Претражи Живе Речи Утехе
Showing results for tags 'Свете тајне'.
Found 7 results
-
Šta je sveta tajna sveštenstva? To je sveta tajna u kojoj Duh Sveti kroz polaganje ruku episkopa daje blagodat i pravo onome koji se rukopolaže za episkopa ili sveštenika da svršava ostale svete tajne i da rukovodi verskim životom ljudi. Koliko ima stepena u svetoj tajni sveštenstva? Tri stepena: episkop, sveštenik i đakon. Kakva je razlika u ova tri stepena sveštenstva? Episkop može da svršava. svih sedam svetih tajana, sveštenik sve osim sv. tajne sveštenstva, a đakon pomaže episkopu i svešteniku, ali sam ne može svršavati nijednu od svetih tajana. Koji su niži činovi u Pravoslavnoj crkvi? Čteci, ipođakoni i đakonise. Ko rukopolaže episkopa? Dva ili više episkopa. Ko rukopolaže sveštenika? Episkop. Čiji su naslednici episkopi? Episkopi su naslednici apostola. Ko je ustanovio u Crkvi jerarhiju? Sam Gospod Hristos kao prvi Prvosveštenik (Jevr. V, 4—6). On, kao izvor svake vlasti i prava u Njegovoj Crkvi, dao je apostolima vlast da uče, isceljuju i opraštaju grehe. Šta onda predstavlja celinu jerarhije? Najpre Hristos kao večni Prvosveštenik i glava Crkve, onda od Njega apostoli, pa od apostola episkopi, i od episkopa sveštenici i đakoni. Zašto je neophodno polaganje ruku u ovoj svetoj tajni? To su najpre činili apostoli (I Tim. IV, 14; V, 22.). Polaganje ruku u ovoj svetoj tajni prenosi se na lice koje se rukopolaže duhovna sila i tako se postiže zakonita veza crkvene vlasti i sveštenosluženja Da li može postojati crkvena zajednica, a da ne priznaje i da se ne pokorava episkopu? Ne može postojati, jer se takva crkvena zajednica odeljuje od tela Vaseljenske pravoslavne crkve i lišava sebe blagodati Božje. Zašto zovemo sveštenika „Ocem"? Zato što smo preko sveštenika u svetoj tajni krštenja preporođeni u decu Božju; preko njih u svetoj tajni pričešća dobijamo nebesku hranu (Hristovo telo i krv); u svetoj tajni pokajanja preko njih dobijamo oproštenje od svojih grehova, a u ostalim svetim tajnama naročite darove Svetog Duha. Pored toga, sveštenici se za nas neprestano mole, uče nas, savetuju, opominju nas i nama rukovode. Prema tome, oni su zaista naši duhovni oci. Svakako oni moraju biti dostojni tog imena i te velike službe. Način postavljanja i sveštenodejstvo Prezvitere hirotoniše Episkop za određenu parohiju i oni imaju potpunu pastirsku odgovornost. Prezviter prima antimins od Episkopa Eparhije, čije ime pominje na Liturgiji. U stvari, on služi u ime Episkopa. On je sveštenoslužitelj (liturg), onaj koji prinosi darove i priziva blagodat zajedno sa narodom; on je propovednik i pastir (1 Tim 4,13), vodi, dakle, verni narod ka Hristu. Što se tiče dužnosti da poučava, Sveti Jovan Zlatousti veli da ne postoji velika razlika između prezvitera i episkopa, zato što prvi po samoj njihovoj službi imaju obavezu da propovedaju nauku (1 Tim 5,17). Jedina razlika među dvema službama jeste moć hirotonije, koja isključivo pripada Episkopima (Omilija 11. na 1. Timoteju). Kanoni (58. apostolski i 19. - Šestog vaseljenskog sabora) predviđaju obavezu prezvitera da poučavaju svakodnevno, a osobito nedeljom, kroz Sveto Pismo, tumačenja i propovedi. Vrste zvanja i odežda Prezviteri monaškog reda služe u manastirima, a mirskog reda u parohijama. Počasno zvanje prezvitera mirskog reda je: protoprezviter, protojerej i protojerej-stavrofor, a monaškog: sinđel, protosinđel, iguman i arhimandrit, od kojih su poslednja dva i nastojatelji manastira. U stepenu prezvitera karakteristična je bogoslužbena odeća - epitrahilj, felon i pojas. Odlikovani prezviter - protoprezviter, kao počast dobija pravo nošenja i nabedrenika, dok protojerej-stavrofor dobija pravo nošenja naprsnog krsta.
- 33 нових одговора
-
- Свете Тајне
- Свештенство
-
(и још 1 )
Таговано са:
-
Zasto se deca jos kao bebe krste,kad jos nisu ni svesna znacaja krstenja?? Zar ne bi krstenje trebalo da se obavi onda kad “dete“ vec postane svesno pravog znacenja krstenja? Zasto se Isus nije kao beba krstio,nego tek kada je odrastao,tj. odrastao covek postao?
-
Занима ме, због чега су потребни религијски обреди као нпр. литургија? Ако нам је за спасење потребна љубав и вера, због чега су потребни ти обреди? Исус у Новом Завету није правио никакве обреде колико знам. Постоји Тајна вечера која је по учењу Цркве прва литургија, али ја ту не видим неки обред. Искрено, не видим неки посебан разлог чему то. Молити се можемо и кући и свуда. Исус каже да се молимо стално ако можемо. Вера нема везе са тим. Можемо веровати и без тих обреда. Може неко баш да ми објасни због чега је то тако. Што је нпр. потребно (не сад морати као код других) одлазити недељом у цркву? Такође, што су потребне неке да кажем процедуре при тим обредима, било да је литургија, причешће, сахране, крштења итд. Зар је то толико битно или се може једноставно рећи: Крстим те у име Оца, Сина и Светога Духа и покваси га мало. Или венчања. Хвала унапред.
- 3 нових одговора
-
Da je sv.Car Konstantin krsten pred samu smrt i da su ga krstili arijevci?
- 49 нових одговора
-
УСКОРО - Александар Шмеман ЕВХАРИСТИЈСКО БОГОСЛОВЉЕ
тема је објавио/ла исидорица у Богословско друштво "Отачник"
Александар Шмеман ЕВХАРИСТИЈСКО БОГОСЛОВЉЕ До краја године излази нова књига у издању Богословског друштва ОТАЧНИК - Александар Шмеман ЕВХАРИСТИЈСКО БОГОСЛОВЉЕ; зборник је приредио Лазар Нешић. http://4.bp.blogspot...STIJSKO_TMP.tif Садржај Предговор Литургијско бгоословље, богословље литургије и литургијска обнова Свете тајне: православно излагање Литургијска духовност светих тајни Пост и литургија – белешке о литургиском богословљу Крштење и литургија Жртвовање и богослужење Монашка литургија, Црква и Царство Евхаристија Богословље и евхаристија Литургија и богословље Богословље и литургијско предање Литургија и есхатологија Лазар Нешић: Евхаристијско богословље Александра Шмемана ПРЕДГОВОР Уколико постоји личност, чије је целокупно богословско стваралаштво и читав живот обележен Евхаристијом Цркве, онда то засигурно јесте блажени отац Александар Шмеман. Управо из тог разлога, наслов зборника Евхаристијско богословље, који потиче од приређивача, на најбољи начин изражава централну мисао коју овде сакупљени чланци и студије експлицитно изражавају: Евхаристија јесте центар, смисао и само биће живота Цркве, хришћана и живота целокупног створеног света. Колико је нама познато, први чланак оца А. Шмемана преведен на српски језик јесте У трагању за коренима америчке буре – неколико мисли о аутокефалији, црквеном предању и еклисиологији, објављен је још давне 1974. године. У међувремену је преведено готово све што је отац Александар икада написао. Српско богословље се може похвалити скоро целовитим опусом овог колосалног богослова Цркве. Ипак, понешто је остало непреведено. Управо то има прилику да сада изађе на светлост дана, тј. пред српски теолошки и културни публикум. Свакако, у зборник улази и неколицина чланака који су се раније појавили у разним преводима, али смо их опет донели у свежем и новијем преводу. Зашто о. Александар Шмеман? Зашто данас, након деценија богословског, црквеног и литургијског препорода Православне Цркве у свету и Србији? Неко би питао: зашто изнова текстови оца Шмемана сада кад нам је, наизглед, све у вези са њим итекако познато? Чини се да дугујемо одговор на ова не толико прозирна питања. Циљ зборника, који је пред нама у оваквом облику, вишеструк је. Пре свега, ради се о жељи да одређени (нама важни) текстови оца Александра буду на једном месту, под једним корицама и на српском језику. Ради се о указивању на Шмеманово целовито и систематско бављење проблемима Евхаристије, Литургије, светих тајни и целокупног живота Цркве. Као друго, постоји потреба за новом херменеутиком савременог евхаристијског богословља Цркве, као и начина на који исто богословље формира живот хришћана у Цркви и свету. Дакле, оца Шмемана треба изнова читати и тумачити. Потребно је ново вредновање и критичка анализа његових фундаменталних богословских ставова. На многим местима о. Шмеман ће проговорити језиком аутентичног хришћанства, Цркве, Евхаристије и отаца; на другим местима о. Александар ће, пак, преблаго или престрого оценити извесне појаве у богословљу и Цркви. Из тог разлога ће оваква места морати поново да буду читана, коригована, исправљана и добронамерно употпуњена, како би све ишло у корист даљег напретка богословља, Ехаристије и саме Цркве. Свакако, постоји и трећи циљ зборника. Он се односи према нарастајућем јазу између утопистичких и ескапистичких погледа, философија, теологија и светоназора у данашњој Цркви. Многи ће приговорити да је то стари проблем, да од вајкада постоји у Цркви; и сам о. Шмеман је о томе много писао. Ипак, ради се о нечем сасвим другачијем; Говоримо о утопистичко-ескапистичком читању и тумачењу самих Шмеманових текстова. Тако, са једне стране имамо утопистички, романтичан, нереалан и неживотан покушај „накалемљења“ основа евхаристијског богословља о. Александра Шмемана на свакодневни живот хришћана у Цркви, без истинског разматрања питања да ли, како, када и због чега треба или не треба примењивати исте. Са друге стране, присуствујемо и ескапистичком читању о. Шмемана, чији је циљ у овом случају само пуко образовање, академизам, стручност, научност, итд., без икаквог покушаја да се нешто од прочитаног примени у сопственом животу. У вези са свим наведеним је и проблем идеологије. Реч је о идеологији насталој услед глорификовања или ниподаштавања богословског лика и дела оца Александра Шмемана. Док се једни заклињу у лик о. Шмемана и његову „непогрешивост“, други ће отићи тако далеко да ће на ломачама спаљивати књиге о. Шмемана. Даљи коментар није потребан. Потребно је, међутим, ослободити се фантазама и извући најбоље из текстова који су пред нама. Мислити својом главом, а не главом идеолога, са које год стране они пристизали. Дугујемо захвалност многим личностима, које су издашно и трудбенички помогле да зборник буде какав јесте. Пре свега, захваљујемо уреднику издавачке куће и богословског друштва „Отачник“, господину Благоју Пантелићу, који је заправо међу иницијаторима овог пројекта. Такође, захвални смо тиму преводиоца: оцу Александру Ђаковцу, господи Ивану Ђунисијевићу, Бојану Теодосијевићу, Стевану Јовановићу, Братиславу Здравковићу и Саши Куриџи, као и лектору госпођи Варји Нешић. Посебно захваљујемо госпођи Елени Силк, библиотекарки Православног института светог Владимира у Њујорку, на уступљеним текстовима у оригиналу, а нарочито на уступању чланака који су до сада били непознати српској теолошкој и културној јавности. На крају, важно је споменути још један разлог изласка зборника, а њега је најтеже одредити речима - ради се о вери; о вери у оно што ћемо овде читати. Наиме, након деценија евхаристијског богословља, еклисиологије, онтологије и есхатологије, као да лаганим растом надолази неизбежно питање: да ли ми заиста верујемо у све што читамо и што нам се даје као аутентично богословље Цркве? Какве везе оно има са нашим животима? Ова питања треба схватити крајње озбиљно, јер ће над свим могућим богословским концептима (ма какви да су они) живот у Цркви бити пресудно мерило. Живот који не чека. Лазар Нешић- 3 нових одговора
-
Која правила/канони одређују да ли неко (не)може бити рукоположен за презвитера?
- 5 нових одговора
-
- презвитер
- Свете Тајне
-
(и још 2 )
Таговано са:
-
Ispovest je jedna od Svetih Tajni naše Crkve. To nije formalna, uobičajena radnja („da bismo bili na sigurnoj strani“, ili „da bismo se pripremili za dolazeći praznik“), nije nasilini i nepripremljen akt, to nije izolovana dužnost i obaveza, potreba za psihološkim rasterećenjem. Ispovest uvek treba da bude propraćena pokajanjem. Jedan Svetogorski starac kaže: „Mnogi se ispovedaju, ali malo njih se kaje!“ (starac Emilijan iz manastira Simonopetra, Sveta Gora). Pokajanje je proces koji započinje duboko u nama, proces kajanja i tuge jer smo se udaljili od Boga. Iskreno pokajanje nema veze sa nesnosnim bolom, preteranom tugom i nemilosrdnim osećajem krivice. To nije iskreno pokajanje, već skriveni egoizam, osećaj da se naše „ja“ gazi, ljutnja na nas same, ljutnja koja iziskuje osvetu jer smo poniženi, osramoćeni, a sramota i poniženje se danas retko mogu tolerisati. Pokajanje znači promena našeg razmišljanja, našeg karaktera, obnavljanje morala i odbacivanje greha. Pokajanje znači ljubav prema vrlinama, dobročinstvo, želja, spremnost i jaka sklonost da se opet sjedinimo sa Hristom kroz blagodat Duha Svetoga. Pokajanje počinje u dubini srca i neizostavno kulminira u Božanskoj, Svetoj Tajni Ispovesti. Tokom Ispovesti, osoba se iskreno kaje i ponizno ispoveda svoje grehe pred duhovnikom, kao pred samim Gospodom.Ni jedan naučnik, ni jedan psihijatar ili psihoanalitičar, psiholog, sociolog, filozof ili teolog ne mogu zameniti ispovednika. Ni jedna Ikona, čak ni ona najčudotovorinja, ne može dati ono što ispovest daje: opraštanje grehova. Ispovednik uzima osobu koja se ispoveda pod svoju zaštitu; on tu osobu usinovljuje, čini sve napore da se ta osoba ponovo duhovno rodi. Zato se ispovednik naziva „duhovnim ocem“. Obično je duhovno očinstvo doživotno, sveto i moćno – čak i više nego bilo koja porodična veza. Duhovo rađanje je jedan bolan proces. Ispovednik mora da prati dušu ispoveđenog čeda sa strahom Božijim ( kao onaj ko je za tu dušu odgovoran pred Bogom), sa razumevanjem, ponizno i u ljubavi, i da osobu rukovodi neprimetno uvek uzlaznim putem Hrišćanskog života. Onaj ko ispoveda dobio je poseban blagoslov od svog Episkopa za ovu Svetu Tajnu. Međutim dar „ da sveže i razveže“ grehe ispovednik je dobio još kada je rukopoložen u sveštenika, kada je tim rukopoloženjem postao naslednik Apostola. Dakle, važnost tog sukcesivnog kanonskog nasleđa od Apostola preko Episkopa do sveštenika od centralnog je i najvećeg značaja. Kao i sve ostale Svete Tajne u našoj Crkvi, Sveta Tajna Ispovesti obavlja se ne sveštenikovom veštinom, ne njegovim znanjem, pismenošću, elokventnošću, energijom, mudrošću -ne čak ni njegovim vrlinama i svetošću – već kroz kanonsku važnost njegovog svešteničkog poziva i kroz blagodat Duha Svetoga. Mogući grehovi sveštenika ne ometaju Božansku milost tokom ove Svete Tajne. Jadni mi ako smo bili u nedoumici (zbog nedostojnosti sveštenika) da li hleb i vino zaista postaju prečasno Telo i Krv Hristova tokom Svete Liturgije! To naravno ne znači da sveštenik ne treba da brine o svojoj sopstvenoj „čistoći“ duše. Dakle, ne postoji „dobar“ ili „loš“ ispovednik. Svaki ispovednik daje isti oproštaj. Međutim, mi imamo pravo da biramo duhovnika i naravno da se obratimo onom uz koga se zaista osećamo opušteno, duhovno sigurni. Ali stalno menjanje ispovednika nije vrlo trezvena odluka. Ova tendencija ne otkriva duhovnu zrelost. Ispovednik ne bi trebalo da se nepotrebno uzrujava ili da stvara problem ako se desi da njegovo duhovno dete ode od njega. To samo može da znači da je duhovno čedo bilo previše sentimentalno vezano za svog duhovnog oca, a ne za Hrista i Crkvu Njegovu. Duhovni otac može odlazak duhovnog čeda da razume kao uvredu, može pomisliti da ne postoji niko bolji od njega, ili može misliti da duhovno čedo pripada isključivo samo njemu, da on može da dominira nad njim. Neki duhovni oci se ponašaju tako nasilno smatrajući da je onoj drugi tj. njihovo duhovno čedo u podređenom položaju. Napomenuli smo da je ispovednik duhovni otac, i da to duhovno očinstvo i duhovno rađanje podrazumeva težak i naporan rad. Dakle, prirodno je da duhovnik oseća bol ako njegovo duhovno čedo odstupi od njega. Međutim, bolje je da umesto tih bolnih osećaja duhovnik nastavi da se moli za svoje duhovno čedo i njegovo zajedništvo sa Crkvom. On mora da radi za to dete, a ne protiv njega. Posao ispovednika nije da površno čuje grehe i da pročita razrešnu molitvu. Ispovest nije ograničena na sat vremena razgovora ili manje. Kao dobar otac, ispovednik stalno brine za svoje duhovno čedo, a ono ga pažljivo sluša i poštuje. Dobar ispovednik savetuje na odgovarajući način, on ističe talente svog duhovnog čeda i ne stavlja nepotreban teret na njegova pleća, daje epitimiju sa blagošću, samo kada mora, teši ga kad je demoralizovan, potišten, ozlojađen, iscrpljen, on nikada ne obeshrabruje već leči i stalno pomaže u iskorenjavanju strasti,a sticanju vrlina oblikujući poveerenu mu dušu da bude nalik Hristovoj. Ovaj odnos duhovnog oca i deteta je odnos na kome stalno treba raditi. Na kraju, odnos postaje ispunjen osećanjima udobnosti, poverenja, poštovanja, ushićenja i svetosti. Kada se ispoveda, duhovno čedo otvara svoje srce duhovnomocu, otkriva najdublje, najskrivenije tajne, svoje najintimnije želje i dela, čak i ona koja ni smamom sebi ne bi priznao,koje ne bi rekao ni najbližem prijatelju. Iz ovih razloga, ispovednik mora imati apsolutno poštovanje za ukazano mu poverenje. Ovo poverenje se gradi vremenom, ali i činjenicom da je ispovednik strogo vezan (do same smrti) od strane božanske i Svete Kanonske Crkve, da ispoveđene mu grehove ne sme nikome otkriti. Za ispovest postoje opšta upustva, ali duhovno vođstvo koje svaka duša zahteva je potpuno individualna stvar. Svaka osoba je bez presedana,sa posebnom psihosintezom, drugačijeg karaktera, različitih potencijala i mogućnosti, ograničenja, tendencija, tolerancije, znanja, potreba. Uz blagodat Božiju i Božije prosvetljenje ispovednik mora da raspozna sve ove karakteristike kako bi mogao da pomogne osobi da se ona ispovedi na najbolji mogući način. S vremena na vreme biće potrebna blagostost dok će u nekim prilikama ispovednik morati da bude i strog. Ista stvar se ne može primeniti na svakoj osobi. Ispovednik ne treba da bude strog kako bi ljudi govorili da je on takav. Isto tako on ne bi trebalo da bude uvek preterano popustljiv, kako bi bio rado biran duhovni otac mnogima. Ono što se od njega traži jeste strah Božiji, razboritost, poštenje, poniznost, rasuđivanje, razumevanje i molitva. Epitimija nije uvek potrebna. Ona nije namenjena da kazni. Epitimija je edukativna po prirodi. Epitimija nije data da bi se smanjila uvreda naneta Bogu, niti da bi smo manje grešni izašli pred lice Božanske pravde. To je potpuno jeretičko učenje. Epitimija se obično sprovodi kod lažnog pokajanja sa namerom da probudi svest o veličini nečijeg greha. Prema Pravoslavnom učenju greh nije toliko prestup zakona kao što je nedostatak ljubavi prema Bogu. „Imaj ljubavi, pa čini šta god želiš,“ imao je običaj da kaže Blaženi Avgustin. Zakon se sprovodi u cilju završetka pokajanja, zbog čega otac Atanasije sa Meteora zna da kaže: „ Kao što ispovednik nema prava da izrekne javno nečije grehe, tako ni osoba nad kojom se sprovodi određeni kanon ne sme da javno govori o tome. Ispovednik je posrdnik između onoga ko se ispoveda i Boga. Tokom ispovesti on se prema čoveku ne odnosi kao psiholog ili naučnik. On se odnosi kao sveštenik, kao iskusni lekar, kao brižan otac. Kada sluša grehe on u istom momentu moli Boga da mu da prosvetljenje, kako bi ispravno posavetovao onog ko se ispoveda i dao mu najbolji lek. Takođe moli Boga da mu da prosvetljenje da proceni stepen i kvalitet ispovesti.“ Ispovednik ne sme da ispoveda sa preteranom radoznalošću, sumnjom, zavisću, sa dozom nadmoći, arogancijom, ne sme biti ravnodušan, nepromišljen, neoprezan i umoran da sluša. Poniznost, ljubav i pažnja ispovednika znatno će pomoći osobi koja se ispoveda. Ispovednik ne bi trebalo da traži previše, niti da postavlja nepotrebno indirektna pitanja. On posebno mora da prekine svako detaljno ispovedanje različitih grehova (posebno onih telesnih), pa čak i otkrivanje imena saučesnika, kako bi zaštitio sebe. Takođe osoba koja se ispoveda ne bi trebalo da se plaši , da okleva ili da se oseća neprijatno da svoje grehe ispovedi; treba da oseća poštovanje, poverenje i da uvažava ispovednika. Ova klima uzajamnog poštovanja i poverenja mora da bude inspirisana i razvijana od strane duhovnika. Naša Sveta Crkva jeste Telo Hristovo. Ona je velika bolnica za ozdravljenje nežnih, grehom izranjavljenih duša, mesto za vidanje rana koje su nam nanele otrovne demonske zamke i strasti. Naša Crkva nije filijala za društvene delatnosti niti se takmiči sa ustanovama za scijalni rad. Naravno, ona ne osporava dobronamernost i značaj ovih institucija kao ni činjenicu da ona sama ne nudi ove „usluge“ obilno, zadivljujuće, čudesno. Crkva je davalac života, izbavljenje i spasenje vernih, kroz njihovo učešće u Svetim Tajnama. „Sveštenikov Epitrahilj je instrument“ kako je starac Pajsije Svetogorac znao da kaže „koji ojačava čoveka; to je hirurški skalpel koji odseca strasti. Namenjen za službu ljudima, pruža lečenje i spasenje.“ Bog koristi sveštenika za opraštanje čoveku. To je očigledno navedeno u otpusnom blagoslovu: “ Neka ti Gospod Bog oprosti sva sagrešenja tvoja i ja nedostojni vlašću koju mi je On dao opraštam ti i razrešavam te svih tvojih grehova. U Ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amin.“ Greh koji nije bio ispoveđen i dalje će opterećivati osobu, čak i u budućem veku. Grehe koji su jednom ispoveđeni ne treba ponovo ispovedati. To bi značilo da osoba ne veruje u blagodat ove Svete Tajne. Gospod je, naravno, svestan svih grehova, ali je zbog njihovog opraštanja, skrušenosti, i prave duhovne terapije ustanovo da ih treba glasno izreći - ispovediti. Po Sv. Nikodimu Svetogorcu: „Ispovest je voljna verbalna radnja, gde se otkrivaju zla dela, reči i pomisli, dirktno, bez stida, pred duhovnim ocem.“ Ovaj Bogom odabran Svetac objašnjava kratko i jasno da priznavanje grehova mora da bude voljno, slobodno, bez napora duhovnika da šti više „izvuče“ iz osobe koja se ispoveda. Ispovest nisu isprazne reči, već čista svest koliko smo povredili i rastužili Boga svojim grehovima. Netrebamo na ispovesti pokazivati preteranu sentimentalnost, a još manje licemerje i malodušne suze. Istinsko pokajanje podrazumeva unutrašnji kolaps, mržnju prema grehu, ljubav ka vrlinama i zahvalnost prema Bogu - Darodavcu svakog dobra. Akuzatorna ispovest podrazumeva odgovornu ispovest, bez pokušaja opravdavanja, izvrdavanja, prevare, neodgovornosti, izigravanja žrtvenog jarca, sa iskrenim osećanjem sramote i samoponiženja koja sa sobom nosi takozvanu „radosnu tugu“ ili „radosnu ožalošćenost“. Direktna ispovest podrazumeva priznavanje grehova sa potpunom iskrenošću, direktno i precizno, srčano i smelo. Često se dešava da tokom ispovesti jedan izbegava da prizna svoje greške. Svoj pad i svoje slabosti pokušava da opravda mnogogovorljivošću, predugačkim opisima želi da skrene pažnju sa njegovog dela odgovornosti, iskrivljuje istinu – ili čak okrivljuje druge – sve zarad očuvanja (čak i u tom času ispovesti) svog super-ega. Ispovest „bez srama“ jeste prikaz našeg istinitog lica. Sramotu je dobro imati, ali pre nego učinimo greha a ne posle. Kažu da će nas sramota koju osećamo prilikom ispovesti oslobodi sramote u dan Stračnog Suda, jer za sve one grehove koje sveštenik razreši neće nam ponovo biti suđeno. Direktno priznavanje grehova podrazumeva da budemo jasni, specifični, iskreni i uz odluku da više nikada ne ponovimo grehe koje smo ispovedili. Pored toga, ispovest mora da bude jedna kontinuirana radnja, tako da strasti koje se u nama ne osnažujemo, već da ih na takav način brže iskorenjujemo. Stari gresi neće biti u potpunosti odstranjeni iz našeg pamćenja, već će sećanje na njih usloviti redovno samopraćenje, samoposmatranje, samosvest o našoj grehovnosti i osećaj sramote. Božanska milost neće odstupiti,a demonske klopke biće mnogo lakše izbeći; sećanje na smrt neće izgledati toliko strašno. Druga stvar koja se takođe često primećuje – i mi ovo priznajemo sa dubokim bolom i velikom ljubavlju – jeste da besede nisu uvek pravosalvne kako bi trebalo da bude. Drugim rečima, one samo uspevaju da zvuče kao komentar na nevažne vesti. Sveti propoved se tako pretvara u još jednu televizijsku emisiju gde možemo emitovati naše mišljenje o dnevnim događajima i pojavama. Pravosalvna propoved je ipak po svojoj prirodi eklisiološka, hristološka, spasonosna i korisna za dušu. Propoved o pokajanju koja je dostavljena nama preko Proroka Svetog Jovana Krstitelja, Gospoda Ispusa Hrista, i svih Svetih ostaje i u ove dane prikladna i neophodna. Osnovni preduslov za učestvovanje u Svetim Tajnama i za uzlazni duhovni put jeste očišćenje srce od raznih grehova, duha pohlepe i ostalog što današnje potrošačko društvo nudi; očišćenje od Bogom prezrenog duha gordosti u svetu samoljublja, individualizma, ponosa, nečovekoljublja, drskosti, nastranosti, demonski zlih misli, fantazija, nečistih maštanja i škodljive sumnje i zavisti. Čisto srce je danas redak ukras – u bratskim ili bračnim odnosima, u odnosima sa kolegama, u prijateljstvu, u razgovorima, u mislima, u željama, pastirskom pozivu. Takozvani masovni mediji lagano propadaju i postaju samo izvori zagađenja. Zaboravljena je asketska trezvenost, tradicioanlna štediljivost, jednostavnost i hrabrost. Sve ovo je dovelo do „zagađenja“ duše, njenog racionalističkog rasuđivanja, dok je snaga volje postala ozbiljno uništena, i kao takva vodi oslabljenu osobu prema zlu, bez ikakvih prepreka i ograničenja. Danas preovladavaju izgovori za naše strasti, samoopravdanje, ulepšavanje greha a svi oni nalaze potporu u savremenoj psihologiji. Priznavanje grehova smatra se slabošću i pogrešnim. Stalno samoopravdavanje, kao i prebacivanje odgovornosti na nekog drugog stvorili su čoveka koji je zbunjen, podeljen, uznemiren, jadan, samozaljubljen, izložen stalnim đavolskim napadima i povredama. Danas preovladava „ludi racionalizam“, koji Jevanđeljske vrline i Saborne Kanone posmatra u skladu sa svojim potrebama i željama. Ljudi prema sebi prilgođavaju Crkvom ustanovljena pravila posta, uzdržavanja, rađanja, morala, skromnosti, poštenja i urednosti. Imajući u vidu sve ovo rečeno – od kojeg ni jedno nije bilo suvišno – verujemo da biti ispovednik u današnjem vremenu nije ni malo lako. Propusti zahtevaju katehizaciju, ponovnu evangelizaciju, duhovni isus-sinai, kao i duhovnika u cilju zadobijanja moćnih antitela protiv demonskih sila. Otpor, reakcija i suočavanje sa trenutnom neosvećenošću, sekualrizacijom, heroizmom, eudaimonizmom, i gomilanjem bogatstva su imperativ. Mlada genaracija je u potrebi za posebnom pažnjom, uputstvima, ljubavlju s obzirom da njihovo vaspitanje nije bilo od pomoći da postanu svesni značaja i svrhe života ili praznine, nesloge, bezakonja i tame greha. Još jedan ozbiljan problem- čaki za nas Hrišćane – jeste potreba za manjim radom i životom bez ikakvih problema. Mi smo u potrazi za onim ko će poneti naš krst. Mi odbijamo da ga sami ponesemo. Nemamo nikakvu predstavu o dubini i širini tog krsta; s poštvanjem se klanjamo pred krstom u Crkvi, prekrstimo se ali ne prihvatamo naš lični krst. Mi poštujemo Svetitelje i Svete Mučenike, ali sami ne želimo da potrpimo bilo kakve poteškoće, bilo kakva odlaganja, probleme. Post je isuviše težak zadatak, ogorčeni smo kad smo bolesni, ne tolerišemo bilo kakve oštre reči, čak ni kada smo krivi, pa kako bismo mogli tolerisati eventualne nepravde, klevete, progone, izbeglištvo, kao što su naši Sveti činili? Neosporna je činjenica da je savremeni, sekularni duh praktičnosti, lagodnosti, potrošnje znatno uticao na meru duhovnog života. Uopšte govoreći, mi tražimo neasketsko Hrišcanstvo – neasketsko Pravoslavlje koje međutim kao svoju osnovu ima asketsko Jevanđelje. Jedan drugi problem našeg vremena jeste da se čovek morbidno i nepotrebno oslanja na logiku, intelekt, znanje, lične sudove – na krajnje zamornu racinalizaciju. Naša crkva ne kultiviše i ne proizvodi intelektualce. Za nas, racionalizacija nije filozovski mentalitet, nego krajnje grešno usmereni životni pogledi – forma ateizma- jer racionalizacija je suprotna zapovesti stavljanja naše vere, nade, ljubavi i poverenja u Boga. Racionalista svemu sudi koristeći „filter“ svog sopstvenog uma, koristi svoj suvereni ego kao epicentar i nedaje mesta poverenju u Božansko proviđenje, Božansku milost i Božansku pomoć. Smatrajući sebe nepogrešivim, racionalista ne dozvoljava Bogu da interveniše u njegovom životu, pa još Mu i sudi. Na taj način on nema potrebu da se ispoveda. Sveti Simeon Novi Bogolsov kaže da onaj koji veruje da nije pao ni u jedan greh doživeo je najveći pad i nalazi se u zabludi – grehu najvećem od svih. Neki novi teolozi govore o „problemu nerazumevanja“ a ne o „ grehu“. Njihova želja je da otupe prirodne proteste svesti tz. savest. Samodovoljnost pojedinih vernika, onih koji redovno dolaze u crkvu, onih koji poste može ponekad biti i krajnje latentni farisejski stav, odnosno mišljenje da „oni nisu kao ostali“ i stoga nemaju potrebe da se ispovedaju. Po Svetim Ocima najveće od svih zala jesete ponos. U skladu sa rečima Sv. Jovana Lestvičnika, to je majka svih strasti, od kojih su prve taština i samoopravdavanje. Ponos je oblik poricanja Boga; to je izum zlog demona, nastaje kao rezultat suviška laskanja i pohvala. Za uzvrat dovodi do čovekovog onesposobljavanja i iscrpljenosti. Bog prezire ljutnju, bes, licemerje, nedostatak saosećanja, hulu. Ponos je strast koja je zastrašujuća, moćna i koja se teško leči. Ponos je takođe jaka u mnogo čemu, ima mnogo lica. Ona se manifestuje kao hvalisavost, uobraženost, arogantnost, drskost, tvrdoglavost, samovažnost, megalomanija, ambicioznost, samoljubljivost, kao sujeta, pohlepa, želja za vođstvom. Takođe ponos se manifestuje kao samozadovoljstvo, bezobrazluk, nepoštovanje, otvorenost, neosetljivost, kontradiktornost, samovolja, neposlušnost, sarkazam, tvroglavost, poniženje, perfekcionizam i preosetljivost. Konačno, ponos može dovesti do nepokajanja. Jezik, kao instrument ponosa često se oglašava kroz nekontrolisane, duge, beskorisne priče, ogovaranje, budlaštine, uobraženost, neiskrenost, indirektnost, licemernost, podrugljivost. Od sedam smrtnih grehova proizilaze mnoge druge strasti. Pošto smo pomenuli najbliže potomke ponosa, možemo ubrojati još i pohlepu koja rađa ljubav prema novcu, škrtost, nedostatak ljubavi, okamenjeno srce, prevare, zelenaštvo, nepravde, podmićivanje, kockanje. Bludničenje se manifestuje bezbrojnim primerima kao što je zavist – nepoštenje i zlo, nezasitost, proždrljivost, gnev, kao i kroz nemarnost i nebrigu. Posebnu požnju treba obratiti na mnoge neortodoksne elemente u porodičnom životu. Izbegavanje radjanja dece, idealizovanje jednog deteta (što je produžetak roditeljskog ega), prezaštićenost dece, ili stalno posmatranje dečijih postupaka i njihovo neljudsko ugnjetavanje trebaju biti takođe razmotreni od strane duhovnika. Brak je arena za vežbanje poniznosti, međusobnog poštovanja i slobode, a ne paralelan put dva egocentrika. Đavo se jako veseli kada nema praštanja ljudskim slabostima i svakodnevnim greškama. Roditelji će značajno pomoći svojoj deci ne preteranom ljubaznošću van kuće, već mirnim, trezvenim ponašanjem i svakodnevnom ljubavlju u kući. Učestvovanje dece zajedno sa roditeljima u Svetoj Tajni Ispovesti utvrdiće ih u Božanskoj milosti iskustvenog života u Crkvi Hristovoj. Kada roditelji zamole za oproštaj sa iskrenošću oni istovremeno uče svoju decu skromnosti koja uništava sve demonske zamke. U domaćinstvu u kojem ljubav, sloga, razumevanje, poniznost i mir cvetaju, blagoslov Božiji je uvek prisutan. Takav dom postaje kao tvrđava otporna na zlo u svetu. Vaspitavanje dece sa elementom svakodnevnog opraštanja stvara zdravo porodično ognjište, koje će ih inspirisati i ojačati za dalji život. Jedna druga, velika stvar koja predstavlja prepreku za pokajanje i ispovest je samoopravdanje, koje muči mnoge ljude u Crkvi. Njena osnova je, kao što smo pomenuli ranije, demonski ponos. Klasičan primer je farisej iz Jevanđeljske priče. Samoopravdavajuća osoba ima naizgled pozitivne karakteristike. Ume da se hvali i željan je da ga hvale. Srećan je kada mu laskaju i kada ponižava druge. On je preterano samopouzdan, on se opravdava i veruje da je Bog dužan da ga nagradi. Na duže staze, on je jadan i bedan, jer tim svojim jadnim stanjem i druge čini jadnima. On je posednut nervozom i uznemiren, zahtevan je, samozarobljenik svojih strasti.Ovo su sve tendencije koje mu neće dozvoliti da otovri vrata duše za božansku milost. Naslednik ponosa jeste osuda, koja je nažalost navika mnogih Hrišćana, koji brinu više o drugima nego o sebi. Ovo je fenomen našeg vremena i društva koje gura ljude da stalno promatraju druge, a ne sebe. Moderna zanimanja i aktivnosti savremenog čoveka ne dozvoljavaju mu da uči, da razmišlja, da se moli, da razvije samosvest, samokritiku, samokontrolu i sećanje na smrt. Takozvani masovni mediji su neprestano zaokupljeni skandalima, uporno i opširno se baveći ljudskim strastima, gresima i greškama drugih ljudi. Ovakve stvari provociraju, inpresioniraju, iako ne izazivaju direktni skandal, one ipak opterećuju dušu i misli prljavštinom. One nas zapravo uveravaju da smo bolji od onih koje reklamiraju, i mi počinjemo da verujemo tome. Dakle osoba postaje naviknuta na ravnodušnost i prolaznu svakodnevicu, ne trežeći sebi uzora u svecima i herojima. Ovo je dokaz kakve vrednosti preovladavaju u današnjem vremenu – bacajući blato u lice drugoga ljudi se truju pakošću, mržnjom, neprijateljstvom, zavišću, ravnodušnošću. Sveti Maksim Ispovednik navodi da onaj ko stalno požljivo ispituje tuđe grehe, ili ko sudi braći svojoj na osnovu sumnje samo, nije ni počeo da se kaje, niti je počeo da razotkriva sopstvene grehe. Mnoge i razne stvari se još mogu reći, ali na kraju svega samo jedna stvar je bitna: naše spasenje, za koje se možemo boriti samo dok smo na ovoj zemlji. Spasenje se postiže samo kroz iskreno pokajanje i čistu ispovest. Pokajanje ne otvara samo vrata Nebeskog Raja, već i jednog zemaljskog raja, sa delimičnim predukusom neizrecive radosti, beskrajne vladavine nebesa i predivnog mira. Oni koji održavaju praksu redovnog ispovedanja mogu istinski biti srećni ljudi, smireni, mirotovrci, vesnici pokajanja, vaskrsenja, promene, slobode, sa milošću i blagoslovom Božijim u njihovim dušama i životima. „Božija darežljiva milost pretvara vuka u jagnje,“ kaže Sv. Jovan Zlatousti. Ni jedan greh ne može prevazići Božiju ljubav. Nema takvog grešnika koji ne može postati Svetitelj, samo ako to želi. To je dokazano bezbrojnim imenima koja su upisana u knjigu Svetih. Ispovednik sluša ispovest i razrešava onog ko se ispoveda pod njegovim svetim Epitrahiljem. Međutim, on ne može sebe ispovediti; ne može staviti Epitrahilj na svoju glavu, kako bi dobio oproštaj na isti način. On obavezno mora da klekne ispod drugog Epitrahilja, kako bi ispovedio svoje grehe i bio razrešen. Na takav način duhovni zakon funkcioniše. Taj zakon je Božija milost i mudrost ustanovila. Mi ne možemo ispovedati druge već sebe same. Trebamo da u životu primenjujemo ono o čemu propoveda naša Sveta Crkva. Ne možemo da govorimo o pokajanju a da pokajanje sami ne pokazujemo, da govorimo o ispovesti, a da se ne ispovedamo. Niko ne može samog sebe da oslobodi krivice greha. Nepromišljeni, neposlušni, neokajani, neispoveđeni su ozbiljan problem današnje Crkve. Draga braćo i seste, ispovednikov Epitrahilj može biti čudotvoran skalpel za odstranjivanje malignih tumora: može podići mrtve, obnoviti i promeniti nedoličan svet, doneti radost kako na zemlju tako i na Nebo. Naša Crkva je poverila ovaj veliki poziv, sveti poziv, našim sveštenicima a ne anđelima, da bi smo mi bili u stanju da im pristupimo sa lakoćom i bez straha, kao sapatnicima i onima koji će lakše razumeti naše stanje. Sve ovo gore navedeno napisano je iskreno, ni malo ne pridajući važnost sebi. Pisao je ove redove grešnik, koji ne teži da ovim postane učitelj već onaj ko saoseća, ko se bori, ko pati zajedno sa vama. Ovo je samo bila njegova želja da vas potseti jednostavnom, neumetničkom rečju na tradiciju naše Svete majke Crkve, na uvek pravovremeni značaj božanstveno protkane i Bogom blagoslovene Tajne Pokajanja, Bogom date i dozovljene Svete Tajne Ispovesti. Monah Mojsije Svetogorac, Pokajanje i Ispovest, publikacija Solun. IZVOR
- 5 нових одговора
-
- Свете Тајне
- покајање
-
(и још 2 )
Таговано са:
Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука. Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано. Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.
© ☦ 2021 Сва права задржана.