs/vesti/drustvo/srpska-monahinja-ima-otreznjujucu-poruku-bog-nas-nikada-nece-prisliti-na-bilo-sta-pa/qpmj5jp

Ti husiti kojima se Papa Ivan Pavao II Wojtila toliko naizvinjavao za Jana Husa, za vrijeme husitskih ratova su uništili, spalili i većinom do temelja razvalili veliko mnoštvo benediktinskih i ostalih katoličkih manastira, klaštera u Češkoj a sve ostale monahe koji nisu stigli ili htjeli pobjeći i napustiti manastir su spalili žive na lomačama. Šta mislite, koliko biste rekli da je takvih uništenih manastira bilo? 60, 120 ili 170 Glasat možete gore na poolu! Hvala! Glasanje bude vremenski neograničeno, koga zanima ispravan rezultat nek mi napiše PM a ja mu pošaljem ispravan odgovor! Ovaj video je snimljen u razvalinama takve jedne klašterne, manastirske benediktinske crkve spaljene husitima: св. Адальберт Пражский https://www.youtube.com/watch?v=tztkp_kFDlQ Posljedni stup gotičke katedrale u Klašternoj Skalici, Češka uništene husitima Ostaci zida gotičke kapele u Klašternoj Skalici, Češka uništene husitima