Za našu je kulturu svojstveno oslovljavanje ženske dece sa ,,sine”.
Ako pogledamo kroz istoriju, i ranije društvene sisteme, uočljivo je da se ženska deca nisu vrednovala jednako kao muška. Muškarac je bio poželjniji, jer je fizički snažniji, za tadašnji pojam rada i stvaranja ,,upotrebljiviji”, za odbranu sposobniji, a povrh svega, muškarac se nije udavao i tako od kuće odlazio zauvek. Imati sina nije značilo samo neki vid egzistencijalne sigurnosti već i društveni status par excellence.
Snažna potreba roditelja da imaju mušku decu, u našim krajevima, verovatno se najsnažnije i najslikovitije ogleda u pojavi ,,virdžina”. Ta društvena pojava bila je najprisutnija onde gde je i život bio najsuroviji (Crna Gora i Hercegovina), pa je ideja bila da se muškarac u takvim krajevima može bolje snaći, tj. lakše preživeti. Virdžine su bile devojčice, koje su roditelji vaspitavali i odgajali tako da budu muškarci, oni koji će ostati uz roditelje kada ostare i postanu nemoćni, koji će naslediti prezime i imanje i nastaviti porodičnu tradiciju, time potpuno negirajući prirodni identitet.