Претражи Живе Речи Утехе

Da li hriscanski Bog voli i vanbracnu decu ili samo one "legalizovane"?

Mnogi sveštenici i episkopi u Grčkoj ne uzimaju ozbiljno korona-virus. Možda će biti neophodno da država prisili Crkvu da zaštiti svoje vernike, komentariše za DW grčka novinarka Kaki Bali. Čini se da je virus osvetoljubiv. Posebno prema onim ljudima koji ne veruju da postoji. Ili prema onima koji kovid 19 opisuju kao „lakši grip“. Na primer, dvojica predsednika koji su relativizovali koronu, brazilski Žair Bolsonaro i američki Donald Tramp, zarazili su se kovidom 19. Osvetoljubivi virus su iskusili i neki duhovnici Grčke pravoslavne crkve, koji već mesecima glasno tvrde da nije moguće da se čovek zarazi na liturgiji. To je slučaj sa Teoklitom, episkopom jerisoskim, svetogorskim i adramedijskim, koji je od samog početka govorio da njega štiti njegova vera. I da zbog toga nisu potrebne ni maske, ni pravila držanje distance. Teoklit je više puta zahtevao od lekara da ga testiraju kako bi se uverili da njega štiti sveto pričešće. Pozitivan nakon liturgije Konačno je testiran, a rezultat testa je bio – pozitivan. I to nakon što je 26. oktobra služio liturgiju u čast svetog Dimtrija, zaštitnika Soluna. Bez maske i distance. To je moglo da se vidi i na televiziji, a prisustvovala je i predsednica Grčke Katerina Sakelaropulu. Kontrole prevoza u Atini: u Gračkoj je uvedena obaveza nošenja maski Vest o tome da je rezultat testa pozitian objavljena je u subotu, u saopštenju Svetog arhijerejskog sinoda Grčke pravoslavne crkve. To je izazvalo paniku kod drugih sedam episkopa koji su prisustvovali bogosluženju. Svi oni su mahom stariji ljudi, stajali su bez maske odmah do Teoklita i primili sveto pričešće iz iste kašike, kako je to i običaj u pravoslavnoj crkvi. Crveni alarm za uzbunu Onda su odjednom i sveštenici i vernici pojurili u privatne klinike u Solunu kako bi se testirali. Ali, s obzirom na to da je već deset dana u gradu i okolini na snazi crveni alarm za uzbunu, kapaciteti za testiranje u severnoj grčkoj metropoli su ograničeni. Zbog crvenog alarma i sloboda kretanja prilično je ograničena. Maske moraju da se nose čak i na praznoj promenadi. Ali, ako pogledate šta se dešava na liturgiji, za crkvu kao i obično važe drugačija pravila. Aktuelna konzervativna Vlada Grčke ne usuđuje se da se suprotstavi sveštenstvu, kao što se do sada nije usuđivala nijedna druga vlada. Borba protiv racionalnosti U Grčkoj nema demonstracija protivnika korone, poput onih koje se održavaju u Nemačkoj. Jer, upravo je Crkva ta koja najčešće predvodi otpor protiv racionalnosti. Naravno da postoji veliki broj trezvenih sveštenika, onih koji su zabrinuti za zdravlje svojih parohijana. Ali, isto toliko je i onih kao Teoklit, koji tvrde da ih Bog štiti. To bi onda trebalo da znači da vernici ne treba ništa da rade kako bi zaštitili sebe i svoje bližnje. Neki duhovnici idu öak korak dalje i misle da vernici ne smeju ništa da čine, inače njihova vera nije istinska. Vernici bi morali da nose maske i u crkvama Nakon što se saznalo da je Teoklit zaražen kovidom 19, njegova eparhija izdala je saopštenje u kojem se vernici mole da nose maske unutar i van crkve. I da se mole za episkopa. Trezveno gledajući, moglo bi se reći: Bog čuva one vernike koji čuvaju sebe i one oko sebe. Ali, eparhija nije htela da izda takvo saopštenje. Moguće da je to zaista teološki pogrešno, ali nije o tome reč. Stvar je u tome što veliki broj sveštenika i episkopa i dalje odbija da dâ dobar primer. Crkveno rukovodstvo trebalo bi da izoluje one crkvene velikodostojnike koji se igraju zdravljem vernika. A ako to ne uradi, na potezu bi trebalo da bude država. Vlada bi trebalo, kao i proletos, da zatvori crkve – bez obzira koliko to politički bilo bolno. Šteta je što Crkva mora da se prisiljava da štiti svoje vernike. IZVOR: Bog i maske WWW.DW.COM Mnogi sveštenici i episkopi u Grčkoj ne uzimaju ozbiljno korona-virus. Možda će biti neophodno da država prisili Crkvu da zaštiti svoje vernike, komentariše za DW grčka novinarka...

Pozdrav svim clanovima foruma. Vjerujem da je ova tema bila aktuelna na forumu vise puta, a kako na forumu, tako i kroz istoriju crkve, ali nakon cetri godine proucavanja biblije i vodjenja diskusija, ako cu biti iskren prema sebi, moram priznati da ne mogu tvrditi (vise) sa sigurnoscu da pismo govori o Bogu kao trojicnom, niti o Isusu kao nekom ko je iste prirode kao Bog Otac. Bas naprotiv, cini mi se da pismo predstavlja Boga Oca kao jedinoga istinskog Boga (Jov 17;3) a Isusa kao mesiju. S obzirom na to, prije nego sto potpuno promjenim svoje misljenje, pomislio sam da pokrenem dijalog oko te teme na pravoslavnom forumu. Ukoliko je neko zainteresovan i ima vremena, voljeo bih da mi objasni takvo vjerovanje na osnovu pisma. Istina se ne boji kritike, te sam naumio da kriticki analizram to kroz dijalog sa ljudima kao sto ste vi, ne bih li dosao do istine. Pored toga sto je tesko shvatiti nauku o trojicnom Bogu jer je vrlo zbunjujuca za razum, jos je teze izvuci takvu istinu iz pisma (makar meni), osim ukoliko se uzme nekolicina stihova i izvuce iz konteksta kao sto sam primjetio da se desavalo prilikom mnogih diskusija. Medjutim, prilikom dublje analize takvih stihova, koji navodno potvrdjuju da je Bog trojican ili da je Isus iste prirode kao i Bog Otac (npr najcesce Jov 10;30), ispostavi se da vecina pravoslavaca uopste nije upoznata sa jevrejskim nacinom razmisljanja niti za kontekstom to poglavlja. Ja bih rado zapoceo sa analizom stiha kojeg sam najvise puta dobijao kao argument za to da je Isus Bog, a to je: 1) "Ja i Otac jedno smo" (Jov 10;30) Ako neko tvrdi da je Isus izjavio da je Bog rekavsi navedeno, odnosno, da je iste prirode kao Bog Otac, time je strasno zanemario kontekst citavog poglavlja, jer on ne govori o tome da je Bog, nego mesija. Citav dijalog izmedju Isusa i jevreja se vodi po pitanju toga da li je on mesija ili nije. Samo par stihova unazad, jevreji od njega sa ocajem traze da kaze otvoreno da je mesija: "Jevjreji su ga okruzili i govorili mu: 'Dokle ces drzati nase duse u neizvjesnosti? Ako si Hrist (mesija), reci nam otvoreno!' Isus im odgovori: 'Rekoh vam pa ne vjerujete." (da je mesija, ne Bog) (Jov 10;24-25) Isus zapravo govori da je jedno s Ocem u smislu potpune haromije sto se tice njegove misije - oni su ujedinjeni u istoj volji, misli, zelji. To potvrdjuju rijeci samog Isusa na drugom mjestu: "..Sacuvaj ih u ime svoje, one koje si mi dao, da budu jedno kao i mi sto smo jedno" (Jovan 17;11) Iz ovoga je jasno da ce Isusovi ucenici biti jedno sa Bogom na isti nacin na koji je Isus jedno sa Njim, odnosno u istoj volji, zelji, misli. Suludo bi bilo tvrditi ikako drugacije, jer ne bi imalo smisla ako se uzme navedeno u obzir. Mnogi su zanemarili navedeno (sto molim da vi ne uradite), navodeci kao protiv argument tvrdnju jevreja: "..nego na hulu na Boga, sto se ti covjek buduci, pravis Bogom" (Jov 10;33) Medjutim, nije potrebno obrazlagati takav protiv argument, s obzirom da je sam Isus odgovorio na njihovu optuzbu: "Odgovori Isus: 'Nije li pisano u vasim zakonima bogovi ste? Kad one nazva bogovima kojima bozija rijec bi data, a pismo se ne moze ukinuti, kako vi govorite onome koga Otac posveti i posla na svijet: 'Hulis', zato sto rekoh 'ja sam Sin Boziji?'" (Jov 10;34-36) Iz navednog da se zakljuciti: 1) Isus jasno porice jevrejsku optuzbu da tvrdi da je Bog 2) Pravi razliku izmedju sebe i Boga Oca 3) Potvrdjuje svoj identitet, Sina Bozijeg, a ne Boga One koji zele da argumentovano odogvore na ovo, molim da uzmu u obzir sve sto sam naveo te da isto pobiju.

Zasto mu se obracamo sa Otac..?

Milica Matić, rođena Počuča iz Divosela zapisala je potresnu, istinitu priču, kazivanje svoje majke Marije Počuča, Vujkanove koja je sa 75 svojih komšija Divoseljana bačena u Jarčju jamu na sjevernom dijelu Velebita 06.08.1941. godine u vrijeme pokolja srpskog naroda u Divoselu. Jarčja jama je jedna od brojnih kraških pojava iznad zaseoka Alanak /Alanak – toponim Olanak/ u zaseoku Veliki kraj – Divoselo. Jama je dosta duboka, a izdubile su je nadzemne i podzemne vode, kojima je ovaj kraj obilovao od riječnih bujica do otapanja snijega sa Velebita. Hrvatske ustaše /u službi politike NDH/, znale su za ovu jamu posredstvom Hrvata koji su živjeli na Alanku, a i sami su bili iz obližnjih hrvatskih sela, pa im je Velebit bio dobro poznat. U „pročešljavanju“ Velebita u vrijeme pokolja u Divoselu 05. augusta 1941. godine, ustaše su skupili oko stotinjak Divoseljana /ostatak nezaklanog naroda koji je pronađen sakriven po šumarcima i vododerinama, uglavnom žena i djece i poveli ih na „put spasa“ na Alanak. Jeziva sjećanja iz ovoga pakla, ispričali su desetorica preživjelih, koji su se uspjeli izvući iz Jarčje jame i preživjeti ovaj zločin, kako bi živima i istoriji prenijeli istinu o paklu Jarčje jame i pokolja u Kruškovačama, u Divoselu. U Jarčju jamu na Alanku, bačeno je 75 Divoseljana, 45 starijih žena i muškaraca i 30 djece. Samo jedanaestoro Divoseljana uspjelo se izvući iz Jarčje jame i preživjeti ovaj zločin, kako bi živima i istoriji ispričali istinu o paklu, koji se dogodio Divoseljanima u Jarčjoj jami na Alanku a to su: Marija Počuča /supruga Miloša Vujkanova/, Marija Počuča /Mara Stakina, supruga Miće Počuče, Jandrina/, Jela Stanić /supruga Janka Stanića, Luckova, Sava Jerković /Dušanova/, Jovo Ribar, /10 godina, sin Nikole Ribara/, Mile Potkonjak – Đoko, Pera Cvijanović /Pera Cvijina/, Mileva Cvijanović, Dmitar Cvijanović – Cvijo, Mara Vujnović, Janja Vujnović – Janjeta /Kujičina/. Kada se Dmitar Cvijanović – Cvijo, sav izboden bajonetama, izvukao iz jame i pokušao vidjeti gdje se nalaze, da se orijentiše, upao je u ustašku zasjedu i odmah pogubljen, tako da je samo desetoro preživjelih iz ovog mučilišta. Pred ispovijestima i potresnim pričama ovih nesrećnih ljudi, što su se uspjeli izvući iz mučilišta Jarčje jame, mukama što su preživjeli i vidjeli, blijede slike Danteovog pakla. Majka Marija je davno umrla /1997. godine u Srpskim Moravicama kod ćerke Milice/, ostala su tužna sjećanja, ostalo je pusto Divoselo bez naroda, ostala je tužna ispovijest i sjećanje jedne hrabre žene, jednog velikog čovjeka, sjećanje na jedno vrijeme koje je bilo i prošlo i koje nažalost, još uvijek traje… Nažalost, danas kada čovjek dođe u Divoselo, ima osjećaj da je došao u prostor u kome je vrijeme već odavno stalo… Ništa više nije kao što je bilo nekada. Nema više kolijevke ni dječjeg plača, ne čuje se kalača na bunaru, kućni pragovi zarasli u travu, mjesec putujući na zgarišta sja… Vjetrovi i „oluje“ brisali su tragove života, ostadoše ugašena ognjišta. Ostale su slike zločina, koje nikada ne blijede… Samo slobodarski orlovi jetko zaklikću iznad Divosela, i vinu se visoko u nebo, u visine… Kazivanje Marije Počuče, Vujkanove, koja je bila bačena u Jarčju jamu, izvukla se iz nje i uspjela preživjeti, donosimo autentično, upravo onako kako je u svojoj ispovijesti u poznim godinama iznijela u svojim sjećanjima. Njeno kazivanje zapisala je ćerka Milica Počuča, /udata Matić/, i ostavila istoriji istine iz Divosela. U svojoj ispovijesti Marija je govorila: „Bog me je spasio da svijetu pričam gdje sam bila i što sam vidjela“. Uvodni tekst napisao Mile Rajčević, prof. Da se ne zaboravi… U spomen mojim ispaćenim roditeljima Milošu i Mariji U spomen mojim dragim ispaćenim Divoseljanima U spomen selu Divoselu Vječni mir u Jarčju jamu bačenim mojoj baki Milki, mojim sestricama Milki i Dušanki i bratu Branku. Milica Matić, rođena Počuča. Fotografije su snimili italijanski vojnici kada su došli u Kruškovače u Divoselo poslije pokolja 05. i 06.augusta 1941. godine. „Ušla sam u bajtu (tako se kod nas zvala ljetna kuhinja) i zatekla majku vrlo zamišljenu. Sjedila je na krevetu ne mareći za nered oko sebe, a bore na čelu duboko su joj se urezale u staračko lice. Prišla sam joj oprezno, kako sam to uvijek činila i upitala je već uobičajeno: „Mama, da li Te što boli ?“. Odgovorila mi je: „Što bi me bolilo“, a iste one bore ostale su na čelu i dalje. „Mama, nešto Ti jest, rekla sam, nježno joj stavivši ruku preko uskih, mršavih ramena. „Nije mi ništa“, odgovorila je i dalje zabrinuta, „ali mi se ne dopada što se taj narod počeo dijeliti“. Htjela sam da joj odagnam te teške misli, i stupila sam s njom u dijalog. „Mama, sve će to biti dobro“, rekla sam joj. Narod se više ne može podijeliti. Srbi i Hrvati već toliko godina žive zajedno, zajedno rade, druže se, pomažu jedni drugima. Zajedno svetkuju i svatuju, udaju se i žene. Djecu rađaju. Nemoguće je, rekla sam joj, da se više ikada ponovi 1941.godina. „Ali, nastavila je ona dalje, meni se ovaj Kuzman ne dopada“. „Koji mama, Kuzman, ili možda misliš na Tuđmana ?“. „Ma ne dopada mi se onaj što maše ustaškim barjacima i dijeli narod. Jesi li vidjela ono u Splitu ?. Koliki se narod okupio oko njega i plješće mu. A, Boga mi, ne divani on dobro. Zaluđuje taj jadni narod i zlo će se dogoditi. Bojim se, djeco, za vas. Ne daj Bože, da se ikada više dogodi ono klanje i ubijanje kakvo je bilo `41. A, bogami, bojim se, ponoviće se. Moja kćerce, ne vodi to dobrome. Taj vražji HDZ i Kuzman zaludili su svijet i veliko je zlo pred vratima svima nama“. „Nemoj, mama, sve crno gledati. Biće to sve dobro“. Duboko sam razmišljala i shvatila sam da moja majka misli na Tuđmana i HDZ. Mama je oštro reagovala. Shvatila sam što to znači kada je moja majka govorila: „kriv je onaj ko dijeli narod i unosi mržnju među ljude, vi to ne možete shvatiti, koji niste to zlo doživjeli. Ne daj Ti Bože, ni sanjati, a kamo li proći mojim stopama. Ne daj Bože, ni najvećem dušmaninu da vidi kako se kolju ljudi i djeca, a ne da i sam budeš klan i u jame bacan“. Zastala je , očiju navlaženih suzama i dodala: „Djeco moja, ako vidite da ćete pasti ustašama u ruke, sami sebi sudite, na bilo koji način“. Tu joj je zadrhtao starački glas. Pogledale smo se bez riječi, razumjele smo se bez teksta. Iako nisam vjerovala mojoj majci da je moguće da se desi 41. godina, desila se. Desilo se da je Divoselo ponovo spaljeno, porušeno i uništeno, da su Divoseljani, mirni i dobroćudni ljudi ponovo doživjeli 1941. godinu. Klanje, ubijanje, jauk i lelek dostigao je svakog onog ko je ostao na svom kućnom pragu čekati sudbinu sudnjega dana. Divoselo je sravnjeno sa zemljom. Velebit čuva tajne svojih bezdanih jama, dok njegove grane šume gorke priče, gorke sudbine sela Divosela. Šume li možda i onu već poznatu iz 1941. godine o majci Mariji Počuči, Mariji Vujkanovoj, koja je „vaskrsla“ iz Jarčje jame na Alanku. Godine 41. i 91. približile su se po svom zlu, a majka Marija, danas protjerana sa svoga spaljenog ognjišta, batrga svijetom i pod tuđim krovovima traži toplinu svoga toplog ognjišta. Misli joj se motaju oko zgarišta u Velikom kraju u Divoselu, u kojem se utrnuo njen osamdeset petogodišnji vijek. U krajičku oka okamenjena suza, usne u grču bez osmjeha, lice smežurano i bore na čelu skrivaju ispaćenu, staričinu dušu. Ispričaću priču moje majke Marije, istinitu, do najsitnijeg detalja, jer, govorila je: „Bog me je spasio da svijetu pričam gdje sam bila, što sam vidjela i što sam doživjela“. Njena priča nije bila dovoljno glasna. Bila je godinama zatomljavana u njenim grudima, i o zlu nije rado pričala. Zato se valjda i ponovila. Pa neka priča počne. * Divoselo. Proljeće 1941.godine. U selo su upale ustaše. Zauzele su školu i narod iz sela prisiljavali da im donose hranu. Zatečeni i izbezumljeni narod trpao je pune košare hrane i nosio ustašama u školu. Za uzvrat ustaše su jače terorizirale po selu i naređivale neka se ljudi odmah jave u školu. Neiskusan narod, nenaviknut na takve laži i prevare i ne znajući što ga čeke pod velom neizvjesnosti, meo se po selu, ne znajući kud bi sa sobom. Mnogi uvjereni u svoju nevinost odlučiše se i krenuše put do divoselske škole. Oni, koji su otišli, nisu se više vratili. Progutala ih je njihova naivnost, poubijani su uz najzvjerskija mučenja. Ustaše su i dalje uz prijetnje poručivali neka dođu i oni drugi, jer je i njima bila namijenjena ista sudbina. U školi su krvarili mirni, dobrodušni, naivni Divoseljani, dok su pored školske zgrade šumili crni i bijeli dudovi po kojima su se ovi ljudi kao djeca penjali, sladeći se njihovim plodovima. Teror je bivao sve teži, sve jači. Narod je bježao po šumama, skrivao se gdje je ko znao i umio, jer se u kućama nije smjelo zanoćiti. Ustaše su bahato gazile i gnječile jedno selo, odvodile ljude, blago, i odnosile sve što se odnijeti moglo. Uz tužno mukanje krava, blejanje ovaca i uz bolećivo rzanje konja odjekivala je pjesma oholih ustaša: „Goni Polde junice bez šolde, nit ih vraća, nit ih kome plaća“. Narod u selu je tužan, jadan i prestravljen. Život nam je bio strah, bježanje, skrivanje. Bili smo jadni, pod okrutnim ustaškim režimom NDH. Tako je potrajalo sve do osmog mjeseca. Ustaše su odlučile poklati srpski narod Divosela, etnički očistiti, selo spaliti, zbrisati sa lica zemlje, a ono što se moglo odvući, ugrabiti sebi. Selom je pukao glas: „Narode, bježite, ustaše poklaše“. Osvanuo je 2. augusta 1941. godine. Narod se uzmeo. Svako zna da nekud mora bježati, a ne zna kamo će, i kuda će. Bježi se. Bježi veliko i malo, ljudi i stoka. Sve je nagrnulo prema Velebitu, prema Kruškovačama. Narod posrće, zapliće se u grane, djeca plaču, padaju, vrište. Ja sam izbjegla sa svekrvom i troje nejake djece u zbjeg u Kruškovače, /lokacija između Debele glavice i Visočice/, gdje se nalazilo mnogo naroda iz Divosela, Čitluka i Ornica. Pao je mrak. Zbili smo se jedno do drugog u ovu uvalu podno Velebita i tu zanoćili. Noć crna, tamna i neizvjesna pritisnuta tišinom kroz koju se čulo samo disanje usnule, izmučene djece. Prostrli smo im komadiće robe koje smo u trku dohvatili bježeći iz svojih kuća. To im je bila postelja. Mi odrasli, tek smo malo podrijemali, naslonjeni svako o svoje drvo. Oko nas tama, iznad nas golo nebo, u nama strah, neizvjesnost. Tu smo ostali i cijeli drugi dan i drugu noć. Zaklon nam je izgledao siguran i nije se isplatilo micati i otkrivati položaj. Drugu je noć padala kiša. I nebo je proplakalo na bijedu nas paćenika. Bilo je hladno. Mokri smo i pokisli. Djeca cvokoću i plaču. Cijedimo ono malo pokisle robe i navlačimo nanjih, a i sami dršćemo od hladnoće. Podvlačimo se ispod krava svezanih u grmove, da iz gladnih životinja istisnemo koju kap toploga mlijeka i njime okrijepimo nejač. Sa Velebita zavija vjetar. Kapi kiše udaraju o lišće našega krova i klize uz tupe udarce na tlo. Tmasti oblaci, puni kiše, izvijaju se iz gustih gudura Velebita, a gluva tišina jezive noći prijeti i dalje. I baš kad se pojavi prvi cik zore, kad se dan uhvati u koštac sa tamom, od velebitske gudure odbi se jeka pucnja pištolja. Za njim opali puška, a potom po zbjegovima stisnutim u uvalama Velebita osuše mitraljezi. Pucalo je na sve strane. Djeca se uzvrištala, uzjaukale žene, uzmukala stoka. Grmio je Velebit. Mitraljezi štekću i svuda oko nas se zabadaju meci. Padaju zajedno sa otkinutim granama i izrešetanim lišćem. Prolomili su se jezivi povici ustaša: „Opkoli, hvataj žive“. Kuda ćemo? Kamo da bježimo, što da radimo? Djeca se guraju uz naše noge, uza skute, dršću i plaču. Privijamo uza se svoju nejač, a ne znamo kuda ćemo ni sa sobom ni sa njima. Ne plačem, ne jaučem, ali se tresem i zubi mi cvokoću. Kroz kišu metaka prebacimo se u jedan obližnji jarak i tu opet stisnemo svi jedno uz drugo. Bilo nas je strah i disati. Dan je bio dug i neizvjestan. Kiša je prestala padati i sunce se otimalo ispod oblaka. Kad je podne prevagnulo, začuše se opori glasovi i teški topot čizama. Pojaviše se ustaše, opkoliše nas sa svih strana i pohvataše. Ujaka Nikoletinu i još neke muškarce su odmah ubili, a nas su odagnali u svoj logor u Kruškovače, gdje su prikupili sve one koji su pronađeni živi u šumi. Tu je nastao pokolj i krvavo orgijanje. Tuklo se i ubijalo čime se stiglo. Žrtva je birana preme ustaškim prohtjevima za mučenjem. Gledala sam svojim očima batinanje, klanje i mučenje svake vrste, a ja i djeca od straha od zemlje odskačemo. Svi koji su bili malo više ranjeni odmah su na mjestu ubijani.Tu su se častili i veselili se svojoj dobro obavljenoj raboti. Tako su dovodili svezani narod pohvatan po vrletima Velebita i slavili. Ustaške pjesme nadjačavale su plač gladne i izmučene djece. Svakog časa bilo nas je više. Do pred počitak sunca skupili su nas oko sto dvadaset žena i djece i oko pedesetak muškaraca. Svi muškarci su bili svezani. Sumrak je ovio tužni Velebit i dušu je sve teže pritiskala noć. Iz logora su odvojili muškarce od žena i djece i sve ih pobili. Nama su održali govor. Pitali su nas zašto smo bježali iz svojih kuća jer, rekoše da smo ostali kod kuća ništa nam se ne bi desilo. „Za sve zlo su“, rekoše, „krivi vaši ljudi jer se ne pokoravaju vlastima, a vlasti se mora pokoravati ma kakva ona bila. Tko je prav nije trebao bježati od kuća, a onaj kome je neko od sinova, braće ili muževa učinio nešto protiv ove države neka zna da neće uteći. Sad vam je kod kuća sve uništeno. Vidite li koliko je tu naroda poginulo. Sve zato što ste bježali“. Jadnim glasom zarobljenika rekli smo da ne znamo ko je kriv, samo da vidimo što se radi pa smo morali bježati. Dubokim glasom ubice dreknu jedan: „Jeste li ikada upoznali da vlast koja je god došla ubija narod, jer što će joj zemlja ako nema naroda“. „Večeras“, reče „idemo na Olanak, a sutra ćete dobiti objave i svak neka ide svojoj kući. Popišite robu i blago koje vam je propalo pa dođite u Općinu i tamo ćete dobiti sve. „Samo“, kriještao je dalje, „dobro pazite da ne biste napisali nešto što vam nije propalo, jer ćete za to odgovarati“. Taj šuplji govor nije mi ulijevao ni trunka nade. Nisam ga ni slušala. Tupi pogled upro mi negdje u daljinu, u daleku švapsku zemlju. Da mi je makar Miloš tu. Možda bi lakše. On je jak i možda bi oteo, spasio djecu. Ili bi možda i on već bio ubijen. Iznad mene nadvio se težak oblak. Velebit se smrknuo i naježio. Kriješti onaj ustaša i dalje. Drži nam govor. Nisam ga ni slušala jer sam znala, osjećala sam da sve laže. Nakon održanog govora pošli smo na Olanak. Ustaša do ustaše. Njih više od dvije hiljade prati nas stotinjak jadnih zarobljenika. Ponudiše nam i kola pa neka se poveze ko hoće. Četvoro kola su se brzo napunila starim i iznemoglim narodom pa krenusmo na Olanak. Ja se nisam htjela voziti. Uzeli smo u naramak jedno dijete ja, jedno svekrva, a mala petogodišnja Milka tapkala je polagano za nama. Desetak žena sa djecom posjedale su u kola koja konji donekle povukoše i tu stadoše. Naši konji nisu mogli, ili nisu htjeli dalje vući svoj narod u jamu smrti. To ustaše brzo riješiše. Poubijaše ljude, a zajedno s njima padoše i konji. Mrtvi i poluživi leševi popadoše s kola, a krv zali travu, zakrvavi lokve podvelebitskog puta. Hrpe bijednog ljudskog mesa ostadoše u krvavim lokvama, dok kolona produži dalje. Svako se koprcao u košmaru svojih misli i svojih muka tražeći igdje ikakvu kap nade. Obećaše da će nas pustiti svojim kućama. Zašto ih pobiše? Gdje je nestalo pedesetak ljudi što su ih svezane doveli u logor. Rekli su nam da su otpremljeni na prisilni rad. Možemo li im vjerovati? Pokušavamo, ali sumnja je jača. Prisilni rad? Vidimo ih poubijane po oporim gudurama Velebita. Korak po korak, kolona ide. Klecava koljena, drhtave noge. Djeca izmučena plaču, potežu nas za suknje, sapleću se oko nogu. „Idemo kući“, viču, „gladni smo“. Ištu vode, zapliću, posrću, padaju… Potežemo ih za ručice kao da ih vodimo na poslastice, a ne na klanje. Silom hvatamo misli koje se roje našim glavama kao mravi u razrušenom mravinjaku. Prisilni rad? Otpremili su naše ljude u prisilnu smrt. A mi? Što li nas čeka u ovim minutama koje su pred nama? Evo i Olanka. Širi se pred nama mrk i zao kao i avet. Uski seoski puteljci vijugajući ispod velebitskog podnožja gube se i nestaju u olanačkim uvalama. Velebitom jauče vjetar, povija stoljetne bukove grane. Fijuče i Orljakom, a klona lagano klizi olanačkim stazama. Korak po kora. Stopu po stopu bliže smrti. Idemo… Kamo…? Kuda…? Idem li u smrt? I kiša pada. Pokisla čeljad jedva vuče teške noge. Tuče nas kiša, bije strava, prati beznađe. Padaju i djeca, hvataju nam se za pokisle skute, ustaju i idu. Otegnuto, sporo. Bijednu pokislu kolonu budno prate ustaše veseleći se dobro obavljenom poslu. Jedan se iznenada prodere: „Sjednite“. Sjedosmo. Ispod nas mokra, crna zemlja, lokve, blato, a uokolo nas u času se skruži bodljikava žica. Ako je još i posljednja nada negdje tinjala, ugasi se. Cerekavim glasom proškripa jedan ustašina: „Kako vam se čini?“. „Kao onome ko je u neprilici“, ču se jedan tanki ženski glas. Smijeh i pošalice ustaša ispunjavale su ovaj zakutak ustaškog sela Olanka. Odjekivale su gromoglasne ustaške pjesme i svom težinom pritiskale patnje ovih sužnjeva. Velebit se tresao. „Ustaj“, stiže novo naređenje. Ustadosmo, a žica se stegnu jače. Uvedoše nas u konobu Luke Stipina i zabraviše teška vrata. Mrak bez ikakvog tračka svjetlosti, bez nade. Gluva jama muka i beznađa. U konobi Luke Stipina vrijeme je stalo. Zaustavilo se i ono zajedno sa posljednjim jecajem ugušenim mrakom konobe Luke Stipina. Nema glasa, nema plača ni jecaja. Muk i mrak spojili se u jezu uvučenu u ispaćenu čeljad. Pokoji uzdah i bolni jecaj, a onda polagani pipkajući pokret po mraku. Iznemogla djeca se spuštaju na golu zemlju. Gladna su, mokra, dršću od gladi, hladnoće, straha. Mrak postaje sve gušći, vazduh se ukiselio od pokislih ljudskih tijela, blata. Pipkamo se, tražimo vrata, tražimo put u život koji je stao u Lukinoj konobi. U naramku mi dijete otežalo, drugo vuče svekrva, a mala Milka zašutjela. Iznemogla i klonula k zemlji Lukinog podruma. Popada i druga čeljad u svoje blato pod nogama. Dva dana i dvije noći spojiše se ovdje u jednu crnu vječnost. Treći dan otvoriše se vrata i u konobu se doklati Milan Luke Stipina. Sa sobom donese kandžiju pa nas sve izmlati. Nije birao staro ni mlado, tukao je jednako nas i djecu. Kao razdraženi pas režao je: „Ne dajte štenadi (misleći na djecu) da skiče, jer ljudi (ustaše) ne mogu spavati“. Među nama bilo je i zgodnih, mladih djevojaka. Njih su izvodili van, silovali ih na očigled nas svih, izmučili i gurnuli natrag u konobu. Na nama su se naslađivali tukući nas, a posebno su uživali gledajući muke djece. Djeca ištu vode, traže jesti, gladna su. I donese Milan Lukin kantu svježe, čiste vode. Djeca graknuše: „Vode, vode!“. Milan svakom djetetu pruži lončić, prinese mu ustima, ali piti ne daje. Žedna dječja ustašca zijevajući za lončićem, istežu izdužene mršave vratiće, mole kapljicu vode, ali lončić se u zadnji čas nagne i voda prolije u blato gdje je ustaša zadovoljno još malo pogazi nogama. Jedina iskrica u ovome mraku bila je žena Pavla Ivina. Ta je žena imala srca, imala je dušu i ganuo ju je plač gladne, izmučene djece, pa im je, skrivajući se od ostalih, dala svakom komadić kruha. To im je bilo sve. Kad su se ustaše dovoljno nasladile našim mukama, vrata konobe su se širom otvorila. Ugledali smo krvavo jutro novoga dana. Postrojili su nas i rekli da se spremamo za Gospić. Nismo im vjerovali. Tek što smo pošli, okrenuše nas u Velebit. Pred nama kameni gorostas, siv, maglovit. Krvav. Jarci, uvale, stijene, litice. Padamo, klecamo, dižemo se, idemo. Vučemo bosu djecu. Grane pucaju pod nogama, a kamenje klizavo i oštro zabada se u tabane. Ostaju krvavi tragovi. Vjetar juri maglovite oblake, sunce se sakrilo. Velebit se nakostriješio na izmučenu čeljad i čeka. Stigosmo do Dulera. Evo nas pred pećinom. Iz pećine su virile brklje (okresano drveće sa šiljcima) da bi se na njih narod nabadao i mučio. K jami smo išli svi, jedan do drugoga, a ustaše oko nas i nikuda se nije moglo pobjeći. U koloni nas je bilo sedamdeset osam. „Sjednite“, naredio je jedan ustaša. Sjeli smo. Posjedaše i djeca. Niko ni riječi. Zamukli smo. Mala Milka priljubila se uza me i nečujno jeca. Nejač u naramku. Mali Branko u mojemu, a Dušanka u svekrvinom. Niti plaču, niti se smiju, niti viču. Pružaju bespomoćno svoje ručice tražeći spas. Bradica im se skuplja u grč i trese se. Onda se iza nas iskesi Ivulj. Bila mu je smješna naša nevolja. Sava Dušanova skide šal oko glave, baci ga na Ivulja i reče mu: „Na ti Ivulje šal, meni više neće trebati“. Šal je pao na tlo gdje su ga zgazile krvave Ivuljove čizme. S drugog kraja prodera se najstrašniji ustašina, važno naređujući zapovijed drugome: „ Ti ćeš ih bosti“. Zatečeni ustaša rekao je: „Neću“. Ponovio je: „Ti ćeš ih klati“. Ovaj je zanijekano odgovorio: “Ja ih neću ni bosti ni klati. Ja to ne mogu“. Drugi se javi: „Ja ću ih“. Zapovjednik prihvati i opet naredi onome prvom: „Ti ćeš ih onda voditi“. Ovaj mu odgovori: „Ja ih neću ni vodit`. Ja ih se neću ni dotaknuti“. Opet se jedan javi: „Ja ću ih“. Tako formiraše grupu za klanje. Pred nama su bljeskali noževi. Bili su svinuti na vrhu. Pravi koljački. Krenuše prve žrtve. Svuda uokolo ustaša do ustaše. Njih dvojica zgrabiše prvu ženu, a druga dvojica drugu. Dva su čekala na rubu jame igrajući se dugačkim koljačkim noževima. Privedoše jadnu ženu. Dvojica je pregnuše, treći zasuka rukave i zabi nož duboko u leđa žene. Ona jauknu. Ustaša istegnu krvavi nož i nastavi tako još pet, šest puta. Ona dvojica je odgurnuše i ona se skotrlja niz liticu u ždrijelo jame. Odzvanjali su tupi udarci tijela koje je nastajalo u bezdanoj provaliji. Niz dugačku oštricu noža slijevale su guste kapi krvi. Zamračilo mi se. Privlačim svoje troje djece bliže sebi. Čvrsto ih stežem, a niz lice cure suze. Plakala su i djeca. Davi me u grudima, steže u vratu. Djeca vrište: „Mama, mama“. „Bože pomozi“, otimao se vapaj. I mali Branko je plakao. Iako je svega nekoliko mjeseci kroz plač je slagao svoje prve izgovorene slogove u riječ ma-ma. Činilo mi se da zemlja ispod mene propada. Zgrabi me ustaša. Jedan pa drugi. Teško sam se odvajala od zemlje na kojoj sam sjedila. Vuku me. Noge slabe i drhtave pa klecaju. Padaju. U naramku mi mali Branko, a Milka i Dušanka drže se mojih skuta. Drhtavim rukama stežem svoju djecu. Ne dam ih. Milka vrisnu. Za njom i Dušanka. Ustaša udara nogom jednu pa drugu. Teška ustaška čizma udarala je iznemoglu djecu i odbacivala ih kao fudbalsku loptu. Pred nama koljači. Svoje omiljene alatke prebacuju iz ruke u ruku i poigravajući se nestrpljivo očekuju novu žrtvu. Čekaju svojom oštricom moju nejač: Milku, Dušanku i u naramku mi maloga Branka. Opiremo se. Čupamo se iz oštrih kandža najkrvavijih zvijeri, ali se iščupati ne mogosmo. Plačemo. Strašno je. Dječji plač prolomio se u ovim teškim kandžama u vrisak i utopio se u kamenim liticama sumornoga Velebita. Sunce se sakrilo, skamenilo se od užasa i ne grije više. Iz dubine bezdanoga ždrijela drhte jecaji. Pred nama jama. Smrt. Branko vrisnu. Grčevitim stiskom snažne šape zgrabi ga ustaša i istrgnu iz mog drhtavog zagrljaja. Iz grudi mi se izvi krik bola. Branka mi oteše. Ustaška nožina zabi se u stomačić petomjesečnog djeteta. Bez imalo sustezanja izvi ustaša nožinu s nabodenim djetetom visoko u vazduh i tresnu o liticu. Razbi dijete. Ni trepnuo nije. Skotrlja se moj Branko niz ždrijelo Jarčje jame i nestade u dubini njene provalije. Na kamenoj litici ostade još jedna fleka krvi. Opet mi se zamrači pred očima, ali osjećam Milku i Dušanku. Vučem ih k sebi. Niz rukave koljača curi krv. Krv moga Branka. Zgrabiše Dušanku pa Milku. Čujem vrisak jedne pa druge. Urlik se provali. Ote se iz mojih slomljenih grudi. Oštar ubod zabode se u moja leđa, zatim drugi, treći…sedmi. Nakon sedmog uboda otisnuše me krvavim tragom moje zaklane nejači. U jami sam. Jama smrti. Dočekale su me na brklje nabodene žrtve. Ustavila sam se na jednoj kosoj litici i na narodu koji je stenjao u mukama. Pala sam u sjedeći položaj, leđima naslonjena na stijenu. Noge su mi do koljena propale kroz narod. Pogled mi okrenut ravno ka ustašama. Nisam izgubila svijest. Sjedila sam kao da se odmaram poslije nekog teškog posla. Rane ne bole, tuge nema, straha nema, a živa sam. Sjedim i gledam krvava zlodjela razjarenih koljača. Pogledom prebirem po narodu. Tražim i svoje. Milku, Dušanku, maloga Branka, gledam za svekrvu. Nema ih. Ne vidim ih. Unutra veliki jauk. Vidjela sam pokojnu Jekicu. Brklje joj uhvatile noge i ona je visila glavom okrenutom prema dolja. Vikala je: „Vucite me, vucite me“. Tu su i tri curice Sare Milana Šimina. Sjede. Uhvaćene su im noge u brklje. Plaču i zapomažu: „Spasi nas, teta. Spasi nas, teta“. Cvile bespomoćna djeca i lamataju ručicama. Dečkić Nikše Markićeva skače po narodu i panično zove: „O mama, o mama. O tata. Spasite me“. Iza mene, na rubu pećine ostalo je još desetak žena. Kada su sve priklali, poklali i pobacali u jamu, njihov posao još nije bio završen. Ostali dio posla obavljali su pjevajući ustaške pjesme. U pećinu su ispalili desetak metaka, pet ih je udarilo u liticu meni iznad glave. Potom su bacali kamenje koje se zadijevalo u narod svuda oko mene. Mene nije pogodio ni metak ni kamen. Preskakalo je preko mene s litice na liticu, zadijevalo se u narod i odzvanjalo u bezdanu ispod mene. Kad je to bilo gotovo, nekoliko ustaša je stalo na rub pećine i pomokrili se, a potom je odnekud doletjela dugačka zašiljena brklja i ubola se u narod pokraj mene. Gore se sve stišalo, a u jami se čuo jauk, kuknjava, lelek i zapomaganje. Narod izmiješan u kašu. Ima najviše mrtvih, ima poluživih i onih koje guši posljednji mrtvački hropac. Svi krvavi. Rane se razježile. Visi jadno ljudsko meso. Motamo se jedni oko drugih, hvatamo u grču, krvarimo. Kroz jauk odraslih ciče djeca, plaču, dozivaju. Nema pomoći. Ovdje niko nikome pomoći ne može. Svako nosi svoje preteško breme. Tražim svoju djecu. Slušam plaču li, zovu li. Nema ih. Njihov plač nestao je kroz posljednji mrtvački hropac. Slušam i dalje. Tražim. Zavirujem. Gledam što se zbiva gore nad jamom. Čini mi se, i gore nema nikoga. Sve je utihnulo. Ustaše obavile posao pa se razišle. Žure na nove zadatke, nove „herojske podvige“. Pogled mi se propinjao uz brklju čiji je vrh sezao do ruba jame. Ulazni otvor jame bio je promjera oko metar i pol. Ždrijelo jame malo se širilo baš na tome mjestu gdje sam ja sjedila. Dno jame nisam mogla vidjeti jer su ispod mene bile ispreprečene brklje po kojima je bio nazadijevan narod. Neko je glavom bio okrenut prema gore, neko prema dolje, neko se zakačio za brklju prosutim crijevima, neko komadićima odjeće ili mesa. Miješali se živo i mrtvo, krv, blato, glasni jauci i tihi jecaji. Smrdi usirena krv. Zavirujem po narodu. Gdje su moji Milka, Dušanka, gdje mi je mali Branko? Vidi li se svekrva Milka? Ne vidim nikoga, ili ih možda ne prepoznajem u ovoj krvi. Pipam svoje rane. Bole. Razježile se. Razvežem zaslon, svoju crnu pregaču , i njome čvrsto povežem svoja izbodena leđa… „Ajdemo narode, van ko može!“, rekla sam. Niko mi ne odgovara ništa. Mrtvi me nisu čuli, a živi su mislili da buncam. Ali, ja nisam buncala. Okretala sam glavu oko sebe i gledala masu poklanog i priklanog naroda. Ponovila sam još nekoliko puta, ko može neka ide van. Niko mi ne odgovara ništa, jedino curica Save Branjine prihvati moj poziv i reče: „Teta, vodi i mene van. Uzmi me, teta!“. Molila je bolećivo. Još sam jednom pogledom potražila svoje najmilije, opipala sebe. Kako su bacali narod, noge su mi do koljena bile zatrpane. Jednu po jednu jedva sam izvukla. Vidim, živa sam. “Ja idem“, rekla sam i polagano se ustala. Osjetila sam mrak pred očima, težinu u cijelom tijelu, i pala sam u nesvijest. Kad sam se osvijestila, bila sam na dnu jame. Iznad mene duga kolona mrtvaca. Pritišću me jekom, jaukom. Pritišće me neprijatna i ledena jama. Duboko je ovo moje crno podzemlje. Sjedim na dnu jame. Misli se roje bez reda. Čini mi se da me djeca zovu, da plaču. Ustanem, ali mi se svijest ponovo pomuti, zamrači se i izgubim se. Kad sam se ponovo osvijestila, ležala sam na dnu Jarčje jame. Dubina, mrak i beznađe. Iznad mene mrtvi ljudi, iznad mene cijeli Velebit. Navalilo se svom težinom na moje krvave rane. Padala sam i podizala se. Malo sam poležala, da počinem, a onda ustala i krenula na dalek i neizvjestan put. Još sam malo pritegnula pregaču preko izbodenih leđa i zakoračila na prvu stepenicu. Prvi ogranak brklje je izdržao. Izdržali smo i ja i on. Niz brklje su visili mrtvaci, ruke, noge, komadi odjeće. Uhvatila sam se čvrsto za ruku jednoga od njih i kao uz konop polako se uzvukla za još jedan ogranak. Pa još jedan. Opet brklja, ruka, noga, mrtvac. Išlo je. Vukla sam se sva krvava, mokra. Dohvatila sam jedne noge koje su visile niz brklju i povukla. „Ne vuci“, prostenjao je iscrpljeni glas jedne žene. „Ne vuci, pade to sve po nama“, prostenja i druga. Nisam se osvrtala. Vukla sam i polako se uzvlačila. Vukla sam svoje teško tijelo prema zraci prigušene svjetlosti. Ispod mene, dlaku po dlaku ostajali su jauci, umirući izdisaji i hropci, a ispred mene polagano je rasla nada. Dovukla sam se do iste one litice i sjela. Niz lice mi je curio hladan znoj. U kaši krvi i mesa tražim svoju djecu. Nisam ih mogla pronaći. Prebirem po leševima i tražim ih. Brišem krv sa blijedih lica zaklane djece i u svakome tražim njih. Čini mi se da plaču, ali to je onaj plač ispod noža. Posljednji, gore, iznad litice. Zaustavljam ruku u mesnatoj hrpi jer opazih Dušanku. Krajičkom zaslona joj obrišem krvavo lice. Pokrenuh joj mrtvu glavu i kroz zakoljak poteče usirena dječja krv. U hrpi mesa našla sam i Milku i Brankov priglavčić. Njega nisam mogla naći. Mrtve sestre sam položila jednu pored druge i preko umornih nogu spustila krvave ruke. Ispod mene se komeša ljudsko meso. U jami teška zapara. U meni kipi bol, sjedinjuju se tuga i prkos. Ispred mene brklja. Zove me. Ravna je i više nije okićena mrtvacima. Ona je pala nakon žrtava i to je bio posljednji zalogaj naslade ovog zločina. Gore se ništa nije čulo. Poljubila sam mrtve curice i nastavila put. Micala sam se pažljivo da ponovo ne padnem na dno jame. Teško sam izvlačila noge pa su mi se i opanci izuli. Još sam jednom pozvala i ostale. Rekla sam: „Narode, ko je živ neka ide van. Ja idem“. Mislila sam ne na život, nego da umrem gore, u grmu… Na čistom vazduhu… Niko mi se nije odazvao i ja sam krenula. Šiljak brklje zabadao se dublje u narod. Mislila sam da tonem. Uskoro se zaustavi i učvrsti. Napuštala sam vonj jame. Stopu po stopu. Djecu sam ostavila u vječitom bakinom zagrljaju. Ona će im u dubini pećine pričati bajke uz koje će spavati svoj vječiti san. Odspavati djetinjstvo i mladost. Odozgo me osvježava dah Velebita. Dodajem još posljednju kap snage, verem se uz litice i dohvatam rub jame. Zaslijepi me svjetlo dana. Sve je bilo tiho, samo su iz jame dopirali jecaji. Sunce tone iza obronaka i sprema se na počinak. Usta su mi se slijepila od žeđi, slankastog okusa, krvi i znoja. Cijelo tijelo mi drhti. Pipam se. Pipam svoje rane. Sedam uboda nožem. Neki od uboda su čak i dupli. Imaju ulaznu i izlaznu ranu. Svežem još i maramu. Žedna sam. Da mi je samo kapljica rose. Napravila sam jedva par koraka uz rub šume, pa sam tu i zanoćila. Pokrio me mrk i tjeskoban mrak. Sanjam li? Gdje su mi djeca? Zašto sam ih ostavila? Zašto sam izašla? Zašto nisam ostala s njima? Zašto ih nisam ponijela? Izvukla ih. Ali, tu bi ih razvukle zvijeri. Pojele njihovo izkasapljeno meso! Iz mraka se redaju njihove siluete. Preda mnom krvavi ustaša. Krvave mu ruke i krvava mu kama. Ceri se. Raskorači se i zamahnu nožinom. Stresem se. Otvorim oči i tupo zurim kroz mrak. Stišćem se i jače zavlačim u grm. Tijesno mi je. Dušu mi pritisnulo. Razapinje mi grudi. Tresem se. Bode kamenje, peku rane. Slika užasa ne miče se. Čujem jauke i vapaje. Borim se sa siluetama razjarene nemani. Tako je i svanulo. Napustila sam grm i plazala sam prema kući. Iako je moje selo bilo svega oko dva kilometra, trebalo mi je nekoliko dana da se dovučem do kuće. Jedina okrepa bile su mi lokvice vode zaostale poslije nedavne kiše. Tamo gdje je ostala kuća, našla sam samo zgarište. Tu sam i zalegla i dalje nisam mogla. Našli su me Đuđa i Gojko Vujnović i prebacili u Počitelj. Na postelji od slame, u jednoj napuštenoj štali polako su se hvatale kraste po mojim izbodenim leđima. * Vrijeme je prolazilo. Rat je protutnjio. Odnio sa sobom ono što je odnio, ostavio ruševine, palež, nepregledna groblja, ranjena srca i bolesne duše. Kad su utihnuli pucnjevi i slegao se palež dima, polako je majka Marija na klimavim i slabim nogama, uz pomoć dva drenova štapa krenula u novi život. Pod hrašćem Šušnjarice niknula je pletara i u njoj nova klica života. Od ljeskovih štapova i grana splela je ona bajtu, nabacila blatom, pokrila nagorjelim limom spaljene kuće i to je bio njen dom. U tu bajtu, nakon četvorogodišnjeg ropstva i teške robijaške košulje, vraća se iz daleke Njemačke i njen Miloš. Dolazi i njihova hraniteljica, krava Dikulja, koja je za vrijeme rata bila kod tetka Nikole – Nije. Vratio im njihovu Dikulju pa se i za nju podignu druga bajta. Njive pružaju svoje opružene dlanove, nude novu koru hljeba. Krenuše njih dvoje zajedno dalje, prošlost ostaviše iza sebe i nesigurnim pogledom zagledaju novu budućnost. Sloboda je. Mir. Ne puca se više. Evo se i ptice ponovo javljaju. Kroz vitke breze Šušnjarice veselom pjesmom dozivaju novi dan. * U lišću bajte kao novorođenče majke Marije, rodio se 15.04.1946. godine moj brat Milan. Za tri godine na zgarištu je izrasla nova brvnara. U toj brvnari započeo je i moj život, a nakon tri godine rodio se i brat Đuro. Rasli smo uz ispaćene roditelje. Svoju patnju nosili su svako u sebi i nisu nas njome opterećivali. Ispod mamine crne marame i tatinih bora na čelu bilo je za nas puno ljubavi i topline. Patnju su skrivali, ali smo je mi djeca osjećali i zajedno s njima proživljavali. Voljeli su nas i nisu nas učili mržnji. Hvala im. Milica Matić, rođena Počuča http://jadovno.com/bog-me-e-spasio-da-svietu-pricham-gde-sam-bila-i-shto-sam-videla/#.W2QUyNR97Gh

Kako možemo Boga nazvati našim istinskim Ocem ako u nama nema ničega od njegove prirode?U pravoslavnom učenju Sin kao Bog uzima našu prirodu i spaja sa Božijom na takav način da mešanja nikako ne dođe,niti može da dođe,nesliveno,nerazlučno i nerazdvojno kako uči PC ali kako onda možemo Boga nazvati našim istinskim Ocem ako sa njim ne delimo ama baš nikakavu prirodu i nemamo ništa od Njega nego da se tako figurativno izrazim on nas ,,nakalemljuje,, kroz Isusa Hrista?Isusa smatramo Sinom Božijim upravo jer je od Oca rođen,jer ima istu prirodu kao i On....a mi onda koji verujemo ispadamo kao usvojena deca od nekog veštačkog Oca jer deca uvek nose prirodu svojih roditelja... i zato kao što i naslov kaže kako onda možemo Boga nazvati svojim pravim Ocem?

Dragi forumaši, volela bih da vas pitam kako izgleda priziv Boga da se uđe u crkvu. Da li je tuga i praznina u životu znak od njega? Malo jače od godinu dana se tako osećam. U manastire sam išla samo kao turista, postila reda radi. Osećam se grešno iako ni na jedno konkretno zlodelo ne mogu da uprem prstom. Kao da sam odjednom shvatila da nemam više detinju nevinost i da mi Bog sudi kao odrasloj. Moj greh je ravnodušnost prema životu, a ne želim da se tako osećam. Nemam baš nikakvog razloga da budem tužna, a osećam se kao da sam umorna od života i da neću još dugo. Da li me to Bog priziva da uđem? Da li su mi ove crne misli znak šta će se desiti?

Postoji priča da je ruska carica Katarina Velika, iako oduševljena Deni Didroom odlučila da stavi na probu njegov racionalni ateizam i pozove na dvor u Sankt Peterburg velikog matematičara Lenarda Ojlera da javno sukobe mišljenja na temu postojanja Boga. Navodi se da je na Ojlerov argument „Gospodine,, dakle Bog postoji! Odgovorite!“, Didro ostao zatečen i posramljeno napustio i dvor i Rusiju. Istoričari matematike se slažu da je ovo ne samo neistinita već i loša anegdota, jer osim što nedosledno prikazuje Ojlerov temperament ona ne uzima u obzir da bi Didro kao odličan matematičar prozreo Ojlerov blef i to da je izneta matematička formula bez ikakvog jasnog sadržaja. Ipak, slučajno ili ne, upravo Ojler je došao do formule koju i danas navodimo, ako ne kao dokaz postojanja Boga, onda kao primer božanstvene lepote koju možemo pronaći u matematici.u sebi spaja četiri složena matematička koncepta na potpuno neočekivan i jednostavan način, tako da nam se može učiniti da tolika kompleksnost u jednostavnosti govori o prisustvu suštine koja je velika, lepa i neuhvatljiva. https://paralaksa.blog/2018/03/05/dakle-bog-postoji-odgovorite/

Da li se Isus Hristos javio Mojsiju kada mu je rekao da mu je ime 'Ja sam onaj koji jeste' i 'Ja jesam'? Nasao sam povezanost izmedju tog stiha iz starog zavjeta i nekih iz novog. Kad podignete sina covjecijega, onda cete doznati da Ja jesam' i '..jer ako ne povjerujete da Ja jesam, pomrijecete u grijesima svojim' Moze li se navedeno povezati i sa ovim, jer ne vidim drugi razlog zbog kojeg bi popadali pred Isusom 'A sa njima stajase Juda, izdajnik njegov. A kada im rece: "Ja sam", odstupise nazad i popadase na zemlju"

Svaki čovek razmišlja o Bogu na svoj način. Mnogi imaju otpor prema Crkvi, jer Crkvu vide samo kao instituciju i mnogo toga ih sprečava da se uključe. A Crkva je nešto mnogo dublje od onoga što na prvi pogled vidimo. Foto: V. Lalić / RAS Srbija Evo jednog ženskog, nežnog, lirskog i modernog glasa SPC. Mati Efimija Topolski pre nego što je postala monahinja bila je slikarka, magistrirala je na Fakultetu likovnih umetnosti. Svoju umetnost donela je u manastir Gradac 1991. godine. Kao igumanija tamo je provela skoro 20 godina i napravila svojevrsnu monaško-slikarsku koloniju. Zatim je, posle kraćeg boravka u Beogradu, dobila „nameštenje“ u Francuskoj, u manastiru Srpske pravoslavne crkve, u mestu Išon. Tamo već skoro dve godine živi sama kao jedina monahinja. Kao slikarka, vreme provodi spajajući duhovnost i savremenu umetnost jer ne slika samo ikone. „Mislim, tražim, čekam“ naziv je njene izložbe umetničkih slika u „Galeriji 73“ na Banovom brdu. U Galeriji kažu da ne pamte da je u poslednjih nekoliko godina neka izložba bila tako dobro posećena. „Mislim, tražim, čekam“ moglo bi da stoji kao oblačić iznad glava svih ljudi? - Čovek dok živi, on misli. Imamo loše i dobre misli, i borimo se protiv takozvanih pomisli. Učimo se da to razdvojimo i da te loše odbacujemo. I da tako sebe menjamo. Ta borba u monaškom životu stalno postoji. Polako je došlo da kroz to razmišljanje i tražim. Kad čovek kaže tražim, misli se na ona večna pitanja o suštini života. Ja se ne pitam da li postoji Bog, da li postoji večni život, jer sam ta krupna pitanja, barem zasad, rešila. Ja tražim odgovore na neka pitanja svakodnevnog života i odnosa sa drugim ljudima. Kada vidiš u svom neposrednom iskustvu, neko nekog muči, neko nekom napakosti, neko pati. Gledaš sebe, svoj život i ljude oko sebe i tražiš odgovore zašto. Ja znam da ništa nije bez smisla, ali zašto je, volela bih da definišem. To je moja večita tema. I odnos ljudi u braku, pa odnos roditelja sa decom, pa odnos među prijateljima. To su sve suštinske stvari našeg života. A onda čekam da mi Bog da odgovore na ta pitanja. Sve odgovore treba sačekati. Mislim da je strpljenje bitno. Treba svi da savladamo tu veštinu čekanja i strpljenja. To je objašnjenje naziva izložbe. Foto: V. Lalić / RAS Srbija Gde su naša najveća iskušenja? - Definitivno najviše iskušenja imamo sa našim najbližima. I to nas najviše boli, kad napravimo neku grešku. I njih boli. I zato za njih treba da imamo najviše pažnje. Mi pazimo kako se odnosimo sa pretpostavljenima, ali kakvi god da smo prema njima, njih nećemo mnogo povrediti. Ali svoju baku, svoju mamu, lako možemo da ucvelimo ni zbog čega. Videla sam da onaj ko te najviše voli, ko ti najviše daje, njemu najmanje vraćaš jer se podrazumeva da je on taj koji ti daje. A ti daješ drugima. A mi dajemo od tog bogatstva koje smo dobili od onog ko ima veliku ljubav i koju nam daje. A uopšte se ne setimo da mi to treba da vratimo. Nekad to shvatimo tek kad ti ljudi odu. Ljubav koju mi imamo, to je ljubav kojom se obogatimo u odnosu sa Bogom, zato ta reč obogatiti ima koren u Bogu, ali i onoliko koliko dobijemo od onih koj nas najviše vole. To je naše blago koje nosimo u život dalje sa sobom. I kad njih više nema na ovom svetu, mi ostajemo sa tom ljubavlju koju su nam dali. Foto: V. Lalić / RAS Srbija Posetioci izložbe dele sa vama oduševljenje i često uz pohvale dodaju „ja inače nisam vernik“. Vi im na to kažete: „Ne delimo se tako“. - Imaju potrebu da se opravdaju ako prilaze meni da se družimo. Da ja znam da se družim sa nevernikom. Ja volim da se identifikujem sa drugim ljudima. To što smo monasi, možda smo malo drugačije obučeni. Čak mogu da budem gruba, pa kažem da smo kostimirani. U stvari, svi smo mi ljudi isti. Borimo se. I verujem da svaki čovek razmišlja o Bogu na svoj način. Mnogi imaju otpor prema Crkvi jer Crkvu vide samo kao instituciju i mnogo toga ih sprečava da se uključe. Što je meni žao. Jer je Crkva nešto mnogo dublje od onoga što se na prvi pogled vidi. Naš prvi susret je sa sveštenstvom, ili sa nekim crkvenjakom. Svako ima da ispriča priču koja ga je odvratila od odlaska u crkvu. Ili je nešto debelo platio. Ili kaže, „moj pop vozi skupa kola“. To postoji u svakoj drugoj sferi i profesiji. Ljudi prekorače granicu ukusa. Ali treba i taj pop, kad bude zreo, da prevaziđe to. Mladi ljudi završe bogosloviju, dođu do para, prvo im je da kupe auto. Šta da radimo, to je ljudska pala priroda. Foto: V. Lalić / RAS Srbija A običan čovek očekuje od duhovnika da bude iznad onoga gde mi obični padamo. - Postoje stereotipi o sveštenstvu i monaštvu. A episkopi su stalno na tapetu. Postoji jedan okvir, šta ljudi očekuju od episkopa. I taj koji grdi episkopa, taj isti čovek se nikad neće zapitati niti će reći da on ne ispunjava ono što je obećao. Na primer, da li je on baš veran svojoj ženi, koliko je dobar roditelj, koliko je predan svom poslu. Ljudi o tome ne razmišljaju. Treba gledati svakog čoveka sa obe strane. Kako imamo milosti prema sebi i sebe uvek opravdamo, poželjno bi bilo tako i druge ljude da gledamo. Da li žene moraju da rađaju? Nekad u Crkvi čujemo i zapovedne tonove. Poslednji takav stigao je od srpskog patrijarha da je dužnost Srpkinja da rađaju. - Sloboda koju nam Bog daje, to je jedino što je iznad ljubavi Božije. I Bog nas neće iz svoje ljubavi prisiliti nikada ni na šta. Da mi na bilo koga vršimo pritisak, da radi ovako ili onako, žene da rađaju, to ne može. Vi nikog ne možete da naterate ni na šta. Žene mislim da treba da rađaju onda kad to žele. Kako mi žene da teramo da rađaju, kad one ne znaju šta će sutra da pojedu, da li će imati posao, kako će živeti. Ja se ne usuđujem da govorim o tome. Jer mi monasi, šta mi imamo da pričamo o rađanju. Mi smo se opredelili za jedan drugi život i nemamo to iskustvo. Možda neka žena koja je rodila desetoro dece, možda one mogu da posavetuju žene, kako se to nosi. I sigurno one imaju primera kako im je Bog pomogao u situacijama kad se čini da je nemoguće opstati i onda ipak opstanu. Ali, da to pominjem ja, ili bilo ko drugi ko nema svoje biološko potomstvo, mislim da nemam to pravo. http://www.blic.rs/vesti/drustvo/srpska-monahinja-ima-otreznjujucu-poruku-bog-nas-nikada-nece-prisliti-na-bilo-sta-pa/qpmj5jp

NAŠEG SVEMOGUĆEG BOGA -- SVI SLUŠAJU Jedna sirota i jadna žena s malom porodicom , koja je u krajnjoj bedi jedva preživljavala , pozvala je lokannu radio stanicu , tražeći pomoć od Boga . Jedan zao čovek i nevernik ( bezbožnik ) , koji je također slušao ovaj radio program , odlučio je da se ismeva na racun ove žene i BOGA . Dobio je njenu adresu . Pozvao svoju sekretaricu i naredio joj da kupi veliku količinu prehrambenih proizvoda i odnese to kod te žene sto je trazila pomoc od Boga . Međutim, on je poslao sa sledećom porukom : " Kada te žena pita tko je poslao hranu, reci joj da je POSLANA OD SOTONE '' Kada je sekretarica stigla kod te sirotice kući , žena je bila veoma sretna i zahvalna na pomoći I primljenoj hrani . Počela je unositi hranu u svojoj maloj kući . Sekretarica onog bezbožnika sto je poslao pomoc je upita : '' Zar ne želite znati ko Vam je poslao hranu ? '' Žena je odgovorila: '' NEEE , JA -- UOPŠTE NE BRINEM ,-- JER KAD BOG NAREĐUJE , ČAK I ĐAVO MORA DA SLUŠA

Gen 3:9 A Gospod Bog viknu Adama i reče mu: Gde si? Jedna od najcescih pojava u dihovnom zivotu jeste da se krijemo od Boga. To radimo po straom oprobanom receptu naseg praoca Adama. Umesto da bas tada kada smo sagresili i kada smo se odvojili od njega se okremnemo ka njemu u zatrazimo oprostaj mi bezimo od njega i skrivamo se kao Adam u zbunje ili se pokrivamo liscem i pokusavamo da sakrijemo nasu golotinju. U cemu se sastoji to nase lisce i zbunje? Pa u ideji da trebamo da budemo pravedni dobri , ocisceni i sveti da bi se priblizili Bogu. Onda se pokrivamo frazama: "ja gresni sluga Bozji" "svi ce se spasti osim ja" i td. Tako izrecene fraze pokazuju samo da bezimo od Boga jer nedostatak naseg pokajanje pokusavamo, pred drugima da prikrijemo, recenicama koje smo procitali ili autoritetom tzv. "svetih otaca". Zaboravljamo ovo: Matt 11:28 Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti. Matt 11:29 Uzmite jaram moj na sebe, i naučite se od mene; jer sam ja krotak i smeran u srcu, i naći ćete pokoj dušama svojim. Matt 11:30 Jer je jaram moj blag, i breme je moje lako. John 15:5 Ja sam čokot a vi loze; i koji bude u meni i ja u njemu on će roditi mnogi rod; jer bez mene ne možete činiti ništa. Isa 55:1 Oj žedni koji ste god, hodite na vodu, i koji nemate novca, hodite, kupujte i jedite; hodite, kupujte bez novca i bez plate vino i mleko. Isa 55:2 Zašto trošite novce svoje na ono što nije hrana, i trud svoj na ono što ne siti? Slušajte me, pa ćete jesti šta je dobro, i duša će se vaša nasladiti pretiline. Isa 55:3 Prignite uho svoje i hodite k meni; poslušajte, i živa će biti duša vaša, i učiniću s vama zavet večan, milosti Davidove istinite. Isa 35:3 Ukrepite klonule ruke, i kolena iznemogla utvrdite. Isa 35:4 Recite onima kojima se srce uplašilo: Ohrabrite se, ne bojte se; evo Boga vašeg; osveta ide, plata Božja, sam ide, i spašće vas. Isa 1:18 Tada dodjite, veli Gospod, pa ćemo se suditi: ako gresi vaši budu kao skerlet, postaće beli kao sneg; ako budu crveni kao crvac, postaće kao vuna. Rom 2:4 Ili ne mariš za bogatstvo Njegove dobrote i krotosti i trpljenja, ne znajući da te dobrota Božija na pokajanje vodi? Postoje i mnogi drugi stihovi iz Svetog Pisma koji kao i ovi ,koje sam naveo, govore o istom. Pokajanje je dar Bozji i jedni put ka Bogu. Nema potrebe za udesavanjem pred Bogom i da kao farisej nabrajamo kako postimo i molimo se i daje desetinu i td. Nemozemo se mi od Boga sakriti niti se pred njime pokriti a nebi to ni trebalo da radimo vec jednostavno kao razbojnik sa svojim gresima doci pred Hrista i zatraziti milost. On je spasitelj a ne mi i nasa dela i nase molitve i nasi postovi pa pa cak ni nase pokajanje. Hristos spasava! Jedini problem u svemu ovome je sto mi nevolimo da neko drugi radi nesto na nama i za nas. Tu se krije ona istinska gordost koja je i Satanu oterala sa neba. Smireno i strpljivo cekati na Bozju milost je najbolji i jedini moguci put ka spasenju.

Tina sa 76 godina.

Ова порука је постављена и на насловну страницу Поуке.орг

Naišao sam na jedan veoma zanimljiv članak na B92.net sajtu koji deifitivno još jednom pored same Biblije potvrđuje postojanje dobra i zla, Boga i satane. Meni najzanimljiviji su sledeća: 1. "Puna soba ljudi" 2. "Čovek u crnom" I jedan malo... strašan 3. "Ljut do kraja" Ima još par, skoro isto tako da se naježiš B92.net članak Budite i ostanite dobri ljudi i ne odričite se Boga!

Kako Bog spaja dvoje za brak, kako se oni pronalaze i dopunjuju, da li je muskarac uvek jaci? Ima raznih slucajeva...

Који љуби оца или матер већма него мене, није мене достојан; и који љуби сина или кћер већма него мене, није мене достојан. Moze li mi neko protumaciti ovaj deo Jevandjelja po Mateju.Brine me malo ovaj nacin shvatanja ljubavi prema Bogu.Znam da sam mozda izvukao iz konteksta,ali bih voleo da mi neko ''otvori oci'' . Unapred hvala !

Da li je to neki instinkt verovanja ili se vernici okrecu Bibliji kojoj veruju da ih je Bog stvorio?