Претражи Живе Речи Утехе

Analizom vatikanskih propisa Novosti su potvrdile da je ponašanje biskupa, koji dopuštaju da osuđeni pedofil Drago Ljubičić služi mise, suprotno kanonskim pravilima. ‘Riječ je o zlu. Katolička crkva je najveći poslodavac i zaštitnik zlostavljača djece’, kaže Peter Saunders, bivši član papinske komisije za zaštitu maloljetnika U svibnju 2011. vatikanska Kongregacija za nauk vjere uputila je nacionalnim biskupskim konferencijama, pa tako i hrvatskoj, norme za postupanje u slučajevima svećeničkog zlostavljanja maloljetnika. Set pravila temeljenih na sugestijama prethodnih papa propisivao je, između ostalog, izbacivanje počinitelja težih seksualnih prijestupa iz Crkve, odnosno zabranu javnog koncelebriranja mise i kontakta s maloljetnicima onima kojima se u kanonskom postupku dosude blaže kazne. U želji da sanira masovni pedofilski skandal koji je 2010. buknuo u Irskoj, vatikanski vrh postrožio je postojeće regule izričitom naredbom da se naznake o seksualnom zlostavljanju u Crkvi odmah prijave svjetovnim vlastima te da se pruži svaka moguća moralna i socijalna podrška žrtvama. Po dolasku na čelo Katoličke crkve, pravila je doradio papa Franjo, obećavajući obračun s biskupima koji se nisu držali normi, pa su nemoralno, nezakonito i nesmotreno postupali nakon saznanja o pedofiliji u vlastitim redovima. U vrijeme kad je vatikanski dokument proširen po globalnim crkvenim podružnicama, bližio se kraj zatvorske kazne Dragi Ljubičiću, svećeniku koji je osuđen na tri godine zatvora zbog bludničenja nad petoricom rapskih dječaka. Te iste, 2011. godine, gotovo u isto vrijeme, nadležni pojedinci u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji obaviješteni su da je fratar iz lokalnog splitskog samostana bludničio nad najmanje jednim dječakom. Unatoč normama koje je Vatikan najavljivao kao dokaz da će Crkva konačno stati na kraj pedofiliji, u oba slučaja Katolička crkva u Hrvatskoj nastavila je po starom. Odmah po izlasku iz zatvora Ljubičić je počeo koncelebrirati mise u krčkoj katedrali i sudjelovati u brojnim javnim događajima s tadašnjim biskupom Valterom Županom, a njegov nasljednik, Ivica Petanjak, nastavio je s tom praksom. Svećenici u Splitu, koji su saznali za pedofila u samostanu, prešutjeli su slučaj policiji, omogućavajući tako zastaru i dodatnu viktimizaciju žrtava. Od tada je prošlo sedam godina i malo se toga promijenilo. U splitskoj priči fratar je tek napustio crkvu, dok je izostala sankcija za one koji su ga štitili šutnjom. Krčki svećenik Ljubičić sve do prošle godine bio je redovna oltarska pratnja biskupu Petanjku i njegovim ministrantima. Štoviše, iako bi u dva navedena primjera nadležni biskupi trebali biti istraženi po kanonskom, a jedan možda i po svjetovnom zakonu, reakcija Katoličke crkve je izostala. Prije nekoliko tjedana u emisiji ‘Provjereno’ Nove TV objavljen je dokument iz kojeg je razvidno da je 2011. Ljudevit Maračić, provincijal franjevačkog reda u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, znao o optužbama na račun fratra, ali ga nije prijavio policiji. Po članku 302. Kaznenog zakona za neprijavljivanje takvog kaznenog djela propisana je kazna zatvora do tri godine. Slobodna Dalmacija potom je objavila svjedočenje žene koja je tvrdi da je prije 15 godina na istog fratra upozorila nadbiskupa Marina Barišića. Kad bi se Crkva rukovodila vlastitim naputcima, pogotovo onima koje je 2016. propisao papa Franjo, to bi u najmanju ruku značilo pokretanje istrage protiv nadbiskupa Barišića te utvrđivanje istinitosti ovih iskaza. Iako smo Vatikan zatražili da se očituje o dva navedena slučaja, njihova reakcija je zasad izostala. Papinski nuncij u Hrvatskoj Giuseppe Pinto Novostima je poslao tek jednu rečenicu vezano uz osuđenog krčkog svećenika Ljubičića koji s biskupom Petanjkom koncelebrira mise. ‘U ovom slučaju trebaju se slijediti norme predviđene od Svete Stolice’, poručio je nuncij, ne želeći precizirati o kojim je normama riječ. Analizom pravila propisanih u Vatikanu potvrđuje se da ponašanje krčkih biskupa nije bilo samo neobazrivo prema Ljubičićevim žrtvama, nego i suprotno propisanim kanonskim pravilima. Iako se osuđene pedofile među klerom ponekad kažnjava izgnanstvom iz Crkve, najčešća kazna je život u pokori, molitvi i izolaciji, uz ograničeno kretanje i strogu zabranu prakticiranja mise u javnosti ili kontakta s maloljetnicima. U citiranim smjernicama iz 2011. povratak svećenika u javno djelovanje zabranjuje se i ako ‘uzrokuje skandal za zajednicu’ te se odgovornost za nadzor prebacuje na nadležnog biskupa. Osim što je preko bivšeg i sadašnjeg šefa Krčke biskupije Ljubičić kao svećenik bio u prisustvu ministranata i drugih maloljetnika, najmanje je jedan put viđen za oltarom u velološinjskoj crkvi, gdje je bludničio nad djecom 1980-ih. Da je ‘uzrokovao skandal u zajednici’ pokazuje i reakcija njegovih bivših ministranata, sada odraslih ljudi, koji su upozorili lokalnog svećenika na Ljubičićev lošinjski historijat. Prije toga je skandalizirao mještane rodnih mu Poljica, koji su se pobunili jer je tamo za vrijeme DORH-ove istrage koncelebrirao misu i ispovijedao maloljetnike. Iako stotine slučajeva seksualnog zlostavljanja među klerom u Sjevernoj i Južnoj Americi i Evropi pokazuju da su biskupi zadnjih desetljeća kršili pravila institucije koju predstavljaju, dozvoljavajući osuđenim pedofilima da, između ostalog, drže i misne svetkovine, slučaj o kojem pišemo specifičan je iz nekoliko aspekata. Naime, među svim tim protukanonskim crkvenim epizodama nismo uspjeli naći nijednu u kojoj je baš nadređeni biskup opetovano dozvoljavao seksualnom zlostavljaču da u njegovom društvu obavlja javne crkvene rituale. Jedan takav, ponešto sličan, dogodio se u Irskoj. Neposredan povod za nedavnu ostavku tamošnjeg biskupa Johna McAreaveyja bilo je otkriće novinara da je jednom, početkom dvijetisućitih, dijelio oltar s pedofilom u halji. Nije mu pritom puno pomoglo što je biskupija tvrdila da je vremešni svećenik Malachy Finnegan zapravo bez dozvole banuo na misu; za župljane i širu javnost, osjetljivu na otkrića omasovljenog nemorala u irskoj crkvi, to je bio zadnji skandalozni potez biskupa za kojeg se otprije sumnjalo da je zataškavao saznanja o podređenom bludniku. Premda je jasno da kanonska pravila iz Vatikana zabranjuju takvo ponašanje klera i njihovih nadređenih u crkvenoj hijerarhiji, na deset adresa hrvatskih stručnjaka za kanonsko pravo poslali smo zamolbu da komentiraju ove informacije. Osim četiri svećenika i sveučilišna profesora koji su se ispričali drugim obavezama, nitko drugi nam nije poslao odgovor. Franjevac Ivan Šarčević jedan je od rijetkih ljudi iz Crkve koji su pristali dati komentar o problemu pedofilije među klerom. Po njegovom mišljenju, svako nijekanje, zataškavanje i omalovažavanje pedofilije je izopačenje i izdaja crkvenog poslanja. Utoliko se ne radi o tome uskraćuje li se milost i milosrđe grešnim ljudima, niti o pravnoj regulaciji određenih zločina, nego o moralnoj odgovornosti, kaže Šarčević. - Jer ako se u Crkvi poremeti razumijevanje grijeha, odnosno razlikovanje dobra i zla, dobrog djela i zločina, onda nastupa teška moralna kriza - veli ovaj franjevac pa dodaje kako je moralno nakazno i koruptivno ne smatrati grijehom zločin, kriminal ili pedofiliju, i umjesto toga takve pojedince prihvaćati u Crkvi kao heroje i uzorne članove društva. - Živimo u jednoj vrsti perverzije javnosti i javnoga grijeha, pa se i u Crkvi, koja bi za grijeh i moralnost trebala biti najosjetljivija, preuzima sekularni, svjetovni, politički trik. Zato danas grešnik ni u Crkvi nije onaj koji krade, laže, osiromašuje druge, koji je pedofil ili svoju seksualnost koristi da se progura do visokih crkvenih pozicija, nego je grešnik onaj koji kritizira nedosljednost i nevjerodostojnost vjernika i crkvenih službenika. Što god to više čini iz vjere, sve je veći ‘javni grešnik’ i sve veći izopćenik iz svoje vlastite Crkve - zaključuje Šarčević. Sagleda li se u širem institucionalnom kontekstu, Katolička crkva u Hrvatskoj, međutim, ne razilazi se previše od Vatikana po pitanju sankcioniranja višeg svećeničkog ešalona u crkvenoj hijerarhiji. Iako je upravo papa Franjo na početku pontifikata priznao da se Crkva loše nosila sa seksualnim zlostavljanjem maloljetnika, zadnje tri godine njegovi su konkretni potezi bili predmetom žestokih kritika. Osim proklamiranog obračuna s pedofilima i nadređenim biskupima, papa je 2015. formalizirao i savjetodavnu komisiju za zaštitu maloljetnika. Paralelno s tim, međutim, oglušio se na upozorenja da se okružuje pojedincima za koje su postojale ozbiljne indicije da su sudjelovali u zataškavanju pedofilije. Osim što je preinačio kaznu nekolicini svećenika iz ekskomunikacije u doživotnu ‘pokoru i molitvu’, gotovo do kraja je branio prvog čovjeka vatikanskih financija, kardinala Georgea Pella, od optužbi da u matičnoj Australiji ništa nije poduzeo da sankcionira zlostavljače više od tisuću djece. Slično je postupio u slučaju lyonskog nadbiskupa Philippea Barbarina, također osumnjičenog za zataškavanje pedofilije. Godine 2015. imenovao je i Juana Barrosa na poziciju čileanskog biskupa, za kojeg su već tada postojali snažni dokazi da je svjedočio svećeničkom zlostavljanju djece. Na apele čileanskih vjernika i žrtava papa je dugo vremena bio ravnodušan, nazivajući ih u jednom trenutku ‘glupanima’ i ‘ljevičarima’. Na koncu je, suočen s novim dokazima, povukao odluku o imenovanju Barrosa, priznajući da je pogriješio. Komisija koja mu je trebala davati savjete oko problema pedofilije ostala je u međuvremenu bez dvije žrtve svećeničkog napastovanja koje je papa osobno imenovao. Marie Collins svojevoljno je istupila, razočarana nevoljkošću vrha Katoličke crkve da se doista uhvati ukoštac s pedofilijom, dok je Britanac Peter Saunders, koji je još 2015. tražio sankcioniranje Pella, suspendiran. - Maknuli su me iz više razloga - rekao je Saunders u izjavi za Novosti. - Osim što sam dovodio u pitanje Pellovu prošlost i zbog toga primao prijeteća pisma njegovih odvjetnika, usudio sam se postavljati pitanja predsjedniku komisije o tome što je postignuto u prve dvije godine našeg rada. Ništa mi nije odgovorio. Uzaludno sam tražio i transparentnost rada komisije. Oni su se odlučili na tradicionalni pristup: treba sve držati u tajnosti, po mogućnosti zataškati i poniziti žrtve - poručio je Saunders, ne krijući razočaranje načinom na koji Vatikan tretira slučajeve pedofilije. - Ugled organizacije i njenih službenika, bilo svećenika ili biskupa, ostao im je prioritet. Unatoč papinim povremeno snažnim riječima, Katolička crkva je i dalje najveći poslodavac i zaštitnik silovatelja i zlostavljača djece - kazao je, komentirajući usput i činjenicu da biskup u Hrvatskoj pored sebe godinama za oltarom drži osuđenog pedofila. - To je uvreda za svaku pristojnu osobu, pogotovo njegove žrtve. Otišao bih toliko daleko i ustvrdio da je riječ o zlu - zaključio je razgovor. Za razliku od njegova komentara, od nadležnih pojedinaca u Hrvatskoj nismo uspjeli dobiti odgovor. Hrvatska biskupska konferencija, koja je minulog tjedna u novoj poslanici javnosti za nemoral optužila političare koji su mimo savjesti izglasali Istanbulsku konvenciju, nije se javila na upit. Nekadašnji krčki biskup, danas prvi čovjek Katoličke crkve u Hrvatskoj, Josip Bozanić, uputio nas je da se oko slučaja Ljubičić obratimo njegovim otočkim nasljednicima. Potonji su, sasvim otvoreno, izjavili da ne žele razgovarati s potpisanim novinarom. Naš sugovornik, generalni vikar Krčke biskupije Franjo Velčić, tu je odluku telefonski obrazložio činjenicom da smo ga prije mjesec dana citirali isuviše precizno. - Znam što sam rekao, vi ste snimali razgovor i onda od toga napravili intervju, iako niste spominjali intervju - poručio je Velčić, iako je neistina da smo snimali razgovor ili taj telefonski dijalog objavili u formi intervjua. Vikar je, podsjetimo, na naše pitanje je li primjereno da zlostavljač djece obavlja misne svetkovine u sklopu Katoličke crkve sasvim ozbiljno i bez sarkazma odgovorio: ‘U sklopu koje će održavati, ako ne Katoličke crkve?’ Tom je prilikom, također neistinito, ustvrdio da je Ljubičić isključivo za oltarom u domu za svećenike u kojem živi, iako je sam vikar u više navrata stajao pored njega i biskupa za vrijeme mise u Krčkoj biskupiji.