Претражи Живе Речи Утехе

Čovek je čoveku najveći dar od Boga. A, upravo smo mi prema tom božanskom daru nezahvalni, igramo se sa tim darom, poigravamo se sa životima i sudbinama ljudi, izjavio je reis Islamske zajednice Srbije Sead Nasufović u razgovoru za Nova.rs uoči velikog praznika Ramazanskog bajrama. Muslimani širom sveta ovog vikenda slave Bajram kojim se označava kraj mesečnog ramazanskog posta, a mere opreza protiv koronavirusa sprečavaju da se neki aspekti islamskog praznika obeležavaju na uobičajen način. Upravo zbog Covid – 19 smo kao čovečanstvo bili u izolaciji, ocenjuje Nasufović i poručuje da je to pitanje samoće kod nas nametnulo zaključak koliko smo potrebni jedni drugima. Upravo smo prošli kroz epidemiju koronavirusa. Kakav je značaj vere u teškim uslovima života? Vidite, čovek koji izgubio nadu u sutra, obično više nema motiva da živi. I to su razlozi tragičnih sudbina ljudi koji su u nemoći i u beznađu odlučili da ne žive više. Nada je jedan ključ uspeha, ključ motivacije da čovek uđe u sutrašnji dan. Upravo to vera nudi. Vera nudi nadu. I to je ona najsjajnija komponenta u verovatnju, u životu vernika – oni se nadaju. Ovaj proces koji smo prošli bio je jako neprijatan i za odrasle, i mlade, i stare. Za sve je to bilo jedno veliko iskušenje. Ipak, čovek koji se nada boljem sutra, lakše podnosi svako iskušenje. Govorili ste o težini samoće? Mi smo sada kao čovečanstvo bili u izolaciji. I to pitanje samoće je kod nas nametnulo zaključak koliko smo potrebni jedni drugima. Najsavršeniji zaključak koji čovek može da donese po pitanju drugog čoveka je upravo da je čovek čoveku najveći dar od Boga. Mišljenja ste da se poigravamo sa životima i sudbinama drugih ljudi? Kad kažemo da se poigravamo sa nečijim sudbinama, to ne znači da se poigravamo samo s nečijim životom. Onome kome čovek udari na čast, na obraz, na dostojanstvo, na porodicu, na imetak, pa kakva je razlika između toga i života? Dakle, onome kome udarite na sve to, srušili ste srce, srušili ste mu i budućnost, srušili ste mu svaki uspeh. Jedno smo drugome poklon od Boga i treba da čuvamo jedni druge. Eto, kad smo bili najusamljeniji kroz ovih proteklih par meseci, verovatno bismo se obradovali bilo kom čoveku da je došao na vrata da podeli sa nama trenutak u razgovoru. Kakav je položaj Islamske zajednice danas u Srbiji? Iskreno, uvek sam tražio formulaciju kako bi bilo najbolje odgovoriti na to pitanje koje mi često postavljaju. Jedini realan zaključak je sledeći: Islamska zajednica je narodna verska zajednica. Ona deli sudbinu ovog naroda. Onda kad je narodu teško, naša zajednica prolazi ta iskušenja zajedno sa svojim džematom, sa svojim vernicima. Kada je građanima, narodu, lakše, to se svakako odrazi i na rad naše zajednice. Dakle, nije stanje naše islamske zajednice enigma. Onako kako bismo ocenili uslove života naših građana, našeg naroda, iste takve uslove ima i naša verska zajednica. Da li ste pripremili posebne mere, u smislu poštovanja zdravstvenih preporuka za molitve na Ramazanski bajram u džamijama? U Bajrakli džamiji kao centralnoj džamiji u Beogradu, ali i ostalim klanjalištima gde se muslimani okupljaju radi zajedničke molitve bajramske, naši ljudi zaduženi su da dočekuju dolazeće vernike i ponude im rukavice, maske, sedžadu za klanjanje, i svakako dezinfekciju ruku. Naši imami govorili su u petak na sedmičnoj propovedi o posebnim merama koje vernici treba da primene u toku Bajrama, ali sam siguran da će ih podsetiti i u toku samog događaja. Da li će te mere biti dovoljne? Ono što smo bili dužni kao zajednica da uradimo – mi smo uradili. Kakav će biti rezultat, to je nemoguće reći, jer i sami znate da je psihologija mase nepredvidiva. Mi ćemo insistirati na tome, tražiti koliko bude moguće. Ali, vidimo da se ovih dana, na skupovima kojih je bilo, možda moglo i zakonski reagovati, a ipak se tolerisalo. Mi ćemo, kao zajednica, insistirati da se ispoštuje sve. Nemamo razloga da reskiramo ili sumnjamo. Stručni ljudi kažu da je to tako, i mi smo to prihvatili. Tako da, kada je u pitanju ova epidemija, i mere koje je trebalo sprovoditi, mi se kao imami i kao muftije nismo nijednom usprotivili, nego smo te mere prihvatili. Mišljenje struke uvažavamo i prihvatamo. I sve naše verske obrede prilagodili smo na način da je to u skladu sa tim merama i preporukama, kako god ih ko naziva. Reis Sead Nasufović: Jedni smo drugima poklon od Boga NOVA.RS Čovek je čoveku najveći dar od Boga. A, upravo smo mi prema tom božanskom daru nezahvalni, igramo se sa tim darom, poigravamo se sa životima i sudbinama ljudi, kaže reis Islamske zajednice...

Ja sam pricala o istom ovome. Ne, nije najveci problem SPC ili PC 'prevvaga monaske duhovnosit nad parohijskom zajednicom' ili 'zelja za guruom' neukog naroda. Najveci problem crkve je ova trulez, ova bolest i gadost koji ranjavaju tijelo crkve, koji su ogroman balast i valjan razlog za sve koji nisu u vjeri ili s pravom izrazavaju sumnju u vjerodostojnost onoga sto druge poucavaju ljudi ciji je nedostatak eticnosti u direktnoj suprotnosti sa hriscanskim idealima. Ljudi s gadjenjem govore 'ne, ako je to crkva, ja necu da joj pripadam', i mi kad kazemo, postidjeni i bolni, ' pa nije Kacavenda Crkva', pogledaj svijetle likove, ne samo patrijarha Pavla, mnoge druge, ne gledaj pokvarene, pohlepne i licemjerne svestenike vec one dobre, prave Hristove sluzitelje, to mu dodje kao sofizam i izvrtanje istine. Mi se ovde raspravljamo o zaista nebitnim stvarima ovde, u poredjenju sa tim boljeznima Hristovog tijela. nece Rafailo i takvi otjerati nikog od Crkve, osim onih koji ni ne zele da sleduju crkvenom ucenju, trazeci izgovore da je ono dakle nelogicno, nehumano, neuskladivo sa modernim nacinom zivota. Cinjenica je da je o.Rafailo besprekoran sto se tice njegovogg etickog profila, kao i mitropolit Amfilohije. To sto se nekima ili mnogima ne svidja sve sto oni govore, je stvar diskutabilna, ali zaista nije vrijedno a nije ni lijepo da se necija licnost ovoliko analizira, napada i brani. Stoga je pogresan pristup bio, po meni, sto su se davala konkretna imena u uvodnom tekstu, narocito u izrugujucem kontekstu. Ljudi nisu zeljni gurua, tupi i infantilni. Ljudi vjerni su siti licemjerja, podlosti i pokvarenosti koje gledaju u crkvi i zeljni su onih kojima mogu vjerovati da su cisti te da njihove molitve imaju smisla kao i njihove rijeci, stoga im hrle, ljudi su zeljni zive rijeci, zive vode. ovde se rasprava polarisala na to da se naggornjavaju 'pristalice' i 'protivnici' oca Rafaila. Skrozpromasena poenta, vjerujem, zbog takve koncepcije teksta (sa prozivanjem konkretnih licnosti), a koji 'slucajno' predstavljaju na djelu i rijecju dvije struje u nasoj crkvi. I umjesto da uvijek i svi tezimo jedinstvu, konstruktivnim razmisljanjima kako bismo ocigledno lose stanje crkve a i naroda da budemo iskreni - popravili, mi produbljujemo nase podjele, osudjivanje onog drugog i dalje uzdizanje svog stava i pristupa duhovnosti. ne valja nam rabota nista. Mi smo u pravu, a oni drugi su glupi, primitivni, ili gordi i prelesceni. Tuzno. Spomenu neko Hrista. Gdje je Hristos u ovom sudjenju na 30 strana i pametovanju i osudjivanju onog drugog 'koji nije u pravu ne razumije i ostalo'. Sto se mene licno tice, znam da je otac Joil svasta nesto pricao sto bolje i da nije u kameru, ali cini mi se da vise ne prica. Ali neko je rekao da je prozorljiv. Mozda mu je njegovo javno propovijedanje bilo samo iskusenje od duha gordosti da manje sluzi ljudima svojim darovima kojima moze biti od koristi. otac Rafailo mi po ovome sto vidim i cujem lici na zustrog, revnog, vatrenog, mozda zanesenog, ali cistog i neiskvarenog Hristovog slugu. Ne lici mi na nekog ko je ponesen sujetom i zeljom da bude guru. Mozda vjernim ljudima, prenerazenim cinizmom razvratom, moralnim raspadanjem svijeta i trebaju takve price kao nit vodilja, kao suprotnost radi ravnoteze. Trebaju nama i drugaciji propovjednici, to stoji, koji ce prici mladima, slabima, intelektualcima, koristeci vise mudriji pristup ap.Pavla, a ovaj uslovno receno da nazovemo pristupom Jovana Krstitelja.. Ima u bozjoj basti mjesta za svaki dar. ne bi bila ovoliko dugacka i zucna rasprava da ovaj potonji ne dira srca. U nedostatku mudrih, ucenih, a cistih, vjernih Hristovih slugu dobri su i ovakvi. Neka ih. neka i naroda koji im ide. Zasto narod ide monasima? Zato sto su razocarani u lokalnog popa. Popa, cije molitve kostaju, a ne djeluju. Popa, koji nema vremena ili strpljenja za muku ili samo potrebu za pricom i savjetomIdu monasima, jer ne traze novac, a ko god je bio u nevolji uvjerio se u njihovu ljubav i silu njihove molitve. (o, ima Pribina glava, ali ima 99,99% manastira u kojima ces dobiti besplatnu podrsku i ukrepljenje, a ako hoces da prilozis, tvoja stvar). . Da ne spominjem sablazni. Nemojmo sve svaljivati na glupi narod ili sujetnog monaha. Ja sam zadnjih godina zivjela u tri eparhije. jedna 'starotarska' i dve 'novotarske'. isla sam i monasima, ali ne samo njima. U svakoj parohiji sam slava Bogu uspjela da nadjem dobrog svestenika u kog imam povjerenja i koga cijenim i zbog koga sam rekla Boze hvala ti. Naisla sam i na divne monahe. slusala sam i jedne i druge sta mi kazu, pomagali su mi i jedni i drugi... ne osvrcem se na druge svestenike koje mozda toliko ne cijenim niti zelim da sudim ovom ili onom monahu. Igrom slucaja (?) vise sam ostrog osudjivanaj i moralisanja cula u crkvi i to u sabornom hramu nego od monaha, od monaha sam i ja i ljudi koje znam cula podrsku i okrepljenje, i osjetila njihovu molitvu. Isto tako ima divnih pastira svestenika na parohiji, cija ljubav takodje vaskrsava i molitva je zarka nesebicna i neuslovljena. Rjedji su, ima ih, slava Bogu. Nemam 'duhovnika', u pocetku revnujuci tripovala sam da mi to treba, i to bas neki monah, popularni duhovnik, ali kad sam duhovno sazrela, shvatila sam da je to vise gordost i da su mi i svestenici na koje nailazim korisni i dovoljni. Gledala sam svojim ocima sta cini jedan svestenik entuzijasta, kako se preporadja zajednica, kako ljudi prilaze crkvi... Koji pricescuje van posta maltene tajno, koji organizuje agape, koji je neumoran u zajednici, cija su kucna vrata otvorena svima, koji sluzi vise sluzbi nego drugi u okolini, koji ljudima a narocito omladini prilazi pedagoski i psiholoski, organizuje folklor, prostor za djecu, biciklijadu na seosku slavu, prigrljuje ljude na sve nacine i pridobija crkvi i zajednici. Slava Bogu na takvima. Pomozimo im. Ukljucimo se. Izgradimo zajednicu. Ne osvrcimo se na negativne primjere, inicirajmo agape kod svog paroha... Molimo se da nam svima oko i srce i um i rijec budu cisti. Da nam Crkva bude bolja. Hajde da otvorimo drugu temu, sa konstruktivnom osnovom. STA DA SE RADI DA STANJE NASE CRKVE I NASE CRKVENOSTI I DUHOVNOSTI U NARODU BUDE BOLJE? BRATSKI I HRISCANSKI, SLOVESNO I S LJUBAVLJU, STA SVAKO PONAOSOB I SVI ZAJENDO MOZEMO UCINITI DA SE STVARI POKRENU NA BOLJE? Napomena: Ovo je split sa teme o ocu Rafailu. Da ne diskutujemo o ličnostima pojedinih sveštenih lica/monaha, već o pojavama koje su štetne za ionako slabu crkvenost u Srba, i koje razjedinjuju zajednicu i oslabljuju moral i samu vjeru, a neodlučne odbijaju od crkve. Ako može da se izdignemo iznad te podjele na primjer, i da ne rabimo ad hominem... Što prije postanemo svjesni problema, lakše ćemo ga prevazići.

Moja lokalna IT zajednica sa pionirima računarskih nauka (ja sam ispred pionira koji maše Pionir zastavom). https://pionir.zamphyr.com

zna li neko da li pati u zajednici, onaj sto je tolerantan tj. pravi ustupke? I zasto?

Na temi 'Ko je pravoslavac', izlistane su dominantne pojave u našoj crkvenosti - nominalni vjernici, pravoslavci po rođenju, 'jer su Srbi', tradicionalni vjernici, ritualci, samo kršteni koji nemaju ništa sa crkvom, eventualno slave slavu, prave svečani ručak (i obavezno prase) za Božić i Vaskrs, krste se prije nego što sljušte ljutu, itd. Jasno je da ljudi koji su stvarno djelatni hrišćani koji žive crkveno i trude se da poštuju zapovijesti, zapravo veoma mali broj u odnosu na broj krštenih, u odnosu na one što vjeruju da 'ima nešto' aii rituale i običaje poštuju, itd. RAzvila se zanimljiva rasprava: koga treba primiti u zajednicu? Treba li da stado bude veće na broju, da je zajednica velika, propustljiva, otvorena, dopustivo ući u crkvu o velikom prazniku, prije toga postiti 7 dana i pričestiti se, posle toga družiti se i piti vino, ili treba imati strožija pravila, krštavanje ne kao običajni obred nego obred inicijacije u punnom smislu, pričešćivanje u izvornom smislu, kad se tajna čuvala, kad se crkva zaključavala tokom evharistije itd. Da li je Crkva ekskluzivni klub ili narodno sabranje u najljepšem smislu? Kako da se nađe zlatni srednji put između ekskluzivnosti i krutosti, i mlakosti, ritualnosti i tradicionalizma i obesmišljavanja svetinje... Pozivam braću @Grizzly Adams, @obi-wan , i naravno ostale, da nastave raspravu ovde.