Šta mislite o nekontrolisanoj empatiji? Lično me iritira kad vidim da psihotični šaban maltretira ljude, a oni ga sve nešto trpe pod izgovorom "imao je težak život, nije on loš"? Taj trend sam posebno primetila kod žena. Zašto trpite ta s****, niko vam nikad neće biti zahvalan i nikad ga nećete promeniti svojom dobrotom ? A i da vam bude zahvalan, koga briga, kad ste isceđene kao limun...zbog koga...zbog idiota? Da li tom psihotičnom šabanu uopšte činimo neku uslugu trpeći ga?
I generalno, kvalitetni ljudi odlaze dok se oni šire svojom patologijom...umesto da ga izbacimo iz života, mi mu još ustupljujemo mesto da širi svoj čemer i frustraciju. Čemu to ? Hrišćanstvo, dobrota, trpljenje bližnjeg...ili teraj se bre i vrati se kad se unormališ, ili bar pokažeš volju za normalnošću?