Претражи Живе Речи Утехе

Uspon populizma, nativizma i nacionalizma poslednjih godina doveo je u pitanje percepciju onoga što građani očekuju od političara. Jedni trend pobune protiv establišmenta vide kao odbacivanje centralizovane moći. Drugi sugerišu da postoji istinska glad za moralnim autoritetom koji izgleda nedostaje današnjem kapitalizmu. U ovoj drugoj grupi je i Slavoj Žižek, marksistički filozof sa Univerziteta u Ljubljani. On kritikuje privlačnost političke korektnosti, dovodi u pitanje sposobnost tržišta da prežive bez uplitanja države i osuđuje ono što vidi kao istinske motive koji stoje iza poziva na fer trgovinu kafom. Njegova poslednja knjiga „Kao lopov na svjetlu dana / Like a thief in broad daylight“ istražuje promjenu prirode društvenog progresa u onome što on naziva erom post-čovječanstva. Žižek je odgovorio na 5 pitanja Ekonomista, a onda slijedi odlomak iz njegove nove knjige. Na šta mislite kad kažete era post-čovječanstva? Koje su njene karakteristike? Ona prije svega nije samo automatizacija i robotizacija produkcionog procesa, već mnogo više rastuća uloga nauke, mašina i digitalnih medija u društvenoj kontroli i regulacijama. Detaljno praćenje našeg ponašanja i navika omogućava digitalnim mašinama da nas upoznaju, čak i na psihološkom nivou, bolje no što poznajemo sami sebe. Zato više nema potrebe da se društvena kontrola vrši na stari totalitarni način, kroz otvorenu dominaciju. Mi smo danas već izmanipulisani i regulisani kad djelujemo po slobodnoj volji, slijedeći naše vlastite želje i potrebe. No, postoji još jedna stvar koja opravdava termin post-čovječanstvo: prospekt direktne veze između našeg uma i digitalne mreže. Kada se ovo desi, gubimo onu osnovnu distancu koja nas čini ljudskim bićem, distancu između spoljašnje stvarnosti i naših unutrašnjih života u kojima možemo misliti šta hoćemo. Svojim mislima ja mogu direktno intervenisati u stvarnosti – ali onda mašina takođe zna šta ja mislim. U poslednjim godinama svog života Stephen Hawking je eksperimentisao sa tehnologijom koja mu je omogućavala da komunicira sa svijetom. Njegov mozak bio je povezan s kompjuterom tako da je mislima mogao birati riječi i sklapati rečenice, koje bi dalje bile propuštene kroz sintesajzer glasa. Fredric Jameson je primijetio da je danas mnogo lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Ova sarkastična opservacija danas je postala realnost: izgleda da će, u nekom novom obliku, kapitalizam efektivno preživjeti kraj, ne svijeta, već ljudskog roda. Izgleda da su brexit i uspon populista pokazali da glasači žele da se zaštite od oštrih rubova globalizacije. Dakle, da se vratimo Jamesonovoj misli, da li je još uvijek lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj dogovora o slobodnom tržištu kakvo je zamišljeno od Margaret Thacher i Ronalda Reagana? Kao fašizam, i populizam je jednostavno novi način da se zamisli kapitalizam bez tih oštrih ivica, bez društveno remetilačkih efekata. Populizam je jedan od dva današnja opijuma za narod: jedan je narod, a drugi je sam opijum. Hemija (u naučnom smislu) postaje dio nas: mnogobrojne aspekte naših života karakteriše držanje emocija pod kontrolom uz pomoć lijekova, od svakodnevnog korišćenja pilula za spavanje do antidepresiva i teških narkotika. Ne samo da nas kontrolišu nedokučive sile društva, već su i same naše emocije podvrgnute (outsourced) hemijskim stimulacijama. Ono što je ostalo od posvećenog javnog angažmana svodi se uglavnom na populističku mržnju, što nas dovodi do drugog opijuma za narod, a to je narod sam, nejasni populistički san predodređen da zamućuje naše vlastite protivrječnosti. Jacques Lacan je 1968. na protestima u Parizu rekao studentima: „Ono čemu vi kao revolucionari težite je novi gospodar. I dobićete ga“. Da li ono što nas privlači u populistima i takozvanim jakim liderima reflektuje želju za autoritetom koji liberalna demokratija nije u stanju da pruži? Da, ali na način različit od onog koji je Lacan imao na umu u njegovom pesimističnom čitanju nemira iz 1968. Za Lacana, krajnji ishod 1968. bio je slabljenje starog (direktno autoritarnog) lika gospodara i uspon novog gospodara po stručnosti, onoga što je Lacan nazivao univerzitetskim diskursom. Razmislite o tome kako se opravdavaju današnje ekonomske mjere – ne kao izraz političke volje i pozitivne društvene vizije, već kao konsekvenca neutralnog znanja: to tako mora biti urađeno, tako funkcionišu tržišta. Samo se sjetite kako su se eksperti iz Brisela ponašali za vrijeme pregovora s grčkom vladom u vrijeme eurokrize iz 2014: nema debate, ovo mora biti urađeno. Mislim da današnji populizam reaguje na činjenicu da eksperti nisu uistinu gospodari, da njihova ekspertiza ponovo ne funkcioniše. Sjetite se kako je finansijski slom iz 2008. stručnjake uhvatio nespremnim. S ovim fijaskom u pozadini, autoritarni gospodar se vraća na scenu, makar i u liku klovna. Šta god da je Trump, on svakako nije stručnjak ni za šta. Da li vi želite novog gospodara? Za divno čudo, DA, želim. Ali kakvog gospodara? Obično vidimo gospodara kao nekog ko ostvaruje dominaciju, ali postoji drugačiji, autentičniji pojam gospodara. Istinski gospodar nije onaj koji uspostavlja disciplinu i zabrane; njegova poruka nije Ne možeš niti je Moraš da…, već jedno oslobađajuće Možeš – šta? Učini nemoguće, to jest, ono što se čini nemogućim u koordinatama postojeće konstelacije. A danas, to znači nešto vrlo precizno: možeš razmišljati izvan kapitalizma i liberalne demokratije kao krajnjeg okvira naših života. Gospodar je iščezavajući posrednik koji te vraća tebi samom, koji te gura u ambis tvoje sopstvene slobode. Kad slušamo istinskog lidera otkrivamo ono šta želimo (ili, radije, ono što smo oduvijek već željeli a da toga nismo bili svjesni). Gospodar je potreban zato što nemamo direktan pristup svojoj slobodi. Da bismo dobili ovaj pristup mora neko da nas pogura izvana, zato što je naše prirodno stanje – stanje inertnog hedonizma, ono što Alain Badiou zove ljudska životinja. Osnovni paradoks je da što duže živimo kao slobodni pojedinci bez gospodara, to više bivamo neslobodni, uhvaćeni unutar postojećeg okvira mogućnosti. Zato u slobodu mora da nas pomjeri ili gurne gospodar. Zalagali ste se za okupaciju digitalne mreže, ali kako da ljudi pozovu na odgovornost velike tehno-kompanije ako je samo mali dio nas u stanju da razumije njihove algoritme? Istina, mi – većina – ne razumijemo detalje ovih algoritama, ali lako možemo razumjeti kako nas kontrolišu uz pomoć digitalne mreže. Zapravo, ne mislim ni da stručnjaci u potpunosti razumiju kako digitalna mreža zaista radi, plus oni koji eksploatišu njihovo znanje takođe ne razumiju tehničke detalje. Mislite li da je Steve Bannon, kada je angažovao kompaniju Cambridge Analytica, razumio algoritamske detalje njihovog rada? Ili uzmimo ekologiju: da bismo razumjeli globalno otopljavanje i ozonske rupe potrebna nam je nauka koju većina nas ne razumije, ali bez obzira na to mi možemo da se borimo protiv izgleda ekološke katastrofe. Tu naravno postoje rizici manipulacije, ali mi ih moramo prihvatiti. Moramo napustiti naivno vjerovanje u spontanu mudrost ljudi kao vodilju našeg djelovanja. To je paradoks našeg doba: naši dnevni životi regulisani su naučnim znanjem i opasnostima ovakvog regulisanja (često nevidljivim) možemo se suprotstaviti jedino drugačijim znanjem, a ne new age mudrostima i zdravim razumom. Odlomak iz nove knjige U jednom hotelu u Skoplju u Makedoniji, gdje sam nedavno odsjeo, moja saputnica je upitala da li je u sobi dozvoljeno pušenje i odgovor koji je dobila od recepcionara bio je jedinstven: „Naravno da nije, to je zabranjeno zakonom. Ali imate pepeljare u sobi, dakle to nije nikakav problem“. Kontradikcija (između pušenja i dozvole) se očigledno podrazumijevala i kao takva je bila odbačena, tretirana kao nepostojeća, to jest poruka je bila: „Pušenje je zabranjeno a evo kako ćete to zaobići“. Kad smo ušli u sobu čekalo nas je još jedno iznenađenje: pepeljara sa znakom zabrane pušenja. Možda je ovaj događaj najbolja metafora za naš današnji ideološki okvir. Sjećam se sličnog incidenta od prije 40 godina za vrijeme služenja vojnog roka. Jednog jutra prvi čas je bio o međunarodnom vojnom zakonu. Između ostalih pravila, oficir-predavač pomenuo je da je zabranjeno pucati u padobrance dok su još u vazduhu, to jest prije nego što se prizemlje. Kako se zgodno namjestilo, isti oficir nas je na narednom času obučavao gađanju iz puške, objašnjavajući nam kako pucati u padobrance u vazduhu (kako, dok ciljate, morate u obzir uzeti brzinu spuštanja, snagu i smijer vjetra, itd). Kada ga je jedan od vojnika upitao o protivrječnosti s lekcijom koju smo učili samo sat ranije (zabrana pucanja u padobrance u vazduhu), oficir se brecnuo i uz ciničan smijeh rekao: „Kako možeš biti tako glup? Zar ne razumiješ kako je to u stvarnom životu?“ Ono što je aktuelno danas je da su ovakve disonantnosti otvoreno prihvaćene i zato irelevantne, kao u našem primjeru s pepeljarama sa znakom zabranjenog pušenja. Sjetite se debate o torturi – zar nije stav američkih vlasti bio nešto kao: „Tortura zatvorenika je zabranjena i zato evo kako se izvodi simulirano davljenje (waterboarding)“. Paradoks je sljedeći: danas u određenom smislu ima manje prevare nego u tradicionalnom funkcionisanju ideologije. Niko nas ne laže. Da bismo ovo razumijeli moramo da znamo da se ovdje ne radi o tome da smo nekada uzimali pravila i zabrane veoma ozbiljno, a danas ih otvoreno kršimo. Ono što se promijenilo su pravila koja regulišu pojavnost, to jest ono što može proći u javnom prostoru. Hajde da uporedimo seksualne živote dva američka predsjednika, Kennedyja i Trumpa. Kao što znamo, Kennedy je imao brojne afere, ali su štampa i televizija to potpuno ignorisali, dok Trumpov svaki (stari i novi) korak biva praćen od strane medija – da ne pominjemo da on takođe javno govori na opsceni način koji kod Kennedyja ne bi mogli ni zamisliti. Jaz koji razdvaja dostojanstvo javnog prostora od njegovog opscenog dna biva sve više transponiran u javni prostor, sa nepouzdanim posljedicama: nedoslijednost i kršenja javnih pravila su otvoreno prihvaćena, ili u najmanju ruku ingorisana, a istovremeno svi postajemo otvoreno svjesni postojanja tih nedoslijednosti. Copyright © 2018 by Slavoj Zizek The Economist, 08.10.2018. Preveo Vladan Kosorić Peščanik.net, 19.12.2018.

Nasilna smrt dvojice mladića ujedinila je ljude u Bosni i Hercegovini nadilazeći pritom krute etničke linije. Da li je moguće da se nešto konačno pokreće u podijeljenoj balkanskoj državi? * Nasilna smrt dvojice mladića ujedinila je ljude u Bosni i Hercegovini nadilazeći pritom krute etničke linije. Da li je moguće da se nešto konačno pokreće u podijeljenoj balkanskoj državi? Kada razmišljamo o čudima i Bosni, prva asocijacija koja tu iskače je pojava djevice Marije prije nekoliko decenija u Međugorju – događaj koji je doveo milijune hodočasnika na to područje. Međutim, prije tjedan dana, u Banjoj Luci, glavnom gradu srpskog dijela Bosne („Republike Srpske“), a potom i u drugim bosanskim gradovima, dogodilo se mnogo veće i važnije čudo. Čudo nisu izbori koji su se održali ove nedjelje. Kao i obično, bosanski izbori (sa svim popratnim nepravilnostima) bili su obilježeni apatijom i ravnodušnošću, i upravo su potvrdili trodijelnu podjelu države po etničkim linijama. Danas, srpski dio sve više djeluje kao suverena država, dok u muslimanskom Sarajevu napreduje islamizam, što pokazuje, između ostalog i to da je tamo sve teže dobiti pivo u restoranu ili baru. U međuvremenu, u cijeloj BiH cvjetaju specifični oblici JPP-a (javno-privatnih partnerstava): lokalne političke elite isprepletene su polu-legalnim privatnim poslovima, njihova vladavina legitimirana je kao ona zaštitnika etničkih entiteta (Bosanaca, Srba, itd.) protiv „neprijatelja“. U takvoj situaciji gdje je siromaštvo posvuda i mladi migriraju u zapadnu Europu u potrazi za poslom, nacionalizam buja i obrana nacionalnog identiteta lako dominira nad ekonomskim pitanjima. Lekcije iz prošlosti Problem s kojim se suočava Bosna najbolje ilustrira ono što se prije nekoliko godina dogodilo u Hrvatskoj. Tamo su bila najavljena dva prosvjeda. Sindikati su pozvali na prosvjed protiv eksplozije nezaposlenosti i siromaštva (što su osjećali obični ljudi). U isto vrijeme, desničarski nacionalisti najavili su okupljanje kako bi prosvjedovali zbog ponovnog uvođenja službenog statusa ćirilice u Vokovaru (zbog srpske manjine onamo). Na prvom prosvjedu se naravno skupilo nekoliko stotina ljudi, dok je drugo okupljanje privuklo preko 100 000. Iako je za običnog čovjeka siromaštvo bilo mnogo veći problem od prijetnje ćirilice, sindikati nisu uspjeli mobilizirati masu. Vispreni komentatori žele evocirati takve priče kako bi cinično ismijali ljevičarske tvrdnje kako bi naš cilj trebao biti poraziti lokalni nacionalizam i dovesti do transnacionalne koalicije onih kojima manipuliraju i koje iskorištavaju vladajuće etničke elite. Strpljivo objašnjavaju kako je, posebno na području kao što je Balkan, „nerazumna“ etnička mržnja isuviše duboka da bi bila pobijeđena „racionalnim“ ekonomskim interesima – što znači transnacionalnu koaliciju eksploatiranih, čuda koje se nikada neće dogoditi. Pa ipak, odjednom se čudo dogodilo. Čineći Međugorje blijedom usporedbom. Ljudska cijena David Dragičević, mladi srpsko-bosanski haker, nestao je u noći između 17. i 18. marta ove godine, a njegovo tijelo pronađeno je u blizini Banje Luke 24. marta; bilo je jasno iz njegovog unakaženog tijela da je ubojstvu prethodilo brutalno mučenje. Od 26. marta, održavani su protesti na glavnom trgu u Banjoj Luci, u organizaciji njegovog oca Davora pod nazivom „Pravda za Davida“. Policija je Davidovu smrt proglasila samoubojstvom, a tek nakon jakog pritiska javnosti počelo ju se istraživati kao slučaj ubojstva, ali još uvijek bez rezultata. Na kraju je postalo jasno da je David otkrio tragove korupcije i druge kriminalne radnje vladajuće klike. Zato je morao nestati. Prije tjedan dana, neprekidni protesti eruptirali su u veliko masovno okupljanje, s desecima hiljada sudionika i desecima autobusa koji su doveli ljude iz cijele Republike Srpske u Banju Luku. Vladajuća klika je panično reagirala: hiljade policajaca kontrolirali su ulice i blokirale ulazak u grad. Sada dolazi pravo čudo. Neočekivano, u prekrasnom prikazu trans-etničke solidarnosti, slični skupovi održani su u drugim bosanskim gradovima gdje su muslimani većina. U Sarajevu, glavnom gradu Bosne, stotine ljudi tražili su pravdu za sličan slučaj koji se dogodio u njihovoj sredini: smrt Dženana Memića, koji je nestao u noći između 8. i 9. februara 2016., a koja nikada nije ozbiljno istražena, iako je i na njegovom unakaženom tijelu bilo tragova mučenja. Zajedno sami Prosvjednici u Banjoj Luci, Sarajevu i drugim bosanskim gradovima razmijenili su poruke i pokazali solidarnost prevazilazeći etničke podjele, budući svi dijele istu sudbinu kontroliranu od strane korumpiranih JPP elita. Konačno su postali svjesni da prava prijetnja ne dolazi iz drugih etničkih skupina, već od korupcije u vlastitoj, i da se mogu riješiti tog zločudnog tumora samo djelujući zajedno. Onda se dogodilo nemoguće i „nezamislivo“ (za cinične realiste). Naravno, ne treba očekivati previše od takvih eksplozija. Sličan trans-etnički pokret protiv ekonomskog siromaštva već se dogodio prije nekoliko godina, u ehou arapskog proljeća, i postupno je iščezao. Međutim, vatra i dalje tinja ispod površine, a ta je vatra jedini znak nade u Bosni. U tom slučaju ponovno se potvrđuje istinitost stare izjave Abrahama Lincolna: Možete varati neke ljude sve vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme. https://www.rt.com/op-ed/440974-zizek-bosnia-balkan-croatia/ http://www.prometej.ba/clanak/prijevodi/slavoj-zizek-tragicne-smrti-nadahnjuju-bosansko-cudo-3638

Ono što je doista teško prihvatiti (barem za zapadnjake) jest da smo dobili ulogu pasivnog promatrača koji samo može sjediti i gledati koja će mu biti sudbina. Da bi izbjegli takvu situaciju, skloni smo se luđački opsesivno uključiti u razne aktivnosti, reciklirati stari papir, kupovati organsku hranu, bilo što, samo da bismo bili sigurni da nešto radimo, dajemo svoj doprinos – poput nogometnog fana koji navija za svoj tim pred svojim TV-om, vičući i skačući kao će to nekako utjecati na ishod utakmice. Za nedavnog posjeta Kaliforniji, bio sam na večeri u kući jednog profesora, s prijateljem Slovencem, teškim pušačem. Kasno navečer, prijatelj je postao očajan i pristojno zamolio domaćine da zapali cigaretu na terasi. Kada je domaćin, ništa manje ljubazno, rekao “ne”, moj je prijatelj rekao da će otići na ulicu. Domaćin je i to odbio. Rekao je kako pušenje u javnosti može naškoditi njegovu statusu u susjedstvu. No, ono što me doista iznenadilo bilo je to što nam je, nakon večere, domaćin ponudio (ne baš) laku drogu. Pušenje sada nije bilo problem, kao da droga nije opasnija od cigarete. Sve može, ali... Ovaj čudni događaj dokaz je bezizlaznosti današnjeg konzumerizma... S jedne strane je potrošač koji kalkulira sa zadovoljstvima, dobro zaštićen od svih oblika maltretiranja i zdravstvenih prijetnji, a s druge strane ovisnik o drogama ili samodestruktivni pušač. Uživanje se tolerira, čak i potiče, no pod uvjetom da je zdravo i ne prijeti našoj psihičkoj ili biološkoj stabilnosti: čokolada, da, no bez masnoća; Cola, da, ali dijetna; kava, da, ali bez kofeina; pivo, može, ali bez alkohola; majoneza, da, ali bez kolesterola; seks da, ali siguran... Što se tu događa? U posljednjem desetljeću otprilike nastao je “kulturalni kapitalizam”. Kupujemo proizvod, recimo, organsku jabuku, jer ona predstavlja sliku zdravog stila života. Ono što u stvari kupujemo kada kupujemo “organsku hranu” i slično, je određeno kulturalno iskustvo, iskustvo “zdravog, ekološkog stila žvota”. Isto vrijedi i za svaki prikaz “stvarnosti” – u reklami koja se prije desetak godina prikazivala širom SAD-a, grupa običnih ljudi prikazana je kako uživa uz roštilj i pleše uz country glazbu. Popratni tekst je bio: “Govedina. Prava hrana za prave ljude”. Ironija je bila u tome da je meso, ponuđeno kao simbol određenog stila života (“pravih” ljudi iz američke radničke klase), više kemijski i genetski manipulirano nego organska hrana koju konzumira “umjetna” elita. Kupujemo sve manje proizvoda (stvari) koje želimo imati, a sve više životnih iskustava – iskustava seksa, prehrane, komunikacije, kulture, sudjelovanje u stilu života. Kupujemo formu u vježbaonicama, duhovno prosvjećenje upisujući tečajeve transcendentalne meditacije i svoju javnu personu idući u restorane u koje zalaze ljudi s kojima želimo biti povezani. Naš doprinos I antikonzumeristička ekologija je slučaj kupovanja autentičnog iskustva. Postoji nešto varljivo umirujuće u našoj spremnosti da prihvatimo krivnju za prijetnje okolišu – sviđa nam se biti krivcima, jer ako smo krivi, onda sve i ovisi o nama. Mi vučemo konce katastrofe, pa se možemo spasiti živeći drugačije. Ono što je doista teško prihvatiti (barem za zapadnjake) jest da smo dobili ulogu pasivnog promatrača koji samo može sjediti i gledati koja će mu biti sudbina. Da bi izbjegli takvu situaciju, skloni smo se luđački opsesivno uključiti u razne aktivnosti, reciklirati stari papir, kupovati organsku hranu, bilo što, samo da bismo bili sigurni da nešto radimo, dajemo svoj doprinos – poput nogometnog fana koji navija za svoj tim pred svojim TV-om, vičući i skačući kao će to nekako utjecati na ishod utakmice. Ne kupujemo li organsku hranu iz istog razloga? Tko doista vjeruje da su polutrule i skupe organske jabuke zaista zdravije? Stvar je u tome da, kupujući ih, ne samo da konzumiramo proizvod, nego i pokazujemo svoje brižno lice i globalnu svjesnost te sudjelujemo u velikom kolektivnom projektu. Ne kupujemo prozvode zbog korisnosti ili kao statusne simbole. Kupujemo ih da dobijemo iskustvo koje nam pružaju, konzumiramo ih da bi nam život bio ugodniji i smisleniji. Eksplozija tjeskobe Nedavni oglas za hotele Hilton sadrži jednostavnu tvrdnju: “Putovanje nije samo dolazak od točke A do točke B. Ono bi nas trebalo napraviti boljom osobom”. Možete li uopće zamisliti takav oglas prije desetak godina? Posljednji znanstveni izraz ovog novog duha je nastanak nove discipline tzv. studija sreće. Kako to onda da u našoj eri produhovljenog hedonizma, kada je cilj života jasno definiran kao sreća, eksplodiraju tjeskoba i depresija? Đenada KUČKOVIĆ