Претражи Живе Речи Утехе

"MENI SE UVIJEK ČINILO DA JE VITEŠKI STATI NA STRANU SLABIJIH. TO JE NEGDJE SUŠTINSKO. NE ŽELIM BITI TAMO GDJE JE RULJA. ZAPRAVO, U SVEMU BITI SA SLABIJIMA, BILO DA SU NACIONALNA, SEKSUALNA ILI BILO KOJA MANJINA. RECIMO, JEDNOM SAM PISAO O MUZIČKIM MANJINAMA. KAKO JE TO BITI PANKER U SINJU" Šta znači danas, gotovo nakon tri decenije od "osvojene slobode", stajati na braniku slobode mišljenja i izražavanja na ovim prostorima? Splitski pisac i novinar Ante Tomić, gost novosadske konferencije BookTalk, popularan i prisutan svugde gde se govori i piše naš zajednički jezik, govori nam o tome kako treba i dalje stajati na braniku odbrane ljudi koji osećaju sve više i više straha. I koji misle da su ludi dokle god ne ugledaju njegove tekstove. I samom mu je poražavajuće što je jedan od retkih. Ali, "život je borba" i nema pobednika, i nema poraženih. A on je postojan u toj borbi, bilo da ga presreću na ulicama gradova i zahvaljuju mu se na hrabrosti koju im uliva, ili ga i bukvalno, ovi drugi, polivaju izmetom. Kada se protivnici ne oglase nekoliko dana, on se već zapita radi li dobro svoj posao. Novinarski i književni. U Novom Sadu vas je dočekala lepa dobrodošlica. Ispričali ste nam da je Rajka Grlića i vas srela jedna gospođa i rekla: "Ceo Novi Sad priča da vas dvojica šetate gradom." Stalno vam prilaze ljudi i zahvaljuju vam se za hrabrost. Da li je to usud da vas ljudi na ovim prostorima ili ekstremno mrze ili su vam beskrajno zahvalni za vaše tekstove, bilo književne ili novinarske? Čitav život se borim s manjkom samopouzdanja i ja zaista ne znam zašto mene ljudi čitaju. Uvek sam silno iznenađen kada mi netko priđe i kada mi kaže da me čita i koliko mu to znači. Na konferenciji Book Talk pričao si kako si zahvalan i onima koji ti dobacuju ružne stvari, da su ti i oni neka vrsta inspiracije. Odakle ta zahvalnost? Shvaćam da me ne mogu svi voljeti i ne trebaju me svi voljeti i zapravo žudjeti za ljubavlju svih je jedna potpuno pogrešna stvar. Ja i to njihovo doživljavam kao priznanje i to uopće ne ironično, već istinski. Od tih ljudi ne očekujem odobravanje, ne očekujem ljubav. Prije Novog Sada sam bio u Kotoru i tamo sam baš nabrajao stvari koje su mi se događale. Ljudi su bili prilično zgranuti kada su čuli da su u mom rodnom selu palili lutku s mojim likom, da su usred Splita istresali kantu govana na mene. Na određeni način, ja i to sve doživljavam kao priznanje. To su sve nekakve medalje i ordeni. Stvarno, ako prođe nekoliko dana i nitko mi ništa ne dovikne, ja se zbilja zabrinem: da li dobro radim svoj posao? Da nisam nešto zeznuo? Ako pet-šest dana oni šute, ja se debelo zamislim. Pametni ljudi se stalno pitaju koliko dobro rade svoj posao. Stalno se propituju i to je, na primjer, stvar prema kojoj se i ja orijentiram. Zapravo mi jeste iznenađenje da ja dođem u Kotor ili Novi Sad ili Sarajevo i da me ljudi susreću i odobravaju moj rad. To mi je uistinu važno. Prije nekog vremena sam shvatio da sam ja neka vrsta jugoslovenskog novinara i pisca. Zapravo mi se to dopalo. Ili bi se možda moglo reći da si hrvatski novinar a jugoslovenski pisac? Zapravo i ne jer moje novinske tekstove prenose brojni portali. Dođem, na primjer, u Podgoricu i ljudi žele razgovarati sa mnom o nekom tekstu koji sam objavio u "Slobodnoj Dalmaciji" a prenijele su ga "Vijesti". U stvari, već nekoliko godina nemam objavljenu novu knjigu, a novinski tekstovi se sve to vrijeme čitaju. Osećaš li ti to kao breme, taj raspad Jugoslavije koja kao da se slomila i preko tvojih leđa jer se upravo na tim reakcijama na tvoj "lik i delo" vidi koliko zapravo živimo u duboko polarizovanim društvima? Mislim da ima jako puno mladih ljudi koji su dobro obrazovani, koji su pomirljivi, ali generalno, mislim da smo mi postali lošiji ljudi. Kvari nas sva ova mržnja koja se svakodnevno izliva sa ekrana i raznoraznih portala. Iz tog smeća iz kojeg stalno kulja sva ta mržnja koja nas je zatrovala nepovratno. Puno je ljudi otišlo. Očekivao sam, negdje sam se nadao, da će se dogoditi prevrat nakon devedesetih. Tada je bilo još jako puno obrazovanih ljudi koji shvaćaju neke stvari. Sada obrazovaniji odlaze i iskreno se bojim da će doći trenutak kada mi više nećemo moći svrgnuti HDZ sa vlasti, ili vi ovdje SNS. Ljudi koji će ostati neće biti dovoljno sposobni za to. Koliko je ta mržnja postala autoreferentna? Koliko ona sada već hrani samu sebe? Nove generacije usvajaju mržnju starijih generacija i ponavljaju je kao stvari koje se uopšte ne preispituju. Nešto što se podrazumeva i što počinje da se reprodukuje. Ti gledaš kako nestaje kritičko mišljenje. Mislio sam da su neke stvari riješene. Kako su neke vrijednosti neupitne, da su neke stvari nakon devedesetih bile samorazumljive. Da smo to usvojili i da više ne moramo razgovarati o tome. Odjednom na vlast u Hrvatskoj dođe neki čovjek koji kaže: "Mi možemo imati slobodu mišljenja u svoja četiri zida." Ali, što smo mi onda radili posljednjih decenija? Zašto smo porušili Berlinski zid? Onda si još mogao da pomisliš da se taj čovek možda loše izrazio ili je prosto budala, ali nekoliko godina kasnije uhapse čoveka zbog satirične pesme. Da, to je zastrašujuće. Ta priča o hapšenju Gordana Duhačeka je potpuno zastrašujuća. I onda ti još kažu da smo mi devedesetih dobili slobodu. Oprosti, koju slobodu? O kakvoj vi to slobodi pričate? Meni je potpuno strašno da neko ne može pjevati u Hrvatskoj. Čekaj, kako to misliš: neko ne može pjevati, makar i lošu pjesmu. Netko je rekao da smo se upravo zato i borili da netko ne može pjevati. I povrh svega ispadne da sam ja jedan od rijetkih koji primjećuje da je u svemu tome nešto nakazno, da je to nešto strašno. E, to je, zapravo, poražavajuće. Koliko je onda važna kultura sećanja? Istina više nije relevantna? Mi danas kao imamo sve znanje svijeta u mobitelu i nikada nam znanje nije bilo dostupnije, a s druge strane, imaš zastrašujuću neukost. Na primjer, ta priča u vezi sa cijepljenjem. Ti i dalje možeš imati sve znanje svijeta, ali je, s druge strane, i potpuno normalno da se priča da nisu ubijali Srbe u Jasenovcu. Da li bi se onda moglo reći da ta neukost nije neka nemogućnost da se (sa)zna, već da je izbor, zapravo stav? Da, to je stav. Mi smo odlučili da ne vjerujemo u Jasenovac i da nemamo problem sa cijepljenjem. Kako doživljavaš onda neke dobre stvari koje se dese i predstavljaju male svetle tačke u svom ovom našem takvom okruženju? Ono što je meni već odavno jasno je da nema konačne pobjede. I nema konačnog poraza. Mi niti jednu vrijednost nismo do kraja usvojili, ona nije bogom dana i vječna, nego se mi moramo svaki dan boriti za nju. Boriti se za slobodu, dostojanstvo, pravo čovjeka... i moramo se boriti. Bit ćemo puno puta poraženi, ali nikada do kraja. To traje. Meni je najdraži novinski slogan bivšeg beogradskog dnevnog lista: "Život je borba". Koliko ti u kontekstu toga "život je borba" i priče o slobodama koje se nikada trajno ne osvajaju ali se ni trajno ne gube, to što mi novinari radimo, ima smisla? Kako ti izgleda taj medijski kontekst u kojem radiš... koliko tu još ima prostora za stav koji je blizak tvom razmišljanju? Koliko se osećaš dobrodošlo u tom kontekstu a koliko misliš da štrčiš? Da li se prostor sužava ili otvara? Vidiš, kada me pozdravi žena u Novom Sadu ili negdje drugdje, onda vidim koliko je važno to što radim. Dobijem smisao svog tog mog rada. Nije mi jasno zašto mi ljudi govore da sam hrabar čovjek. Ja sebe uopće ne doživljavam kao hrabrog. Dapače, sebe smatram za uplašeno i kukavno biće. Nedavno sam vidio da je neko iscitirao Balaševića koji je rekao da se boji samo dvije stvari: svega i svačega. E, tako i ja. Nisam ja pišući mislio o tome kako sam ja sad sjajan i hrabar, već sam samo znao da ja to moram napisati jer ću se osjećati loše ako to ne uradim. Onda izađem na ulicu i vidim zahvalnost ljudi što sam ja to rekao. Ja neću promijeniti mišljenje, shvatio sam da ne mogu mijenjati mišljenje tim zadrtim patriotama i da je to potpuno uzaludan posao, da se ja ne smijem boriti za njihovu naklonost i simpatiju, da je to nešto krivo, nego da ja moram ohrabrivat ljude koji misle kao ja. Da se ljudi ne boje kazati. Često mi kažu: drago mi je što ste to napisali jer sam ja već mislio da sam lud, da sam jedini koji tako i tako misli... Tako da ja vidim da ja i treba da budem upravo glas tog čovjeka. Da treba da ga ohrabrim, da mu time ukažem da nas ima još koji baš tako mislimo. Nismo ludi. Da li to znači da je zapravo osećanje straha nešto što ljude danas možda više sputava nego u nekom prethodnom periodu? U kontekstu u kojem ti živiš, u Splitu i generalno, da li misliš da su ljudi danas uplašeniji nego ranije, pre, recimo pet ili deset godina? Ako da, šta misliš zašto je to tako? Meni se čini da su uplašeniji. To diktatorsko nasilje je izraženije. To nasilje patriotizma, nacionalizma... ljudi naprosto ustuknu pred tolikom količinom nacionalizma. Pred tom ruljom. Autocenzura postaje masovno osjećanje. Iako se busamo u grudi da smo u demokratskom društvu odavno, veoma je nizak stepen tolerancije prema marginalnim grupama. Ljudi prepoznaju da si u svojim tekstovima i po tom pitanju vrlo angažovan. Osećaš li i tu vrstu odgovornosti kao novinar? Meni se uvijek činilo da je viteški stati na stranu slabijih. To je negdje suštinsko. Ne želim biti tamo gdje je rulja. Zapravo, u svemu biti sa slabijima, bilo da su nacionalna, seksualna ili bilo koja manjina. Recimo, jednom sam pisao o muzičkim manjinama. Kako je to biti panker u Sinju, na primjer. Upravo je ovde u Novom Sadu bila veličanstvena premijera filma "Ustav Republike Hrvatske", za koji ste zajedno napisali scenario sa Rajkom Grlićem. Glavni junak je dvostruka manjina, a Nebojša Glogovac je zaista na jedan neverovatan način odglumio sve nijanse senzibiliteta te ličnosti... pisao si i tekst o tome... Napisao sam tekst o toj njegovoj glumi. Ali, mogu zaista potvrditi da sam se ja doslovce uplašio kada sam ga vidio na snimku. Znate ono, noć, sami ste pred kompjuterom, i stigne vam snimka. Ja sam se zaista tada upitao kakvo smo to čudovište stvorili... Jer, ima jedna replika kada on kaže Srbinu, tako blagim glasom i s takvim osmehom: "Ti si korov"... On te teške reči tako blago izgovori, sa takvim senzibilitetom, da se naprosto sledite, naježite od tog njegovog i blagog i demonskog glasa u isto vrijeme. Zaista sam tek kada sam njega vidio u ulozi, shvatio kakvo sam čudovište stvorio. Jer, ja volim pisati smiješne stvari. Tek pri kraju procesa pisanja scenarija Rajko mi je rekao da nam fali ljubavna priča i onda sam ja dodao ljubavnu priču tog transvestita. O njegovom sjećanju na ljubavnika, odnosu prema smrti... Ali, onda je došao Nebojša i sve to onako osjećajno odigrao. On je po svim tamnim predjelima ličnosti prelazio sa osmjehom, kao da pleše. To je čudesno. Pisanje je usamljenički posao, a ti si u saradnji sa Rajkom Grlićem napisao četiri scenarija. Kako ta saradnja, koja je urodila vrhunskim scenarijima, izgleda iz tvog ugla? Volim pisanje upravo zato što je to usamljenički posao. Ne volim dok pišem razgovarati sa ljudima. U redakcijama je uvijek puno ljudi. Ja više volim da se povučem u neki obližnji kafić, sjednem i pišem. Tu ima onaj drugi problem što ljudi kada te ugledaju da sjediš sam u kafani, imaju želju da se samopozovu i pitaju te štogod, eto, da nisi sam... No, izlazim na kraj i s tim. Rajko i ja imamo neku sličnu osjećajnost, imamo identične stavove o svijetu, slične stvari želimo reći ljudima... Zapravo, mi se nikada nismo posvađali, što je vrlo neobično. Čak nije bilo ni onih kreativnih rasprava. Ako on mene uvjeri da je nešto pogrešno, ja ću prihvatiti, i obrnuto. Prosto rečeno, vjerujemo jedan drugome. Vrlo sporo radimo, puno razgovaramo, nije nam teško bacit pola scenarija i krenuti sve iz početka. U svakom slobodnom trenutku nas dvojica krenemo razgovarati o priči na kojoj radimo. Čak i kada pomislimo da je to sada to, da je gotovo, ne bude tako i proces se i dalje nastavlja. Ja lično nikada tako ne radim. On me preklinje da ja kao kada napišem knjigu, ostavim je pola godine da odleži, pa je tek onda dam objaviti. Ne, ja tako nikada ne radim. Meni to ne pada na pamet. Obožavam i kada za novine pišem da danas smislim, sutra napišem i prekosutra je objavljeno. Nakon toga, baš me briga šta je s tim. To je moj život i čini mi se bliže mojoj prirodi. A rad sa Rajkom je potpuno drugačiji. U tom radu sve sporo sazrijeva, priče se dugo oblikuju. Svaka se situacija, svaki lik dugo promišlja. Artur Miler je jednom rekao da se drama nikada ne završava, drama se napušta... Zapravo, naša je sreća što u jednom trenutku ipak mora početi snimanje. To je nekako moj sretan trenutak. Onda ja mogu potpuno da napustim tu priču. Mene veseli da je se konačno mogu ratosiljati. Tada se vraćam u moje prirodno stanje stvari. Gordana Draganić Nonin, Teodor Hadžić Svetić

Želim potpune i točne informacije, pisalo je na komadu kartona koji je ponosno podigla jedna žena na demonstracijama protiv obveznog cijepljenja u petak popodne u Splitu, iz čega se da razumjeti kako ona vjeruje da se od nje krije istina. Vlasti su je, čini se, propustile upozoriti na sastojke tekućina u špricama i opasnosti od njih. No, koliko nas zapravo zna te informacije? Imam dvoje djece koja su redovito cijepljena, bogzna koliko puta, i baš nikad nisam posumnjao da je u tome nešto pogrešno. Kažite da sam neodgovoran roditelj, ali ni na trenutak mi nije pala na pamet stravična mogućnost da bi mi sin ili kći mogli stradati jer se bogzna zašto taji da se od cjepiva može dobiti nekakva bolest. Naprosto, vjerujem liječnicima. Bez izuzetka bih pustio da mene ili moje dijete pregleda Hrvat, Srbin, komunist, hadezeovac, pravaš, kršćanin, musliman, židov, lezbijka, Eskim ili crnac. Pedeset godina sam poživio vjerujući da su svi ljudi dobronamjerni i žele pomoći i nisam se mnogo puta razočarao. Naš svijet, napokon, ne bi postojao da je drugačije. Osim toga, što bih ja sa sastojcima cjepiva? Na internetu zacijelo negdje ima službena stranica Svjetske zdravstvene organizacije ili tako nečega, gdje je detaljno nabrojano sve što sadrži cjepivo protiv ospica i sve njegove indikacije i kontraindikacije, ali tko bi to čitao. Da i uzmem čitati, ne bih razumio. Prepustio bih stoga tu stvar stručnjaku, nekome tko je studirao deset semestara, stažirao, polagao državni ispit, specijalizirao se i subspecijalizirao, liječio tisuće pacijenata, pisao znanstvene knjige i članke. I kad mi netko takav reče da je cjepivo savršeno sigurno, skloniji sam mu vjerovati nego Branimiru Bunjcu, koji od svega medicinskog obrazovanja ima samo četverogodišnji studij povijesti. Suvišna ponavljanja Međutim, ima među nama čudaka kojima je draže kad ih Bunjac obmanjuje, kad saborski zastupnik na Fejsu objavi kako su "unutra GMO virusi, abortirani fetusi životinja i ljudi, embrij zamorca, razne vrste jaja, mišja krv i mozak, krv, srce i bubrezi različitih vrsta životinja, na primjer, majmuna, konja, svinja, ovaca, zečeva i pasa". Protivnici cijepljenja naprosto su takva vrsta ljudi. Napisat će na transparent kako žele potpune i točne informacije, ali oni zaista žele samo nekoga tko će potvrditi njihove zablude. Jedna je liječnica prekjučer u ovim novinama kazala jednostavnu istinu koju smo dosad bezbroj puta čuli, da su se milijuni nas u posljednjih pola stoljeća bez ikakvih loših posljedica višekratno cijepili protiv različitih bolesti, ali to je suvišno ponavljati. Tko je to želio shvatiti, davno je shvatio, a onima drugima jednostavno nema pomoći. Totalno je beznadno, njih nikakvim argumentima ne možete razuvjeriti. Njihov osjećaj da je svijet neprijateljsko mjesto i da im svi žele zlo ništa ne može pobijediti. I da im dijete umre od ospica, oni bi svejedno ustrajavati kako su cjepiva vještičji recepti, zavjera mračnih centara moći, farmaceutske industrije i slobodnih zidara. Stoga, kad jedna žena dođe ispred HNK s transparentom "Želim potpune i točne informacije", ponosno noseći iznad glave zahtjev da joj se kaže istina, bez uljepšavanja i okolišanja, kratko i izravno, u lice, može joj se zapravo kazati samo jedna stvar: "Potpuna je i točna informacija, draga gospođo, da ste vi, čisto medicinski gledano, glupi. Baš kao i ostatak vašeg smiješnog društva koje se protivi cijepljenju, i ako jednoga dana vi ili netko vaš otegne papke zato što ste odbili jednu malu, jednostavnu, bezbolnu i besplatnu medicinsku uslugu, bolje zapravo niste ni zaslužili".

ANTE TOMIĆ Četnik koji pali požare: Mitsko biće stvoreno od žege, bure, straha i nacionalizma AUTOR: Ante Tomić OBJAVLJENO: 26.08.2017. u 21:05 jutarnji.hr Luka Gerlanc / Jure Mišković / Nikša Stipaničev / Hanza Media S lijeva na desno: Požar kod Oštrovice, požar kod Pristega i požar na Promini Malešno, neugledno, krezubo stvorenje, kažu, jedva pola metra visoko, s čupavom bradom i janjećom šubarom s neizbježnom kokardom, smrdi na šljivovicu i češnjak, iskače iz grmlja s kantom nafte u ruci, polijeva je po suhoj travi, upaljačem zapaljuje i raskalašeno se cerekajući iščezava Mnoga nevjerojatna bića naseljavaju naš svijet. U pećini pod planinom na hrpi zlata spava zmaj, nosati i uhati goblin krije se pod korijenom stoljetnog hrasta, div luta šumom s toljagom na ramenu, vukodlak zavija u noći punog mjeseca, vilenjak jaše kentaura, a patuljak grifona, feniks izgara u pepeo i podiže se iz njega, sirena na pustom grebenu svojom pjesmom punom čežnje mami usamljene mornare. Veliko strpljenje, oprez i, više od ičega, sreću valja imati da biste vidjeli koje od ovih bića, a jedno je rjeđe i tajanstvenije od svih. Četnik koji podmeće požare. Četnik koji podmeće požare tako je rijedak da ga nema ni u Tolkienovoj prozi ni u romanima Georgea R. R. Martina, Jorge Luis Borges ga ne spominje u poznatom “Priručniku fantastične zoologije”, kao ni J. K. Rowling u referentnoj “Fantastične zvijeri i gdje ih naći”, ali čudovište je nesumnjivo među nama. Mnoge su ga Hrvatice i Hrvati posljednjih tjedana susreli i o tome događaju posvjedočili na fejsu, o njegovim se poremećenim navikama autoritativno raspravlja na domoljubnim portalima, s oltara se upozorava na njega, viđali su ga čak i reporteri državne televizije. Malešno, neugledno, krezubo stvorenje, kažu, jedva pola metra visoko, s čupavom bradom i janjećom šubarom s neizbježnom kokardom, smrdi na šljivovicu i češnjak, iskače iz grmlja s kantom nafte u ruci, polijeva je po suhoj travi, upaljačem zapaljuje i raskalašeno se cerekajući iščezava u treperavoj jari kod magistrale u Baškom Polju, da bi se časak kasnije ukazao između Konjskog i Dugobaba, ili u Vodicama, ili na Ugljanu, ili u brdu iznad Unešića, ili kod Benkovca, a neki čak kažu da se pojavljuje na svim ovim mjestima istodobno. Dok jedni tvrde da je sasvim ljudskog obličja, samo manji, drugi se kunu kako su četniku koji podmeće požare vidjeli pseću glavu, konjski trup, kozje noge i ljuskav zmijski rep. Treći ga opisuju s kratkim, svinutim rogovima, četvrti kažu da četnik leti. Jednu je čobanicu, pričaju, zaskočio dok je na Zrmanji pojila ovce, zadigao joj haljinu i ugrizao je za stražnjicu, jednom je lovcu na Dinari uzeo pušku iz ruke i iz obje cijevi odjednom pucao u njegova kratkodlakog ptičara, a jedan planinar pripovijeda kako ga je gledao na Velebitu, kod Tulovih greda, kako istrčava iz Golfa kragujevačkih registracija i bezbrižno pali grabov gaj pjevajući Milu Kitića, i svim ovim prilikama iza njega su ostali bezbrojni četvorni kilometri spržene zemlje i čađavih stabala. Nadnaravno čudovište, četnik koji podmeće požare, mračnom čarolijom napravljeno od žege, orkanske bure, straha i nacionalizma i ove je godine zapalilo Dalmaciju i vješto pobjeglo. Premda znamo sve o njemu, i s crkvenih oltara i na državnoj televiziji i na domoljubnim portalima detaljno su nam objasnili i otkud je, i čiji je, i kako i po čijem nalogu djeluje, sve su policijske zasjede i potjere za njim bile neuspješne, nikad nitko nije uhvatio četnika koji podmeće požare. Nejasno je kako bi ga i mogli zaustaviti, pomaže li standardno oružje, ili valja posegnuti za blagoslovljenom vodom, glogovim kolcem i srebrenim metkom. Bit će da je ipak dovoljno redovito piti Clopixol, Moditen, Haldol, Zeldox ili nekakav drugi antipsihotik. Ustvari, vjerojatno bi trebalo angažirati poljoprivrednu avijaciju i čitavu zemlju poprskati nekakvim snažnim lijekom jer je pojava epidemijskih proporcija. Kad god u srpnju i kolovozu krenu požari, u nas kao i u Španjolskoj, Portugalu ili Kaliforniji, krivac se nepogrešivo zna. Dobro, za španjolske, portugalske i kalifornijske požare možda i ne, ali u nas je samo jedan dušmanin mogao zapaliti, poznato biće iz narodne predaje, mitski četnik. Nema tko drugi biti. Običan narod u autobusima, tramvajima, sportskim kladionicama, kafićima i samoposluživanjima, kao i medijski i biskupski autoriteti, vlast i opozicija, svi se neobuzdano, čak i s jednom nasladom, predaju kolektivnom mahnitanju, masovnoj psihozi o četniku koji podmeće požare. Krene li oganj gutati šume i maslinike i cijela stabla izgaraju u trenu kao šibice, krene li takvo nekakvo elementarno zlo na nas, nađemo li se na putu nezaustavljivoj, čudovišnoj stihiji, u nama se probudi jedna iskonska strava, ugasi nam umove pa više nismo bolji od divljaka što vjeruju u vilenjake, divove i zmajeve. Podigne se hajka kao u stara doba kad su se s vilama i sjekirama obračunavali s vješticama i vukodlacima. Slijepa, nerazumna rulja osvetnički se okomi na nekoga za koga joj se naprosto sviđa vjerovati da je krivac i zbog nekakvih izmišljenih bića naposljetku stradavaju pravi živi ljudi. Nakon što su portali i televizija danima potpirivali nacionalnu mržnju pričom o četniku koji podmeće požare, jedna je nesretna, bolesna djevojka iz zadarskog kraja pošla zapaliti srpsko selo. Mirnim je glasom, bez kajanja, to priznala policiji, vjerujući kako je prvorazredan patriotski čin ako nekakva pravoslavna baba izgori zajedno sa svojim kozama. Mnogi bi se, uostalom, i složili s njome, pa i među policajcima. Zbog jedne iskre iz dalekovoda, nečijeg neopreznog roštilja, opuška bačenog iz automobila ili nekog sličnog, mnogo uvjerljivijeg uzroka požara u trenutku se tako ponovno nađemo u prilici da gore srpske kuće. Istina, kad su gorjele srpske kuće, njih nisu Hrvati palili. Hrvati tako nešto nečovječno nikad ne bi napravili, nego kad je ono bila Oluja, sjećate se, Srbi su tako bezglavo bježali da im je do jednoga ostao, kome pomfrit, kome pileća prsa, kome hrenovke, na uključenom štednjaku. To je, oprostite, činjenica.