Претражи Живе Речи Утехе
Showing results for tags 'šta'.
Found 87 results
-
Vedska civilizacija Vedska civilizacija je pre 3000 godina mogla mentalno da izračuna matematičke operacije koje danas samo kalkulator može da postigne. Zašto NASA tajno koristi ovaj mentalni, jednolinijski sistem aritmetike u oblasti napredne veštačke inteligencije, a ne uključuje se u nastavni plan i program matematike? Vede su zaista fascinantne. E sada pre Hrišćanstva su se naši klanjali Bogu Perunu,Svarogu,Boginji Vesni...itd.(postoji dokumentovano) Posetite lokalitet u selu Rajac kod Negotina i tzv. Groblje Vedskih Bogova ili već kako ga nazivaju i osećaćete se kao da ste negde u drugoj drżavi ili na drugoj planeti. Postojimo puno duže nego hrišćanstvo pa smo možda samo promenili imena Bogova u Apostole,Svetce i sl. Jer nekadašnji Bog Perun je posta Gromovnik Ilija, Postoji mnogo toga da se sazna i pročita,zato ostavimo politikin zabavnik i istražujmo ali se ne odričimo svoje Vere. P.S. u Prilogu ću postaviti početnu stranicu iz jedne knjige od Autora Nebojše Martinovića koji ne piše o Vedama ali koji pokušava na svoj način da udje u suštinu onoga....ko smo mi u stvari.....naravno sve to na njegov jedinstven način BOG VAM POMOGAO!
-
Vidim svašta. Jel zamro? Novi sam...
-
Zbog čega je za decu važna dosada i šta roditelji treba, odnosno ne treba da rade kada je detetu dosadno savetuje stručnjak za rani razvoj dr Ranko Rajović. BUKA / 22. Mart 2018 PODIJELI: Dosada je vrsta stresa i jedno neugodno stanje. Kada im je dosadno, i odrasli i deca pokušavaju da se reše tog osećaja, odnosno da nađu zanimaciju. No, problem dosade kod dece u današnje vreme poprimio je zabrinjavajuće razmere jer deca teško pronalaze zanimaciju, a da nije vezana uz računar, videoigre ili mobilni telefon. O tome šta roditelji mogu da urade, ali i u čemu greše kada je je reč o dečjoj dosadi, govori dr Ranko Rajović autor je NTC programa učenja kojim se podstiče intelektualni potencijal dece i razvija se brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje. “Današnji roditelji koji su pre 30 godina bili deca sigurno se sećaju kako je u to vreme u kući postojao jedan televizor sa jednim ili dva programa i kada ima je bilo dosadno izlazili su da potraže društvo za igru. Nije bilo problem da odu peške ili na biciklu četiri, pet, šest kilometara na igralište gde bi se igrali sat, sat i po i vratili se kući. Kada bi padala kiša, morali su sami da osmišljavaju igre, a roditelji tada nisu rešavali problem dosade svom detetu, već je dete to samo rešavalo. Ili se igralo s igračkama ili je slagalo kocke ili pravilo kulu od drvenih kockica. Problem dosade uvek je bio pokretač i dosada je važan i dobar faktor razvoja deteta. Kada mu je dosadno, dete mora nešto da smisli, organizuje se, mora da poveže neke stvari, napravi možda neku novu igru, potraži društvo.
-
ovo je nastavak teme sa teme Да ли сте се причестили? dakle,mi kao pravoslavni postimo kada crkva to propisuje -4 posta i sreda i petak...a pričešćujemo se kada nas ta ista crkva poziva,tj. svake liturgije...sa strahom Božjim,verom i ljubavlju PRISTUPITE-ovaj oblik glagola pristupiti,za one koji nisu sigurni ili nisu razmišljali se u srpskom zove IMPERATIV TJ. ZAPOVEDNI NAČIN...to nije poziv u fazonu ko oće nek dodje ko neće ništa..to je zapovest.......na drugom mestu u liturgiji sveštenik kaže...sećajući se dakle ove spasonosne zapovesti,krsta,groba i tridnevnog vaskrsenja..a pre toga se čita uzmite,jedite ovo je telo moje....pijte iz nje svi....UZMITE,JEDITE,PIJTE.....pitajte svakog osnovca i reći će vam OVO JE IMPERATIV,ZAPOVEDNI NAČIN...niko vas ne pita hoćete li se pričestiti...to se podrazumeva......DAKLE....
-
BEOGRAD i Banjaluka postigli su dogovor o još jednom važnom koraku ka zaštiti srpskog nacionalnog identiteta i jačanju zajedništva: skupštine Srbije i Republike Srpske trebalo bi 15. septembra, na Dan nacionalnog jedinstva, slobode i zastave, da usvoje usaglašeni Zakon o zaštiti srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličkog pisma. Glavne odredbe ovog zakona, čiji je nacrt predsednik Srbije Aleksandar Vučić juče u Beogradu uručio srpskom članu Predsedništva BiH Miloradu Dodiku, imaju za ključni cilj da se neguje, očuva i promoviše ćiriličko pismo kao uporište našeg nacionalnog identiteta. Posebni akcenat stavljen je na pospešivanje njene šire upotrebe u javnom životu, s obzirom na istorijski, kulturni i identitetski značaj. Prema nacrtu zakona u koji su "Novosti" imale uvid, svi državni i lokalni organi u Srbiji i Republici Srpskoj, javna preduzeća, škole i fakulteti, kao i privredna društva sa većinski javnim kapitalom i udruženja koja deluju na nacionalnom i međunarodnom nivou ubuduće će u svom radu biti obavezni da upotrebljavaju srpski jezik i ćiriličko pismo. Na to će biti obavezne i javne medijske ustanove RTS i RTV. Obavezna upotreba srpskog jezika i ćirilice, kao matičnog pisma, po nacrtu zakona, obuhvata i pravni promet i uključuje i ispisivanje naziva, sedišta, delatnosti, naziva robe i usluga, uputstava za upotrebu, informacija o svojstvima robe i usluga, garancijskih uslova, ponuda, faktura, računa i potvrda. Takođe, kulturne i druge manifestacije koje se finansiraju ili sufinasiraju iz javnih sredstava moraće da imaju logo ispisan na ćirilici. Osim što proširuje krug organa i institucija koji će biti u obavezi da koriste ćirilicu - i to na sve one koji posluju ili obavljaju delatnost sa većinskim učešćem javnog kapitala - nacrt zakona predviđa i paket stimulativnih mera za privatni sektor. To se pre svega odnosi na privredne subjekte i sredstva javnog informisanja u privatnom vlasništvu, za koje se posebnim propisima mogu ustanoviti poreske i druge administrativne olakšice koji u obavljanju svoje delatnosti odluče da koriste ćiriličko pismo, što uključuje i korišćenje ćiriličkog pisma u elektronskim medijima i prilikom izdavanja štampanih javnih glasila. Vučić je nakon sastanka sa Dodikom naveo da su se saglasili da je saradnja između Srbije i RS izuzetna na svim nivoima i da srpski narod ne sme i ne može sebi da dozvoli bilo kakve sukobe i povratak u prošla vremena. - Naše zajedništvo i jedinstveno delovanje na polju ekonomije, kulture, obrazovanja, istorijskog sećanja nijednog trenutka ne sme biti dovedeno u pitanje - poručio je Vučić, i naglasio da je sa Dodikom vodio "suštinske razgovore o budućnosti celog regiona", a da su posebno razmatrali inicijativu "Otvoreni Balkan", ali i konkretne projekte, poput izgradnje dela auto-puta od Kuzmina do Bijeljine.
-
5. maj 1945: Prva slovenska vlada? Partijski mitologija: 5. maja 1945 je bila v Ajdovščini ustanovljena prva slovenska vlada v zgodovini, ki jo je vodil Boris Kidrič, ob Edvardu Kardelju vodilni slovenski komunist. 9. maj 1945: Dan zmage? Partijska mitologija: 9. maja 1945 je kapitulirala nacistična Nemčija. To je dan zmage.
- 43 нових одговора
-
- jugoslaviji
- državi
-
(и још 14 )
Таговано са:
-
“Dobrota je prezrena, odnosno obezvređena. Sve te uzvišene i neopipljive vrednosti ljudskog duha – poput hrabrosti, poštenja, vernosti, bezuslovnog prijateljstva i ljubavi – danas su ismejane i nisu popularne. Važno je samo koliko ste ljudi prevarili. Ako ste prevarili mnogo ljudi i pritom zaradili, onda ste namazani i mnogo ste pametni. Time dobijate poene i niko vas neće prezreti. Ili, ako dovoljno dugo to radite, čak i oni koji su vas prezreli u početku, pristaće na to da ste uspeli. Danas su teze zamenjene i u današnjem sistemu vrednosti dobrota se graniči sa glupošću. To je pogubno, i zato ćemo platiti danak, a tada ćemo morati da se vratimo pravim vrednostima jer su jedino one temelj ljudskog postojanja.” Nebojša Glogovac
-
U Japanu je prvi put devedesetih godina uveden termin koji opisuje nezainteresovanost mladih. Foto: Shutterstock Pojam Millennials označava generaciju koja je postala punoletna početkom 21. veka. Odrastanje ove generacije pratio je munjeviti razvoj tehnike. Proizvodi, kao izvor zabave, smenjuju se vrtoglavom brzinom, svet se praktično preko noći digitalizuje, internet uklanja sve barijere između protoka informacija i komunikacije. Učenje novih programa i aplikacija ne predstavlja im problem budući da su odrasli uz računare, a tolerancija i otvorenost ka novom i drugačijem je opšteprisutna. Površno gledano, deluju superiornije u odnosu na roditelje, ali novi milenijum ima i svoje mračne strane. Globalizacija, pored povezivanja sveta, iznedruje i oblik društvene otuđenosti, hikikomori. Ovaj termin se koristi za ponašanje adolescenta ili mlade osobe koja izbegava kontakt sa okolinom i povlači se iz socijalnih aktivnosti. Fenomen je prvi put opisan u Japanu devedesetih godina 20. veka gde se navodi da su mladi ljudi nezainteresovani da zauzmu svoje mesto na tržištu rada i u opštem društvenom doprinosu. Kuriozitet ovog fenomena je i to da nema statistički značajne razlike između stepena obrazovanja pojedinca. Podjednako su ovim stanjem pogođeni i visoko obrazovani i slabo edukovani, a razlike nema ni u odnosu na to da li je reč o uzornim ili problematičnim učenicima. Pojedinac prekida svaki kontakt sa društvom, svoj život zasniva na sopstvenom, zatvorenom svetu u porodičnoj kući ili sobi. U ekstremnim slučajevima odbija komunikaciju sa članovima porodice, retko kad napuštaju sobu i to isključivo zbog fizioloških potreba, danju spava, a noć koristi za aktivnosti koje su uglavnom u vezi sa internetom. Otkrijte i Zašto su milenijalci takvi narcisi? Hikikomori, kao oblik ponašanja kod omladine, predstavlja socijalni problem u poslednje tri decenije, a prepoznat je i u drugim zemljama, uključujući i one na evropskom kontinentu. Moderna psihijatrija nije otkrila tačan uzrok ove pojave, ali u nekim slučajevima joj mogu prethoditi depresija, anksioznost ili poremećaj ličnosti. Takođe, u vezu sa ovom pojavom dovodi se zavisnost od interneta, porast nezaposlenosti mladih, otuđenost kao posledica promene načina komunikacije u novom milenijumu, mediska prezasićenost fikcijom, nametanje nerealnih kriterijuma umne i fizičke savršenosti. Međutim, ovaj fenomen se ne posmatra kao oboljenje, već kao stanje u kojem se pojedinac nalazi, ali samo ako je pojava izolovana i nisu joj prethodile druge psihijatriske dijagnoze. Prema kriterijumima prve epidemiološke studije Ministarstva zdravlja Japana 2003. godine, osoba koja se može smatrati hikikomorijem vreme uglavnom provodi kod kuće, nije u stanju da obavlja elementarnu društvenu interakciju kao što je odlazak u školu ili na posao, stanje izolovanosti traje duže od šest meseci, nema bliske prijatelje i prethodno se kod osobe nije dijagnostikovalo nijedno psihijatrisko oboljenje. Ovom studijom, u koju je bilo uključeno 4134 ispitanika, starosti između 20 i 49 godina, procenjeno je da je ukupan broj hikikomorija u Japanu u tom trenutku bio veći od 600.000. Da bi se ovaj fenomen lakše pratio i razumeo, ovaj vid društvenog delovanja se može podeliti na primarni i sekundarni oblik. Primarni predstavlja pojavu opisanog ponašanja kod pojedinca kod koga se prethodno nisu ustanovile manifestacije poremećaja ličnosti ili raspoloženja, drugi mentalni poremećaji ili mentalna retardacija. Sekundarni predstavlja pojavu ovog poremećaja ponašanja udruženog sa nekim od mentalnih oboljenja. Definisanje primarnog hikikomorija je od izuzetne važnosti za prepoznavanje i tretiranje ovog stanja kao zasebnog fenomena za čiji nastanak nije neophodno prisustvo drugog mentalnog poremećaja, već on može postojati izolovano kao stanje pojedinca. Izučavanjem ovog fenomena mogu se bolje sagledati socijalni problemi, kako mladih u Japanu tako i u svetu, i pravilno se tretirati. Međutim, kod sekunarnog hikikomorija prvenstveno se mora tretirati primarno oboljenje. Suva i Suzuki sa Univerziteta Nakoja opisuju karakteristike koje su uočljive kod stanja hikikomori. Kao prvo navode javljanje simptoma „Prihvatanje poraza bez borbe“. Osoba izbegava svaki vid kompeticije, odustaje od svojih ciljeva iako je prethodno radila na njihovom ostvarenju. Mada lako odustaju od ideja i želja, svesni posledica, ovaj vid neuspeha donosi im frustraciju i nezadovoljstvo. Građenje idealne slike sebe na osnovu očekivanja okoline nastaje kao posledica nemogućnosti da zadrže svoje ideje i želje zbog čega padaju pod uticaj okoline koja im nameće ideal kojem bi trebalo da teže. Istovremeno, nastoje da tu sliku očuvaju, što im povećava nezadovoljstvo, jer se vremenom ta slika sve više razlikuje od realnosti, što dovodi do povlačenja pojedinca sve više. Vrlo često je podstrek roditelja prisutan, oni veruju da i dalje postoji način da njihova deca postignu dosta u životu, pružaju im podršku, kako emotivnu tako i finansijsku. Na kraju, izbegavaju kontakt sa okolinom kako bi što duže očuvali pozitivno mišljenje o sebi, izbegavajući situacije u kojim bi pričali o svom životu, svojim ciljevima, idealima i planovima. Otkrijte i Zbog čega ljudi vole da gledaju rijaliti programe? Prema japanskom sociologu Miti, srž ovog problema može se naći u socijalno-kulturološkoj pozadini Japana nakon Drugog svetskog rata. Period nakon rata se može podeliti na tri dekade: vreme ideala, vreme snova i vreme fikcije. Za stvaranje društvenog fenomena hikikomori veruje se da je ključna sociološka pozadina perioda koji se označaba kao „vreme fikcije“, a to je period koji je trajao od početka osamdesetih godina do sredine devedesetih godina 20. veka. U ovoj dekadi odrastanje mladih je obeleženo prisustvom vršnjačkog i porodičnog nasilja, izraženim buntom prema autoritetima poput roditelja i profesora, kao i učestalo narušavanje javnog reda i mira od strane omladine. Na početku novog milenijuma dolazi do velikih interpersonalnih promena. Vreme fikcije nastaje posle perioda koji se označava kao „vreme snova“, koje je bilo obeleženo društvenom interakcijom poznatom kao konformizam, koji je podrazumevao društveni poredak u kojem se negovalo kolektivno dobro, favorizovao se timski duh, društvena zajednica se organizovala tako da svaki pojedinac u okruženju u kojem radi i boravi doživljava kolektiv kao širu porodicu. Nakon ovog perioda nastaju nagle promene u međuljudskim odnosima unutar društvene zajednice. Konformizam, kao oblik društvene interakcije, naglo gubi na značaju. Individualizam u tom periodu još nije u potpunosti formiran. Najveće žrtve ovog perioda tranzicije su upravo generacije koje će trpeti posledicu sudara globalizacije sa konformističkim društvom. Odnosi između Japanaca će se definisati kao rapidna promena u japanskom društvu koja vodi ka društvenoj situaciji koja nije orijentisana ka grupnoj pripadnosti. Novi oblik individualizma je sklonost kao mentalnoj i društvenoj izolovanosti, koju prati česta nezainteresovanost pojedinca za dešavanja i ljude u njihovoj okolini, ali sa hiperfokusom na daleke izvore informacija i osobe sa kojima održavaju kontakt putem mobilnih telefona i interneta. Pored svega navedenog ne treba zaboraviti i da je od početka devedesetih godina pa do sada, kako u svetu tako i u Japanu, u porastu neregularna zaposlenost, kojom su posebno pogođeni mladi naraštaji. Nesigurnost zaposlenja i zarade doprinosi povećanju nesigurnosti pojedinca kao i nemogućnosti planiranja života. Sve navedene društvene pojave se uzimaju kao ključni socijalno-kulturološki faktori u nastanku fenomena hikikomori. Činjenica koja sve više zabrinjava je ta da je oblik ovog fenomena, pored Japana, registrovan i u drugim zemljama kao što su Severna Koreja, SAD, Engleska, Italija, Španija. Posle 11. septembra i Lehmanovog šoka u SAD primećena je značajno teža interakcija mladih ljudi u društvu i povećana sklonost ka izolaciji. U Evropi je nazaposlenost mladih u porastu, stoga se i ovo gleda kao jedan od ozbiljnih faktora za danji razvoj fenomena otuđenosti. Stoga postoji opravdani strah da će se ovo stanje socijalne izolovanosti uskoro proširiti i na druge zemlje i da će fenomen, koji se rodio u Japanu, postati globalni problem. Izvor: Elementarijum Život u izolaciji: Da li znate šta je hikikomori? WWW.NATIONALGEOGRAPHIC.RS U Japanu je prvi put devedesetih godina uveden termin koji opisuje nezainteresovanost mladih.
- 3 нових одговора
-
NAGRADA za životno delo "Dobričin prsten" otišla je ove godine na pravu "ruku" iako se na njoj, bez ikakve dileme, mogla naći i ranije. Petar Božović kalibar je dramskog umetnika za koga se, već na početku karijere, govorilo - glumčina. Igrao je na mnogim pozorišnim scenama. U Ateljeu 212, Beogradskom dramskom i Narodnom pozorištu, bio je član ansambla, ali je uvek ostajao svoj. Dug je spisak njegovih maestralnih uloga u teatru ("Apis", "Hamlet u selu Mrduša Donja", "Purpurno ostrvo", "Proleće u januaru", "Čegović", "Divlja patka", "Na čijoj strani", "Karolina Nojber"), ostavio je trajni pečat i na velikim filmskim ostvarenjima "Čudo neviđeno", "U ime naroda", "Tajvanska kanasta, "Lepota poroka", "Već viđeno", "Večernja zvona", "Braća po materi"... Umeo je da solira (u monodramama i poetskim kazivanjima), kao i da bude svakom timu pojačanje: tako se prvak Drame, posle dve i po decenije, ove godine vratio u ansambl nacionalnog teatra. Sve što radi "više je od igre", baš kao što se zvala i kultna serija u kojoj je tumačio jednu od glavnih uloga. Kako mu je pošlo za rukom da napravi tu plejadu neponovljivih likova?
-
Foto: Twitter/Čarli Vafls Učenicima drugog razreda osnovne škole u radnim sveskama za Građansko vaspitanje, predsednik Aleksandar Vučić garantuje da "sve što rade odrasli treba da čine za njihovo dobro". Međutim, to nije jedini sporan momenat u toj knjizi. Nakon što je cela Srbija zanemela pred 100. stranicom radne sveske za Građansko vaspitanje koju koriste učenici drugih razreda osnovnih škola, ljudi su krenuli pažljivije da listaju tu knjigu i uočili više momenata zbog kojih je tumače kao “lažno poverljivi kurs za potkazivanje svih”. To se posebno odnosi na ilustrovanje Dečjih prava, koja se obrađuju u sedmom poglavlju – pored Vučićeve “garancije”, mališani treba i da pokažu da su razumeli svoja prava i da su spremni da se bore za njih – i kod kuće i u školi. Između ostalog, deca se pozivaju da nacrtaju odraslu osobu s kojom žive kada je besna, a u poglavlju “Kad roditelji krše dečja prava” da nacrtaju šta roditelji rade, a zastrašujuće je, te da napišu šta oni tada govore. Isto se očekuje da urade i ako ih je neko od odraslih u školi uznemirio ili uplašio. “Odgovori su samo za tebe i mene”, poručuje im nacrtana žirafa, mada su mnogi skeptični i oko toga kome su namenjeni ti odgovori i kakve bi posledice mogli da povuku. “Građansko vaspitanje – saznanje o sebi i drugima” – radnu svesku za drugi razred osnovne škole, čiji su autori Nada Ignjatović-Savić, Jelena Dimitrijević, Valerija Živković, Stanka Žica, Tatjana Živanović, Smiljana Grujić i Marina Ostojić, izdao je Kreativni centar, a odobilo Ministarstvo prosvete Republike Srbije. https://nova.rs/magazin/bebaiporodica/gledate-li-sta-deca-uce-iz-gradanskog-vaspitanja-trebalo-bi/
- 3 нових одговора
-
Mladi Jugosloveni začuđeni pitanjima na testiranju za američke kampove: "Da li će vaša zemlja propasti?" Ožujak 1973: Pedesetak sludenata, odabranih u Ljubljani za odlazak u američke kampove, neće ovog ljeta otputovati u Sjedinjene Države zbog nekorektnih pitanja koja su im postavljala šestorica američkih predstavnika ... Tek nakon dva mjeseca izbija na vidjelo istina o intervjuu, obavljenom u prostorijama organizacije ljubljanskih studenata s kandidatima prijavljenim za ljetnu praksu u SAD ... Mladići i djevojke koji su izrazili želju da idu na praksu u SAD nisu ispitivani što znaju o Americi, nego što misle o Jugoslaviji ... Nije uvijek naivno ono što kriju "dječja pitanja" ... Na drugom katu prostrane starinske zgrade na Trgu Revolucije u Ljubljani, gdje su smještena i sjedišta slovenskih studentskih organizacija, foruma i listova, u sobi broj 84 sada je blagajna. Iza tih vrata, čiji napisi obavještavaju da se računovodstvo tu tek nedavno doselilo, zbivalo se prije dva mjeseca, točnije od 3. do 8. siječnja ove godine, nešto o čemu se tek sada govori u javnosti, ne bez pritajenog uzbuđenja. Siječanjski posjetioci sobe 84 dobili su i zakasnjeli publicitet u vijestima domaće štampe i svjetskih agencija, kojem se svakako nisu nadala. Ako ništa drugo, ono što se događalo iza vrata te sobe donijelo je sada uljudan protest Američkoj ambasadi u Beogradu ovih dana, premda njegovi birani izrazi nisu ublažili oštricu zamjerki ljubljanskih studenata upućenih "Veleposlaništvu ZDA", kako se to slovenski kaže. Svjedoke famoznog "obaveznog intervjua" iz sobe 84. koji je trajao pet dana, a poslije dva mjeseca izazvao oštre osude zbog "nekorektnih pitanja", nije više jednostavno okupiti. Među njima su i šestorica Amerikanaca, koji su na smjenu ispitivali osamdesetoro studenata - kandidata za praksu u SAD, kao i dvojica predstavnika slovenske studentske organizacije za koje smjene nije bilo. Što su šestorica američkih predstavnika tražili među ljubljanskim studentima, što su to ispitivali i zašto - nije još detaljnije objašnjeno. Nisu objavljena ni njihova imena. A to su: gospoda Boyd, Poush, Windsdor, Kiehl, Miles i Coonred. Posljednja dvojica rade kao američki predstavnici u Beogradu i Ljubljani, a drugi su iz američkog informativnoga centra u Zagrebu. Naoko sve i jest u redu - A zašto se, odjedanput, podigla tolika buka oko toga kad je takav intervju održavan svakoga siječnja u posljednje tri godine, i ništa se novo nije dogodilo. Što, sad više to nije u redu? - pitao nas je pred zgradom u Ljubljani na Trgu Revolucije nama nepoznat student koji nije htio kazati svoje ime. Pretpostavili smo da je i on bio jedan od kandidata što je sada pomalo razočaran jer se uzalud ponadao da će ovo ljeto provesti besplatno negdje u Ohiou, recimo. Stvarno, što, odjednom, nije u redu? Već gotovo četiri godine traje plodna suradnja slovenske studentske organizacije sa International Student Serviceom iz New Yorka, koja ima i svoj program (ICGP - International Camp Councillor Program). Taj program vodi gospođica Alice L. Mairs, i on svake godine okuplja oko 800 studenata iz mnogih zemalja. Kad budu na poseban način odabrani u svojim zemljama, ti studenti provode dvomjesečne ferije u kempovima za američku djecu, gdje, zajedno s američkim kolegama, preuzimaju uloge odgojitelja. Jedini službeno utvrđen uvjet za studente-kandidate jest dobro poznavanje engleskog jezika i iskustvo, sklonost i ljubav za rad s djecom. Utvrđena je i procedura kako se odabiru kandidati, koja uključuje i "obvezni intervju" sa svakim napose. Ispituje ih komisija američkih predstavnika u svakoj zemlji. Tako su se i šestorica Amerikanaca pojavila ove godine, prema prijašnjem dogovoru, u Ljubljani. Predsjednik Zajednice Ljubljanskih i slovenskih studenata, u sastavu Saveza studenata Jugoslavije, student filozofije Tomaž Kšela, kako nam je rekao, ni sam nije sumnjao da će ovogodišnji program odlaska u američke kempove doći u pitanje. Sa strane studentske organizacije za njegovo je provođenje zadužen tzv. Međunarodni odbor, sada Međunarodna komisija Izvršnog odbora Skupštine slovenskih studenata, a sam program vodio je student Miloš Vukmirović. Taj mladić sada je doživio i kritiku zbog svoje nebudnosti. Lani je istim programom obuhvaćeno oko 70 studenata iz Slovenije koji su bili na praksi u Sjedinjenim Državama. Ove godine prijavila su se nova 123. Stigle su prijave kandidata također iz Zagreba, Zadra, čak i iz Prištine. Na sam tzv. intervju odazvalo se 80 studenata i studentica, najviše iz Slovenije. Šestorica Amerikanaca također su stigla, po dogovoru, 3. siječnja. Otvorena je soba broj 84. Ono što sada neki nazivaju predstavom moglo je početi. Jedan po jedan ... Pred vratima sobe 84 kandidati su stajali početkom siječnja u grupicama, prema pozivima, a ulazili bi u sobu jedan po jedan, jer se intervju obavljao sa svakim posebno. Pitanja nisu bila za sve jednaka, niti se znalo što će koga pitati. Govorilo se isključivo engleskim jezikom. Nije bilo poznato unaprijed ni to koliko će tko vremena biti ispitivan. Neki bi vrlo brzo izlazili, drugi ostajali duže, kako kad, kako tko. S jednom djevojkom intervju je trajao punih 45 minuta. Jedan nam od svjedoka kaže: "To je bila zbilja lijepa dekla, pa bih i ja s njom razgovarao duže." Pet dana, koliko je trajalo ispitivanje, sjedili su stalno s američkom predstavnicima dvojica naših studenata. Bili su to Miloš Vukmirović, koji je vodio program, i Janez Zupan, kojd je sličnu dužnost vršio lani, pa je tu bio zbog kontinuiteta. Od Amerikanaca obično bi u sobi bila dvojica, ponekad i više njih. Kad bi se zamorili, tražili bi da ih drugi zamijene. Studentske predstavnike nitko nije smjenjivao. Pitanja su postavljali samo Amerikanci, a dvojica prisutnih studenata samo bi ponekad nešto primijetili, dopunili odgovor ili štogod objasnili. Sve je, doista, teklo kako se kaže - "normalno". Tako se bar činilo. Tomaž Kšela, koji nam je dao na uvid i protest Američkoj ambasadi, upućen prije nekoliko dana, sjeća se dobro te nevolje s intervjuom. Ona je, međutim, nastala kad se intervju već završio. "Sam intervju" - kaže on - "kao metoda nije pobuđivao nikakvih sumnji, jer je to nešto normalno, u skladu s dogovorom koji smo imali da se podvrgnu takvom ispitivanju kandidati za odlazak na ferijalnu praksu u američke kempove. Budući da je riječ o mladim ljudima koji tamo imaju ulogu odgojitelja američke djece, potpuno je shvatljivo da se ispita da li kandidati znaju dobro engleski, imaju li odgovarajućih sposobnosti za rad s djecom, da li su uopće tome skloni. Nije važno s kojega su fakulteta, a najmanje smo sumnjali u to da bilo kakvu važnost imaju politički nazori kandidata. Zato smo i bili iznenađeni poslije kad smo se detaljno upoznali kakvih je sve pitanja sadržavao taj intervju." Odobrava posebna komisija Simpatični, razgovorljivi, student ekonomije Janez Zupan, koji je od 3. do 8. siječnja proveo u sobi broj 84 slušajući sve koji su ispitivani, kaže nam da ni u početku, čak ni poslije, nije mislio posebno o tome što se, zapravo, želi takvim pitanjima. To priznaje iskreno. - Kandidat bi ušao - sjeća se on - pozdravio, predstavio se (sve na engleskom) i onda bi čekao da mu tkogod od prisutnih uputi pitanje. Bilo je zbunjenih mladih ljudi, mnogi su imali tremu, ali se našlo i odlučnijih, hladnokrvnih. Od 80 kandidata, koliko ih je ispitano, tridesetoro navodno nisu pokazali dobro znanje engleskoga jezika, ili su se opet učinili ispitivačima nepodesni za rad s djecom. Tko će znati? Tako nam je barem objašnjeno, a i njima - zašto su otpali. Pedeset je studenata i studentica primljeno, premda to nije definitivno. Njihove podatke već smo uputili u New York, ali treba čekati još tri mjeseca jer je to, po dogovoru, rok za odgovor da li su oni u konačnom izboru. O tome odlučuje posebna komisija u New Yorku s kojom mi nemamo ništa. Njoj su, čini se, potrebna tri mjeseca da utvrdi tko će konačno putovati u SAD. - Ima li među tih pedesetoro i članova komunista? - pitamo Zupana. - Koliko mi je poznato, nema - odgovara on. Ne sasvim siguran. I brzo dodaje: - O tome nisu ni pitali kandidate. - Ali neka druga pitanja, koja sad dolaze pod lupu, zar vas ona nisu malo začudila? - Vidite - odgovara mladi Zupan - to je sve bilo u tonu "ugodnih razgovora". Nama su, već u početku, objasnili zašto tako ponešto pitaju. Riječ je o američkoj djeci u kempovima. Ta djeca, kojoj će strani studenti tamo biti odgojitelji, postavljat će, razumije se, i razna pitanja o zemlji iz koje odgojitelj dolazi, rečeno je. A kako su djeca odgojena američki, ona imaju svoja gledanja, koja se razlikuju od ovih naših, jugoslavenskih. Pogotovo od komunističkih. Tako, eto, komisija, navodno, postavlja sada ta "dječja pitanja" da se vidi što će tko odgovoriti američkoj djeci... - Vi ste, druže Zupane, i sami, koliko se zna, bili 1971. godine, na osnovi istoga tog programa (ICCP), punih šest tjedana u jednom kempu s djecom u Sjedinjenim Državama. Imali ste nekoliko grupa djece o kojima ste se brinuli. Jesu li vam ta djeca bilo kada postavljala tamo takva pitanja kao ova u intervjuu, ili bar slična? - To ne - odgovara Zupan. - Od sve djece, a bilo je nekoliko desetaka njih koje sam upoznao, pa i oni mene, nitko me to nije pitao, niti slično. Samo jednom, sjećam se dobro, neki dvanaestogodišnji dječak, mali Crnac, iz Harlema, pitao me neka mu objasnim što je to komunizam. To je sve. Generalna proba za "dječja pitanja" Pitanja koja su, kako se sada zna, bila nekorektna, nisu, dakako, bila jedina pitanja u intervjuu. - Mi nismo protiv pitanja uopće, a želimo i nastavak suradnje u programu ICCP - kaže član Izvršnog odbora Skupštine studenata Slovenije, student metalurgije Jože Kršinar. - Mi smo samo protiv nekorektnih pitanja koja nas vrijeđaju. A ta pitanja bila su pomiješana s mnoštvom drugih, tako da se nisu ni mnogo isticala. Možda i zato nismo na vrijeme reagirali. Nedavno smo imali više sastanaka o svemu tome. Najprije smo, djelomično, bili i pogrešno informirani. Trebalo je duže dok se nije utvrdila istina. Na jednoj sjednici gdje smo odlučili da protestiramo kod Američke ambasade u Beogradu, tražilo se da se izvrši i ove godine program, ali uz uvjet ponavljanja intervjua, i to bez nekorektnih pitanja. Na posljednjoj sjednici, međutim, zaključeno je da se ove godine ne ide u SAD na osnovi programa ICCP, upravo zbog svega što se dogodilo... Tako je, zapravo, suspendirana jedna suradnja za koju se tvrdilo da je u protekle tri godine bila obostrano korisna. U traganju za drugih svjedocima i pisanim dokumentima, za "izvorima" informacija, kako se to kaže, došli smo i do dijela pitanja zbog kojih je upućen protest američkom ambasadoru. Tekstove pitanja pokazali smo jednom od dvojice studenata koji su svih pet dana prisustvovali intervjuu, mladom Janezu Zupanu. On je pitanja pročitao i potvrdio da su se i takva čula na ispitivanju. "Možda ne baš sve doslovce tako, jer on ne zna sasma točno, ali svakako u tom duhu". Neka od ovih pitanja nemaju ni masku naivnosti, nego su potpuno jasna i otvorena. Čak i provokativna, pa se o bilo kakvoj usporedbi s "dječjim ustima" jedva može govoriti. Što je pitao mister Miles? Jugoslavija je, tvrdi se u jednom pitanju, komunistička zemlja. "Koja je to vrsta komunizma? Je li kao ruski?" Zbunjeni student nastojao bi odgovoriti kako najbolje umije. Bilo je, sjećaju se neki, najrazličitijih odgovora, no naše je da pamtimo pitanja. Ovakvo "dječje pitanje", na primjer. - Čuli smo i čitali da se Jugoslavija ubrzano vraća na Istok. Je li to točno? Američka gospoda anketari nisu se ni na tome zaustavili. - Jugoslavija se nalazi u teškoj ekonomskoj i političkoj situaciji - kaže ispitivač. - Što vi mislite o tome? Što to znači? Kakva je to kriza i da li se uopće može Jugoslavija iz nje izvući? Bilo je, dakako, i "naivnijih" pitanja. Kao, recimo, pitaju djeca: - Vi dolazite iz komunističke zemlje. Vi komunisti tvrdite da je sve kod vas dobro i da vam je tamo lijepo u komunizmu. Što ste onda došli k nama, što ćete u Americi? Prosuđujući po tome što su šestorica Amerikanaca pitala ljubljanske studente u ime američke djece, to su posebno politizirana djeca, vosokoobrazovana, stranački i klasno već opredijeljena, ta su djeca, čini se, duboki poznavaoci političkih prilika i sistema i, vjerojatno, znanci jugoslavenskoga društva. Mister Miles, recimo, pita jugoslavenskog studenta u ime američke djece: - Vi tvrdite da imate demokratsko društvo. Kako možete imati demokraciju kad kod vas vlada jednopartijski sistem? Objasnite mi to... Kad bi čovjek povjerovao toj komisiji šestorice u Ljubljani, pomislio bi da su američka djeca znatiželjnija od bilo koje druge na svijetu, a posebno za politička pitanja. Njih, na primjer, zanimaju i politički funkcioneri u Jugoslaviji. - Ima li kod vas u Jugoslaviji - pita ispitivač, u ime djece, valjda - neki funkcioner koji nije član komunističke partije? Američki ispitivači, čini se, imaju, barem za jugoslavenske studente, već razrađen čitav sistem raznovrsnih metoda testiranja. Oni su, tako, na primjer, tvrdili u siječnju u Ljubljani i ovo: - Poznato je da kod vas u Jugoslaviji nema slobode. Ako se ne slažete s tom ocjenom, eto vam prilike pa nam dokažite suprotno. Osjećate li se vi kao slobodan čovjek? Zašto niste slobodni? Dokažite da jeste. Izvolite? To je samo dio pitanja koja su, u želji da sam protest ostane u okviru korektnosti, ovih dana nazvana blago - nekorektnim. Bilo je i drugih, sličnih pitanja, u sličnom duhu. Događalo bi se da i sama ličnost kandidata nekako posebno inspirira ispitivača. Zaobilazni putovi Nakon razgovora koje smo vodili ovih dana u Ljubljani nije bilo baš teško utvrditi da se suradnja s International Student Serviceom iz New Yorka, inače, u protekle tri godine odvijala bez incidenata, na obostrano zadovoljstvo. Samo se pretpostavlja, premda to posebno nismo nastojali ispitati, da su i prijašnjih godina u sličnim intervjuima poneki put studenti bili pitani, kako bi se reklo - nekorektno. Ove godine, međutim, u jednoj novoj društvenoj klimi takvo što više nije prošlo nezapaženo. Zanimljivo je, možda, spomenuti usput da u tom programu ICCP nišu dosad sudjelovale studentske organizacije ni iz jedne druge socijalističke zemlje, osim iz Jugoslavije. To, svakako, ne mora značiti da ICCP ne želi studente iz drugih socijalističkih zemalja. Jedan podatak o tome, za koji se kaže da je vjerodostojan, prvo smo čuli ovih dana. Preko slovenske studentske organizacije, s kojom, uz pomoć ICCP International Student Servicea iz New Yorka surađuje u Jugoslaviji (druge naše studentske republičke organizacije rade na sličnim programima s drugim američkim organizacijama), već je pokušano da se proširi krug suradnje sa socijalističkim zemljama. Jedan studentski aktivist iz Ljubljane rekao nam je da mu je jedan predstavnik ICCP programa nudio i adresu jednog doktora u jednoj drugoj socijalističkoj zemlji, kojem bi se slovenska studentska delegacija, prilikom svog boravka tamo, obratila, kako bi on organizirao slične ljetne ekskurzije studenata te socijalističke zemlje u SAD. Slovenski studenti nisu iskoristili tu adresu, a nama ostaje samo pitanje, kakvi se sve to putovi iskorištavaju? "Ako tkogod ne zloupotrijebi" Student Janez Zupan, koji je ljeti 1971. godine već boravio u SAD, radio je kao odgojitelj u Stradahe Campu, Bloomingale, kod New Yorka. Ukupno je proveo tamo devet tjedana, kod nekoga jezerca gdje je živjelo nekoliko stotina djece sa 70 studenata-odgojiteija iz mnogih zemalja svijeta, čak iz Obale Slonove Kosti. Američka djeca u tom kempu bila su iz siromašnijih četvrti New Yorka, iz Harlema, s Long Islanda, iz Bronxa. Bilo je mnogo crnih dječaka i djevojčica. Jedan crni dječak, koji je Zupana jedini pitao nešto o politici, bio je iz Harlema. Pokazao se posebno sposobnim. Znao je razložno razgovarati. Pričao je kako su ga sa osam godina natjerali da uzima droge. Sa deset godina se, kaže, sam odučio od toga. Bio je vođa cijele grupe u tom kempu. Djeca su ga obožavala. To je i jedna od najveselijih uspomena Janeza Zupana iz SAD. U kempu je za odgojitelje bilo malo slobodnog vremena. Svako se brinuo o desetak dječaka i djevojčica od jutra do večeri, pa i noću ih nadzirao. Strani studenti družili su se, uglavnom, međusobno, jer su se njihove američke kolege prilično odvajale. Djeca su imala bogat program odmora i učenja, sporta, a o nekim političkim pitanjima ili predavanjima nije bilo ni govora. Poslije završene prakse u kempu svaki student dobio je ponudu da putuje po SAD od jedan do četiri tjedna. Tada dolaze na red i pitanja iz politike na raznim objedima s odraslima. Zupan je iskoristio, kaže, dva tjedna takva putovanja i vratio se kući, uglavnom zadovoljan. "Uzevši jedno s drugim, koristan program" - tvrdi on - "ako ga tkogod ne zloupotrijebi." Epilog Primakli smo se kraju. - To baš nije ispala vesela tema, zar ne? - pita jedan od svjedoka maratonskoga intervjua. - A da li je bilo i veselije koji put? - pitamo i mi. - Bilo je i smiješnih stvari. Svakoga studenta-kandidata pitali bi i to da li zna neku dječju jugoslavensku igru. I svatko je, slučajno, a kao da su se dogovorili, obično odgovarao da zna onu što je zovu "gnjilo jaje, trulo jaje, pokvareno, mućak", tako nekako. To je, čini se, omiljena dječja igra u Sloveniji, u kojoj djeca čučnu u krug, a jedan trči naokolo, pa se onda utvrđuje kod koga je mućak - takvo što. Kad je možda već trideseti kandidat na pitanje koju igru zna opet nastojao objasniti, uz teškoće, na engleskom, koja je to igra, Amerikanci su već sami upadali: "Gnjilo jaje!", smijući se. - "Zar vi Jugoslaveni ne znate ništa drugo?" Ispalo je, stvarno, smiješno. A još je smješnije, možda tragikomično, sada, poslije dva mjeseca, kad se sve već zna, pa i to tko je zapravo tamo u Ljubljani u siječnju htio podmetnuti drugome - mućak. Napisao: Joža Vlahović (VUS, 1973.) Izvor: Yugopapir
-
ZAŠTO LJUDI NE IDU U CRKVU? Šta misle sveštenici
тема је објавио/ла JESSY у Духовни живот наше Свете Цркве
Jedan od uzroka zbog koga ljudi ne shvataju hrišćanstvo i udaljuju se od Crkve je taj što su Jevandjelje - u bukvalnom prevodu “blaga vest”- zamenili nekom zlom vešću. Osnova naše vere - Vaskrsli Hristos, vaskršnja radost koju može da oseti svaki čovek - se zamenjuje propovedi o svetskoj masonskoj zaveri, o skorom dolasku antihrista, o zlim duhovima, adu i večnim mukama. Pravi religiozni život počinje onda kada čovek zaželi da Bog bude na prvom mestu u njegovom životu. A to nije uvek jednostavno i zahteva napore od čoveka: traženje i trud. Najzadivljujuće je to što ljudi idu u Crkvu, jer se u Rusiji posle cele epohe gonjenja, religiozne nekulture i nepismenosti savremeni čovek reklo bi se nije u mogućnosti da pronadje tradicionalnu duhovnu kulturu i veru Za mnoge je taj jezik, koji je najbogatiji i najlepši, potpuno nedostupan. Treba se više govoriti o smislu Bogosluženja, i omogućiti ljudima da shvate da se u Crkvi mogu sjedniti sa nebeskim, i postati već na zemlji pričasnici Neba. U stvari ljudi ne umeju da u Crkvi pronadju ono najvažnije - opit Neba. Zbog čega? Zbog toga što ponekad traže nešto drugo. I onda to ne nalaze i razočaravaju se. Možda njima i nije potreban taj opit Neba ... Ali sve ostalo je drugorazredno. Sveštenik Mihail Vasiljev, nastojatelj Patrijaršijskih podvorja pri štabu VDV i RVSM -
Kada razmišljamo o bliskim odnosima, skoro uvek zaključujemo da suprotnost ljubavi nije mržnja, već- ravnodušnost, i da ona najviše boli – naročito posle prekida svake komunikacije sa partnerom. U sadašnje moderno vreme “datinga”, razvile su se nove modifikacije ponašanja u vezi, a naročito završetka istih. Jedan od takvih oblika ponašanja se popularno zove “Ghosting”(nestajanje) . Šta je Ghosting? On označava pojavu da voljena osoba, prijatelj, poznanik, prekida svaki oblik komunikacije i nestaje iz vašeg života odjednom – bez ikakvog objašnjenja. Nema telefonskih poziva, e-mailova, čak ni poruka i nakon više vaših poruka, pozivanja i zahtevanja objašnjenja ovog postupka. Ova pojava sama po sebi nije novo otkriće, jer su pojedinci oduvek bili skloni bežanju ili nestajanju iz nečijeg života, ali se do pre nekoliko godina ova vrsta ponašanja smatrala retkom, i ljudi koji su ga primenjivali su se, u najmanju ruku, smatrali nekorektnim. U današnjoj kulturi “datinga”, “Ghosting” fenomen je doživelo oko 50% muškaraca i žena, isti taj procenat (50%) svakodnevno primenjuje “ghosting”. Emocionalni efekti ovog ponašanja mogu biti razorni, a posebno štetni za one koji već imaju nisko samopoštovanje.
- 4 нових одговора
-
BitCoin / BitCoin Dom Omladine BitCoin je digitalni zlatnik, prva decentralizovana valuta koja funckioniše na bazi matematike i kriptografije. Koristi peer to peer tehnologiju bez centralnog autoriteta, a sve transakcije su osigurane na mreži umesto od strane posrednika - banke. Realno rešenje za sve iskrene štrebere i protivnike sadašnjeg monetarnog sistema Izvor:http://www.shareconf...program/bitcoin Da li ste culi za Bitcoin? Prevara ili revolucija u monetarnom sistemu? Bas bi bilo cool ako neko ima vise informacija da ih podeli sa nama... Pokusacu da odem na predavanje, kada bude u BG, da cujem o cemu se radi...
-
Ovu temu sam zamislila kao način da pomognemo suprotnom polu da nas bolje shvati (možda da i same sebe bolje shvatimo). Znam da je to još jedna u moru tema, al hajde da probamo.
-
Spektakularno otkriće - šta kriju Kumranski spisi
тема је објавио/ла Драгана Милошевић у Свето Писмо
Neki fragmenti "Svitaka sa Mrtvog mora" imaju zapise nevidljive za ljudsko oko, ali je najnovija tenologija omogućila njihovo otkrivanje, objavila je Izraelska uprava za starine. Tehnologija koju je razvila američka svemirska agencija (NASA) omogućila je da se na nekim od tih odlomaka svitaka otkriju i delovi dosad nepoznatih tekstova, prenosi američka televizija NBC.Otkriće je predstavljeno na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu.Kao deo projekta digitalizacije svitaka, istraživač Oren Abelman je ispitao nekoliko desetina fragmenata i otkrio "tragove mastila na mnogima od njih, koji su golom oku izgledali prazni", navela je Uprava u saopštenju.Zanimljivo je da jedan od odlomaka nije mogao da bude pripisan nijednom poznatom rukopisu, što otvara mogućnost da pripada nekom još nepoznatom tekstu.Drugi odlomci su identifikovani kao delovi Biblije - Ponovljeni zakon i Knjiga levitska, a jedan kao apokrifna Knjiga jubileja.Izraelski naučnici smatraju da ovi fragmenti pružaju novi uvid u istraživanje "Svitaka sa Mrtvog mora". Posebno interesovanje izazazvali su odlomci 147. Psalma, koji nagoveštavaju da je taj tekst originalno bio kraći."Svici sa Mrtvog mora" ili "Kumranski spisi" sastoje se od oko 900 dokumenata, uključujući i tekstove iz hebrejske Biblije, koji su otkriveni izmedu 1947. i 1956. u 11 pećina u okolini Kumrana, na severozapadnoj obali Mrtvog mora.Tekstovi su od velikog istorijskog i verskog značaja pošto sadrže jedine poznate preživele primerke biblijskih dokumenata. Napisani su na hebrejskom, aramejskom i grčkom jeziku, većinom na pergamentu, a neki na papirusu. Ti spisi većinom datiraju izmedu 150. pre nove ere i 70. godine nove ere. Svici se uglavnom vezuju za esene, drevnu jevrejsku sektu. Kumranski rukopisi značajni su kao potvrda autentičnosti Svetog pisma. U 11 pećina pronađeno je oko 380 tekstova, od čega 100 biblijskih. Svici su bili od papirusa i kože, umotani u lanenu tkaninu i potom smešteni u glinene ćupove. mondo- 1 нови одговор
-
- spektakularno
- otkriće
- (и још 4 )
-
Pre trinaest godina prestao sam da se pricescujem u SPC i prestao da primam svestenika da sveti vodicu (od dokumenta u Raveni 2006/7). Parohijski svestenik je uredno obavesten, dva puta me je pitao u roku od godinu dana da li ostajem pri toj odluci, obavestio je nadleznog vladiku i prestao da se mnome bavi. Pogresio sam sto o razlozima mog okretanja od crkve nisam jos tada podneo pismenu predstavku (sa sve prijemnim potpisom nadleznog svestenika i datumom, kad crkve nemaju prijemni pecat). Nikada se nisam pricestio ni ispovedio u bilo kojoj crkvi koja nije u opstenju sa SPC, ni kod klirika koji su izopsteni iz SPC (ne prejudicirajuci time da li se slazem ili ne slazem sa njihovim izopstavanjem iz SPC). Mojoj odluci doprineli su poimenicno: gg. Radovic, gg. (umirovljeni) Jevtic, gg. Zlizloulas i pisanija mnogih diskutanata na forumu (z)verujem i ovom forumu (poimenicno A. Djakovaj i o. Ugrin, izmedju ostalog). Sa doticnima nemam nista zajednicko, niti nameravam. Pop Djurovic nema nista sa ovim, a nase virtuelno poznanstvo (medjusobno citanje poruka objavljenih na ovom forumu) datira nekoliko meseci unazad, da ga neko ne bi optuzio da je moj "guru". Kako da se vratim u SPC ako i dalje imam negativan stav prema gg. Radovicu i gg (umirovljenom) Jevticu, ne kajem se zbog svog stava prema njima i nemam nameru da ga menjam? Da li je tu nesto kriv pop Djurovic? 'Ocel' neko od nazovi pravoslavnih da pokusa da mi zbog ovoga menja "prosopu" (licni opis), kao sto je ovde obecao jedan "veliki" doktor teologije kada sam skup na Kritu iz 2016 nazvao razbojnickim Saborom?
-
Knjaz Danilo Petrović 1858. godine u gotovo isto vrijeme uvodi dvije zastave sa grbom - crvenu i trobojnu. „Bješe knjaz Danilo naredio da se načine barjaci od garde s bijelijem dvoglavijem orlom na sredini, na crvenom polju“, svjedoči Rade Plamenac. Emil Čakra iste godine bilježi da je crnogorska “velika zemaljska zastava na crveno-plavo-bijelom polju”. Zastave Knjaževine i Kraljevine Crne Gore Trobojnu zastavu knjaz Danilo uvodi kao francuski đak, iz modernizatorskih pobuda, inspirisan revolucionarnim veksilološkim (veksilologija - naučno proučavanje zastava) rješenjima i taj proces nema nikakve veze sa uvođenjem trobojke u Srbiji (1835). Trobojna zastava sa grbom je bila zastava Knjaževine Crne Gore, za vrijeme Danilove vladavine, nakon čega knjaz Nikola uvodi crvenu zastavu za državnu (na unutrašnjem planu). Trobojka sa grbom će biti obnovljena kao državna zastava Kraljevine Crne Gore u egzilu. Crnogorske zastave u međunarodnim katalozima (1882, 1899) Trobojka sa inicijalima vladara je najprije bila pomorsko-trgovačka zastava (1880), a onda postaje državna zastava na spoljašnjem planu. „Čista“ trobojka se daje na upotrebu narodu krajem 19. vijeka i koristi se prilikom raznih svečanosti, na svadbama i slično. Trobojka na Cetinju U Ustavu Kraljevine Crne Gore iz 1905. se navode kao narodne boje - crvena, plavetna i bijela. Ovo je prvi poznati pravni akt u kom je definisan izgled neke crnogorske zastave, u ovom slučaju narodne zastave. U istom Ustavu piše da je i pravoslavna crkva u Crnoj Gori autokefalna. Ustav iz 1905. Alaj-barjak crnogorske vojske je do Balkanskih ratova bio crvene boje, međutim tokom Prvog balkanskog rata, trobojka sa vladarskim grbom je proglašena za alaj barjak cijele crnogorske vojske (o čemu je pisao Milan Jovićević). Zato se trobojka do tada nije vijorila na čuvenim bitkama koje je vodila Crna Gora. Trobojka je bila i zastava crnogorskih komita - zelenaša, što se vidi i u lovoru medalje-spomenice Božićnog ustanka, ali i na neo-zelenaškoj zastavi, nastaloj devedesetih godina. Spomenica za Božićni ustanak / Sjedište crnogorske vlade u egzilu (Bordo, Francuska, 1919.) Crnogorski partizani su nosili trobojku sa petokrakom, što je kasnije postala zastava Narodne Republike/Socijalističke Republike Crne Gore. Trobojka je bila i u crnogorskom grbu (amblemu), od 1945. do 1992., čiji je autor bio čuveni crnogorski slikar Milo Milunović. U vrijeme Drugog svjetskog rata su je nosili i krilaši Krsta Zrnova Popovića, a bila je “prisutna” i na Petrovdanskom saboru. Grbovi (amblemi) socijalističke Crne Gore, od 1945. do 1992. Svijetla nijansa plave se zvanično uvodi 1992. godine, jednim dijelom zbog pogrešnog tumačenja termina “plavetna’”, ali i iz praktičnih razloga: da bi se razlikovala od zastave druge članice tadašnje federacije - Republike Srbije. Ova zastava, neobičnog razmjera, bila je zvanična zastava Republike Crne Gore od 1992. do 2004. godine. Plavetna je u stvari tek arhaizam za plavu boju i nije označavala svijetlu nijansu plave. U 19. i početkom 20. vijeka se nije vodilo računa o nijansama plave, a na nekim starim crnogorskim trobojkama koje se čuvaju u muzejima, usljed specifičnog materijala i kvaliteta boje, plava je izblijedila. Đukanović sa trobojkom 2003.(Foto: Arhiva Vijesti) U periodu od 2001. do 2004. godine bilo je izvjesno da će nova zastava Crne Gore biti trobojka, sa bijelim grbom Petrovića, međutim nakon insistiranja SDP-a, vlast se odlučila za crvenu verziju sa zlatnim grbom. Trobojka se posljednji put pominje tokom mandata Igora Lukšića, tokom pregovora oko izmjena ustava 2012. godine, kada je kabinet vlade ponudio da trobojka sa državnim grbom i obrubom bude predsjednička zastava. Planirani izgled zastave Nova i PzP su tada odbili ovo rješenje, insistirajući da trobojka bez ikakvih aplikacija bude narodna zastava, pozivajući se na tradiciju ustava iz 1905. Potpredsjednik Vlade je tada bio Duško Marković. Ministarstvo odbrane Crne Gore je u decembru prošle godine predstavilo novi, veliki znak Vojske Crne Gore, koji je stidljivo ukrašen i jednom trobojkom. Veliki znak Vojske Crne Gore Kako zakoni tretiraju trobojku Član 28 Zakona o državnim simbolima Crne Gore kaže: Državni i vojni simboli Knjaževine Crne Gore i Kraljevine Crne Gore, simboli Narodne Republike Crne Gore i Socijalisitičke Republike Crne Gore i simboli Republike Crne Gore utvrđeni Zakonom o grbu i zastavi Republike Crne Gore (“Službeni list RCG”, broj 56/93) uživaju zaštitu, kao i državni simboli utvrđeni ovim zakonom. Dakle, Zakon o državnim simbolima jasno propisuje da je trobojka istorijski simbol Crne Gore. Zanimljivo je da je trobojka bez aplikacija prepoznata i kao narodna zastava u Srbiji, ali je u praksi obesmišljena jer se u narodu koristi državna zastava sa grbom (svadbe, svečanosti). Skup u okviru kampanje "Budućnost Srbije"(Foto: BETAPHOTO) Zato, svjestan bio toga ili ne, onaj koji ocrtava trobojku u Crnoj Gori u ovom obliku ocrtava narodnu zastavu Crne Gore uvedenu krajem 19. vijeka. Da docrta grb, to bi bila trobojka knjaza Danila, koja ima tradiciju u Crnoj Gori, dužu od 150 godina. U svakom slučaju, bez dileme ocrtava crnogorski simbol. Trobojka u Maslinama(Foto: Boris Pejović) Kada je u pitanju zaštita javnih površina, velikoj većini građana je zasigurno poznato da se na zajedničkim površinama ne smije crtati bez dozvole nadležnih organa ili većine etažnih vlasnika ako je u pitanju zgrada... Ukratko - bojadisanje izvan za to određenih površina trebalo bi da podliježe komunalnim, a ne ideološkim kaznama. Koje su to onda okolnosti, mimo protivljenja Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, koje su dovele do eksplozije crtanja trobojki i promptnih reakcija komunalnih i policijskih službi da se sa time obračunava. Šta je trebalo uraditi Crna Gora je definisana kao građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde zasnovana na vladavini prava i to su ideali koji su ugrađeni u simbole države. Ti simboli su, kao što je poznato, usvojeni bez naročitog konsenzusa i odlučeno je da to po uzoru na jednu od zastava koje je uveo knjaz Danilo bude crvena zastava sa modifikacijom da umjesto bijelog dvoglavog orla, to bude zlatni. Dodata je i bordura što je iz veksiološko-heraldičkog ugla problematično - ponajprije jer ne postoji objašnjenje šta ona simbolizuje na crnogorskoj državnoj zastavi. No, u ovom kontekstu je to drugorazredna tema - problem je koliko se država ostvarila u odnosu na ideale koje promoviše pod simbolima. Ako su simboli bili način da se napravi distanca od Jugoslavije ili Srbije – onda su građani očekivali da će ta razlika nastati stvaranjem efikasnije javne uprave, stabilnošću finansija, slobodom medija, beskompromisnom borbom protiv korupcije, nepotizma i organizovanog kriminala i uspostavljanjem vladavine prava kao osnovnog načela. Šta je stvarno urađeno Vjerovatno bi se lako prebolio način usvajanja simbola da nisu druge „dnevne“ poruke bile tako razarajuće po crnogorsko društvo. Vladajuća partija i njeni sateliti već duže od deceniju u izbornoj kampanji podsjećaju sopstvene građane da su „glasali protiv Crne Gore“, iako je to ponuđeno bilo kao demokratsko pravo izbora državnog uređenja. Afere se nižu i gomilaju bez ikakvih posljedica i preuzimanja odgovornosti, korupcija, nepotizam i organizovani kriminal cvjetaju. Građansko društvo kao ideal je razoreno, demokratski principi ne postoje, briga o ekologiji je takva da često stranci spasavaju dragocjene lokalitete... A Crna Gora je definisana kao građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde zasnovana na vladavini prava. Šta su posljedice Posljedice na građanina Crne Gore su potpuni osjećaj otuđenosti od države velikog dijela stanovništva, što je dovelo i do identifikovanja dijela građana sa drugim državama. Zato je odgovor na pitanje - kako neko može da navija „protiv svoje države“ - zato što režim ne čini ništa da je on osjeti svojom, a ne zato što je taj neko „ludo dijete“. Država je toliko postala partija da građani ne misle da je ono što je u vlasništvu građana sinonim za državno vlasništvo. Jedina sigurnost koju građanin Crne Gore sada može da osjeća jeste kada vidi da je državni aparat sile usmjeren na njegovog političkog neistomišljenika, jer tada zna da će biti pošteđen represije, iako i dalje neće biti zadovoljan uslovima života, ali vidi da ima onih kojima je još gore. Ali, to vrijeme je oročeno dok se političke prilike ne promijene, pa se ne identifikuje druga grupa građana kao „narod koji je neprijatelj ove države“, nije se sigurno zaboravilo kome je sve ova vlast crtala mete. Političke manipulacije i izlaz iz njih Neki identiteti u Crnoj Gori su nastali između ostalog i kao otklon od onoga što danas predstavljaju vladajuća partija – odnosno crnogorska vlast – odnosno crnogorski režim jer je država poistovjećena sa partijom. To je recimo slučaj sa nacionalno-političkim identitetom Srba u Crnoj Gori koji mnogo manje vezuju identitet za srpstvo u ideološkom obliku (svi Srbi u jednoj državi, Srbija kao država matica), a više za distancu od režima. Tu dolazimo do tačke kako se tim identitetom potom manipuliše - jer tačno je da je proporcionalno gledano Srba neuporedivo manje na funkcijama u državnom aparatu Crne Gore. Manipulacija je da su primarni motivi za to nacionalni ili etnički. Etnički razlozi ne postoje jer se radi o istoj etničkoj grupaciji koja je u međuvremenu razvila različite političko-nacionalne identitete, a Srbi u vlasti i nisu rijetkost ni u rukovodstvu Demokratske partije socijalista. To znači da je motiv diskriminacije politička podobnost, jer jednako male šanse za zaposlenje i visoku funkciju imaju svi koji su politički oponenti vlasti. Činjenica je da jednostavno više ljudi kroz identitet Srba u Crnoj Gori izlaže to političko neslaganje što zamagljuje činjenicu da ova vlast ne protežira Crnogorce na neki dodatan način, osim na onaj kojim zahtijeva apsolutnu političku lojalnost. Zato isto kao što imate veliki procenata Srba koji odbacuje veze sa Srbijom kao državom, imate i Crnogorce kojima se smučila privatna država, koji ne žele da gledaju kako se plaća gorivo i naređuje dolazak na proslave uspjeha reprezentacije. Na taj doček bi svi došli kada se on ne bi pretvarao u partijski miting. Čak je i veličanstven doček vaterpolista pokvaren skandiranjem pojedinaca (ilustracija)(Foto: Boris Pejović) Svi oni jednako recimo preziru „biznismene“ iz Crne Gore koji se bahate jer smatraju da su zadužili državu, a u stvari su je sa Šefom privatizovali. Ono što dodatno otežava situaciju onih koji se izjašnjavaju kao Srbi su oni koji su se nametnuli kao predstavnici Srba u Crnoj Gori, a zbog svog ličnog političkog interesa su prihvatili projektovanu sliku o njima samima i tako uticali na Srbe u Crnoj Gori da postanu zatvorenici sopstvenog oponiranja, inaćenja, isključivosti, problematične tradicionalističko-konzervativne politike koju su shvatili kao dio nacionalnog identiteta, kao što je primijetio Bojan Baća. Na taj su način i ljudi koji se izjašnjavaju kao Srbi i ljudi koji se izjašnjavaju kao Crnogorci taoci istih politika i ljudi koji ih dijele ne radi njihovih nego svojih interesa. Sa tom razlikom, što jedni od te dvije grupe političara imaju punu političku vlast iza sebe, a drugi “samo” pune političke privilegije. Pa dobro, okle sad trobojka Kako sad tu trobojka ulazi u igru? Iscrtavanje trobojke na javnim površinama crnogorskih gradova je subverzivan akt jer se radi o istorijskom simbolu Crne Gore koji izaziva frustraciju vlasti iako je prepoznat u zakonu. Ostaje subverzivan sve dok ne zađe u ideološku zonu odbrane srpstva, obilježavanja granica srpskog mora, apsolutnog vandalizma i ne prerasta u ogavnu političku zloupotrebu djece (slikanje trobojke na času, pa promocija putem društvenih mreža), te jeftinu promociju i sebičluka političara sa margine, ali i onih uticajnih koji tu takođe vide i prostor za potencijalnu radikalizaciju. Zloupotreba djece u Baru(Foto: Privatna arhiva) Kada pređe u tu zonu, iscrtavanje trobojke predstavlja demonstraciju represije, iste one koju primjenjuje crnogorski režim nad svojim građanima. Isti režim čija je vladajuća poruka uoči lokalnih izbora u Beranama imala bilbord sa zvaničnom zastavom i - trobojkom! Bilbord u Beranama tokom kampanje 2014. godine Poruke na društvenim mrežama ukazuju da trobojka za dio crtača predstavlja, između ostalog, i period kada nije bilo oštre nacional-političke podjele na Srbe i Crnogorce, ali ni njihove “kolorističke” podijeljenosti, koja je produbljena 2004. godine. Svi smo država Zajedničko većini u Crnoj Gori je da ne ne želi da se doček fenomenalnih crnogorskih sportista pretvara u politički miting i obračun sa političkim neistomišljenicima. Sigurno je da većina u Crnoj Gori ne podržava crtanje ocila preko prekrečenog albanskog grba, ne žele da vide ni pokušaje promocije velikosrpskog ideološkog koncepta na litijima - bez obzira da li šetaju na njima ili ne. Male su šanse da većina Crne Gore želi zloupotrebu djece u političke svrhe (a to je DPS patentirao), niti da Radule Novović u pravom fašističkom maniru opominje prosvjetne radnike. Bez dileme je da većina građana želi da je normalno da je aktivni policajac nosio krst na litiji, da nije normalno da se starica hapsi sa dugim cijevima i lisicama, a da „predsjednik svih građana“ orgija na partijskim skupovima. Sigurno je da većina u Crnoj Gori želi solidarnost, što se vidjelo kad god je bila kriza koja nije bila partijski proizvedena (jedinstvo kada treba da se skupi novac za liječenje i druge humanitarne akcije). A trobojka ima smisla kao poruka dok god je ona produžetak onoga što je bila poruka pokreta Odupri se - mi smo država ili modifikacija i onoga što je bila poruka Gojka Perovića - nema nama molitve bez njih, ni njima Crne Gore bez nas. Trobojka može da bude i poruka vlastima da istorija ne završava sa njima i to je sreća jer znači da nisu ovdje zauvijek ukorijenjene tekovine koje su gajili - korupcija, kriminal i nepotizam. To znači da ako su zarobili državu, ne znači da su ubili društvo koje čini ovo zemlju. Društvo je više od države i mnogo više od režima, ono ne može da se otme iznutra. Pa kao što se Fukujami vratila istorija, tako se Milu vratila trobojka. Tri boje - troboljka WWW.VIJESTI.ME Kako je trobojka stigla u Crnu Goru, kako je korišćena i kako se mijenjala, šta znači i šta bi moglo da znači to što se 2020. crta po cijeloj državi
-
Čovečice i žene, šta vam najviše smeta kod čoveka odnosno muža?
тема је објавио/ла Лапис Лазули у Разбибрига
Pošto smo imali temu šta čovečice(žene) žele/im se svidja/vole, da vidimo i šta ne žele, šta im je odbojno kod muških? ?? Naravno iščekujem i kontra temu... da ne rušimo tradiciju ... ? -
Šta su „ljudske himere“ i kako je Japan postao prva zemlja koja dopušta naučnicima da ih uzgajaju Piše: BBC News na srpskom13. novembra 2019. 20.24 Getty Images Istraživači žele da ubace embrione ljudsko-životinjskih himera u miševe Ljudi su od davnina zamišljali ljudsko-životinjske hibride: Stari Grci su ih zvali „himere“. Himere sada mogu da postanu stvarnost, jer je japanska vlada odobrila naučnicima ne samo da uzgajaju ljudske organe unutar životinjskih embriona, već i da dopuste da se ti embrioni razviju do kraja – što je ključno. Istraživanje vodi Hiromicu Nakauči sa Univerziteta u Tokiju i Stenforda. Tokom postupka, naučnici će ubrizgavati ljudske matične ćelije u modifikovane embrione pacova i miševa kako bi stvorili pankreas. Embrioni će potom biti presađeni u surogat-životinje. Profesor Nakauči namerava da jednog dana dobije životinje sa organima čoveka – krajnji cilj je da ovi organi mogu biti presađivani u ljude. Do nedavno, naučnici u Japanu morali su da uništavaju životinjske embrione u koje su usađene ljudske ćelije posle 14 dana i bilo im je zabranjeno da te embrione gaje u surogat-životinjama. Ali ta ograničenja sada su ukinuta, a istraživači mogu da traže pojedinačne dozvole za istraživačke projekte. Getty Images Etička pitanja Istraživanje profesora Nakaučija nije prvo u ovoj oblasti: on i drugi istraživači već su uzgajali ljudske ćelije u embrionima miša, pacova, svinje, pa čak i ovce. Cilj naučnika jeste da obezbede ljudske organe za transplantaciju, pogotovo one kojih najviše nedostaje – poput pankreasa. Profesor Nakauči je 2017. godine praktično izlečio miša koji je patio od dijabetesa, uzgojivši zdrav mišji pankreas u embrionu pacova, a potom ga presadivši u bolesnog miša. Ali do sada su eksperimenti sa ljudskim ćelijama morali da budu obustavljeni ili zbog pravnih zahteva, ili zato što su probe bile neuspešne. Ovo istraživanje poteže etička pitanja o mogućnosti da ljudske ćelije završe u životinjskom mozgu, potencijalno „humanizujući“ njegovu kogniciju. Ali profesor Nakauči je pristao da izgradi svoj eksperiment tako da „ćelije završe samo u pankreasu“. U julu je panel eksperata u japanskom Ministarstvu za obrazovanje, kulturu, sport, nauku i tehnologiju odobrio njegovo istraživanje pod određenim uslovima i postupcima. Getty Images Veoma mali broj ljudskih ćelija završi u telu životinja, pa zato i ne mogu da dobiju ljudske karakteristike, tvrdi profesor Nakauči ‘Životinje sa ljudskim licem ‘ Tehnika podrazumeva genetsko modifikovanje životinjskih embriona tako da se odstrane geni povezani sa proizvodnjom određenog organa – u ovom slučaju, pankreasa, ali u budućnosti možda čak i jetre i bubrega. Naučnici potom ubrizgaju u životinjski embrion ljudske matične ćelije. A odsada će im biti dopušteno da puste da se embrioni razviju do kraja. Dozvola ministarstva zahteva da eksperimenti profesora Nakaučija budu sprovođeni samo na sitnim životinjama, genetski udaljenim od ljudi, rekao je za BBC Ajako Maesava, direktor bio-etike i bio-bezbednosti pri japanskom ministarstvu. Uz to, tim mora pri svakom stadijumu razvoja da proverava ima li ljudskih ćelija u mozgu fetusa. Provodiće i do dve godine nadgledajući razvoj nakon što su glodari rođeni. Profesor Nakauči je rekao za BBC da će, kada se sva papirologija završi, moći da započne istraživanje u septembru. U eksperimentu sprovedenom na Univerzitetu Stenford u Kaliforniji, profesor Nakauči je prethodno stavio ljudske matične ćelije u oplođena jaja ovaca i embrione presadio u ovcu. Embrioni su uništeni nakon 28 dana razvoja. Sadržali su vrlo malo ljudskih ćelija i nisu razvili nikakve ljudske osobine, rekao je profesor Nakauči za list Asahi Šimbun. „Broj ljudskih ćelija koje su izrasle u telima ovaca bio je izuzetno mali, otprilike jedna na hiljadu ili jedna na desetinu hiljada“, rekao je on. „Na tom nivou, nikad se neće roditi životinja sa ljudskim licem.“ Getty Images Neki naučnici tvrde da su pokušaji da se ljudski organi uzgajaju u genetski udaljenim vrstama besmisleni Genetska distanca Ali uzgojiti ljudske ćelije u sasvim drugoj vrsti nije nimalo lako. Jun Vu, istraživač sa Jugozapadnog medicinskog centra u Dalasu, sa Univerziteta u Teksasu, tvrdi da nema smisla dozvoliti da se razviju ljudsko-životinjski hibridni embrioni uz pomoć evolutivno dalekih vrsta kao što su svinje i ovce. U ovim vrstama, kaže on, ljudske ćelije će biti eliminisane iz domaćina u vrlo ranoj fazi. Prošlog meseca, španski dnevni list El Pai objavio je da španski naučnici tvrde da su stvorili ljudsko-majmunske embrione u laboratoriji u Kini. Istraživanje je predvodio profesor Huan Karlos Izpisua Belmonte, na Institutu Salk za biološke studije u Kaliforniji, koji je prethodno napravio ljudsko-svinjske embrione u laboratoriji. Govoreći za El Pai, naučnici su rekli da će javno biti obelodanjeno više detalja o njihovoj najnovijoj studiji kad rezultati budu objavljeni u prestižnom naučnom časopisu, što će se desiti veoma brzo.
-
FOTO: ZORAN ILIĆ / RAS SRBIJA Manastir Svete Petke Izvorske kraj Paraćina, osim što je poznata i dugovečna pravoslavna svetinja, takođe je i dom desetinama osoba sa posebnim potrebama, o kojima brine svega deset monahinja. Manastir Sveta Petka je jedini u Srbiji koji ima ustanovu za korisnike sa mentalnim smetnjama u razvoju i po tome je prepoznatljiv među manastirima Srpske pravoslavne crkve, a trenutno je u njemu smešteno 88 štićenica. FOTO: ZORAN ILIĆ / RAS SRBIJA Manastir Svete Petke Paraćin Apeli na društvenim mrežama i raznim portalima, da štićenice i monahinje gladuju već mesecima, ispostavila se kao lažna vest. Pomoć im jeste potrebna, ali najviše u ljudstvu koje bi brinulo o ženama sa posebnim potrebama, a na zvaničnom sajtu ovog manstira može se naći procedura kako im se može pomoći i novčanim prilogom. "Njima je najpotrebnija ljubav i pažnja" - Treba imati veliku veru, strpljenje i ljubav da biste mogli da se brinete o osobama koje su ometene u razvoju. Svi oni vole da im se priđe, da ih pomilujete rukom, to im je najvažnije. Nisu im važne druge veoma bitne stvari u običnom životu, ali su željni ljubavi i pažnje. Lepom rečju ih smirujemo i živimo sa njima kao porodica. Tada oni ožive, raspoložene su, smeju se, to ih održava i daje im nadu u život - izjavila je još pre nekoliko godina mati Glikerija, koja brine o Domu u Izvoru i manastiru Sveta Petka. FOTO: MINISTARSTVO ZA RAD BORAČKA I SOCIJALNA PITANJA / SCREENSHOT Zoran Đorđević obišao je nedavno manastir Sveta Pekta u Paraćinu Ona je danas u razgovoru za "Blic" rekla da su ljudi dobre volje već sakupili sve što im je bilo neophodno i da im se na tome zahvaljuje, kao i da nema potrebe za daljom pomoći u formi nature, ali da ukoliko neko oseća potrebu da doprinese, može to ta uradi u novcu. Dom „Sveta Petka" u Izvoru od 2003. pod ingerencijom je Centra za socijalni radu u Paraćinu, a do tada je bio radna jedinica Doma u Kulinama kod Niša. Ratna siročad ovde su pronalazila svoj dom Dom je formiran 1946. godine, a tradiciju brgie o slabim i nemoćnim licima manastir Sveta Petka započeo je 1942. prihvatanjem ratne siročadi. U početku su korisnici bili smeštani pri manastirskom konaku, a 1966. godine izgrađena je zgrada Doma na manastirskom imanju. FOTO: ZORAN ILIĆ / RAS SRBIJA Manastir Svete Petke Paraćin Ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Zoran Đorđević pre nekoliko dana obišao je manastir Sveta Petka. On je tada razgovarao sa medicinskim sestrama i monahinjama o načinima na koje Ministarstvo može da im pomogne. Ministar Đorđević rekao je da ovaj manastir predstavlja pravi primer brige o korisnicima, ali da Ministarstvo želi, u okviru svojih nadležnosti i mogućnosti da im pomogne i time unapredi rad ovih medicinskih sestara i monahinja, a samim tim i uslove života korisnika. FOTO: MINISTARSTVO ZA RAD BORAČKA I SOCIJALNA PITANJA / SCREENSHOT Razgovor sa jednom od štićenica - Pored materijalne pomoći koje ćemo pružiti, dogovorili smo se da u narednom periodu ovde izgradimo jedan objekat gde bi mogao da se odlaže višak odeće, a razgovarali smo i o rešavanju nekih od njihovih tekućih problema, kao što su nabavka ogreva i slično - rekao je Đorđević i istakao da veruje da ovakvih poteškoća u radu više neće biti https://www.blic.rs/vesti/drustvo/deset-monahinja-brine-o-88-zena-sa-posebnim-potrebama-mnogi-zele-da-im-pomognu-ali/qdtjj7z
Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука. Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано. Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.
© ☦ 2021 Сва права задржана.