Претражи Живе Речи Утехе

ŽIVOT U NEZNANJU? Agnostici i agnosticizam Autor Glas Koncila - 1. rujna 2017. Nakon pada komunizma mnogi, pa i bivši uvaženi političari, izjašnjavali su se kao agnostici. Navodno vjeruju da nešto postoji, ali ne znaju što, ne tiče ih se, žive svoj život. Agnostici znaju da nešto ne znaju, ali ne znaju što ne znaju. To je u najmanju ruku naivno, da ne kažem da je u krajnjoj liniji i opasno provesti život na zemlji u neznanju. U koje područje života spada agnosticizam i njegovi (ne)prosvijetljeni sljedbenici agnostici? Koja je njihova »znanstvena istina« i uporište? Jure Kesedžić, Odžak Talijanski dogmatičar Piero Coda s Papinskoga lateranskoga sveučilišta tumači nam da riječ »agnosticizam« etimološki dolazi iz grčkoga, od pridjeva »a-gnostos«, što znači »ne-spoznatljiv«. Tu je riječ, kako piše prof. Coda u »Enciklopedijskom teološkom rječniku«, smislio pozitivistički pisac R. H. Huxley 1869., no premda se nadovezuje »na nauk koji je oblikovan u ozračju pozitivizma XIX. st., obuhvaća, općenitije, svaku teoriju spoznaje koja bi govorili o nespoznatljivosti svega što nadilazi razinu fenomenološke i empirijske spoznaje.« Upravo se zbog toga razlikuje od skepticizma i od ateizma, koji nisu samo – kako i Vi otprilike pišete – poput agnosticizma »suzdržani« s obzirom na spoznatljivost nadosjetnoga svijeta i Boga, nego im niječu i postojanje. Postojala je i teološka inačica agnosticizma Zanimljivo je, nadalje, da prof. Coda upozorava da agnosticizma ima i na filozofskom i na teološkom području. Na onom prvom, filozofskom, mogu se razlikovati tri njegova temeljna oblika. Prvi je »oblik općenito povezan s poimanjem spoznaje, koji ne priznaje sposobnost metafizičke prodornosti razuma«, tj. predmet »prave spoznaje« samo je ono što pripada u polje egzaktnih ili povijesnih znanosti, dakle samo ono što su fizičke ili ljudske činjenice. Drugo, programatski gledano, agnosticizam se kao opća teorija »područja i granica spoznaje« prije svega potvrđuje u pozitivističkoj struji u XIX. stoljeću. Na kraju, »kao sjajna prethodnica – koju valja brižno razlikovati od prethodnih oblika – tu je kantovski kriticizam: kao formulacija nemogućnosti (teoretske, ne praktične) da se dohvati nadosjetnost.« Konačno, kaže prof. Coda, može se spomenuti i »vulgarni« agnosticizam koji uopćeno tvrdi da je Bog nespoznatljiv, ponajprije zato da čovjek ne mora povući egzistencijalne i praktične posljedice koje bi iz toga proizlazile. No isto tako može postojati – »i doista je povijesno postojala – teološka inačica agnosticizma, prema kojoj se, iz nesposobnosti razuma da dođe do Boga, zaključuje o nužnosti vjere kao jedine valjane spoznaje nadosjetnosti (fideizam).« Taj teološki agnosticizam moramo razlikovati od »apofatizma, prema kojemu se vrhunac spoznaje vjere, koja pretpostavlja razum, ipak događa prolaskom kroz egzistencijalni trenutak šutnje i noći samoga razuma, po kojem Bog stvorenju može uliti svoj vlastiti način spoznavanja (u Duhu).« Božje postojanje: niti utvrđivanje niti nijekanje Ono što je za nas vjernike važno jest da u biblijsko-kršćanskoj predaji koju baštinimo nema mjesta agnostičkomu poimanju stvarnosti: »U njoj, zaista, vjerom prihvaćena Božja objava pretpostavlja da je razum sposoban doći do spoznaje opstojnosti Boga i njegovih savršenstava, a također prepoznati da je čin, kojim se Bog objavljuje, od Njega samoga.« Prvi vatikanski koncil u konstituciji »Dei Filius«, na temelju biblijskoga svjedočanstva iz Knjige Mudrosti (Mudr 13, 1-9), Djela apostolskih (Dj 17, 22-28) i Poslanice Rimljanima (Rim 1, 18-21), ustvrdio je da se »svjetlom naravnog ljudskog razuma, iz stvorenih stvari, sigurno može spoznati Bog, početak i cilj sviju stvari.« Može se spomenuti i »vulgarni« agnosticizam koji uopćeno tvrdi da je Bog nespoznatljiv, ponajprije zato da čovjek ne mora povući egzistencijalne i praktične posljedice koje bi iz toga proizlazile. I Katekizam Katoličke Crkve u dva broja (2127 i 2128) ističe da agnosticizam poprima sve više oblika: »U nekim slučajevima agnostik odbija nijekati Boga; naprotiv, dopušta da postoji transcendentno biće, ali koje se ne može objaviti i o kojem nitko nije u stanju ništa reći. U drugim pak slučajevima agnostik se ne izjašnjava o Božjem postojanju, izjavljujući da je nemoguće to dokazati, dapače da nije moguće to ni utvrditi ni zanijekati. Agnosticizam katkad može sadržavati izvjesno traženje Boga, ali može također predstavljati stanovit indiferentizam, bježanje od temeljnoga problema postojanja i tupost moralne savjesti. Vrlo se često agnosticizam izjednačuje s praktičnim ateizmom«. Kada je o toj »izjednačenosti« riječ, onda moramo reći da je ateizam – time što odbacuje ili niječe Božje postojanje – grijeh protiv krjeposti bogoštovlja, pa ga Katekizam – navodeći riječi dokumenta »Gaudium et spes« Drugoga vatikanskoga koncila – ubraja među najteže pojave našega vremena, te ističe da se ateizam »često temelji na krivom poimanju ljudske autonomije koja ide čak do nijekanja svake ovisnosti o Bogu.« Um može doprijedi do duhovne zbilje Zapravo, »priznavanje Boga nipošto se ne protivi ljudskom dostojanstvu, jer je tom dostojanstvu temelj i savršenstvo u samome Bogu«, a Crkva zna »da se njezina poruka slaže s najdubljim željama ljudskoga srca« (GS 20 i 21) te »Gaudium et spes« (GS 15) stoga ispravno ističe, ali i potiče – možda posebno baš one koji se nazivaju agnosticima: »Budući da čovjek ima udjela u svjetlu božanskoga uma, on ispravno sudi da po svome razumu nadvisuje sveukupnost stvari. Neumorno rabeći sposobnosti svojega duha tijekom stoljeća, on je zasigurno napredovao u empirijskim znanostima, u tehničkom umijeću i u umjetničkom stvaranju. U naše je vrijeme postigao zamašne uspjehe time što je napose istraživao i sebi podvrgnuo materijalni svijet. No čovjek je ipak uvijek tragao za dubljom istinom i nalazio ju je. Um se, naime, ne da ograničiti na puke pojave, nego je sposoban s pravom sigurnošću doprijeti do duhovne zbilje, makar je zbog grijeha djelomično zasjenjen i oslabljen. U konačnici se razumska narav ljudske osobe usavršuje i treba usavršiti mudrošću, koja blago privlači čovječji duh da traga za istinom i dobrom i da ih ljubi; njima prožet, čovjek je po vidljivome vođen prema nevidljivome.«

Odmah nakon Interlibera (kada svi ispucaju svoje izdavačke metke, u zatišju, topom ću se oglasiti) – imam knjigu. Izdanje VBZ-a pod nazivom ”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo?”, a ovdje ću pokušati objasniti zašto sam odlučio sastaviti to djelo te zašto smatram da će ova knjiga biti hit. Pitao sam se: koliko stvarno ima ljudi oko nas koji ne vjeruju u Boga, te zatim: u što onda vjeruju? O tim pitanjima intenzivno razmišljam otkako sam pročitao knjigu pokojnih velikana duha i riječi, bibličara, rektora rimske Gregorijane i milanskog nadbiskupa, kardinala Carla M. Martinija i romanopisca, esejiste, filozofa i lingviste sa Sveučilišta u Boloniji Umberta Eca (”U što vjeruje tko ne vjeruje”, Izvori, Zagreb, 2001.). Jürgen Moltmann mi je u jednom razgovoru rekao: ”Tko kaže da časti Boga, a odbacuje nevjernike nije konzistentan i griješi”. Mislim da to vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju opravdati svoju nevjeru. I jednima i drugima želim mir Knjiga Martinija i Eca je zamišljena kao rasprava, odnosno razmjena pisama i napeti je dokument jednog dijaloga kakav se rijetko vodi. Na primjer, pravo na prekid trudnoće, položaj žene u Katoličkoj crkvi i druga pitanja, koja se sva svode na pitanje svih pitanja, ono o Dobru i Zlu. Kako možemo odlučivati što je moralno ispravno u novom tisućljeću u kojem će ljudske moći prijeći granice danas još nezamislive. Može li nam u tome samo Bog pomoći ili postoji li, kako Umberto Eco u svome briljantnom odgovoru pokazuje, i za nevjernike mjerilo razlikovanja Dobra i Zla? Razmjena pisama te dvojice autora, jednog katoličkog i drugog ateističkog, izazvala je najveću pozornost u Italiji. Ja sam doista bio pod jakim dojmom nakon čitanja pisama Martinija i Eca i želio sam napraviti nešto slično. Ali sam se ipak odlučio dati priliku poznatim hrvatskim ateistima i agnosticima da nam kažu svoje vlastito iskustvo bez mojih uredničkih intervencija. Zašto? Zato jer sam se vrlo često, nažalost prečesto, susretao s prijateljima i poznanicima, ateistima i agnosticima, koji su se žalili da su zbog svog svjetonazora u Hrvatskoj smatrani građanima drugog reda te da njihov odabir vjerničkoj većini nije prihvatljiva stvar. Želio sam, naime, jer sam vjernik i kršćanski teolog, pokazati puno poštovanje svojim prijateljima i sugrađanima nevjernicima i dati poticaj svima onima koji se tako osjećaju, a more ih je, da to stanje u Hrvatskoj prestane, to jest, da bude apsolutno slobodno prakticirati, bez negativnih posljedica, bilo kakav svjetonazor ako je u duhu Ustava. Premda sam se u svom novinarskom radu često susretao s ljudima koji su govorili da ne treba baš previše držati do statistika, pogotovo u ovoj oblasti jer se mnogi još ne osjećaju udobno u samodeklariranju, ipak smatram da treba navesti podatke Državnog zavoda za statistiku od prosinca 2012. godine, naime rezultate popisa stanovništva u Republici Hrvatskoj 2011. godine. Ti rezultati odnose se, između ostalog, i na popis stanovništva po vjeri, odnosno svjetonazoru. U Republici Hrvatskoj ukupno je tada živjelo 4,284.889 stanovnika, a pripadnicima Katoličke crkve izjasnila su se 3,697.143 građana, pravoslavcima 190.143, protestantima 14.653, muslimanima 62.977, židovima 536, ostalim kršćanima 12.961, te agnosticima i skepticima 32.518 osoba. Ateistima i onima koji nisu vjernici izjasnilo se njih 163.375, dok se 93.018 osoba nije izjasnilo, a za njih 12.460 je određenje nepoznato. Nama akutno treba dijalog i zato sam priredio i uredio knjigu koja će, uvjeren sam, predstavljati među u našem društvu jer nakon nje više neće biti nepopularno ili nepoželjno izjasniti se kao agnostik ili ateist Dakle, u odnosu na 2001. određene su se promjene dogodile u vjerskoj strukturi stanovništva. Katolička crkva izgubila je 200.000 vjernika. Prije deset godina bilo ih je 3,897.332, a 2011. godine 3,697.143. Velik rast bilježe ateisti. Njih je otprilike 67 posto više nego na prošlom popisu. Tada se 98.376 ljudi izjasnilo kao nevjernici. Broj agnostika i neizjašnjenih je podjednak – s 132.532 pao je na 125.536 osoba. Živi li u Hrvatskoj samo nešto manje od 5 posto ljudi koji ne vjeruju u Boga ili ih je u stvarnosti daleko više? Neki će reći da to nije važno. Sve dok se nevjernici budu smatrali građanima drugog reda i sve dok bude građana koji smatraju da se ne poštuje ustavno načelo koje jamči jednakost svjetonazora, pitanje će biti važno. Jedan dobar teolog, Jürgen Moltmann, mi je u razgovoru rekao: ”Tko kaže da časti Boga, a odbacuje nevjernike nije konzistentan i griješi“. Mislim da to vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju opravdati svoju nevjeru. I jednima i drugima želim mir. Moja velika zahvala, kao urednika ove knjige, ide svim tim meni dragim ljudima, izuzetno poznatim i utjecajnim osobama našega društva, koji su se odvažili hrabro svjedočiti o vlastitoj nevjeri, izložiti nam u što vjeruju kada već u Boga ne vjeruju i ohrabriti sve one koji se tim pitanjima muče ili smatraju da ih vjernička većina na bilo koji način ”muči” zbog toga što ne vjeruju u Boga. To su: Neven Barković, Sandi Blagonić, Ivana Bodrožić, Rada Borić, Nadežda Čačinović, Nenad Jarić Dauenhauer, Srđan Dvornik, Zoran Ferić, Mirela Holy, Ivo Josipović, Saša Kosanović, Pero Kvesić, Oleg Mandić, Dragan Markovina, Ivica Maštruko, Vili Matula, Anto Nobilo, Boris Pavelić, Nikola Petković, Marko Pogačar, Željko Porobija, Čedo Prodanović, Vesna Puhovski, Zoran Pusić, Borivoj Radaković, Tanja Rudež, Ines Sabalić, Sanja Sarnavka, Seid Serdarević, Velimir Srića, Aleksandar Stanković, Ante Tomić i Danilo Vranić. Odmah nakon Interlibera (kada svi ispucaju svoje izdavačke metke, u zatišju, topom ću se oglasiti) – imam knjigu. Izdanje VBZ-a pod nazivom ”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo?”, a ovdje ću pokušati objasniti zašto sam odlučio sastaviti to djelo te zašto smatram da će ova knjiga biti hit Bilo je nužno da, slijedeći princip ravnopravnosti, nađem adekvatnu formulu za predstavljanje uglednika koji će nastupiti u knjizi, pa sam se odlučio da svjedočanstva poredam po abecednom redoslijedu prezimena autora/ica. Žalim, dakako, što su me mnogi odbili jer im je, čini se, nedostajalo hrabrosti da budu dio ovakvog važnog društvenog eksperimenta. Nama akutno treba dijalog i zato sam priredio i uredio knjigu za koju sam uvjeren da će predstavljati među u našem društvu jer nakon nje više neće biti nepopularno ili nepoželjno izjasniti se kao agnostik ili ateist. Knjiga predstavlja jednogodišnji rad i moje nastojanje da uvažimo jedni druge. Bio bih presretan da dobijem komentare čitatelja: [email protected] Ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće. Na kraju, još samo jedno: mojoj braći i sestrama nevjernicima – uz vas sam!