Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags '[analiza]'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. Nedavno obaranje bespilotne letelice RQ-4 Global Hawk američke Mornaricepokazalo je da je Iran razvio visoko sposobne domaće raketne sisteme za protivvvazduhoplovna dejstva. Iranci tvrde da je to bilo prva borbena upotreba PVO sistema 3. Hordad čija je raketa, prema poslednjim američkim zvaničnim podacima, pogodila BPL na daljini od 70 km od obale Irana i na visini od oko 6769metara (dakle ne na ‘’velikoj visini’’ kako su prvobitno saopštili Amerikanci). Kako u tom regionu nema položaja stacionarnih sistema PVO Irana, logično je da je upotrebljen mobilni sistem, poput sistema 3. Hordad koji pripada familiji raketnih sistema Raad. Spekulacije da je Iran upotrebio ruski S-300 demantovali su predstavnici američke Centralne komande koji su izjavili da Iran nije koristio svoj najsavremeniji PVO sistem ali pri tom nisu naveli tip rakete koja je pogodila RQ-4. Šarenilo u inventaru iranskih vazduhoplovnih snaga, na fotografiji se vide avioni Mirage F1, FT-7, PC-7, F-4, MiG-29, Jetstar, F-14, Su-24, F.27, C-130, B747, B707, kao i helikopteri Bell 214 i CH-47 / Foto: IRNA Očekivani odgovor SAD, odnosno udari po određenim cijevima u Iranu avijacijom i krstarećim raketama lansiranim sa brodova, nije usledio ali su izvedeni sajber napadi na iransku obaveštajnu službu i računarski sistem koji, kako su preneli američki mediji ‘’kontroliše lansiranja raketa’’. Iran je naveo da su ti napadi bili neuspešni a okarakterisao ih je kao teroristički čin. Ionako već jake tenzije između Irana i SAD naročito su pojačane ove godine nakon niza incidenata među kojima su i napadi na dva tankera sa naftom koji su izvedeni 13. juna a za koje su Sjedinjene Države optužile mornaricu iranske Revolucionarne garde. Prethodnog meseca Iran je osumnjičen da je napao još 6 tankera. Obaranje američke BPL dodatno je zateglo odnose i ponovo pokrenulo pitanje direktnog napada SAD na Iran koje je aktuelno već dugi niz godina a SAD su u maju, u region poslale čak i strategijske bombardere B-52. Iranski F-4E u bazi Čabahar. Za potrebe RV Irana nabavljeno je 213 F-4 od kjih je dana u upotrebi oko 40. Iran ima čime da se brani ali se smatra da su njegovi najjači faktori odvraćanja od napada potencijalnog agresora, balističke, krstareće i protivbrodske rakete sa kojima raspolaže. Tu je naravno i borbena avijacija kao i protivvazduhoplovna odbrana. Da li je RV i PVO Irana dovoljno jako da spreči ozbiljnije akcije SAD i njihovih saveznika (Izraela, zapadnih i bliskoistočnih zemalja) pitanje je kojim ćemo se baviti u ovom tekstu. Borbena komponenta Ratnog vazduhoplovstva Irana je, sa svega oko 250 borbenih aviona, danas bleda senka onoga što je ovaj vid iranske vojske nekada bio. Ukoliko se zna da operativnost nije velika onda je situacija što se tiče brojnosti vazduhopova, još gora. Na takvo stanje uticale su pre svega sankcije koje su, u manjem ili većem obimu, na snazi već skoro 30 godina ali i to što državni vrh favorizuje Revolucionarnu gardu čije se finansiranje gotovo nikada ne dovodi u pitanje. Sankcije i finansije ali i spoljni politički pritisci su tako sprečile Iran da tokom 90-tih godina nabavi 24 lovca-presretača MiG-31 kao i 12 srednjih bombardera Tu-22M3. Tada je Rusija takođe nudila i lovce Su-27 kao i višenamenske borbene avione Su-30. Inventar čine pretežno zastareli tipovi ili zastarele verzije borbenih aviona a ni domaće modernizacije i dorade postojećih borbenih aviona, u većini slučajeva, osim kod lovca-bombardera F-4 “Phantom II“ nisu mnogo pomogle da se borbena moć značajnije unapredi. Odavno je potrebna ‘’sveža krv’’ ali kako sada stvari stoje to se neće dogoditi uskoro a naročito kritičan period biće 2030-tim godinama kada će veliki broj aviona morati biti povučen iz upotrebe. Vazduhoplovno-tehnička služba kao i iranski remontni zavodi već 40 godina čine velike napore da održavaju i remontuju postojeću flotu. Raketni PVO sistem Talash iranske proizvodnje koristi rakete Sayyad 2. Za zamenu flote borbenih aviona Iran je poslednjih godina pokazao interesovanje za ruske MiG-29M i M2 i Su-30, kinesko-pakistanski JF-17 kao i kineske J-10. Konkretno, spominjana je moguća nabavka do čak 160 Su-30SME, 150 J-10 kao i 200 JF-17 (40 Block II i 160 Block III). Međutim uzevši u obzir sankcije (pre svega zabrana nabavke ofanzivnog naoružanja) kao i loše finansijsko stanje države, sve ove cifre čine se veoma nerealnim a neka skorašnja kupovina borbenih aviona gotovo nemogućim. Do revolucije 1979. godine Iran je vazduhoplovnu tehniku skoro isključivo nabavljao od SAD, a potom na početku 90-tih godina prošlog veka od bivšeg SSSR-a i NR Kine. Ipak nikada nisu ponovljene kupovine iz 60-tih a naročito 70-tih godina kada je od Sjedinjenih Država kupljeno oko 600 borbenih aviona i oko 200borbenih helikoptera. Takođe tada su nabavljane i velike količine američkih i britanskih raketnih sistema zemlja-vazduh kao i američkih raketnih PVO sistema na površinskim ratnim brodovima. Borbeni avion Saeghe-2 predstavlja iranski dorađeni dvosed F-5F. Tako je od SAD između 1965. i 1972. nabavljeno 140 lakih lovaca F-5A i B ‘’Freedom Fighter’’ kao i izviđača RF-5A. Naknadno je 1985. od Etiopije kupljeno još 5 F-5A i dva F-5B. Posle kupovine aviona ‘’Freedom Fighter’’ usledile su nabavke modernijeg F-5E i F ‘’Tiger II’’, između 1973. i 1977. u jedinice je stiglo 169 primeraka a od Etiopije 1985. još tri F-5E. Danas je u upotrebi samo oko 20 F-5A i B a većina njih je u programu nazvanom ‘’Simorgh’’ dorađeno kako bi postali trenažni avioni a jednosedi su prerađeni u dvosede. Jedina eskadrila koja ih koristi jeste 85. taktička lovačka eskadrila, 9. taktičke vazduhoplovne baze Esfahan. Što se tiče verzija ‘’Tiger II’’ u 5 eskadrila koristi se samo oko 31 jednosed F-5E i 17 dvoseda F-5F. U 9. taktičkoj vazduhoplovnoj bazi Dezful, Vahdati nalaze se stacionirane 41. i 43. , potom je tu 141. taktička lovačka eskadrila, 14. taktičke vazduhoplovne baze Mashad i 21. i 23. taktička lovačka eskadrila, 2. taktičke vazduhoplovne baze Tabriz. Iranski F-5E i F su naoružani infracrveno samonavođene rakete vazduh-vazduh AIM-9J i P“Sidewinder“, avio-bombe Mk 82, 83, 84, M117, Snakeye, 19-cevni saćasti lanseri LAU-60/A nevođenih raketnih zrna kalibra 70 mm. Pošto su na avionima F-5 već odavno ovladali ne samo održavanjem, popravkama i remontima već i proizvodnjom rezervnih delova, Iranci su manji deo aviona i doradili i to u projektima Azarkash kao i Saeghe (druga generacija Azarkash-a) i Saeghe 2. Iako ih Iran predstavlja kao domaće borbene avione to su u principu avioni koji su bazirani na F-5, Azarkash i Saeghe na F-5E i Saeghe 2 na bazi dvoseda F-5F. Takođe to nisu novoproizvedeni već modifikovani postojeći avioni iz sastava RV Irana. Čini se da su ovi prijekti više poslužili za propagandu nego da se nešto zaista ozbiljnije uradi na modernizaciji flote F-5. U naoružanje je uvedeno svega oko 6 aviona Azarkash koji se spolja gotovo ne razlikuje od F-5E a do danas je primećeno oko 10 aviona Saeghe i Saeghe 2 koji se od F-5 razlikuju pre svega po tome što imaju dva vertikalna stabilizatora. Kineska protivbrodska raketa C-802A integisana na deo iranskih F-4E. Drugi najbrojniji tip u RV Irana bio je lovac-bombarder F-4 ‘’Phantom II’’, između 1968. i 1979. godine nabavljeno je 213 F-4D i F-4E kao i izviđača RF-4E. Još 31 avion nije isporučen zbog revolucije. Prema nekim procenama sada se koristi 5 F-4D, 31 F-4E i 5 RF-4E i to u 5 eskadrila. Jedinice koje lete na F-4E danas su 91. taktička lovačka eskadrila, 9. taktičke vazduhoplovne baze, međunarodni aerodrom Bandar Abas, potom 61. taktička lovačka eskadrila, 6. taktičke vazduhoplovne baze Bušehr, 31. taktička lovačka eskadrila, 3. taktičke vazduhoplovne baze Hamadan, jedina eskadrila na F-4D je 101. taktička lovačka eskadrila 10. taktičke vazduhoplovne baze Čahbahar dok RF-4E koristi 31. taktička izviđačka eskadrila, 3. taktičke vazduhoplovne baze Hamadan. Od naoružanja avioni F-4 mogu da nose infracrveno samonavođene rakete vazduh-vazduh AIM-9J, P i L “Sidewinder“ i R-73E, poluaktivno radarski samonavođene rakete vazduh-vazduh AIM-7E “Sparrow“, televizijski vođene rakete vazduh-zemlja AGM-64A “Maverick“, laserski vođene bombe Paveway, elektrooptički vođene bombe GBU-78/A Qassed-1, TV vođene bombe GBU-67/9 Qadr, elektrooptički vođene rakete GBU-379/20 Zoobin, laserski vođene bombe Sattar-1, 2, 3 i 4, avio-bombe Mk 82, 83, 84, M117, inercijalno i aktivno radarski samonavođene protivbrodske rakete C-802 i njena iranske verzije Qa’em i Noor, protivradarske rakete AGM-78 Standard, 19-cevne saćaste lansere nevođenih rakertnih zrna kalibra 70 mm. Iran je do revoculije 1979. dobio 79 od 80 naručenih F-14. Poslednji tip borbenog aviona koji je nabavljen u SAD jeste lovac-presretač F-14 ‘’Tomcat’’ koji se i danas smatra najpotentnijim lovcem RV Irana. Naručeno je 80 aviona ali je između 1976. i 1979. isporučeno 79 primeraka zajedno sa 274 rakete AIM-54. Tri eskadrile danas koriste oko 40-44 F-14A od kojih dva modernizovana aviona koji nose oznaku F-14AM a postoji podatak da su operativna oko 24 aviona. Oni su stacionirani u 8. taktičkoj vazduhoplovnoj bazi Esfahan gde su bazirane 81, 82. i 83. taktička lovačka eskadrila. Od naoružanja imaju infracrveno samonavođene rakete vazduh-vazduh AIM-9J, P i L “Sidewinder“, poluaktivno radarski samonavođene rakete vazduh-vazduh AIM-7E “Sparrow“, inercijalno, poluaktivno i aktivno samonavođene rakete vazduh-vazduh AIM-54A ‘’Phoneix’’ kao i domaća raketa Fakour-90 koja predstavlja kombinaciju rakete AIM-54 kao i rakete sistema zemlja-vazduh MIM-23 Hawk. Svoje F-14 RV Irana naoružava i avio-bombama Mk-82, 83, 84, M117. Nakon nabavki iz SAD usledio je rat sa Irakom koji je trajao od 1980. do 1988. i za to vreme gotovo da nije bilo skoro nikakvog zanavljanja tehnike a gubici u istoj nisu bili mali. Veliki priliv borbenih aviona neočekivano je stigao januara 1991. upravo od bivšeg neprijatelja Iraka kada je, za vreme operacije ‘’Pustinjska oluja’’ u Iran, radi izbegavanja uništenja, preletelo oko 140 iračkih vojnih vazduhoplova. Među njima je bilo i 40 jurišnih aviona Su-22, 24 lovca-bombardera Mirage F1, 24taktička bombardera Su-24MK, 9 aviona MiG-23, 7 jurišnika Su-25K i UBK, 4jurišnika Su-20, 4 lovca MiG-29B kao i transporteri Il-76 među kojima su bili i iračke verzije letećih radarskih sistema nazvanih Adnan 1 i Adnan 2. Kontakti sa NR Kinom ostvareni su još sredinom 80-tih goidna 20. veka i to, između ostalog u vezi sa nabavkom lovaca-presretača Chengdu F-7. Prema dostupnim podacima u periodu od 1986 do 1996. primljeno je u naoružanje oko 40aviona. Najveći deo kupljen je između 1993. i 1996. kada su nabavljeni avioni F-7N(varijanta F-7M) kao i dvosedi FT-7N. RV Irana trenutno, prema određenim pouzdanim izvorima ima u inventaru svega 17 F-7N i 13 FT-7N koji su raspoređeni u tri eskadrile i to u 51, 52. i 53. taktičkoj lovačkoj eskadrili, 5. taktičke vazduhoplovne baze Omidijeh. Naoružanje ovih aviona čine infracrveno samonavođene rakete vazduh-vazduh PL-7, bombe Mk 82 i Snakeye, 19-cevni saćasti lanseri LAU-60/A nevođenih raketnih zrna kalibra 70 mm. Stajanka iranskih 9.12B i 9.51B. Prve borbene avione Iran je od bivšeg SSSR-a naručio 1990, bilo je to 25 lovaca MiG-29 i to 18 jednoseda MiG-29B i 7 dvoseda MiG-29UB koji su isporučeni 1990. i 1991. godine. Namere da se nabavi 48 aviona osujetile su sankcije kao i loša ekonomska situacija. Zajedno sa iračkim primercima Iran je dakle imao ukupno 29aviona od kojih je trenutno u inventaru 17 MiG-29B i 6 MiG-29UB. Oni su raspoređeni u dve eskadrile i to u 22. taktičkoj lovačkoj eskadrila 2. taktičke vazduhoplovne baze Tabriz i 11. taktičkoj lovačkoj eskadrila 1. taktičke vazduhoplovne baze Mehrabad u glavnom gradu Teheranu. Uz MiG-ove 29 kupljeno je 400 infracrveno samonavođenih raketa vazduh-vazudh R-60MK, 300R-73E kao i 100 inercijalno i poluaktivno radarski samonavođene rakete vazduh-vazduh R-27R1. Za napade na ciljeve na zemlji tu su 20-cevni saćasti lanseri B-8M1 nevođenih raketnih zrna S-8 kalibra 80 mm i nevođene rakete vazduh-zemlja S-24B kalibra 240 mm. Taktički bombarder Su-24MK naoružan raketama vazduh-zemlja H-25ML / Foto: IRNA Skoro istovremeno iz bivšeg SSSR-a je naručeno 12 taktičkih bombardera Su-24MK, ti avioni stigli su 1991. a iste godine iz Iraka je pristiglo još 24 primerka. Samo jedna eskadrila koristi danas ovaj tip aviona, to je 72. taktička lovačka eskadrila, 7. taktičke vazduhoplovne baze Širaz. U arsenalu iranskih Su-24 nalaze se laserski vođene rakete vazduh-zemlja H-25ML i H-29L, TV vođene rakete vazduh-zemlja H-29T, protivradarske rakete H-58, laserski vođene bombe KAB-1500L, nevođene rakete vazduh-zemlja S-24B i S-25, klasične avio-bombe kalibra do 500 kg, kontejneri SPPU-6 sa šestocevnim rotirajućim topom GŠ-6-23M kalibra 23 mm sa 400 granata. Iranci su u inventar svog Ratnog vazduhoplovstva uspeli da uvedu i bivše iračke lovce-bombardere Mirage F1 i to oko 12-14 aviona od 24 koliko ih je stiglo u Iran. Reč je o verzijama jednosedima Mirage F1EQ podvarijanti EQ1 do EQ6 kao i dvosedi F1BQ. Danas popunjavaju samo 102. taktičku lovačku eskadrilu, 10. taktičke vazduhoplovne baze Čahbahar. Iako su u RV Iraka imali širok spektar naoružanja, Iranci za sada koriste samo nevođene avio-bombe. Najavljeno je integrisanje kineskih protivbrodskih raketa velikog dometa. Avionima Su-22 zamenjeni su jurišnici Su-25 koji su 2014. godine vraćeni Iraku. Još jedan tip borbenog aviona koji je ušao u naoružanje zahvaljujući velikom iračkom preletu 1991. jeste jurišnik Su-22 koji je, od kako je oko 40 primeraka doletelo u Iran, dugo vremena držan u skladištima. Uz pomoć Sirijaca koji su pomogli oko remonta i obuke pilota i tehničkog sastava, prvi avion poleteo je tek 2016. godine i do danas je u naoružanje uvedeno oko 12 aviona Su-22M3, Su-22M4 i dvoseda Su-22UM3-K. Njih su dobile vazduhoplovne snage Revolucionarne garde i oni su zamenili jurišnike Su-25 koji su 2014. godine vraćeni Iraku. Koristi ih lovačka eskadrila, 7. taktičke vazduhoplovne baze Širaz. Smatra se da je Iran remontovao i manji broj aviona RV Sirije. Iranski Su-22 su modernizovani, paket između ostalog sadrži domaći elektrooptički i infracrveni kontejner Oghab-11 i domaće laserski vođene bombe Bina. U toku je integracija kineskih protivbrodskih raketa C-703 i C-802A. Takođe, u vazduhoplovnoj bazi Širaz nalazi se i trenažna eskadrila popunjena sa oko 10 brazilskih školskih aviona EMB-312 ‘’Tucano’’ koji su nabavljeni između 1989. i 1991. Prema različitim podacima nabavljeno je 15 do 25 aviona a njih su isto tako dobile vazduhoplovne snage Revolucionarne garde. Do sada su iranski EMB-312 primećeni da od naoružanja nose lansere nevođenih raketnih zrna 70 mm kao i obične avio-bombe. Za dopunu borbenih aviona gorivom u vazduhu Iran je 1976. godine nabavio 6cisterni Boeing 707-3J9C od kojih su danas u inventaru 4 a aktivan verovatno samo jedan. Oni se nalaze u sastavu eskadrile tankera, transportnog puka na aerodromu Mehrabad. U istoj jedinici lete i dve cisterne Boeing 747-131F koji su zajedno sa još tri aviona nabavljeni kao polovni 1975-1976. Deo transportnog puka je i izviđačka eskadrila koja za prikupljanje obaveštajnih podataka elektronskim putem koristi jedan dorađeni avion 707-3J9C a tu je i jedan izviđač RC-130H. Patrolni avion P-3F RV Irana. Ratno vazduhoplovstvo Irana poseduje i mornaričke patrolne avione, u pitanju su američki P-3F ‘’Orion’’ nabavljeni 1975. godine. Smatra se da su u upotrebi 4 od 5kupljenih primeraka a koristi ih 71. eskadrila za protivpodmorničku borbu, transportnog puka, 7. taktičke vazduhoplovne baze Širaz. Ovi avioni mogu biti naoružani dubinskim minama i bombama. Jedini tip borbenog helikoptera u iranskoj vojsci jeste američki Bell AH-1 ‘’Cobra’’ a osim armijskog vazduhoplovstva koristi ga i Revolucionarna garda. U periodu od 1974. do 1977. nabavljena su čak 202 AH-1J “Sea Cobra“ od kojih je danas u upotrebi oko 50. Takođe tu je i oko 11 modernizovanih helikoptera nazvanih Toofan 1 i Toofan 2 koji su dobili novi elektrooptički sistem, višenamenske pokazivače, sistem za upravljanje vatrom i novo naoružanje. Iranski modernizovani AH-1J nazvan Toofan. Po jedna armijska jurišna eskadrila raspoređena je u bazama Esfahan-Badr, Kerman, Kermanšah, Mashad, Masjed Sulejman i Zahedan stim što se u Esfahanu nalazi i jedna trenažna eskadrila koja u svom sastavu ima i AH-1. U Revolucionarnoj gardi, jedna jurišna eskadrila u bazi Fath, osim običnih AH-1J ima i modernizovane Toofan 1 i Toofan 2. Standardno naoružanje čine 19-cevnih saćastih lansera nevođenih raketnih zrna kalibra 70 mm a deo helikoptera nosi i protivoklopne rakete BGM-71 TOW dok modernizovani Toofan 1 i 2 imaju u svom arsenalu i iransku kopiju TOW-a sa oznakom Toofan a Toofan 2 i nove domaće televizijski i infracrveno vođene protivoklopne rakete BGM-80 Shafagh. Za Revolucionarnu gardu u toku je razvoj joše jedne PO rakete na bazi rakete vazduh-vazduh AIM-9 Sidewinder, raketa nosi oznaku AGM-9. Poslednjih desetak godina Iran je aktivno radio na razvoju borbenih bespilotnih letelica. Postoje četiri tipa iranskih UCAV, prva je veća letelica Shahed-129 koja je svoj prvi let imala 2012. godine, druga je manja borbena BPL Mohajer 6 čija je serijska proizvodnja počela prošle godine i tu je i treća Saegheh-2 koja, iako je nešto manja, bazirana na konceptu američke BPL RQ-170 do koje je Iran došao 4. decembra 2011. godine kada je iranska jedinica za protivelektronska dejstva prizemljila jednu letelicu koja je tom prilikom lakše oštećena. Poslednji tip iranskih UCAV je Hamaseh koja je ušla u naoružanje 2016. Shahed-129 ima dve generacije, proizvedeno je 22 letelice prve i do 2018. godine 28 od 40 planiranih letelica druge generacije. Bar tri su oborene u borbenim akcijama iznad Sirije. Ove BPL obično se naoružavaju sa 4 jedreće bombe Sadid-345 koje mogu imati infracrveno, lasersko ili optičko vođenje. Nalaze se u naoružanju vazduhoplovnih snaga Revolucionarne garde. Mohajer 6 nosi do dve infracrveni ili laserski vođene rakete Qaem i koriste je kopnene i mornaričke snage Revolucionarne garde. UCAV Saegheh-2 (poznata i kao Shahed-191) može da nosi laserski i TV vođene protivoklopne rakete Sadid-1 i nalazi se u upotrebi vazduhoplovnih snaga Revolucionarne garde. Kada su u pitanju jedinice za protivvazduhoplovna dejstva, može se reći da, u odnosu na veličinu teritorije, Iran ima skromne kapacitete što se tiče brojnosti sistema za PVO. Neke nezvanične procene od pre pra godina govore o tome da Iran poseduje oko 1700 protivavionskih mitraljeza i topova. Među njima se nalaze sovjetski dvocevni mitraljezi ZPU-2 i četvorocevni ZPU-4 kalibra 14,5 mm, sovjetski dvocevni top ZSU-23-2 kalibra 23 mm koji se proizvodio i u Iranu, iranski cevni sistem Mesbah-1 sa dva ZSU-23-2, infracrvenim i eletrooptičkim senzorom i radarom, samohodni PA topovi ZSU-23-4 Šiljka kalibra 23 mm (200 komada bilo je kupljeno 1977-1978), potom švajcarski dvocevni topovi GDF-002 kalibra 35 mm kao i njihova iranska verzija Samavat (92 u upotrebi), kineski topovi Type 55 37 mm, švedski PA topovi Bofors L/70 40 mm (100-180 u upotrebi), sovjetski dvocevni samohodni topovi ZSU-57-2 (100 primeraka bilo je kupljeno 1967-68, nepoznat broj danas u upotrebi) i topovi Sa’ir koji predstavljaju automtizovane sovjetske KS-19 kalibra 100 mm. Najnoviji iranski laki prenosivi raketni sistem PVO MIsagh-3. Iran je kupovao veliki broj lakih prenosivih raketnih PVO sistema a vremenom je, uglavnom na bazi istih razvijao i svoje sisteme. Od bivšeg SSSR-a je u periodu od 1977. do 1986. nabavljeno 2400 Strela-2, od NR Kine između 1986. i 1988. 500sistema HN-5A a od Švedske 1985. 200 (po nekim podacima 400) RBS-70. Novije nabavke uključuju 650 kineskih QW-11 koji su kupljeni u periodu 2006. do 2015. a na osnovu ovog sistema nastao je iranski LPRS Misagh-1 a potom i njegov naslednik Misagh-2. 2017. godine prikazan je i Misagh-3 a u međuvremenu je razvijen sistem Soheli koji predstavlja 4 lansera sistema Misagh-1 ili 2 na terenskom vozilu Safir. Još uvek se koristi određen broj britanskih raketnih sistema PVO malog dometa Rapier, 1972-1973. kupljeno je 45 lansera sa 1250 raketa a 1975. još 36 lansera sa 950 raketa. Od mobilnih raketnih sistema malog dometa tu su kineski FM-80(izvozni HQ-7, u Iranu nazvan Shahab Thaqeb), između 1999. i 2004. nabavljeno verovatno 6 baterija sa 250 raketa. Iran je napravio svoju kopiju bez licence koja nosi naziv Ya Zahra a nova generacija ovog sistema ima oznaku Herz-9. Iz Rusije je tokom 2006. i 2007. godine kupljeno 29 sistema Tor-M1 sa 750 raketa što je plaćeno 700 miliona dolara. Najbrojniji sistem do islamske revolucije bio je američki sistem srednjeg dometa MIM-23 HAWK. Od 1966. do 1979. kupljeno je verovatno 39 baterija sa 1961raketom da bi 1985. iz Izraela u programu ‘’Iran Contra’’ bilo nabavljeno još 25baterija sa 235 raketa. Deo sistema je unapređen na nivo I-HAWK a iranske verzije nose oznake Mersad i Kamin-2. Iz NR KIne je između 1985. i 1991. kupljeno 14diviziona raketnog sistema KSA-1 (HQ-2J) a Iran je vrlo brzo napravio kopiju sa oznakom Sayyad-1. Od sovjetskih raketnih sistema, Iran je prvo 1991. godine nabavio dva polovna diviziona S-200 ‘’Volga’’ sa 40 raketa a 1993. je određen broj kupljen i od Ukrajine. Potom su od Rusije 1995. i 1996. kupljena dva polovna diviziona sistema 2K12 ‘’Kub’’ sa 120 raketa. Najmoćniji i najsavremeniji ruski sistem u inventaru PVO Irana jeste S-300PMU-2, 2015-2016. isporučeno je 5 diviziona sa 150 raketa a to je plaćeno milijadu dolara. Prethodno naručen S-300PMU-1 bio je predmet sankcija koji je 2010. onemogućio isporuku. 9. juna ove godine Iran je prikazao možda i najmoćniji raketni sistem PVO domaće proizvodnje koji nosi oznaku 15. Hordad. Jedan od raketnih sistema koji je Iranu poslužio za razvoj svojih, pre svega PVO sistema srednjeg dometa, jeste američki RIM-66B Standard koji je za opremanje brodova kupovan između 1974. i 1978. Na bazi rakete Standarda je u poslednjih desetak godina razvijena familija domaćih sistema Raad. Osim unapređenog Raad-1 familiju ovih sistema čine i 3. Hordad, Tabas, Alam al hoda i Raad-2. Pored ovih sistema srednjeg dometa razvijeni su i RS PVO velikog dometa Talash, Talash 2 i Talash 3. Devetog juna ove godine Iran je zvanično predstavio novi raketni sistem 15. Hordad dometa do 120 km. Još jedan sistem velikog dometa čiji je razvoj u toku jeste Bavar-373. Iranski osmatrački radar Kashef-2 / Foto: Wikipedia Osim kod raketnih sistema PVO, napravljen je i veliki napredak u razvoju domaćih osmatračkih radara. U poslednjih 10-15 godina prikazani su između ostalih pasivni radar Alim velikog dometa, zatim Arash velikog dometa sa antenom koja ima faznu rešetku, potom 3D radar Asr takođe velikog dometa sa antenom fazne rešetke, 3D Ghamar velikog dometa, 2D radar Kashef-1 srednjeg dometa, Kashef-2 velikog dometa, VHF radari velikog dometa Matla-ul-Fajr i Matla-ul-Fajr 2, 3D sa antenom fazne rešetke Qadir domet 1100 km, radar velikog dometa Nazir i zahorizontalni radar Sepehr dometa 3000 km. Pre uvođenja u upotrebu domaćih radara, Iran se oslanjao isključivo na nabvke iz inostranstva. Uz švajcarske protivavionske topove GDF-002 kupljeno je 1975-1976. 50 radara za kontrolu vatre Super Fledermaus. Istovremeno je iz SAD 1976. kupljeno 8 osmatračkih radara AN/TPS-43. Zajedno sa raketnim sistemom S-200 je 1991. iz SSSR kupljen jedan radar 5N69. Dalje nabavke iz Rusije nastavljene su 2010. kada su kupljena dva osmatračka radara 1L119 Nebo SVU, potom 2011. kada su kupljena dva sistema za radio-tehničko izviđanje 1L122 Avtobaza a 2013. nabavljena su i dva radara Kasta 2E2. Uz raketni PVO sistem S-300 nabavljena su i dva radara 64N6. Saradnja je ostvarena i sa NR Kinom od koje su između 1999. i 2001. kupljena tri (prema nekim podacima šest) radara JY-14 dok su 2011. od Belorusije nabavljena i dva radara Vostok-E. Živojin BANKOVIĆ
  2. Prilikom poslednjeg susreta predsednika Rusije Vladimira Putina i predsednika Srbije Aleksandra Vučića koji se dogodio pre mesec dana na marginama foruma ‘’Pojas i put’’ u Pekingu, u zajedničkoj analizi odnosa Srbije i Rusije jedna od tema sastanka dva predsednika bila je i vojna saradnja. U izjavi za medije predsednik Vučić je istakao da su u prethodnom periodu dogovorena plaćanja od oko 619 miliona evra za različite vrste naoružanja iz Rusije. On je tom prilikom dodao i da će Srbija do kraja godine isplatiti više od 60 procenata te sume odnosno oko 360 miliona. Najmodernija verzija čuvene 24-ke za sada dobro prolazi na tržištu. Četiri srpska helikoptera Mi-35M trebala bi biti isporučena u prvoj polovini 2020. / Foto: Branislav Milošević, Tango Six Imajući u vidu koje su sve nabavke iz Rusije do sada objavljene moglo bi se zaključiti da je cifra od 619 miliona evra (oko 690 miliona dolara) samo za rusko naoružanje prevelika i da se taj novac odnosi i na oružije koje je nabavljeno na zapadu, u Belorusiji kao i u NR Kini. Šest lovaca MiG-29 koje je Rusija donirala Srbiji, uvedeno je u operativnu upotrebu, a neki od dosadašnjih glavnih troškova njihovog aktiviranja obuhvatili su transport, predizvoznu pripremu, generalni remont jednog aviona, remont manjeg obima na preostalih pet aviona, produženje životnog veka, remont određenog broja motora, dovođenje ruskih aviona na nivo postojećh (približan standard MiG-29SD), nabavku rezervnih delova, zemaljske i druge opreme. Jedan od tri starija srpska aviona koji su prošli kroz remont i produženje životnog veka / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Kroz remonte su prošla i tri srpska aviona koji su već bili u naoružanju kojima je takođe produžen životni vek. Takođe su pretrpeli određene dorade među kojima su i one koje su vremenom nastale iz iskustava održavanja po stanju a to je i princip po kojem će se u budućnosti održavati srpski avioni. Odmah nakon što je objavljeno da Rusija donira šest MiG-ova 29, zvaničnici su saopštili da će čitav aranžman koštati 185 miliona evra i da se ta cena odnosi i na 4 domaća primerka, ukupno na 10 aviona. To bi trebalo da bude potrošeno u ukupno tri faze od kojih su dve već realizovane, treća koja je već započelapodrazumeva viši nivo osavremenjavanja aviona i ona bi, kako je ranije najavljeno trebala da bude završena do kraja 2020. godine. Uz to ostaje da se tada izvrši i remont još jednog aviona (jednog od 4 koje je Srbija imala pre ruske donacije). Četiri remontovana i modernizovana bivša beloruska MiG-a 29 mogla bi koštati oko 40 miliona evra / Foto: Ministarstvo odbrane Srbije Tokom ozbiljnije modernizacije avionima će biti dorađen radar, sistem za upravljanje vatrom i druga elektronska oprema, biće integrisane nove rakete vazduh-vazduh ali i ubojna sredstva vazduh-zemlja. Neminovna je dakle, osim paketa modernizacije, nabavka određene količine vazduhoplovnog naoružanjašto može biti veliki izdatak. Primera radi cena jedne rakete vazduh-vazduh R-77kreće se oko milion dolara. Kada je reč o četiri lovca MiG-29 koje je donirala Belorusija, već smo preneli vest da će oni biti isporučeni početkom 2021. godinekao i da će najverovatnije stići modernizovani. Kako je rok za završetak radova gotovo dve godine može se pretpostaviti da će to biti, osim generalnog remonta, ujedno i modernizacija odnosno da će to ustvari biti nešto slično ako ne i isto kao faza tri, kao i 10 postojećih 29-ki i bivše beloruske trebalo da budu dovedene na nivo vrlo sličnom standardu MiG-29SM. Neka realna cena ovih radova u Belorusiji mogla bi biti do 10 miliona evra po avionu. Prva dva helikoptera Mi-17V-5 koja su nabavljena 2016. godjne koštala su 25,8 miliona evra (28,77 miliona USD) / Foto: Salinger Igor, Ministarstvo odbrane U drugoj polovini ove godine iz Rusije stižu tri dodatna srednja transportna višenamenska helikoptera Mi-17V-5 i to nešto bolje opremljeni nego prva dva koja su kupljena 2016. godine a uz njih će se nabaviti i naoružanje. Cena Mi-17 se, u zavisnosti od verzija i čitavog paketa koji sadrži obuku, opremu, naoružanje i logistiku, kreće od 14 do 22 miliona dolara. Kako srpski primerci sigurno neće biti najbolje ali ni najlošije opremljeni može se pretpostaviti da će cena biti negde između. Srbija je nabavila i 4 ruska desantno-jurišna helikoptera Mi-35M čija se isporuka može očekivati početkom ili u prvoj polovini sledeće godine. Cena ovog tipa helikoptera se na tržištu kreće u rasponu od 20 do 30 miliona dolara a u određenim aranžmanima može preći 30 miliona. Oklopna vozila BRDM-2M kakve je krajem aprila dobila Kirgizija / Foto: Sputnjik Pored 6 MiG-ova 29 Rusija je donirala i 30 tenkova T-72 kao i 30 oklopnih izviđačkih vozila BRDM-2. Još uvek nije sasvim jasno koju verziju tenka T-72 Srbija dobija a najčešće se spominje verzija T-72B1 MS ‘’Beli orao’’ kakve su na primer dobile Nikaragva i Laos. Iako je rečeno da je to donacija, modernizaciju oklopnjaka, kao i sve ostalo što ide uz njih, Srbija će platiti. Što se tiče BRDM-2, navodno je reč o savremenijoj verziji BRDM-2M poput onih koji su skoro donirani Kirgiziji a kakve ja nabavio i Laos. Svo navedeno naoružanje koje dakle dolazi iz Rusije i Belorusije a za koje je sa najvišeg nivoa pa i od samog predsednika Srbije, potvrđeno da je kupljeno, može na kraju koštati oko 410 do 430 miliona evra. Ukoliko se 619 miliona evra ipak zaista odnosi samo na rusku tehniku onda bi za ostale nabavke ostalo oko 200miliona evra. Kupovina artiljerijsko-raketnih sistema Pancir nikada nije direktno zvanično potvrđena. Ovaj sistem nimalo nije jeftin, za samo jedno vozilo treba izdvojiti oko 15 miliona dolara ali tu su zatim troškovi obuke, logistike, rezervnih delova, dodatnih borbenih kompleta raketa pa cena može biti i preko 20 miliona dolara. Ipak o tome kakva će biti cena u mnogome zavisi i od politike pa je tako npr. Ekvatorijalna Gvineja kupila dva vozila sistema Pancir za samo 20 miliona dolara. Cena vojne verzije H145M, u zavisnosti od opreme, kreće se od 11 do 15miliona evra / Foto: Alexander Lutz Ako bi se preostalih 200 od 619 miliona evra ipak odnosilo i na vazduhoplovnu i ostalu vojnu tehniku nabavljenu iz drugih zemalja onda bi to bila znatno realnija priča. Za vojsku i policiju je naručeno ukupno 9 nemačkih helikoptera H145M od kojih će RV i PVO dobiti 5. Helikopterska jedinica policije će osim 4 H145 dobiti i tri francuska helikoptera H215 Super Puma. Predsednik Srbije objavio je sredinom februara ove godine da će helikopteri H145 i H215 koštati ukupno 175 miliona (za očekivati je evra). Podsetimo u budžetu Republike Srbije za 2019. godinu, u pregledu planiranih kapitalnih izdataka budžetskih korisnika za 2019. ali i naredne dve godine, što se tiče Ministarstva unutrašnjih poslova postoji stavka – Zanavljanje i modernizacija flote Helikopterske jedinice sa jasno vidljivim sredstvima koje su planirane da se izdvoje za naredne tri godine. Tako je za 2019. planirano izdvajanje 2,4 milijarde dinara, za 2020. 4 milijarde i u 2021. 3,4 milijarde dinara što ukupno iznosi 9,8 milijardi dinara ili oko 82,7 miliona evra. Moguće je da je osim tri helikoptera H215 od Francuske naručeno još tehnike. Tokom vežbe ‘’Vek pobednika 1918-2018’’, predsednik Vučić je najavio i da će sa francuskim predsednikom Emanuelom Makronom razgovarati o raketnim PVO sistemima Mistral. Zbog unutrašnjih problema Francuske, predsednik Makron još nije posetio Srbiju a prema poslednjim informacijama to bi trebalo da se dogodi u julu. Još uvek zvanično nije saopšteno koja kineska borbena BPL je kupljena. Na fotografiji je Wing Loong II za koju su pojedini domaći mediji preneli da će se naći u Vojsci Srbije / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Poslednji poznati trošak koji će Srbija imati za vojnu tehniku jeste nabavka kineskih naoružanih bespilotnih letelica. Takođe tokom vežbe ‘’Vek pobednika 1918-2018’’ predsednik Srbije izjavio je da su u pitanju „letelice težine 750kilograma, mogu leteti na 5 kilometara visine, u pitanju su 2 baterije po 3 letelice ukupne vrednosti 30 miliona dolara“. Osim toga Vučić je rekao i da će nakon nabavke ovih letelica doći i do uzimanja tehnologije sa njih i implementiranje na domaću bespilotnu letelicu Pegaz. Sasvim je moguće da je u pomenutu cenu uračunat i određeni transfer tehnologije pošto je 30 miliona dolara veliki novac za samo 6 bespilotnih letelica. Naravno uz borbene BPL (UCAV) sigurno ide obuka, logistika, naoružanje, zemaljske stanice za navođenje ali jedan od primera koliko koštaju kineske bespilotne letelice je cena jedne od boljih UCAV Wing Loong 2 za koju je pre par godina iznesen podatak da vredi oko milion dolara. Živojin BANKOVIĆ
  3. Da će Vojska Srbije pored H145M uskoro dobiti još jedan tip helikoptera, zvanično je prvi put potvrđeno početkom aprila ove godine kada je visoka delegacija Ministarstva odbrane Srbije započela pregovore sa Moskvom o nabavci ruskih borbenih helikoptera Mi-35. Tada je ministar odbrane Aleksandar Vulin nakon sastanka sa ministrom odbrane Ruske Federacije Sergejom Šojguom izjavio da je između ostalog razgovarano o mogućoj kupovini 4 Mi-35 kao i dodatna 4 transportna helikoptera Mi-17. Jedan od novijih korisnika Mi-35M postala je Nigerija koja je svoje helikoptere već upotrebila protiv terorističke organizacije Boko Haram. Oko mesec i po dana pre ovog sastanka, krajem februara pojedini mediji objavili su da će Srbija pregovarati sa Rusijom ali i Belorusijom oko nabavke šest helikoptera Mi-35. Večernje ‘’Novosti’’ prenele su tada da je moguće da bi se od Belorusije kupila modernizovana verzija helikoptera Mi-24 koja nosi oznaku Mi-35 a da je na spisku želja našeg RV i verzija Mi-35M koja se nalazi u naoružanju ruske armije. Zajednički let ruskih Mi-24VM (u prvom planu) i Mi-24P iznad Sirije. Na Mi-24VM vidi se sistem za samozaštitu L370 “Vitebsk“. Novosti su zatim nakon velike vojne parade u Moskvi 9. maja kojoj je prisustvovao i predsednik Srbije Aleksandar Vučić, citirajući neimenovane izvore, preneli da bi do kraja godine helikoptere Mi-35 mogli videti u Srbiji tj. da bi oni mogli biti viđeni na vojnoj paradi koja je bila planirana da se održi povodom proslave pobede u Prvom svetskom ratu. Predsednik Vučić je nešto kasnije izjavio da će se, kako je rekao, založiti kod predsednika Rusije Vladimira Putina da za paradu pošalje makar dva Mi-35. O tome da će se za našu vojnu avijaciju nabaviti ovi helikopteri pisali su u proteklih nekoliko godina i drugi dnevni listovi koji su u svojim tekstovima obično spominjali 4 Mi-24 a često su, usled nepoznavanja materije, unošene i zabune oko oznake helikoptera. Najpre se mora razjasniti da Mi-35 i Mi-35M nisu iste verzije dobro poznatog desantno-jurišnog Mi-24. Helikopter Mi-35 predstavlja izvoznu verziju Mi-24V (NATO oznaka ‘’Hind-E’’) dok je Mi-35M izvozna varijanta najnovijeg Mi-24VM koji se još uvek proizvodi. Kako Tango Six saznaje ove godine Srbija je potpisala ugovor za kupovinu novih Mi-35M a u tom paketu se nalaze i dodatni helikopteri Mi-17V-5 kao i artiljerijsko-raketni sistemi PVO Pancir. Takođe smo došli do informacija da bi prvi Mi-35M trebalo da stignu sredinom 2019. godine. Mi-35M je za sada doživeo solidan izvozni supeh. Na fotografiji helikopteri vazduhoplovnih snaga Brazila koji je nabavio 12 primeraka. Razvoj nove generacije Mi-24 započet je u prvoj polovini 90-tih godina 20. veka kada je odlučeno da se ovaj tip helikoptera mora drastično modernizovati kako bi mogao da odgovori zahtevima savremenog ratovanja. Trebalo je značajno unaprediti avioniku kao i naoružanje, iskorišćena su mnoga rešenja sa novog ruskog borbenog helikoptera Mi-28 čiji je razvoj takođe bio u toku. Nova verzija Mi-24 morala je biti sposobna za dejstvo u svim vremenskim uslovima, danju i noći i morala je dobiti bolja ubojna sredstva. Tokom 90-tih u Rusiji ali i u inostranstvu pojavili su se mnogobrojni programi produžetka životnog veka, raznih dorada i osavremenjavanja. Jedan od njih je bio i ruski Mi-35M jer je, usled ekonomskem krize, nemogućnosti nabavke i serijske proizvodnje novih borbenih helikoptera Mi-28, Ka-50 i Ka-52, shvaćeno da se postojeći helikopteri Mi-24, kako u ruskoj armiji tako i u inostranstvu moraju modernizovati. Po svaku cenu želelo se da se Mi-24 koji je već bio zastareo, zbog svoje jedinstvene konstrukcije koja mu omoguće istovremeno borbeno dejstvo i prevoz vojnika, po svaku cenu zadrži u naoružanju. Presek helikoptera Mi-35M. Prvobitno je bilo predviđena modernizacija helikoptera i to u 5 etapa od kojih je Faza 1 podrazumevala samo produženje životnog veka sa 20 na 30 godina ili 4000 sati naleta. Druga etapa je podrazumevala ugradnju nosećeg rotora sa helikoptera Mi-28 zajedno sa kompozitnim (fiberglas) lopaticama kao i sasvim novog repnog četvorokrakog tzv “X“ rotora što je rezultiralo smanjenjem mase od 300 kg, povećanju brzine penjanja, povećanju vrhunca lebdenja za 600 m i pojednostavljenjem održavanja. Uz nove materijale na lopaticama je primenjen i elektrotermalni sistem protiv zaleđivanja. U Fazi tri helikopter je dobio fiksni stajni trap, poboljšano naoružanje i sistem za komuniikaciju. Uvođenjem fiksnog stajnog trapa takođe je smanjena masa za do 90kg ali je to povećalo otpor prilikom letenja što ipak nije drastično uticalo na performanse helikoptera u borbi. Ovakvo rešenje omogućava lakše i bezbednije sletanje usled vanrednog događaja a uz to je i pojednostavljena konstrukcija i proizvodnja. U ovoj fazi helikopter je dobio i nove nosače za po 8 protivoklopnih raketa 9M114 Kokon (kasnije i Ataka). Mogućnost ovakvog kompaktnog nošenja naoružanja dozvolilo je smanjenje razmaha krila tj. uklanjanja dve krajnje podvesne tačke što je isto tako smanjilo masu kao i otpor vazduha a umesto 6 tu su 4 podvesne tačke spoljašnjeg tereta. Zadnja kabina venecuelanskog Mi-35M (M2). Faza 4 je obuhvatala novi sistem upravljanja vatrom, ispitivač sistema svoj-tuđ, novo naoružanje i to protivoklopne rakete 9M120 Ataka, zatim rakete vazduh-vazduh 9M39 Igla-V, nosnu turelu sa dvocevnim topom 23 mm koje predstavlja rešenje sa verzije Mi-24VP. U poslednjoj petoj fazi kabina je prilagođena za letenje u noćnim uslovima uz primenu specijalnih naočara (NVG – Night Vision Googles), tu je zatim dnevno-noćni optoelektronski sistem sa televizijskom kamerom za rad u uslovima niskog nivoa osvetljenja (LLTV), termovizijskom kamerom i laserskim daljinomerom a kabine posade dovile su višenamenske kolor prikazivače. Na taj način je primenom svih 5 faza ukupna borbena moć Mi-24VM uveličana za 1,4-1,6 puta u odnosu na ranije varijante Mi-24. Prototip Mi-24VM sa evidenicjksim brojem 51 nastao doradom helikoptera Mi-24VP. Interesantno helikopter je imao oznake akro-grupe “Berkuti“. Demonstrator Mi-35M prikazan je 1995. godine a iste godine juna meseca imao je i prvo međunarodno učešće na Le Buržeu u Francuskoj. Prvi let verzije namenjene ruskoj vojsci sa oznakom Mi-24VM izvršen 4. marta 1999. a bio je to dorađeni helikopter varijante Mi-24VP. I pored predloženih izmena u 5 faza skoro niko u svetu osim same Rusije nije izvršio osavremenjavanje Mi-24 koje je predložio ruski Opitno-konstrukcioni biro ‘’Milj’’ a i to je u Rusiji urađeno samo delimično. Fiksni stajni trap, krilo manjeg razmaha dobili su modernizovani ruski Mi-24PN(osavremenjeni Mi-24P) pored toga smo još Mi-35P (negde označeni i kao Mi-35PM) koji su bili namenjeni Kipru. Osim toga Mi-24PN je dobio i novi optoelektronski sistem koji je bio jedno od prelaznih rešenja u odnosu na današnju opremu. Opitni primerak Mi-24VM za rusku vojsku, primerak sa evidencijskim brojem 50 takođe nastao doradom starijeg helikoptera Mi-24VP. Umesto osavremenjavanja, Rusija je 2005. godine tržištu ponudila nove helikoptere Mi-24VM i Mi-35M čija je proizvodnja započela u fabrici ’’Rosvertol’’ u Rostovu na Donu. U ponudi su različite podvarijante Mi-35M sa oznakama M1, M2 i M3 (spominje se i M4) a međusobno se razlikuju po motorima, elektronskoj opremi, naoružanju. Prvi ugovor za rusku vojsku potpisan je 2010. a prvi helikopteri isporučeni su 2011. Armijska avijacija je do sada primila preko 60 Mi-24VM (odgovara nivou Mi-35M3) dok se za Federalnu službu bezbednosti (FSB) zna da je dobila 5 helikoptera. Borbeno dejstvo iračkog Mi-35M na položaje tzv. Islamske države. Svoju borbenu premijeru ova najnovija varijanta Mi-24 je imala u Siriji dok je pre toga izvozni Mi-35M iračke armijske avijacije upotrebljen protiv takozvane Islamske države. Prvi strani korisnik bila je Venecuela koji je svoje helikoptere naručila 2005. i 2006. a isporuke su trajale od 2006. do 2008. Trenutno u svetu Mi-24 koristi čak 58 zemalja i to je borbeni helikopter koji je najrasprostranjeniji u istoriji avijacije, koji je izrađen u najvećem broju primeraka i učestvovao u najviše ratnih sukoba. Izvozne Mi-35M su do sada nabavili Azerbejdžan (24 helikoptera za svoju Graničnu gardu), Brazil (12 Mi-35M3, brazilska vojna oznaka AH-2 Sabre), Irak (28 isporučenih), Kazahstan (4 isporučena od 12 naručenih), Mali (naručena 4, isporučena dva), Nigerija(nabavila 12, isporučeno 4), Pakistan (dobio za sada 4 primerka, navodno planira 20), Venecuela (10 isporučenih Mi-35M2 nazvani ’’Caribe’’), Uzbekistan (10 naručenih). Za Mi-35M ima još zainteresovanih država a to su pre svega one koje već koriste starije verzije ‘’dvadesetčetvorke’’. Mali je za svoje vazduhoplovne snage nabavio 4 (po nekim podacima tri) Mi-35M. Potpuno nova elektronska oprema koja obuhvata i osmatračko-nišanski sistem OPS-24N koga čini žirostabilisani optoelektronski sistem GOES-324 koji ima termovizijski i televizijski kanal, laserski daljinomer i pelengator. Kabine posade su opremljene modernim višenamenskim kolor prikazivačima (prednja jedan, zadnja dva) i prilagođene upotrebi naočara za letenje u noćnim uslovima (NVG) ONV-2. Kokpit pilota dobio je i gornji elektrooptički prikazivač (HUD). Od navigacije treba istaći sistem satelitske navigacije A-737. Nudi se i ugradnja opreme zapadne proizvodnje a to se pre svega odnosi na sisteme za komunikaciju, identifikaciju i navigaciju. Od opreme za samozaštitu Mi-35M može posedovati signalizator radarskog ozračenja L006LM (SPO Berjoza) ili najnoviji L150 “Pastelj“, stanicu za optoelektronska protivdejstva MAK-UFM, sistem za protivelektronska dejstva L370 ‘’Vitebsk’’ ili stariji L166V-11E “Lipa“, dispenzeri mamaca UV-26M ili starije ASO-2V. Da bi se sprečio pad helikoptera u slučaju pogibije ili ranjavanja pilota, komande su udvojene. Tu su zatim novi jači motori Klimov VK-2500-II maksimalne snage po 2700 KS a umesto njih mogu se dobiti TV3-117VMA. U pokretnoj nosnoj tureli NPPU-23 nalazi se dvocevni top GŠ-23L kalibra 23 mm. Levo od njega na fotografiji je optoelektronski sistem GOES-324 / Foto: Živojin Banković, Tango Six Standardno fiksno naoružanje Mi-35M je dvocevni top GŠ-23L ili V kalibra 23 mm s borbenim kompletom od 450 granata koji je smešten u pokretnoj nosnoj tureli NPPU-23 preuzet je sa ranije varijante Mi-24VP koja može da se pokreće pod uglom od +10 i -40 stepeni po elevaciji i +/-60 stepeni po azimutu. Sva ubojna sredstva koje su nosile starije verzije Mi-24 ostala su manje više ista, može nositi do 4 20-cevna saćasta lansera B-8V-20 nevođenih raketnih zrna S-8(obično S-8KO ili KOM) kalibra 80 mm, do 4 petocevna lansera B-13L nevođenih raketa S-13 kalibra 122 mm, do dva kontejnera UPK-23-250 s dvocevnim topom GŠ-23L 23 mm sa borbenim kompletom od 250 granata, kontejneri GUV-1 sa četvorocevnim rotirsajućim mitraljezom JaKb-12,7 kalibra 12,7 mm sa 750 metaka i dva četvorocevna rotirajuća mitraljeza GŠG-7,62 7,62 mm sa po 1800 metaka, kontejneri GUV-8700 sa automatskim bacačem granata AG-17A ‘’Plamja-A’’ kalibra 30 mm sa 300 granata. Ono što je novo to su infracrveno samonavođene rakete 9M39 Igla-V za dejstvo po sporoletećim i niskoletećim vazduhoplovima dometa od 800 do 5200 m po daljini na visinama od 20 do 3500 m. Na dva nosača APU-8-4U može nositi do 16 (po 8 na svakom krilu) poluaktivno radio-komandno vođenih protivoklopnih rakete 9M114 Kokon sistema 9K113 Šturm-V dometa 5 km, probojnosti 650 mm homogenog čeličnog oklopa, ili do 16 protivoklopnih raketa 9M120 Ataka (dalji razvoj 9M114) dometa 6 km verovatnoće pogotka tenka 0,65 do 0,9 na daljini 4 km, probojnosti 800 mm homogenog čeličnog oklopa. Postoji mogućnost dobijanja i najmodernijih protivoklopnih raketa 9K121M Vihr-M dometa do 10 km probojnosti 1000-1200 mm homogenog čeličnog oklopa. Takođe tu su i različite vrste bombi, 8 od po 100 kg, 4 od po 250 kg ili 4 od po 500 kilograma. Nosivost u unutrašnjoj kabini je 1500 kg, 8 vojnika ili 4 vojnika na nosilima. Nosivost spoljašnjeg tereta je 2400 kg a nosi do 4 spoljašnja rezervoara za gorivo kapaciteta po 500 litara. Emisija ruske televizije Zvezda o helikopteru Mi-35M: Živojin BANKOVIĆ
  4. RV i PVO Vojske Srbije je u odnosu na 2016. godinu, ovogodišnju zajedničku rusko-srpsku vazduhoplovnu letno-taktičku vežbu BARS dočekalo sa povećanim kapacitetima kada je u pitanju lovačka avijacija a u to su se prilikom posete Batajnici četvrtog dana održavanja vežbe mogli uveriti i mediji. Izvođenje BARS-a poklopilo se sa godišnjicom isporuke aviona MiG-29 koje je Rusija donirala Srbiji pa smo rešili da analiziramo dokle se stiglo sa njihovim uvođenjem u upotrebu. Podsetimo, u periodu od 2. do 4. oktobra 2017. godine Srbiji je isporučeno 6 bivših ruskih MiG-ova 29 od kojih je jedan odmah vraćen u Rusiju na generalni remont. Izgled instrument table jednog od doniranih MiG-ova nakon izvršenih radova / Foto: Screenshot iz video materijala Ministarstva odbrane Rusije o vežbi BARS-2018 Ubrzo nakon njihovog prvog javnog prikazivanja na vežbi “Sloboda-2017“ koja je održana 20. oktobra 2017, na 5 aviona koji su ostali u Srbiji su u hangarima aerodroma Batajnica započeti remonti manjeg obima i dovođenje na isti nivo na kome se nalaze postojeća 4 srpska aviona tj. dorada na približan standard verzije MiG-29SD. 9.12A 18151 na vežbi BARS-2018 / Foto: Ministarstvo odbrane Srbije Na radovima su ostala tri jednoseda, jedan u verziji 9.12A kao i dva 9.13 a pored njih još i dva dvoseda 9.51. Prvi koji je poleteo 27. avgusta ove godine bio je jednosed 9.12A evidencijskog broja 18151 a par dana kasnije svoj prvi let imao je i dvosed ev. broja 18351. MiG-29 9.13 18203 / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Prvi let dvosed 18352 imao je istog dana kada smo posetili Batajnicu / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Tokom meseca septembra poletela su oba 9.13 i to 18202 i 18203 dok je upravo za vreme vežbe BARS-2018 4. oktobra prvi let obavljen i na dvosedu 18352. Prisustvujući aktivnostima istog dana primetili smo da su na vežbi tada bila upotrebljena 4 aviona i to po dva jednoseda (od kojih jedan 9.13) i oba dvoseda. Dežurna para 4. oktobra, 9.12A 18151 i 9.12B 18102 / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six U dežurnoj pari nalazio se jedan stariji avion, jednosed 9.12B ev. broja 18102kome, pošto mu je remont završen početkom 2011. godine, resursi ističu 2021. (ukoliko do tada ne naleti 700 sati od remonta) kao i jednosed 9.12A koji je istog dana povremeno korišćen za potrebe uvežbavanja zajedničkih rusko-srpskih posada. Avion 9.13 18201 u 121. remontnom zavodu u Kubinki. Moguće je da će već ovog meseca biti na Batajnici / Foto: Jevgenij Gordejev Može se dakle konstatovati da Srbija trenutno raspolaže sa 6 operativnih 29-kiod kojih 5 iz ruske donacije odnosno da su na bivšim ruskim primercima radovi završeni i da su oni sada operativni. Šesti MiG-29, jednosed 9.13 ev. broja 18201, koji je Rusija poklonila Srbiji još uvek je u 121. remontom zavodu u Kubinki i kako smo saznali, do kraja godine a možda već ovog meseca, stići će na Batajnicu. Jedan od tri starija srpska aviona MiG-29, primerak 9.12B 18108 trenutno na radovima. Primetna su ojačanja vertikalnih stabilizatora kao na doniranim ruskim avionima / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Za vreme boravka na Batajnici, u hangarima i ispred njih videli smo i da su radovi na preostalim srpskim avionima u punom jeku. Na njima se ne radi opšta opravka već remonti manjeg obima kao i radovi na njihovom produžetku životnog veka a podsetimo njihovo održavanje će se u budućnosti raditi po stanju. Takođe smo saznali da će najverovatnije biti završeni do kraja godine tako da bi Srbija tada ili početkom 2019. mogla imati 9 ako ne i svih 10 aviona u eskadrili. Tokom 2019. godine u Srbiju bi trebalo da stigne i 4 aviona iz Belorusije, postoje špekulacije da će svi biti jednosedi 9.13. Ovom isporukom RV i PVO će zaokružiti pravu eskadrilu sa 14 aviona od toga 11 jednoseda i tri dvoseda. Kada je reč o daljem osavremenjavanju flote srpskih 29-ki još uvek nemamo zvaničnu potvrdu da je potpisan ugovor o njihovoj modernizaciji niti bilo kakve informacije o tome kako bi ona izgledala. Živojin BANKOVIĆ
  5. Invazijom i okupacijom Iraka koju su marta 2003. godine izveli zapadni saveznici predvođeni Sjedinjenim Državama svrgnut je režim Sadama Huseina, iračka vojska je prestala da postoji a samim tim i njene vojne vazduhoplovne snage koje su u operaciji ‘’Pustinjska oluja’’ 1991. godine kao i tokom 90-tih godina usled sankcija i izolacije zemlje bile gotovo uništene i zbog toga 2003. skoro da nisu ni bile upotrebljene. Najbrojniji borbeni helikopter iračke Armijske avijacije koja je formirana oktobra 2010. godine. Nabavljeno je ukupno 28 Mi-35M od kojih su u sukobu sa tzv. Islamskom državom oborena dva a u udesima su izgubljena još tri primerka. Već u aprilu 2004. godine okupacione vlasti odlučile su da započnu sa formiranjem novih vazduhoplovnih snaga Iraka, počeci su bili vrlo skromni a danas je RV ove zemlje dobro opremljeno, organizovano i sa velikim ratnim iskustvom koje je, počevši od 2014. godine sticano u borbi protiv tzv. Islamske države. Prvi avioni i helikopteri Prvi vazduhoplovi su nakon 2003. godine stizali kao donacija arapskih država, pre svega iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i Jordana ali su naravno svi poslovi išli preko SAD. Bile su to letelice sa vrlo skromnim mogućnostima namenjene za obuku i izviđanje. Već 10. juna 2004. američka Centralna komanda oružanih snaga SAD potpisalo je ugovor sa jordanskom kompanijom Seabird Aviation Jordan vredan 2,3 miliona dolara o isporuci dva laka višenamenska aviona SBL7-360 ‘’Seeker’’. Laki višenamenski SBL7-360 ‘’Seeker’’ Ugovor je takođe obuhvatao obuku pilota i mehaničara, rezervne delove i logističku podršku. Avioni su isporučeni na aerodrom u Basri sredinom jula 2004. a 18. avgusta iste godine izvršen je i prvi let ovih aviona koji je ujedno bio i prvi let novih iračkih vojnih vazduhoplovnih snaga. Avioni su ušli u sastav 70. eskadrile i bili su opremljeni osmatračkim elektro-optičkim sistemom Ultra 8500FW Gyro koja je imala dnevnu TV kameru i noćni infracrveni sistem za izviđanje koji imao mogućnost da otkrije čoveka na daljini od 3-3,5 km pri letu na visini od 600 m. Ovaj tip aviona ipak nije dugo korišćen. Osnovna primedba je bila da je Seeker izuzetno osetljiv na jak vetar pa se mogao koristiti samo tokom zime, proleća i početkom leta. Zbog toga su posle samo dva isporučena aviona otkazane dalje nabavke iako je jordanski proizvođač imao nameru da Iraku proda bar 24 primerka. Sudeći po tome što su se narednih godina retko pojavljivali u javnosti i bili fotografisani, pretpostavlja se da nisu mnogo leteli a poslednji put njihove fotke su napravljene u hangaru 70. eskadrile 2010. godine. Laki transportni i izviđački avion Comp Air 7SLX / Foto: U.S. Air Force, Staff Sgt. Stacy Fowler Prva donacija Ujedinjenih Arapskih Emirata realizovana je 13. novembra 2004. godine kada su RV-u Iraka dostavljena 4 laka transportna i izviđačka aviona Comp Air 7SLX američkog proizvođača Aerocomp Inc. Ubrzo su iz UAE stigla još tri takva aviona. Avionima Comp Air 7SLX je u vazduhoplovnoj bazi Kirkuk formirana 3. izviđačka eskadrila. Obuku za Comp Air 7SLX prošlo je šest pilota i osam pripadnika vazduhoplovnotehničke službe a 10. aprila 2005. godine je objavljeno da je eskadrila dostigla punu operativnu sposobnosti. Osnovni zadaci posada ovih aviona bili su osmatranje naftnih postrojenja kao i iskorišćenje transportnih mogućniosti vazduhoplova. Međutim avion se pokazao kao vrlo problematičan a 30. maja 2005. dogodio se i prvi udes tj. katastrofa novog RV Iraka kada je u rušenju ovog tipa aviona došlo do pogibije iračkog i američkog pilota kao i još tri pripadnika RV SAD. Komisiju za utvrđivanje uzroka udesa su, pošto pripadnici RV Iraka nisu još uvek bili sposobni za tako nešto, činili stručnjaci vazduhoplovnih snaga SAD. Oni međutim nisu uspeli da utvrde razlog rušenja aviona što je pokrenulo opsežna istraživanja o samom tipu aviona. Comp Air 7SLX je takozvani ‘’kitplane’’odnosno kupac je ima mogućnost da dobar deo aviona sam da sklopi, tada je bilo dopušteno da se samostalno sklopi čak do 50 procenata aviona. Da bi se što bolje procenile letne karakteristike aviona i utvrdilo da li je bezbedan za letenje, iračka Centralna komadna zatražila je pomoć od SAD, odnosno od njihovog Centra za ispitivanje USAF. Pre nego što će američki tim stručnjaka, opitnih pilota, inženjera i mehaničara otputovati u Irak da izvedu osnovna ispitivanja aviona, oni su se prvo našli na Floridi gde su na avionima kompanije proučavali ovaj tip letelice a proverena je i sama njihova proizvodnja. Američko osoblje testira avion Comp Air 7SLX. I tu je bilo problema jer je poslednjeg dana upoznavanja pilota s avionom u letu došlo do prinudnog sletanja zbog problema sa motorom. Zatim je usledilo ispitivanje aviona u samom Iraku, u avio-bazi Kirkuk, koje je bilo planirano za period od 7. do 14. oktobra 2005. godine a problemi su otkriveni veoma brzo. U zaštitnom kućištu motora uočene su rupe preko kojih su vreli gasovi ulazili u kabinu aviona a takođe je uočeno da delovi oplate od lima nisu na propisan način pričvršeni za delove oplate od fiberglasa i da zbog toga tokom leta postoji velika verovatnoća raspada takve konstrukcije. Američki opitni piloti su nakon ispitivanja u letu zaključili da su isporučeni avioni izuzetno teški za upravljanje a da je vrlo verovatno da su u UAE veoma loše sklopljeni uz značajna odstupanja od specifikacija i uputstava proizvođača. Uz to u Emiratima su urađene i određene dorade i modernizacije pa gotovo nijedan primerak nije bio identičan. Piloti iz SAD su dali svoje viđenje šta bi trebalo raditi sa tim avionima ali je preovladalo mišljenje da se oni povuku iz upotrebe i nabave drugi avioni. Međutim na višem nivou je odlučeno da se avioni prebace u SAD i tamo dodatno ispitaju i dorade kako bi bili bezbedni za letenje. Šest preostalih aviona prebačeno je u vazduhoplovnu bazu Edvards, odlučeno je da se prvo na jednom avionu izvrše izmene i on postane prototip a da se ostali zatim dorade po njegovom obrazcu. Taj primerak stigao je u SAD 22. februara 2006. I pored velikih napora, utrošenog vremena i novca, raznih dorada, američki stručnjaci nisu uspeli da učine ove avione upotrebljivim. Tome je doprinelo to što Comp Air 7SLX nije bio po vojnim standardima i nije imao potrebne sertifikacije, bio je težak za letenje a posao sklapanja u UAE je veoma loše urađen. U Iraku je, u bazi Kirkuk dorađeno 4 aviona ali je i nakon toga bilo problema u eksploataciji. Nakon prinudnog sletanja 22. jula 2006. definitivno je odlučeno da se prekine sa korišćenjem ovog tipa letelice. Laki izviđački avion CH2000-MTSA Treći tip aviona koji je ušao u sastav iračkih vazduhoplovnih snaga jeste СН2000-MTSA (Military Tactical Surveillance Aircraft) čiji je proizvođač Jordan Aerospace Industries iz Jordana dobila tender za nabavku novih lakih osmatračkih aviona. Treba reći da CH2000 nije jordanski proizvod već da je to licencni kanadski Zenair Zenith 2000. Ugovor za isporuku 8 aviona vredeo je 5,8 miliona dolara a opcija za još 8 primeraka nije realizovana. Prva dva CH2000 isporučena su 18. januara 2005. godine a proizvodnja preostalih 6 primeraka se odužila pa su poslednja dva predata tek 7. januara 2007. Četiri aviona ušla su u sastav 70. eskadrile u bazi Basra gde su zamenili SBL7-360 a preostala 4 u 3. izviđačku eskadrilu u Kirkuku gde su zamenili avione Comp Air 7SLX koji su povučeni iz upotrebe. Deo aviona CH2000 je kao i SBL7-360 i Comp Air 7SLX imao opto-elektronski sistem Ultra 8500FW. Laki višenamenski helikopter Bell-206 / Foto: U.S. Air Force photo/Master Sgt. Andrew Leonhard Nove vazduhoplovne snage Iraka primile su svoje prve helikoptere na samom početku 2005. godine. Prvo su iz UAE kao donacija stigla 4 korišćena (po nekim podacima 5) laka višenamenska helikoptera AB-206B-3 ‘’Jet Ranger III’’ koji su poslužili za obuku pilota helikoptera. Dalji prijem ovog tipa trajao je između 2007. i 2009. godine kada su SAD iz svojih viškova donirale 10 Bell-206B i B-3 kao i 10OH-58C ‘’Kiowa’’. Ove letelice su nakon oktobra 2010. stiacionirane na aerodromu Al Tagadum, od toga helikopteri Bell 206 svih verzija u 200. a OH-58 u 300. trenažnu eskadrilu(prethodno su svi helikopteri Bell 206 i OH-58 bili u 22. trenažnoj eskadrili). Višenamenski helikopter UH-1H-II. Prva 4 od ukupno 16 (po nekim podacima 18) doniranih bivših jordanskih vojnih UH-1H isporučena su januara 2005. a poslednji je stigao 2007. godine. Ovi helikopteri su naknadno dorađeni na standard UH-1H-II ‘’Super Huey’’ i to u američkoj firmi US Helicopters iz Ozarka u Alabami. Iz SAD je naknadno između 2005. i 2007. stiglo takođe 16 helikoptera UH-1H-II iz viškova američkih oružanih snaga. Deo helikoptera UH-1 se kao i Bell-206/OH-58 nalaze u Vazduhoplovnom koledžu Armijske avijacije i to u 500. trenažnoj eskadrili. Ostali popunjavaju 2. izviđačku višenamensku eskadrilu, Transportnog helikopterskog puka u bazi Taji. Dalje unapređenje transportnih sposobnosti usledilo je takođe u 2005. godini kada su SAD donirale tri korišćena transportna aviona C-130E ‘’Hercules’’. Dalja ekspanzija i kupovina polovnih i novih letelica, radara i sistema PVO Veoma brzo Irak je bio sposoban da kupuje vojne vazduhoplove a ne samo da ih dobija. Tako je od 2007-2009. isporučeno 11 aviona Cessna 208B ‘’Grand Caravan’’ od kojih su tri bila transportna Ce208B, tri su bila u varijanti za prikupljanje informacija Ce208B ISR a pet su bili borbeni AC-208B ‘’Attack Caravan’’. Cesne 208 su zamenile avione Comp Air 7SLX u 3. jurišnoj i izviđačkoj eskadrili, Izviđačkog puka u Kirkuku da bi kasnije ova eskadrila bila prebačena u bazu Balad. Laki transportni avion Cessna 208B “Grand Caravan“ / Foto: U.S. Air Force photo/Lt. Col. Scott Voskovitch Iračani su se potrudili da vazduhoplovnu tehniku nabavljaju na više strana a odabirali su i tipove sa kojima su prethodno imali iskustva. Tako je u periodu 2005-2007. iz Rusije kupljeno oko 50 novih srednjih transportnih helikoptera Mi-17 u varijantama Mi-17-1V, Mi-171E, Mi-171Š i Mi-17V-5. Nabavku su ipak finansirale SAD a poslednja 22 isporučena primerka su dorađena u UAE za 245miliona dolara. Par helikoptera dorađen je novom avionikom i naoružanjem i u Srbiji, u Vazduhoplovnom zavodu “Moma Stanojlović“. Još tri Mi-17 stigla su iz Rusije u Irak 2014-15. Irak je nabavljao i polovne helikoptere Mi-8 pa su dva Mi-8T stigla iz jordanske kompanije ‘’Jordan Wings’’ koje je prvo koristila firma ‘’Iraqi Airways’’. Ove helikoptere je za 3,6 miliona dolara 2011-12. remontovao zavod ‘’Севастопольское авиационное предприятие’’ iz Sevastopolja, tadašnja Ukrajina. Srednji višenamenski transportni helikopter Mi-17V-5 na poletanju. Naoružan je sa 4 20-cevna saćasta lansera B-8V-20 nevođenih raketnih zrna S-8 kalibra 80 mm. Helikopteri familije Mi-8 i 17 uvršteni su u nekoliko jedinica Armijske avijacije čija je Komanda formirana oktobra 2010. godine. Ovi helikopteri pre svega se koriste u Transportnom helikopterskom puku odnosno njegovoj 85. transportnoj eskadrilina aerodromu Al Kut i 4. višenamenskoj eskadrili baza Taji (prethodno u Basri). Ove vazduhoplove na aerodromu Taji koristi i 15. eskadrila za specijalne operacije, 32. armijske avijacijske brigade za specijalna dejstva a za obuku na ovom tipu lete pripadnici 16. trenažne eskadrile, Koledža armijske avijacije u Al Tagadumu. Postoji plan da se deo helikoptera prebaci u bazu Al Kut. Školski avion Cessna 172 / Foto: U.S. Air Force/Airman First Class Randi Flaugh Ubrzo su usledile dalje nabavke iz SAD, za potrebe uspostavljanja sistema obuke pilota avgusta 2007. potpisan je ugovor vredan 10 miliona dolara za kupovinu 18školskih aviona Cessna 172 ‘’Skyhawk’’ čija je isporuka počela oktobra iste godine. Primopredaja prvih 8 aviona izvršena je 9. jula 2008. u bazi Al Mutana kada su primljene i prve tri Cesne 208. Prvi piloti koji su započeli letove na Cesnama 172 nisu bili novi, mladi već oni iskusni koji su leteli u RV Iraka za vreme Sadama Huseina a oni će kasnije postati i instruktori. Treba reći da je Irak nabavio veoma modernu verziju Cesne 172 sa dizel motorom i vrlo moderno opremljenom kabinom tj. tzv. ‘’staklenim kokpitom’’ kao i GPS navigacijskim sistemom firme Garmin. To je između ostalog uticalo da cena pojedinačnog aviona bude 600 hiljada dolara. U početku su instruktori letenja bili samo Amerikanci, vremenom se povećavao broj obučenih iračkih instruktora a oktobra 2009. objavljeno je da je je na ovom avionu obuku završilo 100 studenata od kojih je svaki od njih na početku imao po 15 letova sa američkim instruktorima nakon čega bi oni prelazili u druge jedinice koje su opremljene drugim tipovima vazduhoplova. Prethodno je za samo oko godinu i po dana ova jedinica imala oko 5000 sati naleta. Avioni Cesna 172 prvobitno su bazirali na aerodromu Kirkuk gde je oktobra 2007. otvorena letačka škola. U njenom sastavu se našla i 1. eskadrila sa ovim tipom aviona koja je marta 2011. preimenovana u sadašnju 201. eskadrilu a kasnije je ona prebačena na aerodrom Tikrit. Danas se ova jedinica nalazi u sastavu Letačkog trenažnog puka, Koledža iračkih vazduhoplovnih snaga. Transportni avion Beech King Air 350. Iste 2007. godine u okviru programa ‘’Peace Dragon’’ potpisan je ugovor vredan 132 miliona dolara za 5 aviona King Air 350ER u varijanti za prikupljanje podataka (ISR). Prethodno je kao deo paketa od 160 miliona dolara nabavljen jedan transportni King Air 350 koji je služio i za obuku. 2015. godine isporučen je još jedan primerak u verziji za ISR. Jedinica koja koristi ove avione jeste 87. izviđačka eskadrila, Transportnog puka na aerodromu Al Mutana. Za potrebe osmatranja vazdušnog prostora 2006. je nabavljen a 2009. isporučen jedan radar AN/TPS-77 dok je 2011. naručen još jedan koji je stigao 2013. a plaćen je 26miliona dolara. Za naoružavanje aviona AC-208B 2009. nabavljeno je 20 protivoklopnih raketa AGM-114A ‘’Hellfire’’ dok je 2012. naručeno 200 AGM-114L za helikoptere Bell-407 čije će prva kupovina uslediti 2009. Prvo su naručena tri trenažna T-407 za 6,9miliona dolara, potom su 2009. kupljena 24 naoružana Bell 407 (iračka oznaka IA-407) za 60 miliona dolara koji su isporučeni 2012-13. Prethodno su 2011. stigla triprimerka. Laki borbeni helikopter IA-407 naoružan mitraljezom i lanserom nevođenih raketnih zrna. Još 16 Bell-407GX isporučeno je 2014-2015 a za naoružane primerke je 2013-2014. stiglo još 175 AGM-114L a kao pomoć u borbi protiv tzv. Islamske države SAD su 2014. godine donirale još 1500 ovih raketa. Trenažni T-407 kao i skoro polovina izviđačko-borbenih IA-407 čine sastav 21. jurišne helikopterske eskadrile, 32. armijske avijacijske brigade za specijalna dejstva na aerodromu Taji. Malo veći broj IA-407 leti u 22. jurišnoj helikopterskoj eskadrili, Transportnog helikopterskog puka u bazi Al Tagadum. Školski avioni T-6A “Texan II“ / Foto: U.S. Air Force/SrA Tyler Placie Nakon nabavke Cesni 172 Irak je nastavio sa ulaganjima u avione za obuku kupivši 15 turboelisnih T-6A ‘’Texan II’’ (američka varijanta švajcarskog PC-9) za ukupno 257 miliona dolara od čega su samo avioni plaćeni oko 75 miliona. Avioni su isporučeni u bazu Imam Ali i ušli su u sastav 203. eskadrile (do marta 2011. 3. eskadrila) Letačkog trenažnog puka. Do skora su svi irački T-6A bili neoperativni a inicijativa za njihovo vraćanje u letno stanje pokrenuta je pre nekoliko meseci. Imajući u inventaru Cesnu 172 i T-6 nastao je ogromni raskorak u obuci iračkih pilota i to zbog velikih razlika u konfiguraciji i performansama između ova dva tipa aviona, jedan je bio dvosed visokokrilac sa dizel motorom i rasporedom sedišta jedno pored drugog a drugi turboelisni niskokrilac sa rasporedom sedišta jedno iza drugog. Tako je Irak krenuo u potragu za rešenjem ovog problema a prethodno je još 2007. godine pokazao interesovanje za projekat srpskog školskog aviona Lasta. Irački pilot na obuci za avion Lasta-95N na aerodromu Batajnica / Foto: Dušan Atlagić Iraku je Lasta sasvim odgovarala i ova država je kao prvi naručilac aviona postala ujedno i finansijer završetka njegovog razvoja. U 2007. godini naručeno je 20primeraka po jediničnoj ceni od 300 hiljada dolara a Laste su bile deo paketa naoružanja u vrednosti od 253 miliona dolara. Opcija za još 16 aviona nikada međutim nije realizovana. Prvi let prototipa Laste 95 izvršen je 5. februara 2009, a prototip iračke varijante Lasta-95N 24. februara 2010. Prve Laste Iraku su isporučene juna 2010., a poslednji avioni stigli su u Irak jula 2011. Do marta 2011. bili su u sastavu 2. eskadrile Letačkog trenažnog puka. U pripremama za prijem aviona, 8 iračkih pilota je dva puta boravilo na aerodromu Batajnica gde su obučavani u Tehničko-optinom centru. Oni su kasnije predstavljali prve instruktore i nastavnike letenja na ovom avionu u Iraku. Zanimljivo da je Irak je za svoje primerke insistirao da mogu da nose naoružanje pa tako njihova verzija može da na dva potkrilna nosača ponese do 220 kg tereta pre svega kontejnere sa mitraljezima 7,62 i 12,7 mm i bombe kalibra do 100 kg. Nakon nekoliko meseci probnih letova februara 2012. započela je obuka oko 200 kadeta na avionima Lasta-95N u vazduhoplovnoj bazi Tikrit u kojoj se nalazi Koledž iračkih vazduhoplovnih snaga. Međutim, samo mesec dana kasnije, nakon ukupno 600 sati naleta, flota je prizemljena zbog problema sa motorima Lycoming AEIO 580B1A. Rešavanje ovog problema ali i modifikacija komandi leta ekipe inženjera i tehničara VTI i fabrike aviona Utva započeli su sredinom maja 2013. Laste na jednoj od svečanosti povodom promocije novih pilota RV Iraka. Srpski stručnjaci ustanovili su da je došlo do problema podmazivanja motora prilikom startovanja. Proizvođač motora Lycoming je priznao postojanje defekta i ponudio tehničko rešenje koje je primenjeno na iračkim Lastama nakon čega su normalne operacije aviona bile nastavljene ali uz smanjenje resursa motora i veću potrošnju ulja, što je povećalo realni trošak sata leta. Dorada komandi leta iračkih Lasta nastala je kao posledica tragičnog udesa koji se 26. septembra 2012. desio u Srbiji. Intenzitet borbe protiv tzv. Islamske države značajno je porastao decembra 2013. godine zbog čega su početkom 2014. iračke Laste prebačene u bazu Imam Ali(bivši naziv Talil) što se pokazalo kao dobar korak jer su u leto 2014. bazu Tikrit napale formacije islamista i osvojile je pri tom ubivši najmanje 1566 studenata i pripadnika vazduhoplovnotehničke službe. Do dolaska jurišnih aviona Su-25 početkom jula 2014. iračke vazduhoplovne snage imale su izuzetno skromne mogućnosti u dejstvima po ciljevima na zemlji. Imali su samo pet aviona AC-208B “Combat Caravan“, naoružane transportne helikoptere Mi-17 kao i školske avione Lasta. Nakon dolaska jurišnih aviona Su-25 i borbenih helikoptera Mi-28 i Mi-35M, Laste su ponovo upotrebljavane samo za obuku pilota. Jedini udes iračkih aviona dogodio se 17. aprila 2017. kada je prilikom poletanja iz matične baze došlo do problema sa motorom zbog čega je posada morala prinudno da sleti a tom prilikom avion je uništen ali su pilot i kopilot preživeli. Iračke Laste se, kao što smo već naveli nalaze u bazi Imam Ali gde popunjavaju 202. eskadrilu Letačkog trenažnog puka. Srednji transportni avion C-130J-30 “Super Hercules“ / Foto: Facebook stranica RV Iraka Značajno unapređenje transportne avijacije dogodilo se 2009. kada je za 293miliona dolara naručeno 6 transportnih avioniona C-130J-30 ‘’Super Hercules’’ koji su stigli tokom 2012. i 2013. Trenutno Super Herkulesi kao i stariji C-130E lete u 23. transportnoj eskadrili, Transportnog puka sa komandom u bazi Al Mutanakod Bagdada. Irački An-32 naoružan bombama. Pre toga od Ukrajine je za 99 miliona dolara naručeno 6 An-32B koji su isporučeni 2011-2012. i čija je danas matična jedinica 33. transportna eskadrila, Transportnog puka takođe u bazi Al Mutana. Dva primerka su bila dorađena da nose bombe, prvi je nosio 4 spoljna nosača na bokovima trupa BDZ-34 za 4 bombe kalibra do 500 kg dok je drugi u tovarnom prostoru, u unutrašnjosti aviona mogao da na prenosivom valjkastom transporteru sa vođicama ponese 4 bombe kalibra 227 kg. Dva laka višenamenska helikoptera Gazela na jednoj od vojnih parada. Irak se u opremanju svojih vazduhoplovnih snaga oslonio i na Francusku nabavivši 2010. domaćim pilotima dobro poznate lake višenamenske helikoptere Gazela. Tada je iz viškova francuske avijacije stiglo šest polovnih SA-342M ali je to bio samo deo velikog posla nabavke novih lakih višenamenskih borbenih helikoptera EC-135. Gazele baziraju na aerodromu Taji i lete u 88. jurišno-trenažnoj eskadrili, Borbenog helikopterskog puka. Iz Nemačke su 2009., preko Francuske, naručena 24 naoružana EC-635T2+ (vojna verzija helikoptera EC-135, sada H135) koji su koštali 360 miliona evra a isporučeni su tokom 2011. i 2012. Ceo posao pratio je korupcionaški skandal uz optužbe da su određeni irački generali primili mito kako bi se nabavka realizovala. U opremanju i naoružavanju ovih helikoptera je učestvovala Južnoafrička Republika od koje je u periodu 2010. do 2015. nabavljeno 380 protivoklopnih raketa Ingwe. Laki izviđačko-borbeni helikopter EC-635T2+/ Foto: Ministarstvo odbrane Iraka EC-635 su bili prvi ozbiljnije naoružani helikopteri oružanih snaga Iraka a nabavljeni su pre svega za osmatranje i prikupljanje informacija kao i za protivpobunjeničku borbu. Opremljeni su sistemom SAWS (Stand Alone Weapon System) koji omogućuje upotrebu elektro-optičkog osmtaračkog sistema sa televizijskom i infracrvenom kamerom, sistemom za zaštitu helikoptera od lakih prenosivih raketnih PVO sistema kao i upotrebu nevođenih i vođenih ubojnih sredstava. Helikopteri su ušli u sastav 55. jurišne eskadrile Armijske avijacije koja se danas nalazi u sastavu 32. armijske avijacijske brigade za specijalna dejstva i bazira na aerodromu Taji sa detašmanom u bazi Al Rašid kod Bagdada. U borbi sa tzv. Islamskom državom jedan irački EC-635 je oboren 13. decembra 2014. u rejonu Bayji uz pogibiju oba člana posade. Višenamenski borbeni avion F-16IQ, varijanta F-16C Block 50/52 za Irak. Svoje prve borbene avione Irak će naručiti 2011., izabran je američki F-16, za tri milijarde dolara kupljeno je 18 aviona Blok 50/52 u varijanti F-16IQ od toga 12jednoseda F-16C i 6 dvoseda F-16D. Prvi avioni trebali su da stignu leta 2014. ali je zbog bezbednosne situacije u zemlji to odloženo za sledeću godinu pa su prva četiri primerka stigla tek 14. jula 2015. Januara 2016. je za dve milijarde dolara kupljeno i naoružanje za njih i to 150raketa vazduh-zemlja AGM-65D, G, H, K ‘’Maverick’’, 24 rakete vazduh-vazduh AIM-9M ‘’Sidewinder’’, 14120 bombi Mk 82 i BLU-111, 2400 bombi Mk 84 i BLU-117, 10 vežbovnih bombi Mk 82 i Mk 84, 400 laserski vođenih bombi GBU-10 i 8000GBU-12, jedan rezervni top M61 ‘’Vulcan’’. Pored toga nabavljeno je 20 nišanskih sistema na kacigi pilota JHMCS i 4 zemaljska sistema za proveru stanja vođenih avio-bombi. Od Nemaca je prethodno 2013. kupljeno 90 polovnih raketa vazduh-vazduh AIM-9L koje su dorađene na standard AIM-9L/I-1. Dvoseda varijanta F-16D. Za avione F-16 je 2012. kupljeno 20 nišansko-navigacijskih sistema AN/AAQ-33 Sniper za 32 miliona dolara. Još 18 F-16, takođe 12 F-16C i 6 F-16D narućeno je 2013. godine za 890 miliona dolara. Potom je za iračku flotu ovih aviona 2015. naručeno i 2000 projektila WGU-59 APKWS koji su stigli tokom 2016-17. Prethodno su 2015. nabavljena 4 rezervna radara AN/APG-68(V)9 kao i 4kontejnera sa izviđačkom opremom DB-110 koja su koštala 71 milion dolara. Danas Irak ima 23 F-16 koji se nalaze u bazi Balad, u sastavu 9. lovačke eskadrile, Lovačkog puka. Artiljerijsko-raketni sistem Pancir-S1 je trenutno najmoćnije PVO sredstvo iračke vojske. Jedinice za protivvazduhoplovna dejstva dobile su prve sisteme 2012. godine kada je iz Rusije nabavljeno 500 lakih prenosivih raketnih sistema Igla-S. Potom je 2013. od SAD kupljeno 8 lakih mobilnih raketnih sistema AN/TWQ-1 ‘’Avenger’’ malog dometa koji su ipsoručeni 2014. i plaćeni su 105 miliona dolara. Nešto ranije 2012. godine za njih je naručeno 200 raketa FIM-92 ‘’Stinger’’. U paketu naoružanja iz Rusije koji je vredeo 4,2 milijarde dolara a koji je potpisan 2012. godine našlo se i 24 (po nekim podacima 48) artiljerijsko-raketnih sistema 96K6‘’Pancir-S1’’ za koje je kupljeno 600 raketa. Neke od poslednjih nabavki iz SAD realizovane su 2013. kada je kupljeno 13osmatračkih radara AN/MPQ-64 ‘’Sentinel’’ malog dometa koji se obično uvezuju sa sistemima PVO kratkog dometa. Iste godine naručeno je i 10 sistema malih bespilotnih letelica ScanEagle koji su predati Iraku 2014. Borbeni helikopter Mi-28NE, primerak koji se na fotografiji nalazi na zemlji poseduje radar N025E koji se nalazi na jarbolu iznad nosećeg rotora. Velika količina naoružanja i vojne opreme nabavljene iz Rusije za 4,2 milijarde dolara obuhvatao je osim već spomenutih PVO sistema Pancir i desantno-jurišne helikoptere Mi-35M kao i borbene helikoptere Mi-28. Svi pomenuti helikopteri ušli su u sastav Armijske avijacije i kojoj je Ratno vazduhoplovstvo u međuvremenu predalo većinu helikoptera sa kojima je raspolagalo. Isporučeno je ukupno 28 Mi-35M, 15 Mi-28NE i 4 Mi-28UB (označeni takođe kao Mi-28NE, verzija sa udvojenim komandama). Borbeni Mi-28 uvršteni su u 28. jurišnu eskadrilu, Borbenog helikopterskog puka u Al Kutu. Desantno-jurišni helikopter Mi-35M dejstvuje po položajima pripadnika oružanih formacija tzv. Islamske države. Irak se dakle odlučio da nabavi prave borbene helikoptere a ne samo da se osloni na naoružane Bell 407 i EC-635. Kupio je najsavremeniju verziju helikoptera Mi-24 sa kojim je već dugo godina imao iskustva. Ovoga puta stigli su moderni Mi-35M a prva isporuka realizovana je novembra 2013. a pripali su 35. jurišnoj eskadrili, Borbenog helikopterskog puka na aerodromu Taji. U borbenim dejstvima protiv tzv. Islamske države 2014. godine oborena su dva helikoptera, jedan 16. juna a drugi 3. oktobra. U udesima su izgubljena još tri, jedan 22. avgusta 2015, drugi 4. aprila 2016 i treći 4. januara 2017. Trojka iračkih jurišnika Su-25, prvi u formaciji, dvosed Su-25UBK pripadao je Iranu. Kako je Irak u sukob sa snagama tzv. Islamske države dočekao bez borbenih aviona jer američki F-16 zbog loše bezbednosne situacije još nisu bili isporučeni, Iračani su odlučili da se nabave ruski Su-25 koje su pripadnici RV Iraka veoma dobro poznavali s obzirom da su ga pre 2003. godine već koristili. Prvi od, kako će se kasnije pokazati 5 Su-25 iz Rusije isporučeni su 28. juna 2014. i to su bili prvi pravi borbeni avioni u inventaru novog RV Iraka. Irački Su-25 na ispitivanjima fugasnih bombi domaće proizvodnje. Potom je u pomoć priskočio Iran koji je poslao svih 7 aviona Su-25K i Su-25UBK koji su, što je interesantno, 1991. za vreme Prvog zalivskog rata, preleteli u Iran. Naknadno su 17. aprila 2016. isporučena još 4 ruska polovna Su-25 koji su remontovani u 121. remontom zavodu u Kubinki. U međuvremenu je sklopljen i ugovor sa Belorusijom od koje je kupljeno 9 polovnih Su-25 i Su-25UB koji su stigli tokom 2015-16. Iračke pilote obučavali su Iranci ali je deo njih kasnije poslat u Rusiju i Belorusiju. Prema poslednjim informacijama oko 20 Su-25 nalazi se u bazi Al Rašid kod Bagdada, u sastavu 109. jurišne eskadrile, Borbenog puka. Laki višenamenski borbeni T-50IQ, jedan od najmodernijih aviona iračkih vazduhoplovnih snaga / Foto: Facebook stranica RV Iraka Krajem 2013. godine, tačnije 12. decembra sa Južnom Korejom je potpisan ugovor vredan 1,1 milijardu dolara za nabavku 24 školsko-borbena aviona T-50 ‘’Golden Eagle’’’ u varijanti T-50IQ koja predstavlja verziju lakog borbenog aviona FA-50. Osim aviona plaćena je obuka pilota i pripadnika vazduhoplovnotehničke službe kao i logistička podrška. Naknadno je sa Korejancima potpisan i ugovor o održavanju i to za narednih 20 godina što je plaćeno milijardu dolara. Prvi irački T-50IQ poleteo je 13. jula 2015. a prvih pet primeraka je zvanično predato RV Iraka decembra iste godine. Za sada je isporučeno 12 aviona, prvih 6 stiglo je u Irak marta 2017. a drugih šest 5. juna ove godine. Avioni se nalaze u vazduhoplovnoj bazi Al Šajbah, u 204. trenažnoj eskadrili (do marta 2011. 4. trenažna eskadrila) iz sastava Trenažnog letačkog puka, Koledža iračkog RV. Irak je nabavio još jedan tip borbenog aviona i to od nekada tradicionalnog snabdevača vojnim avionima – Češke. Za vreme ČSSR od njih su nabavljani školsko-borbeni avioni L-29 ‘’Delfin’’ a zatim i L-39 ‘’Albatros’’. 2014. godine potpisan je ugovor vredan 200 miliona dolara za kupovinu naoružanja a u paket su ušli i laki višenamenski L-159 ALCA uz isporuku 10 jednoseda L-159A i dvadvoseda L-159T1 od kojih je jedan bio prerađeni jednosed iz čeških viškova a drugi novoproizvedeni primerak. Još tri jednoseda nabavljena su kao izvor rezervnih delova. Irački piloti na preobuci u Češkoj za avion L-159 ALCA. Prvi avioni predati su Iraku samo 88 dana nakon što je ugovor stupio na snagu a prva tri primerka (dva jednoseda i dvosed) su zvanično preuzeta 26. septembra 2015. godine da bi prva dva aviona sletela u Irak 5. novembra iste godine. Februara 2016. iz Češke se sa preobuke u Irak vratilo 6 pilota nakon čega su u matičnoj bazi započeli taktičku obuku. Već u maju su je završili i svoju prvu borbenu misiju izveli su 12. juna uz upotrebu klasičnih avio-bombi Mk-82. Jedno vreme oba dvoseda su se nalazila u Češkoj radi obuke iračkih pilota a prvi od njih, novoproizvedeni primerak, predat je Iračanima decembra 2016. Na preobuku su poslati piloti koji su već imali solidno letačko iskustvo a za vreme preobuke na L-159 naleteli su obično 30-35 sati. Česu su u Baladu bili organizovali i tim savetnika dok je kompanija Aero Vodochody obezbedila vazduhoplovnotehničku službu za održavanje aviona u drugom stepenu koje su kasnije preuzeli Iračani. Od naoružanja na iračkim L-159 su za sada primećene samo klasične avio-bombe Mk-82, za obuku se koriste kontejneri SUU-5003 koji osim što nose 6 vežbovnih bombi BDU-33, imaju mogućnost ispaljivanja 4 nevođena raketna zrna CRV-7kalibra 70 mm. Irački L-159 se nalaze u bazi Balad (prethodno poznata kao Al-Bakr, nakon okupacije tu su boravile američke trupe i baza je nosila naziv isturena operativna baza Anaconda u kojoj je u jednom trenutku bilo 30000 vojnika) 80 km severno od Bagdada u 115. taktičkoj eskadrili, Lovačkog puka. Iako je ALCA već upotrebljen u dejstvima protiv tzv. Islamske države, puna borbena gotovost eskadrile biće postignuta krajem ove godine. U plani je modernizacija ovih aviona uz integraciju nišansko-navigacijskog kontejnera i vođenih ubojnih sredstava, pre svega vođenih bombi i raketa vazduh-zemlja kao i nabavka raketa vazduh-vazduh. Kineska izviđačko-borbena bespilotna letelica CH-4B. U borbi protiv Islamske države Iračani su prema dostupnim fotografijama i video snimcima, vrlo efikasno upotrebili borbene bespilotne letelice CASC CH-4Bkineske proizvodnje. 23. januara 2015. godine stiglo je 4 CH-4B a uz njih i 20malogabaritnih protivoklopnih raketa AR-1 i 20 malogabaritnih vođenih bombi FT-9. Jedinica koja koristi ove BPL odnosno 100. izviđačko-borbena eskadrila(prethodno 84. eskadrila iste namene) je direktno potčinjena Komandi Armijske avijacije i nalazi se na aerodromu Al Kut. Iračani su osnovali i svoju obaveštajnu službu INIS – Iraqi National Intelligence Service koja je prema dostupnim podacima od SAD 2010. godine dobila 9 aviona i to tri DHC-6 koji su pripadali agenciji CIA i 6 U-28A (dorađeni švajcarski Pilatus PC-12). Ovi avioni poseduju opremu za prikupljanje informacija izviđanjem i osmatranjem, otkrivanje i identifikaciju ciljeva. Baziraju na aerodromu Al Rašid i pod komandom su Ministarstva unutrašnjih poslova. Prema dostupnim podacima danas se koriste dva DHC-6 i 4 U-28A. Živojin BANKOVIĆ
  6. U martu mesecu ove godine, prilikom prvog javnog obilaska radova na lovcima MiG-29 koje je Rusija donirala Srbiji, ministar odbrane Aleksandar Vulin je, pomenuvši ove avione prvi put upotrebio oznaku SD odnosno kako je tada rekao „Сербский Доработаны“, što bi trebalo da predstavlja nivo modernizacije tzv. Faze 2 celokupnog procesa prijema, uvođenja u upotrebu, produžetka životnog veka, uvođenja održavanja po stanju i osavremenjavanja celokupne flote MiG-ova 29. Faza 2 na novopridošlim avionima (jedan je trenutno na generalnom remontu u Rusiji) trebalo bi, između ostalog da obuhvata procenu njihovog stanja radi produženja životnog veka. Ovi avioni proizvedeni su između 1989. i 1991. a remontovani 2013. i 2014. Njihov vremenski rok rada ističe 2020. i 2021. (7 godina) sem ako do tog vremena ne nalete po 700 sati od završetka remonta. Postojeći avioni su stari 31 godinu, tri primerka bi trebalo da se remontuju ove godine dok četvrti može da leti do 2021. godine ili dok ne naleti 700 sati od remonta 2011. godine (10 godina). Radovi na jednom od tri srpska aviona verzije 9.13 / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Osim toga donirane 29-ke dovode se na nivo na koji su osavremenjeni srpski avioni tokom remonta 2008. i 2011. godine. Ministar Vulin je prilikom opisivanja radova na MiG-ovima iz Rusije koristio oznaku SD ali u sasvim novom značenju ove skraćenice, kao što smo već preneli „Сербский Доработаны“. To je u stručnoj javnosti unelo dosta zabune jer kompanija RSK MiG već koristi oznaku MiG-29SD za varijantu koja ne odgovara u potpunosti nivou izmena odnosno dorada na avionima iz Rusije ali i onima koji su nasleđeni od bivše Jugoslavije. Do sada je za rusku oznaku SD bilo više tumačenja ali se obično navodi ‘’Самолёт Доработаны’’ (dorađeni avion). Zanimljivo je da smo do danas oznaku SD za naše starije avione zvanično čuli samo od bivšeg komandanta RV i PVO generala u penziji Dragana Katanića prilikom njegovog gostovanja u emisiji ‘’Svet sa Sputnjikom’’ juna prošle godine. Međutim ako se pogledaju specifikacije verzije MiG-29SD koje se mogu naći na internet sajtu kompanije RSK MiG može se videti da su srpski avioni koji su remontovani 2008. i 2011. samo delimično na tom nivou. Jedine MiG-ove 29SD u svetu koristi Slovačka. Ispred vetrobranskog stakla vidi se 5 antena sistema svoj tuđ BAe Systems AN/APX-113 dok je na leđima antena radio uređaja AN/ARC-210(V). Prema onome što se tamo može pročitati jedini pravi SD u svetu su slovački avioni o kojima je Tango Six već pisao. Naravno MiG nudi mnoge opcije i ugradnju različite opreme po želju naručioca ali možemo konstatovati da su naši avioni ipak skromnije opremljeni od onoga je definisano kod varijante SD. MiG-29SD je pre svega namenjen državama koje, ugradnjom određene opreme, žele da svoje 29-ke prilagode NATO i ICAO standardu. U tu opremu spadaju novi sistem svoj-tuđ ili tzv. IFF (Indentification Friend or Foe), sistem satelitske navigacije (GPS), sistem navigacije TACAN, sistem bliže navigacije, sistem za kontrolu sletanja (VOR/ILS), dodatna sredstva komunikacije, magistrala podataka po standardu MIL-STD-1553B. Sve navedeno je zapadne proizvodnje dok se u paketu nalazi i ruska oprema, stari prikazivač podataka sa gornjeg elektrooptičkog prikazivača zamenjen je novim višenamenskim prikazivačem u boji, ugrađen je sistem na kome pilot može lakše da vidi veliki broj informacija koji se tiču navigacije i identifikacije a tu su i novi računari za obradu podataka. Kokpit srpskog L-18 nakon remonta 2008. Izgled instrument table je gotovo identičan kao na slovačkim MiG-29AS (SD) / Foto: Dimitrije Ostojić Opciono se nudi produženje životnog veka za do 100 procenata i to u zavisnosti od stanja konkrentog aviona, povećanje kapaciteta unutrašnjih rezervoara za gorivo, ugradnju sistema za popunu gorivom u vazduhu, unapređenje ili zamena određenog broja sistema u avionu, remont i transfer održavanja po tehničkom stanju. Dorada aviona se ne mora uraditi u Rusiji već se to može obaviti u državi koja je posao naručila. Podsetimo, slovački avioni su dobili deo zapadne opreme koja obuhvata radio stanicu AN/ARC-210(V), sistem svoj-tuđ (IFF) BAe Systems AN/APX-113, sistemi navigacije Rockwell Collins i to VOR/ILS AN/ARN-147, TACAN AN/ARN-153 i GPS MAGR. Od nove opreme ruske proizvodnje tu su višenamenski kolor prikazivač MFI-54, kontrolna konzola PU-29, upravljački pult PUS-29 za prikaz podataka navigacije i identifikacije, novi elektrooptički gornji prikazivač (HUD) ILS-31 i računar BCVM MKV-03. Pored toga slovački jednosedi 9.12 dobili su i mogućnost nošenja spoljašnjih tankova za gorivo PTB-1150 koji se kače na potkrilne nosače. Srpski avioni su pre 10 godina dobili deo pomenute ruske opreme koja se spominje kod slovačkih dorađenih 29-ki. Uz to dobili su novoproizvedene sisteme KOLS, navigaciona svetla, GPS i transponder. Kao što smo već preneli 27. jula je poleteo prvi dorađeni donirani MiG-29 iz Rusije (MiG-29A 9.12A 18151) a 1. avgusta dvosed MiG-29UB 18351. Na njima nema spoljašnjih vidljivih promena koje bi ukazivale je izvršeno značajnije osavremenjavanje, vide se samo nova poziciona svetla kao i kod do sada korišćenih aviona. Na jučerašnjoj svečanosti izvršena je njihova primopredaja a već danas se ovi avioni, kako kažu iz RV i PVO, nalaze u stroju. Živojin BANKOVIĆ
  7. U obraćanju medijima nakon pokazne vežbe koja je održana 29. jula na poligonu Tehničko-opitnog centra za naoružanje i vojnu opremu u Nikincima, predsednik Srbije Aleksandar Vučić je govoreći o nabavci vazduhoplovne tehnike za Vojsku Srbije akcenat stavio na avione i helikoptere spomenuvši MiG-ove 29, H145M, Mi-17 i Mi-35. Veoma prodavana u svetu kineska borbena MALE bespilotna letelica Wing Loong II / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Ono što je privuklo manje pažnje je njegova izjava da Srbija sa nekoliko zemalja razgovara o nabavci naoružanih bespilotnih letelica (BPL) pri tom naglasivši da po tom pitanju ‘’naša pamet nije dovoljno daleko odmakla’’. Da li se odustalo od domaće BPL Pegaz ili samo od njegove naoružane verzije? / Foto: Ministarstvo odbrane Srbije Na osnovu ove izjave može se zaključiti da je moguće da se odustalo od naoružane verzije domaće bespilotne letelice Pegaz čiji je razvoj usporen, moguće i prekinut ili je za sada potpuno izgubio prioritet. Uprkos tome što je Vučić na istom gogađaju rekao da i dalje postoji želja da sami proizvodimo BPL Vrabac i Pegaz. Što se tiče bespilotnog helikoptera Stršljen koji može nositi malogabaritna ubojna sredstva, nije još uvek objavljeno da li je Vojska Srbije (VS) zainteresovana za ovaj projekat pa se može pretpostaviti da bi se radio samo za izvoz a da bi se za VS nabavila klasična naoružana BPL. U narednom periodu trebalo bi da saznamo da li će Srbija zaista nabaviti naoružane BPL ili će to biti obične srednje letelice koje će se koristiti samo za izviđanje. Impresivna gama izraelskih bespilotnih letelica. Danas u svetu veliki broj država proizvodi bespilotne letelice (UAV – Unmanned Aerial Vehicle) različitih veličina i namena ali mali broj njih one koje mogu biti naoružane (UCAV – Unmanned Combat Aerial Vehicle). Borbene BPL uglavnom pripadaju klasi srednjih BPL ili tzv. MALE letelicama (Medium Altitude Long Endurance) koje obično lete na visinama od oko 3000 do 9000 metara i mogu ostati u vazduhu 20 do 60 sati. Ovakve BPL obično su pogonjene klipnim ili turboelisnim motorom u potisnoj konfiguraciji, imaju savremene elektro-optičke sisteme koje sadrže TV, termalne i IC kamere, laserske obeleživače i daljinomere, tu je zatim satelitska navigaciju, potom linkovi za prenos podataka, neke imaju i radare, njima se može upravljati sa srednjih i velikih daljina, obično nose najmanje dva do četiri ubojna sredstva za dejstvo po ciljevima na kopnu i moru (neke mogu nositi i mnogo više). Američke borbene BPL MQ-1B Predator i MQ-9A Reaper. Najsloženije i najsavremenije borbene BPL danas dolaze iz SAD. Izrael je jedna od vodećih zemalja kada je u pitanju razvoj ovakvih letelica a poslednjih godina veliki proboj na tržište UCAV imala je NR Kina. Na razvijanju naoružanih BPL i njihovih uglavnom malogabaritnih ubojnih sredstava danas intenzivno rade Turska, Rusija, Iran, Pakistan i još par zemalja. UCAV iz SAD Srbija vrlo verovatno neće nabavljati jer su takve letelice, poput na primer BPL MQ-9 ‘’’Reaper’’ skupe a njih mogu kupiti samo najbliži saveznici, politički podobne kao i bogate države. U obzir bi mogle doći letelice iz Izraela, NR Kine, Pakistana, Belorusije. U sredu 1. avgusta srpsko izdanje ‘’Sputnjika’’ prenelo je svoja nezvanična saznanja od izvora iz Vojske Srbije da se o nabavci naoružanih BPL trenutno pregovara sa nekoliko izraelskih firmi, da su ti pregovori u povoju ali da se oni odvijaju i sa još nekoliko proizvođača iz drugih zemalja. Izraelske bespilotne letelice su u svetu najprodavanije i veoma cenjene, Izraelci imaju dugu tradiciju u njihovom razvoju a do sada su određene tipove BPL nabavljale čak i SAD i Rusija. Ipak, te letelice su uglavnom nenaoružane. Izraelci su dugo vešto krili da postoje i naoružane varijante ali je poslednjih godina otkriveno da su neke od njih korišćene u borbenim dejstvima uz upotrebu pre svega raketa. Izraelska BPL Hermes 450 makedonske policije. Srbija bi nabavkom noružane bespilotne letelice bila prva zemlja u regionu koja bi imala takve vazduhoplove. Postojale su informacije da su dve BPL Hermes 450 koje je 2010. nabavila makedonska policija dobile naoružanje ali za sada nema takvih dokaza i one su do sada viđane bez bilo kakvih ubojnih sredstava. Hermes 450 je jedna od najprodavanijih i najtraženijih srednjih BPL u svetu. Ipak, do sada korisnici nisu nabavljali borbenu varijantu već samo obične verzije za izviđanje. Pojedine informacije govore o tome da Izrael koristi naoružani Hermes 450 koji nosi dve američke protivoklopne rakete (PO) AGM-114 ‘’Hellfire’’ ili dve rakete iste klase izraelske proizvodnje. Druga izraelska BPL za koju je tek nedavno otkriveno da može da nosi naoružanje jeste IAI Heron. Taktička laka borbena BPL CH-3 kineske proizvodnje. Borbene bespilotne letelice koje se već izvesno vreme nalaze u operativnoj upotrebi i koje su već imale primenu u ratnim uslovima, mogle bi se nabaviti iz NR Kine. Visoka vojna delegacija Srbije boravila je u periodu od 23. do 27. jula u poseti NR Kini a prvog dana posete delegacija je obišla dve kineske kompanije AVIC i CATIC koje se bave razvojem i proizvodnjom vazduhoplova, između ostalog i bespilotnih letelica. Kina je na polju BPL kao i u ostalim segmentima vojnog vazduhoplovstva imala nezadrživ kolosalni napredak u proteklih 20 godina koji i dalje traje a smatra se da će vrlo brzo njihovi proizvodi biti veoma konkurentni kada je reč o odnosu cene i kvaliteta. Kod mnogih njihovih proizvoda to jeste slučaj već danas a predviđanja govore da će u bliskoj budućnosti oni stati rame uz rame sa tehnološki najnaprednijim nacijama na svetu. Kineska UCAV CH-4B vazduhoplovnih snaga Iraka. Prodaja kineskih bespilotnih letelica raste, neki tipovi BPL su jeftini i što je najvažnije relativno lako dostupni a ima i onih koje su dovoljno sofisticirani da ih, u nemogućnosti nabavke sličnih zapadnih letelica, nabavljaju bogate države Bliskog istoka. Tako je na primer Saudijska Arabija kupila čak i fabriku u kojoj će se proizvesti oko 300 kineskih naoružanih BPL. Kinezi danas imaju najviše tipova UCAV, pojedine kompanije razvile su čitave game takvih letelica. Jedna od njih je Chengdu Aircraft Industry Group (CAIG) koja je deo korporacije AVIC (Aviation Industry Corporation of China). CAIG je razvio familiju naoružanih BPL Yìlóng odnosno Pterodaktil poznatu i kao Wing Loongkoju čin 6 letelica. Wing Loong I u naoružanju kazahstanskih oružanih snaga. Prva je Pterosaur 1, zatim Pterodactil 1 (Wing Loong I), potom izvozna Rui Yingkoju je razvila firma Norinco i ima i naziv Sky Saker. Sledeće dve UCAV su derivati Pterodaktila 1 sa oznakama WJ-1 i GJ-1, a tu je i značajno unapređeni Wing Long II. U toku je razvoj varijante Wing Loong ID koja bi trebala da poleti ove godine. Za ove letelice razvijen je veliki broj malogabaritnih ubojnih sredstava kao što su vođene bombe FT-7, FT-9, FT-10, YZ-212, LS-6, GB-4, GB-7, bombe za uništavanje žive sile YZ-102A, protivoklopne rakete HJ-10 u varijantiama AR-1 i AR-2, vođena raketna zrna BRM-1 kalibra 90 mm. Osim pomenutih borebnih BPL grupa CAIG radi i na mlaznoj BPL koja je nazvana Cloud Shadow u varijantama CS-1, CS-2 i CS-3 od koja poslednja pripada UCAV. Najnovija kineska CH-5 može poneti čak 16 vođenih bombi ili raketa. Druga familija kineskih UCAV nastala je na akademiji China Academy of Aerospace Aerodynamics korporacije CASC (China Aerospace Science and Technology Corporation) koji je poznat i kao 11. akademija CASC korporacije ili još i kao 701. istraživački institut. Familija ovih letelica je nazvana Rainbow odnosno na kineskom Cai Hong (CH). Njihove naoružane BPL nose oznake CH-3, CH-4, CH-5 i CH-901 od kojih CH-4 i CH-5 pripadaju kategoriji srednjih MALE UCAV. Korisnici kineskih UCAV su u proteklih nekoliko godina imali bogato borbeno iskustvo, letelice Wing Loong je upotrebio Egipat u borbi protiv islamista na Sinaju, UAE iznad Jemena koriste Wing Loong II kao i CH-4 a iznad Libije Wing Loong II. Nigerija je tokom operacija protiv islamističke militantne grupe Boko Haram koristila CH-3; letelicu CH-4 Irak u sukobu sa tzv. Islamskom državom a Saudijska Arabija u ratu protiv Huta u Jemenu. Turska borbena BPL Anka-S / Foto: Ministarstvio odbrane Turske Još jedna država koja je napravila veliki pomak u razvoju bespilotnih letelica jeste Turska. Njena vazduhoplovna industrija danas je sposobna da proizvede školske turboelisne avione, lake jurišne COIN avione, bespilotne letelice, rakete vazduh-vazduh, vazduh-zemlja, krstareće rakete, protivoklopne rakete, vođena raketna zrna, malogabaritna ubojna sredstva klase vazduh-zemlja. Trenutno se radi na razvoju školsko-borbenog i višenamenskog borbenog aviona. Danas postoje tri tipa turskih UCAV od kojih dve pripadaju klasi srednjih MALE letelica. Krajem prošle i tokom ove godine u naoružanje turske armije ušla je bespilotna letelica Anka u serijskoj varijanti Anka-S koja je u osnovi nenaoružana ali je kompanija TAI u međuvremenu uspešno integrisala ubojna sredstva turske proizvodnje i to lansere laserski vođenih raketnih zrna CIRIT kalibra 70 mm i malogabaritnu poluaktivno laserski vođenu municiju MAM-L i MAM-C. Naoružana UCAV Bayraktar. Druga turska MALE UCAV (iako su je turske oružane snage okarakterisale kao taktičku BPL) jeste Bayraktar proizvođača Kale-Baykar koja je uvedena u naoružanje 2014. godine a iste godine započelo se sa razvojem naoružane varijante Bayraktar TB-2. Ova UCAV koristi isto naoružanje kao i BPL ANKA-S a borbeno je upotrebljena protiv kurdeskih snaga, kako u samoj Turskoj tako i u Siriji. Treća turska borbena BPL koja pripada klasi taktičkih UCAV jeste Vestel Karayel-SU koja može nositi ista UBS kao i letelice Anka i Bayraktar. Turska trenutno radi na razvoju znatno veće dvomotorne borbene BPL koja nosi naziv Akinci (Akindži) koja će moći da nosi krstareče rakete SOM-A, jedereće kao laserski vođene bombe mase do 227 kg. O drugih zemalja u svetu koje proizvode slične UCAV sisteme jeste Iran koji je 2013. započeo serijsku proizvodnju svoje borbene letelice Shahed 129 naoružanu raketamas Sadid-1. Ova takođe MALE BPL poslednjih godina borbeno je upotrebljena kako u Iranu tako i iznad Iraka i Sirije. Pakistan je 2013. godine uveo u naoružanje taktičku bespilotnu letelicu NESCOM Burraq za koju se smatra da je konstruisana na osnovu kineske CH-3 a njenu naoružanu varijantu prvi put je predstavio i borbeno upotrrebio 2015. godine. Ova BPL može biti naoružana domaćom laserski vođenom raketom vazduh-zemlja Barq. Beloruski Burevestnik-MB sa dronovima kamikazama Petrel-MB. U svetu se razvijaju i lake borbene BPL, najbolji primer je beloruski Burevestnik-MB koji može biti naoružan sa dve BPL Petrel-MB koje ustvari predstavljaju dronove-kamikaze. Pored toga tu su i nevođena raketna zrna kalibra 57 i 80 mm. Prva fotografija naoružane ruske BPL Orion-E pojavila se ove godine. Rusija koja za sada dosta kasni za svetom kada su u pitanju UCAV radi na razvoju ubojnih sredstava kojim bi se naoružale taktičke BPL Forpost (ruska verzija izraelske IAI Searcher II) kao i najnovije MALE UAV Orion-E kompanije Kronstadt koja je primećena prošle godine. Živojin BANKOVIĆ
  8. Nakon raspada SSSR-a, osamostaljenja države i nasleđivanja tehnike pet sovjetskih vazduhoplovnih armija, Ukrajina je u tom trenutku imala jedno od najjačih Ratnih vazduhoplovstava u Evropi koje je formirano 17. marta 1992. godine. Na njenoj teritoriji ostalo je oko 600 vojnih jedinica, 2800 vojnih vazduhoplova i oko 120hiljada pripadnika vazduhoplovnih snaga. U sastavu RV Ukrajine našla se impresivna flota borbenih aviona od kojih treba istaći 19 strategijsjkih bombardera Tu-160 i 27 Tu-95, potom 217 tada savremenih lovaca MiG-29 i 73 Su-27. Pored navedenih tipova u jedinicama je bilo i srednjih bombardera Tu-16, Tu-22 i Tu-22M, potom taktičkih bombardera i izviđača Su-24, jurišnika Su-17, MiG-27 i Su-25, lovaca presretača Su-15 i MiG-25 i lovačkih aviona MiG-21 i MiG-23. Detalj sa svečane primopredaje vojne tehnike ukrajinskoj armiji, 17.10.2017 / Foto: aerovokzal.net I pored toga što je nasleđena velika količina tehnike koju je koristio iskusan kadar, i pored toga što je prilikom nastanka to bilo jedno respektabilno vojno vazduhoplovstvo, usled teških ekonomskih prilika i velikih vojno-političkih promena u svetu kao i raznih neuspešnih formacijskih transformacija nastupile su godine pa i decenije propadanja. Sve to je uticalo da se brojno stanje vazduhoplova i njihov procenat ispravnosti drastično smanji, nalet pilota je bio na minimumu, tehnika nije zanavljana niti je dublje modernizovana. Ukrajina se takođe odrekla svojih srednjih i strategijskih bombardera, deo je povučen iz upotrebe, deo razmenjen a mnogi su isečeni. Na tržištu polovnih vojnih letelica prodat je veliki broj aviona i helikoptera među kojima su bili školsko-borbeni avioni L-39, lovci MiG-21, MiG-23, MiG-29, Su-27, jurišnici Su-25, transporteri Il-76 i tankeri Il-78, transportni helikopteri Mi-8, desantno-jurišnih helikoptera Mi-24. Ukrajina je od SSSR-a nasledila između 250 i 290 desantno-jurišnih helikoptera Mi-24. Procenjuje se da danas vazduhoplovne snage Ukrajine raspolažu sa oko 200 aviona i oko 160 helikoptera različitih tipova i namena. Procenat ispravnosti je poslednjih godina, zbog sukoba na istoku zemlje i opasnosti od vojne konfrontacije sa Rusijom povećan, sa remonta godišnje izađe oko 15-20 vazduhoplova ali se i dan danas na vojnim aerodromima nalazi veliki broj neoperativnih vazduhoplova. Mnogi avioni i helikopteri, koji su godinama stajali konzervirani na otvorenom ili u hangarima, su zbog hitnih potreba ponovo aktivirani ali sa ograničenim resursima i načinom upotrebe. Vazduhoplovne snage i PVO danas imaju oko 45000 ljudi, organizovane su na Operativne komande ali ima i jedinica koje su direktno potčinjene Komandi vida. Prosečan nalet pilota vazduhoplovnih snaga je na kraju 2016. iznosio priibližno 50sati. U toku 2017. godine popunjenost jedinica pilotima bila je u proseku oko 70procenata. Raspored vazduhoplovnih baza na kojima se nalaze ukrajinski vojni avioni i helikopteri. Postoje četiri Operativne komande i to ’’Centar’’ sa sedištem u Vasilkovu u čiji sastav ulazi 40. taktička avijacijska brigada sa lovcima MiG-29 koji baziraju na aerodromima Vasilkov i Ozernoe, 831. taktička avijacijska brigada sa lovcima Su-27 u bazi Mirgorod, 39. taktička avijacijska brigada sa lovcima Su-27 u bazi Ozernoe, 96. raketna brigada PVO u okolini Kijeva sa 6 raketnih diviziona S-300, 156. raketni puk PVO sa tri raketna diviziona sistema Buk stacioniranih oko grada Zolotonoša. Tu su još i 138. radio-tehnička brigada sa 5 bataljona, 31. puk za vezu i komandovanje i 2204. samostalni bataljon za protivelektronska dejstva (PED). Operativnu komandu ’’Zapad’’ sa sedištem u Lavovu čini 114. taktička avijacijska brgada u bazi Ivano-Frankivsk sa avionima MiG-29 a iste vazduhoplove koristi i 204. taktička avijacijska brigada koja od skoro bazira na aerodromu Luck. Od snaga PVO tu su 540. raketni puk u Lavovu sa 5403. i 5404. raketnim divizionom (oba s S-300), 11. raketni puk s 4 raketna diviziona sistema Buk raspoređenih u gradu Šepetovka i 223. raketni puk s tri raketna diviziona sistema Buk u mestu Strij. Ostale jedinice čine 1. radio-tehnička brigada s 5 bataljona, 76. puk za vezu i komandovanje u selu Lipniki u Lavovskoj oblasti i 17. samostalni bataljon za PED. Izviđač Su-24MR iz sastava 7. bombarderske taktičke avijacijske brigade koja je direktno potčinjena Komandi vazduhoplovnih snaga. Zanimljivo u Operativnu komandu ’’Istok’’ čija se komanda nalazi u Dnjepropetrovsku ulaze samo raketni sistemi PVO, jedinice za vezu, radio-tehničko izviđanje i protivelektronska dejstva. 138. raketna brigada PVO podeljena je na 1. grupu sa 1382. i 1383. raketnim divizionom sistema S-300 koji se nalaze oko Dnjepropetrovska i 302. grupu sa 3021. i 3022. raketnim divizionom sistema S-300 koji se nalaze oko Harkova. Tu je zatim 301. raketni puk u Nikopolju sa 3011. i 3012. raketnim divizionom koji imaju takođe sisteme S-300. Radio-tehničko obezbeđenje pruža 164. brigada, vezu i komandovanje 57. puk a tu je i jedan samostalni bataljon za PED. U gradu Odesa nalazi se komanda Operativne komande ’’Jug’’ sa jednom vazduhopovnom jedinicom i to 299. taktičkom avijacijskom brigadom na aerodromu Kulbakino koja leti na jurišnim avionima Su-25. I ovde imamo prisutne značajne snage PVO, 160. raketnu brigadu s 4 diviziona S-300, 201. raketni puk koji je podeljen na 1. grupu s dva diviziona S-300 u Pervomajsku i 2. grupa s tri diviziona S-300 u Nikolajevu. U Hersonu se nalati 208. raketna brigada s 2084. i 2085. divizionom S-300. I ovde postoji jedinica za radio-tehničko izviđanje, to je 14. brigada koja ima tri bataljona, u Odesi se nalazi 43. puk za vezu i komandovanje i 1194. samostalni bataljon za PED. Ukrajinski ultralaki školski avion HAZ-30. Jedinice koje su direktno potčinjene Komandi RV i PVO su: 7. bombarderska taktička avijacijska brigada u Starokonstantinovu sa taktičkim bombarderima i izviđačima Su-24, 15. transportna brigada u Borispolju s avionima An-24, 26, 30, Tu-134, 25. transportna brigada iz Melitopolja u čijem sastavu su avioni An-26, Il-76 i Il-78 i 456. transportna brigada na aerodromu Vinica koja leti na avionima An-24 i An-26. U gradu Hmeljnickij nalazi se 383. samostalni puk bespilotnih letelica a u bazi Čugujev 203. školska avijacijska brigada sa avionima L-39. Prvi tip vazduhoplova s kojim se sreću budući piloti aviona u RV Ukrajine jeste domaći ultra laki školski avion HAZ-30 razvijen u Harkovskoj fabrici aviona koji je svoj prvi let imao 22. maja 2012. godine a iste godine je uveden u upotrebu. Od 2013. godine samo 4 aviona i jedan trenažer koristi Harkovski univerzitet RV Ukrajine. Stajanka aviona L-39 “Albatros“ u vazduhoplovnoj bazi Čugujev. Dobro poznati čehoslovački mlazni školsko-borbeni avion Aero L-39 ’’Albatros’’ sledeća je stepenica u obuci ukrajinskih vojnih pilota. Od SSSR-a je bilo nasleđeno čak 708 aviona L-39C a danas je u upotrebi 41 primerak. Od toga su na Krimu ostala tri modernizovana aviona L-39M1 a u aktivnim jedinicama danas leti 30 L-39C, 9 L-39M1 i dva L-39M. Pre izvesnog vremena odlučeno je da u brigade taktičke avijacije (brta) koje takođe koriste ovaj tip za obuku i trenažu, budu upućeno samo modernizovani L-39M1 i M a da školska brigada u Čugujevu ima samo L-39C. Za sada se tri modernizovana aviona nalazi u 7. brta (Su-24), dva u 204. brta (MiG-29), dva u 40. brta (MiG-29) i 4 u 299. brta (Su-25). Modernizacija L-39M1 koju radi zavod OAZ iz Odese, obuhvata jači motor AI-25TLŠ potiska 18,41 kN i novi snimač letnih podataka BUR-4-1. Prvi modifikovani avion pojavio se 2009. i do sada je u upotrebu uvedeno 12 primeraka. Potom se 2015. pojavio moderniji L-39M koji je uz već pomenuti jači motor i snimač letnih podataka dobio novi kompleks sa obuku BTK-39 koji se sastoji od HUD ILS-39, dva donja višenamenska pokazivača MFD-1 u prednoj i dva MFD-2 u zadnoj kabini, avioni su dobili i novu kontrolnu kutiju PUBR za prebacivanje borbenih modova i satelitski navigacijski sistem SN-3700-03. Nakon remonta i modernizacije, MiG-ovi 29 uglavnom dobijaju ovakvu šemu farbanja. Najbrojniji borbeni avion RV Ukrajine jeste frontovski lovac MiG-29 sa oko 80primeraka u varijantama jednoseda 9.13 i 9.51. Mnogi od tih aviona su od marta 2014. su usled hitnih potreba i izbijanja krize sa Rusijom, aktivirani jer su prethodno bili uskladišteni i konzervirani u kaponirima ili na otvorenom. Na nekoliko 9.13 je izvršena delimična modernizacija na standard MiG-29MU1 koja je urađena u vazduhoplovcnom zavodu LDARZ. Modifikacije podrazumevaju pre svega zamenu dela elektronske opreme, navigacijski sistem A-323 zamenjen je domaćim sistemom satelitske navigacije SN-3307-01, modifikovan je VHF/UHF radio R-862M1, dodat je ICAO kompatibilni transponder A-511, modifikovan je snimač letnih podataka aviona Tester-U3L kao i sistem za upozorernje piota Ekran-13M-4. Tu je takođe i informacija da je domet radara u otkrivanju cilja veličine lovca povećan za više od 30 procenata. Po dostupnim informacijama trenutno je u tri baze aktivan oko 41 avion i to u 40. taktičkoj avijacijskoj brigadi na aerodromu Vasilkov 9 aviona 9.13 (svi naknadno aktivirani), 3 MiG-29UB i 6 MiG-29MU1 (piloti ove jedinice pored toga lete i na dva L-39M), 114. taktičkoj avijacijskoj brigadi u bazi Ivano-Frankivsk (oko 12 9.13 i UB) i 204. taktičkoj avijacijskoj brigadi, baza Luck koja je 2014. godine premeštena sa Krima, sa aerodroma Belbek prvobitno na aerodrom Kulbakino. Ova jedinica danas ima aktivno 11 aviona 9.13 i dva dvoseda. Tokom sukoba u Donbasu 2014. godine lakim prenosivim raketnim sistemima Igla oborena su dva aviona 9.13, prvi 7. avgusta iz 40. brigade (bort 02 beli) a drugi 17. avgusta (bort 53 beli) iz 114 brigade. Oba pilota su se katapultirala. Četiri lovca Su-27 naoružanih raketama vazduh-vazduh R-27 i R-73 koje se proizvode u Ukrajini. Lovačku avijaciju čini i flota od oko 57 aviona Su-27 od kojih su trenutno aktivna 32 s ciljem da se dostigne operativnost jednog puka od 36 aviona. Glavninu čine verzije Su-27P, S, UB i UP a tu su i modernizovani Su-27P1M, S1M, UB1M i UP1M. Većina aktivnih aviona bazira na aerodromu Mirgorod gde se nalazi stacionirana 831. taktička avijacijska brigada a 4-5 aviona nalazi se u bazi Ozernoe, u, početkom godine formiranoj, 39. brigadi taktičke avijacije. Dežurstvo na Su-27 u sistemu PVO organizovano je i na vojnom delu međunarodnog aerodroma u Odesi. Avioni Su-27 remontuju se u Zaporožju u zavodu ZDARZ gde je do kraja 2016. izvršena modernizacija na po jednom jednosedu i dvosedu. Testiranje prvog modifikovanog aviona Su-27 započeto je još avgusta 2012. da bi projekat bio prihvaćen 5. avgusta 2014. a prvi avion, Su-27UB1M primljen je u naoružanje 14. oktobra 2015. Modernizacija obuhvata ugradnju sistem satelitske navigacije SN-3307-02 koji je kompatibilan sa GPS i GLONASS, navigacioni sistem VOR/ILS Kurs-93M-V, transponder A-511 verzija 30 koji je u skladu sa ICAO standardima, DME/TACAN risiver MSD-2000V, sistem za snimanje podataka o letu BUR-4-1-10-1, audio i video sistem za snimanje SAVR-27U, sistem za upozorenje pilota Ekran-02M-3 (Ekran-UB-02M-3(Ž), modernizovani VHF/UHF radio uređaj R-800L1M Lun-1. Najznačajniji elementi modernizacije su unapređenja na radaru N001 ’’Meč’’ kojima je povećan domet u otkrivanju ciljeva u vazduhu kao i otpornost na elektronsko ometanje. To je postignuto zamenom određenog broja originalnih komponenata novom savremenijom opremom. Sve pomenute modifikacije povećale su mogućnost otkrivanja ciljeva radara za 30 procenata. Trenutno se čine napori da se izvši Druga faza modernizacije koja bi značajnije poboljšala borbene mogućnosti aviona. Modernizovani jurišnik Su-25M1. Za napade na ciljeve na zemlji na raspolaganju je oko 30 jurišnika Su-25 iz sastava dve eskadrile 299. taktičke avijacijske brigade sa aerodroma Kulbakino. Od završetka borbenih sukoba na istoku zemlje 2015. godine, na početku koga je RV Ukrajine imalo operativno svega 16 a u dejstvima izgubilo 5 aviona, Su-25 je imao prioritet prilikom remonta. U periodu od 2014. do danas odrađeno je oko 15 aviona a po svemu sudeći takođe se teži da se ukupan broj aktivnih aviona dovede do 36odnosno da bude operativan jedan puk. Oko polovinu operativne flote čine delimično modernizovani avioni sa oznakama Su-25M1, UBM1 i UBM1K. Oko 12 aviona se nalazi na aerodromima Dnjepropetrovsk i Melitopolj koji služe kao isturene operativne baze. U modernizaciji aviona primenjeni su isti sistemi kao kod lovaca Su-27, sistem satelitske navigacije SN-3307, DME/TACAN risiver MSD-2000V, A-511 transponder, sistem za snimanje podataka o letu BUR-4-1-10-1, modifikovani radio R-862, VOR/ILS Kurs-93M-V a tu su još i modul MVP-1-1V, nišan ASP-17BTs8-M2, dispenzeri mamaca KUV 26-50-01, video snimač SRVP-25, indikator položaja repnih komandi SD-T8-797.15.01.01. U borbenim dejstvima iznad istočne Ukrajine oboreno je 5 a oštećeno 6 Su-25 od kojih su neki kasnije remontovani. Samo tokom jula oborena su 4 aviona (tri Su-25M1 i jedan Su-25) i to 2. jula, 16-tog i dva 23. jula. Još jedan Su-25M1 uništen je 29. avgusta. Remontovani Su-24M ev. broja 41 beli dobio je skoro istu maskirnu šemu kao i lovci MiG-29. Četvrti tip borbenog aviona u inventaru jeste taktički bombarder Su-24 kojih ima najmanje operativnih, iako na papiru RV poseduje čak 114 primeraka (od SSSR-a nasleđeno 280) od čega se u inventaru vodi 65 uključujući 25 izviđača. Iz baze Starokostiantjiv, u okviru 7. taktičke avijacijske brigade leti 12 Su-24M (pre par godina remontovana 3 aviona) i 5 izviđača Su-24MR (remont jednog primerka je završen pre par dana). Iako je najavljivano da će sa remonta izaći mnogo više aviona to se nije dogodilo zbog ranih poteškoća jer Ukrajina nema mnogo iskustva u remontu ovih vazduhoplova. Pre izbijana sukoba 2014. aktivna jedinica je imala operativno samo tri Su-24M i dva Su-24MR pa je narednih godina naporima vazduhoplovno-tehničke službe i vazduhoplovnog zavoda NARP iz Kulbakina osposobljeno još 13 aviona. Za mnoge avione je ovo bila samo privremena mera jer nisu prošli generalni remont već samo određene radove a pri tom im je ostalo još sati naleta između dva remonta dok im je vremenski resurs istekao. Iznad Donbasa je 2. jula 2014. u levi motor pogođen Su-24MR čija je posada uspela da sleti na aerodrom Mirgorod gde je bio smešten detašman bombardera i izviđača koji su leteli iznad ratnog područija (tamo je i danas prisutan određen broj Su-24). Oštećeni avion je kasnije remontovan i vraćen u službu. Prvi gubitak dogodio se 20. avgusta 2014. kada je oboren jedan Su-24MR. Pored baze Mirgorod gde se nalazi stalni detašman aviona Su-24 druga baza na kome se ovi avioni mogu povremeno videti je aerodrom Kanatove. Vazudhoplovna industrija pokušava da održi u životu i ovaj tip aviona, maja meseca ove godine remontni zavod iz Odese prikazao je dve moguće varijante modernizacije izviđača Su-24MR. Pet teških transportera Il-76MD je trenutno aktivno u RV Ukrajine. Transportna avijacija raspolaže sa oko 40-45 aviona od kojih je najbrojnija familija An-24, 26 i 30. U jedinicama se nalaze 4 putnička An-24 i An-24B, 17 transportnih An-26 i An-26B, jedan An-26RT, jedan An-26KPA, dva An-26Š kao i triosmatračka An-30B. U okviru Ratnog vazduhoplovstva postoji samo jedan aktivan srednji transporter An-72 i jedan An-70. Od teških transportera aktivno je pet Il-76MD a tu je i 8 neoperativnih tankera Il-78. Za prevoz veoma važnih osoba koriste se tri aviona Tu-134A-3. Pored njih Vlada Ukrajine koristi jedan A319-115Cj i dvaIl-62M. Na aerodromu Borispolj, u okviru 15. Transportne brigade specijalne namene lete An-24, An-26 i An-30 kao i Tu-134, u sastavu 25. Transportne avijacijske brigade iz Melitopolja nalaze se avioni An-26, Il-76MD i Il-78 a tu je i baza Vinica sa 456-tom Transportnom avijacijskom brigadom sa An-24 i An-26. Nacionalna garda Ukrajine koristi još par aviona An-72. Prošle godine započet je remont prvog Il-76 od osamostaljenja Ukrajine. Najbrojniji transporter je familija aviona An-24 i 26 / Foto: Ministarstvo odbrane Ukrajine Tokom rata na istoku zemlje 2014. godine transportna avijacija izgubila je triaviona. Prvo je 6. juna lakim prenosivim raketnim sistemom PVO Igla oboren An-30B 15. transportne brigade kojom prilikom je 6 članova posade poginulo a dvojica su se spasila iskakanjem. Najveća tragedija dogodila se 14. juna kada je 49 vojnika poginulo u transporteru Il-76MD iz 25. transportne brigade koji je takođe pogođen Iglom. Treći avion bio je An-26 iz 456. transportne brigade koji je oboren 14. jula, dva člana posade su poginula a 6 je preživelo. Armijska avijacija Posle raspada bivšeg Sovjetskog Saveza Ukrajina je nasledila oko 900 helikoptera tipa Mi-2, Mi-6, Mi-8, Mi-24 i Mi-26. Armijska avijacija je danas najveći korisnik preostalih helikoptera a ona je organizovana u dva samostalna helikopterska puka i dve samostalne helikopterske brigade. U bazi Kaljniv stacioniran je 12. samostalni helikopterski puk, Severne operativne komande a u Poltavi 18. samostalni helikopterski puk. Aerodrom Brodi je dom 16. samostalne helikopterske brigade Severne operativne komande, dok u Čornobaevki bazira 11. samostalna helikopterska brigada, Južne operativne komande. Svi pomenuti pukovi i brigade koriste različite verzije srednjeg transportnog višenamenskog helikoptera Mi-8 i desantno-jurišnog Mi-24 a tu je i manji broj lakih višenamenskih Mi-2. Dva ukrajinska Mi-8MSB u letu. Ova verzija nastala je modernizacijom Mi-8T. Dobro poznati sovjetski srednji transporter Mi-8 najbrojniji je vojni helikopter u Ukrajini. Danas je u Armijskoj avijaciji operativno oko 52 primerka dok Ratno vazduhoplovstvo koristi oko 44 helikoptera u varijantama Mi-8T, MT, MTV-1, MTV-2, PS (VIP verzija), Mi-9 (varijanta letećeg komandnog centra) a tu su i Mi-8MSB i MSB-V koji predstavljaju ukrajinsku remotorizovanu i modernizovanu verziju. Tokom borbenih akcija 2014. godine iznad Donbasa je izgubljeno 7 Mi-8 a tri ih je oštećeno. Mi-8MSB-V predstavlja osavremenjenu vojnu transportno-desantnu varijantu helikoptera Mi-8T na kojoj su stari motori TV2-117 zamenjeni novim TV3-117VMA-SBM1B 4E kompanije “Motor Sič“, tu su zatim novi agregati NR-3MS i MSN, sistem za prikupljanje, registraciju i obradu letnih podataka, radio marker za vanredne situacije, laserski nišanski sistem FPM-01KV, stanica za optičko i elektronsko ometanje ADROS, bacači toplotnih mamaca ADROS KUV 26-50, uređaji ADROS AŠ-01V za sniženje temperature izduvnih gasova motora. Tu je i integracija novog naoružanja, lansera nevođenih raketnih zrna 80 i 122 mm, bombi i protivoklopnih raketa. Novembra 2015. 410. zavod civilne avijacije iz Kijeva je dobio državni sertifikat za modernizaciju helikoptera Mi-8T na standard MSB i MSB-V. Pre toga helikopteri su remontovani u remontnom zavodu “Aviakon“ iz Konotopa dok je remotorizacija vršena u zavodu “MiGremont“ iz Zaporožja. Tokom 2014. i 2015. ukrajinska vojska primila je u upotrebu 7 Mi-8MSB, Nacionalna garda tri a verzija MSB-V je prvi put prikazana 2015. na izložbi naoružanja u Kijevu. Uz modernizaciju i zamenu motora dobija se produženi resurs za 2000 sati ili 8godina koriščenja koje se u zavisnosti od stanja helikoptera može produžiti za još 8godina. Ono što je još značajno je da Mi-8MSB može, u slučaju otkaza jednog motora, leteti samo s jednim i to uz opterećenje teretom. Primopredaja modernizovanih Mi-24PU1 Armijskoj avijaciji. Ukrajina je nasledila, po različitim podacima, između 250 i 290 desantno-jurišnih helikoptera Mi-24 od kojih se danas u inventaru nalazi oko 76 a operativno je oko 40 i to u varijantama Mi-24P, VP, RHR (za radio-hemijsko izviđanje), K (za korekturu artiljerijske vatre) i modernizovanih Mi-24PU1. Od 1992. u inostranstvu je prodato između 138-157 helikoptera, pretežno u države Afrike. Veoma aktivno su korišćeni iznad Luganske i Donjecke oblasti kojom prilikom je oboreno 5 Mi-24 a 4 su pretrpela oštećenja. Modernizovani Mi-24PU1 je takođe kao i Mi-8MSB, dobio nove motore i to TV3-117VMA-SBM1B-02, stanicu za optičko i elektronsko ometanje ADROS KT-01AV, laserski nišanski sistem FPM-01KV, sistem za prikupljanje, registraciju i obradu letnih podataka BUR-4-1-07, novi modernizovani nišan ASP-17VPM-V, zatim osvetljenje kabine prilagođeno upotrebu naočara za noćno letenje (NVG). Program osavremenjavanja helikoptera Mi-24P započet je 2007. godine da bi maja 2012. ukrajinskoj vojsci bio predat prvi Mi-24PU1. Do kraja 2016. iz remontnog zavoda u Konotopu isporučena su još tri primerka. U modernizaciji je učestvovala i francuska firma SAGEM D.S. koja je obezbedila višenamenski prikazivač, optoelektronski sistem OLOSP 410 s televizijskim i termovizijskim kanalom, audio i video registrator VS-1500, inercijalni i satelitski sistem navigacije SIGMA 95L, generator digitalne mape Mercator, centralni računar, kasnije su primenjeni satelitski navigacijski sistem GPS MAP 695, ultrakratkotalasna radio stanica KY-196B, radio marker ЕВС-406АFНМ, kao i radarski transponder GТХ-327 sa senzorom visine AK-350. Integrisane su i nove ukrajinske protivoklopne rakete ‘’Барьер-B’’ kompanije GKKP ‘’Luč’’, sa automatskim laserskim vođenjem, dometom do 7,5 km probojnosti oko 800 mm oklopa sa dinamičkom zaštitom. U toku su radovi na drugoj modernizovanoj varijanti s oznakom Mi-24PU2. Helikopteri Mi-2MSB-V i Mi-8MSB-V / Foto: Motor Sič Vazduhoplovne snage Ukrajine su od SSSR-a nasledile i određeni broj lakih višenamenskih helikoptera Mi-2 koji su vremenom prizemljeni zbog isteka resursa. Krajem 2017. su međutim za školovanje pilota helikoptera isporučena dva helikoptera Mi-2 i to u modernizovanoj varijanti Mi-2MSB-V sa novim motorima. Projekat remotorizovanog Mi-2 pokrenut je avgusta 2011. godine a iste godine je započeta dorada prva dva helikoptera (remontni zavod u Vinici) od kojih je jedan javno prikazan novembra 2012. Jula 2014. saopšteno je da će Mi-2MSB u varijanti MSB-V biti isporučivani oružanim snagama. Prethodno je početkom tog meseca poleteo prvi Mi-2MSB a decembra 2014. su RV Ukrajine na ispitivanja predata prva dva primerka. 2016. svi radovi na programu modernizacije su završeni, oktobra prošle godine u Vinickom remontnom zavodu su započeti radovi na 4 helikoptera a do danas je jedinicama predato 10 Mi-2MSB-V. Mi-2MSB-V dobio je motore “Motor Sič“ AI-450V, kako bi se ugradili novi motori konstrukcija je pretrpela značajne izmene. Od nove elektronske opreme tu su LCD prikazivač firme “Elektronpribor“ uz Kijeva, sistem satelitske navigacije SN-4312U, radio marker ARTEX C406-1НМ, signalizator zaleđivanja SO-121VM, sistem za prikupljanje, registraciju i obradu letnih podataka BUR-4-1-07-02, stanica za optičko i elektronsko ometanje ADROS KT-01AV. Od naoružanja tu su za sada 8-cevni lanseri B-8V8MSB nevođenih raketnih zrna S-8 kalibra 80 mm. Vazduhoplovi Ratne Mornarice Mornarička avijacija Ratne Mornarice je nakon povlačenja sa Krima 2014. godine (baze Saki i Kača) sve svoje operativne kao i deo vazduhoplova koji nisu u letnom stanju, prebacila u vazduhoplovnu bazu Kulbakino na jugu Ukrajine. Jedina ukrajinska mornarička avijacijska jedinica danas je 10. mornarička avijacijska brigada koja u svom sastavu ima svega 5 aviona i 9 helikoptera. Za prevoz tereta koristi se samo jedan transporter An-26, za obuku padobranaca jedan An-2T, u inventaru su i dva hidroaviona Be-12, po jedan protivpodmornički Be-12PL i jedan spasilački Be-12PS. Protivpodmornički Ka-27PL / Foto: Ministarstvo odbrane Ukrajine Sa Krima je stiglo 10 mornaričkih helikoptera Ka-27 od kojih 5 protivpodmorničkih Ka-27PL, tri spasilačka Ka-27PS i dva helikoptera Ka-27E za otkrivanje radioaktivnog materijala na brodovima. Danas su aktivna samo dva Ka-27PL i jedan Ka-27PS. U bazu Kulbakino stigla su i 4 desantno-jurišna Ka-29 ali trenutno nijedan nije u letnom stanju. Drugi tip moraričkog helikoptera je Mi-14, u inventaru se sada nalaze tri protivpodmornička Mi-14PL od kojih su aktivna dva(jedan remontovan prošle godine) i jedan spasilački Mi-14PS. Maja ove godine na upotrebu je primljen i jedan laki višenamenski Ka-226.50 u verziji za medicinski prevoz. Uvođenje Ka-226.50 u upotrebu je dobar primer u kakvom stanju se već dugo vremena nalazi ukrajinsko društvo. Taj helikopter je 9 godina bio uskladišten u Lavovu a u operativno stanje je doveden zahvaljujući grupi volontera. Prvobitno je nabavljen za potrebe Ministarstva za vanredne situacije, ugovor je potpisan još septembra 2007. i to sa kompanijom OOO “Gelaksis“ koja je opet naručila helikopter kod ruskog proizvođača AO “KumAPP“ preko kanadske firme Cantek Trading Inc. Kupcu je helikopter predat 2008. godine a januara 2009. je dostavljen u Viljnus, Litvanija gde je čekao odobrenje Ministarstva za vanredne situacije za uvoz u Ukrajinu. Narednih godina došlo je međutim do suđenja između Ministartsva i kompanije OOO “Gelaksis“ koje je 2011. bankrotiralo. 2013. Vrhovni privredni sud Ukrajine doneo je presudu da se helikopter mora ocariniti, on je dostavljen u pograničnu carinsku zonu u Lavovskoj oblasti, a zbog nejasnog pravnog statusa je predat zdravstvenom odeljenju regionalne administracije Lavova, faktički je bio predat na skladištenje remotnog zavoda ГП „Львовский государственный авиационный ремонтный завод“. Početkom 2015. planirano je da se helikopter preda regionalnoj administraciji Dnjepropetrovska kako bi se koristio za potrebe medicinskog prevoza ranjenika iz ratne zone. Konačno 13. jula 2017. reginalni savet Lavovske oblasti doneo je odluku da se Ka-226 preda Ministarstvu odbrane za potrebe Mornarice. Bespilotne letelice Kopnena vojska je do pre nekoliko godina koristila samo sovjetske operativno-taktičke bespilotne letelice Tu-141 “Striž“ i Tu-143 “Rejs“ koje se danas nalaze u sastavu 383. samostalnog puka u bazi Hmeljnicki. Ipak većina ovih BPL je bila u skladištima a prilika za njihovu upotrebu bio je sukob sa pobunjenicima na istoku 2014. U tim dejstvima su snage tzv. Donjecke Narodne Republike oborile bar dvaTu-143. Borbena BPL “Gorlica“ koju razvoja kompanija Antonov. Od 2014. godine do danas nabavljeno je nekoliko tipova zapadnih i izraelskih, uglavnom manjih ili minijaturnih bespilotnih letelica. Tako su krajem jula 2016. SAD isporučile 72 BPL AeroVironment RQ-11B “Raven“, iznad Donbasa su primećene pa i obarane američke BPL UAV Systems Skywalker, od Poljske su nabavljene BPL WB Electronics Fly Eye, Izraela IAI Bird-Eye 400 a od Francuske Thales Spy Arrow. Veliki broj ukrajinskih firmi radilo je i radi na razvijanju sličnih sistema pa se tako u opitnoj upotrebi kopnene vojske nalaze BPL A1S “Furija“, MP-1 Spectator, Leleka-100, ANSER. Najbliža tome da uđe u operativnu upotrebu je “Katana“proizvođača Matrix koji razvija i tešku višerotornu BPL “Komandor“. Kompanija “Čezara“ sa Poljskom razvija izviđačko-udarnu BPL “Sokol“ koji predstavlja dron-kamikazu naoružanog bojevom glavom. Ukrajinski gigant “Antonov“ radi na razvoju prve domaće naoružane taktičke bespilotne letelice “Gorlica“ koja je prikazana sa protivoklopnim raketama. Raketni sistemi za protivvazduhoplovnu odbranu Kičmu Protivvazduhoplovne odbrane Ukrajine čine jedinice naoružane raketnim sistemom dugog dometa S-300. Ukupno oko 25 operativnih diviziona poseduje pretežno varijantu S-300PS a u manjoj meri i S-300PT-1. Čine se napori da se raketama ovih sistema produži vremenski rok upotrebe jer su proizvedene između 1985-1997. a do sada je remontovano oko 65 procenata sistema S-300. Drugi najvažniji sistem je 9K37 “Buk-M1“ srednjeg dometa, koristi se 10 diviziona a i kod Buka se radi na produženju resursa raketa koje su proizvedene između 1982. i 1991. Do sada je remont prošlo oko 20 procenata Bukova. Od automatskih sistema upravljanja ovim raketnim PVO sistemima koristi se 73N6 “Bajkal“ koji omogućuje upravljanje PVO brigadom, tu je zatim 5S99M “Senež-M“ za kontrolu borbenih dejstava mešovitih grupacija raketnih jedinica (sa sistemima različitih tipova) i 9S52 “Poljana D4“ za upravljanje raketnom PVO brigadom sistema S-300V i/ili Buk. Lanser raketa PVO sistema S-300PS. Trupna protivvazduhoplovna odbrana odnosno Vojska PVO Kopnene vojske raspolaže sa oko 150 lakih mobilnih raketnih sistema 9K35 Strela-10, oko 90artiljerijsko-raketnih sistema 2K22 Tunguska, oko 125 lakih mobilnih raketnih sistema 9K33M2 Osa-AKM, oko 50 artiljerijskih sistema ZSU-23-4 “Šiljka“, veliki broj jedinica imaju topove ZU-23-2 23 mm kako vučnih tako postavljenih na različita motorna vozila (oklopni guseničari, kamioni), tu su potom PA topovi S-60kalibra 57 mm, PA mitraljezi ZPU-1 i ZPU-2 kalibra 14,5 mm kao i laki prenosivi raketni sistemi PVO 9K38 “Igla“. Početkom maja u Ukrajini su se pojavile nezvanične informacije da postoji veoma optimističan (možda i nerealan) plan da se u upotrebu vrate raketni sistemi PVO koji su, što zbog zastarelosti što zbog nemogućnosti održavanja, povučeni iz upotrebe u periodu od 2003. do 2013. godine. Domaći remontni zavodi su sposobni za njihov remont (za neke sisteme i za modernizaciju) a u skladištima se nalazi veliki broj njihovih raketa. Reč je pre svega o stacionarnim RS S-125M “Neva“ srednjeg dometa, S-200VM “Vega-M“ velikog dometa koji su 2013. definitivno proglašeni neperspektivnim, dok bi kod trupne PVO u upotrebu bili vraćeni S-300V1 velikog dometa, 2K12 “Kub“ srednjeg dometa kao i 24 lakih mobilnih 9K330 “Tor“ koji su povučeni 2005. godine. Radarski i sistemi za protivelektronska dejstva U Ukrajini se radilo i na modernizaciji starijih kao i razvoju novih tipova osmatračkih radara. Tako su u naoružanje Radiotehničke vojske uvedeni osavremenjene varijante radara P-14 “Lena“, P-18 “Terek“ i P-19 “Dunaj“. Na njima je pre svega zamenom kritičnih blokova poboljšana otpornost na ometanje, zatim mnogi procesi su automatizovani (identifikacija, praćenje ciljeva, prenos informacija), povećan im je domet i tačnost merenja koordinata, smanjeno vreme potrebno za početak rada, smanjena impulsna snaga predajnika, metod podešavanje frekvencije je umesto elektromehanički sada elektronski. Firma “Aerotecnica“ iz Kijeva izvršila je modernizaciju radara P-14 i P-19, nove savremene varijante nose oznaku P-14MA (P-140U) i P-19MA (P-190U). Holding kompanija “Ukrspectehnika“ započela je još 2002. radove na modernizaciji radara P-18 a vremenom je razvijeno nekoliko savremenih varijanti kao što su P-18MA i P-18MU koji su uvedeni u upotrebu 2007. godine, zatim P-18 “Malahit“ koga su oružane snage dobile 2012. kao i P-180U “Oksamit“. “Ukroboronoservis“ bavi se takođe osavremenjavanjem radara P-18 (P-180U) zatim radara 19Ž6 (ST-68U), 1L13 “Nebo-SV“ i radarskog visinomera PRV-16. Najsavremeniji radar u inventaru ukrajinske vojske, domaći 79K6 “Pelikan“. Osim savremenih varijanti pomenutih radara, Radio-tehnička vojska još uvek koristi određeni broj nemodernizovanih radara a mnogi od njih se nalaze i u rezervi. Na razvoju sasvim novih radara radilo je pre svega državno preduzeće NPK “Iskra“ iz Zaporožja. Tamo je konstruisana familija osmatračkih radara 79K6 “Pelikan“ i njegove izvozne verzije s oznakom 80K6. To je moderan 3D radar sa faziranom antenskom rešetkom, dometa 400 km. “Iskra“ je razvila i metarski digitalni radar MR-18 takođe sa faziranom antenskom rešetkom a tu su i sekundarni radari “Trassa“ i “Trassa-1“. Od sistema za protivelektronska dejstva koriste se za sada dva R-330UM koji su predati na upotrebu prošle godine a tu je i poznata “Koljčuga“, po dostupnim podacima ukrajinska vojska poseduje 29 sistema “Koljčuga“, “Koljčuga-M“ (od 2001. godine) i najnovija “Koljčuga-KE“ (od 2012.). Živojin BANKOVIĆ
  9. Samo dva dana nakon što su SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska 14. aprila izvršili raketni udar po različitim ciljevima u Siriji, oglasilo se rusko Ministarstvo odrbane koje je na konferenciji za novine predstavilo rezultate dejstva sirijske protivvazduhoplovne odbrane, koja su prema Rusima, bila veoma uspešna. Britanski Tornado GR4 903. ekspeditivnog vazduhoplovnbog vinga pre poletanja iz baze Akrotiri na Kipru. Avion je naoružan s dve krstareće rakete Storm Shadow / Foto: MO UK Udari krstarećim raketama kao i raketama vazduh-zemlja, od kojih su neke prvi put upotrebljene u ratnim uslovima, izvršeni su s brodova i aviona iz reona Sredozemnog mora, Crvenog mora, Persijskog zaliva i iz sirijske provincije Et-Tanf koja je pod kontrolom formacija koju podržavaju SAD kao i same američke vojske. Raspored savezničkih snaga u regionu Bliskog istoka od kojih nisu sve učestvovale u napadu na Siriju 14. aprila. Prema zvaničnim izjavama predstavnika oružanih snaga SAD i njenih saveznika, svi napadi su bili planirani da budu izvedeni na samo tri cilja koji imaju veze s navodnom proizvodnjom i skladištenjem sirijskog hemijskog oružija. Rusija je saopštila da su radarskim sredstvima u vazdušnom prostoru Sirije otkrivene i praćene ukupno 103 rakete i da je umesto, kako su preneli zapadni vojni zvaničnici palnirano dejstvno na samo tri napadnuto ustvari 10 ciljeva. Preneto je da je sirijska PVO bila najefikasnije s položaja koji su se nalazili u blizini pre svega napadnutih vojnih aerodroma gde je i oboreno najviše raketa. S druge strane SAD su saopštile da su saveznici ispalili 105 raketa i da nijedna nije oborena. Pozicije koje su prema zapadnim izvorima bile mete napada. Osim istraživačko-naučng centra Barzah kod Damaska u kome se po navodima SAD razvijalo hemijsko oružije kao i proizvodni zavod i bunker u Him Šinšaruzapadno od grada Homs, napadnuti su i vojni aerodromi Djuvali, Dumejr, Blej, Šajrat, Tifor, Meze i Homs. Prilikom napada na Barzah, prema infromacijama koje su saopštile SAD, korišćeno je čak 76 raketa (što je zaista neverovatna informacija) od toga 57 krstarećih raketa Tomahawk koje su lansirane s američkih ratnih brodova. Iz Crvenog mora krstarica USS Monterey ispalila je 30 Tomahavka, razarač USS Laboon 7 i podmornica USS John Warner još 6. Iz severnog dela arapskog zaliva s razarača USS Higgins ispaljeno je još 23 Tomahavka. Svoju borbenu premijeru imala je američka krstareća raketa JASSM-ER. Devetnaest ovakvih raketa lansirale su posade dva bombardera B-1B. Na Barzah su dejstvovali i američki startegijski bombarderi, posade dva B-1B koji su poleteli iz baze Al Udeid u Kataru ispalile su na ovaj centar blizu Damaska 19 krstarećih raketa AGM-158B JASSM-ER koji su prvi put upotrebljene u borbenim dejstvima. Međutim neke naknadne analize i procene govore o tome da je Barzah pogodilo svega 7 Tomahavka a nijedna AGM-158B. Dva cilja kod Him Šinšara su osim SAD s 9 Tomahavka gađali i Britanci i Francuzi. Britanski borbeni avioni Tornado i Tajfun poleteli su iz baze Akrotiri na Kipru i njihove posade su dejstvovale s 8 krstarećih raketa Storm Shadow na postrojenje za proizvodnju hemijskog oružija. Druga krstareća raketa koja je prvi put upotrebljena u ratu, francuska MdCN. Na fotografiji se vidi probno lansiranje s fregate klase FREMM / Foto: RM Francuske Poletevši iz baze Al Azraq u Jordanu francuski Rafali upotrebili su 9 krstarećih raketa SCALP-EG u napadu na Him Šinpar, dve na zavod i 7 na bunker a zaštitu Rafalima pružali su Miraži-2000. Još jedno ubojno sredstvo je ovoga puta doživelo borbenu premijeru, s francuske fregate Longuedoc (klasa FREMM) u Mediteranu lansirane su tri krstareće rakete MdCN (Missile de Croisière Naval) koje su navodno pogodile zavod za proizvodnju hemijskog oružija. Ipak nijedna ni druga strana nisu pokazali dovoljno dokaza za svoje tvrdnje, prikazano je malo oborenih raketa i snimaka uspešnog dejstva PVO a zapadni saveznici pokazali su satelitske snimke uništenih ciljeva na osnovu kojih se može zaključiti da je iste pogodio manji broj ubojnih sredstava od onoga što je navedeno. Jedan od dva cilja kod Him Šinšara je prema zapadnim izvorima pogođen s čak 22 krstareće rakete i to s 8 Storm Shadow, 9 Tomahavka, dve SCALP-EG i tri MdCN / Foto: CNN Ministarstvo odbrane Rusije dalo je drugačiju verziju ovih napada. Tvrdi se da je oborena čak 71 od 103 rakete, da je na Barzah kao i na dva cilja kod Him Šinšara lansirano 30 raketa dok je preostalih 73 bilo usmereno ka 7 vojnih aerodroma. U dejstvima su korišćeni gotovo svi raketni sistemi s kojima raspolaže PVO Sirije, počevši od sostema Strela-10, Osa, Pancir malog dometa, preko sistema srednjeg dometa S-125, Kvadrat i Buk pa do sistema velikog dometa S-200. Kako su objasnili u Ministarstvu odbrane Rusije sirijska PVO je organizovana po principu odbrane objekata. Najviše je oboreno raketa koje su se kretale ka aerodromima pa su tako oborene sve 4 rakete koje su išle ka aerodromu Djuvali, svih 12 raketa ka bazi Dumejr, svih 18 raketa ka aerodromu Blej, svih 12 ka Šajratu, obe rakete ka Tiforu, 5 od 9 raketa ka aerodromu Meze i 13 od 16 ka bazi Homs. Nijedan aerodrom nije imao ozbiljna oštećenja. Prema ruskim izvorima najveću efikasnost u odrbani od napada zapadnih svazenika 14. april, pokazao je artiljerijsko raketni sistem Pancir-S1. Dosta manja efikasnost pokazana je u odbrani naučno-istraživačkog centra Barzah i dva objekta kod Him Šinšara gde je od 30 raketa oboreno samo 7. Sirijska PVO je lansirala samo 112 raketa zemlja-vazduh i to po sistemima: Strela-10, lansirano 5, pogođena tri cilja Osa, lansirano 11, pogođeno 5 ciljeva Pancir, lansirano 25, pogođeno 23 cilja S-125, lansirano 13, pogođeno 5 ciljeva Kvadrat, lansirano 21 raketa, pogođeno 11 ciljeva Buk, lansirano 29 raketa, pogođeno 24 cilja S-200, lansirano 8 raketa, nije bilo pogođenih ciljeva Kao što se vidi iz priloženog ruskog izveštaja, sistemi starije generacije imali su nešto slabiji učinak nego noviji poput Pancira i Buka a za S-200 je objašnjeno da je to sistem koji je pre svega namenjen uništavanju aerodinamičkih nosača ubojnih sredstava tj. aviona. Istovremeno rečeno je da nijedan zapadni avion nije ulazio u vazdušni prostor Sirije. Kako smatraju u ruskom Ministarstvu odbrane gotovo svi sistemi su, u odnosu na svoje mogućnosti, pokazali visoku efikasnost s obzirom da su gađani ciljevi koji lete nisko, brzo i koji imaju mali radarski odraz. Buk je najmoderniji raketni sistem s kojim raspolaže PVO Sirije. Navodno je pokazao visoku efikasnost u obaranju krstarećih raketa. Ponovo je međutim spomenuto da su u obnovi sirijskog sistema PVO učestvovali ruski stručnjaci a već smo pisali o tome da je Rusija pomogla tako što je remontovala, moguće i modernizovala određeni broj raketnih sistema, učestvovala u obuci kadra a od ranije znamo i da je svoje PVO snage koje su tamo prisutne, umrežila s PVO Sirije kojoj može pružati dragocenu pomoć kada je u pitanju poboljšanje situacione svesti i praćenja dešavanja u vazdušnom prostoru. Da li je sirijska PVO bila zaista ovoliko uspešna pokazaće možda neke naredne analize ali ono što je činjenica je da su Sirijci bili spremni na napad jer se zna da su na vreme izvršili evakuaciju i premeštanje i pripremu određenih snaga, veoma je izvesno da su Rusi znali šta će sve biti meta napada te Sirijcima možda zaista nije bilo toliko teško da budu ovoliko efikasni kada je u pitanju protivvazduhoplovna odbrana. Mnogi analitičari smatraju da su pre ovog napada SAD imale kontakt s Rusijom kako bi se izbegao direktan međusobni sukob. SAD su saopštile da je naučno-istraživački centar Barzah gađan s neverovatnih 76 krstarećih raketa od toga 57 Tohamawk i 19 JASSM-ER. Procenjeno je međutim da je ovaj centar ipak pogodilo samo 7 Tomahavka. / Foto: Digital Globe U poslednjih par dana na zapadu je izražena i sumnja da je dejstvovala i ruska PVO, međutim ruski vojni zvaničnici su saopštili da se nijedno ubojno sredstvo koje je dejstvovalo po ciljevima u Siriji nije našlo u zoni odgovornosti PVO odbrane ruskih jedinica te da nije bilo potrebno za reakcijom ruskih raketnih sistema velikog dometa S-300 i S-400 kao i artiljerijsko-raketnih sistema Pancir. Na kraju se može reći da su nakon ovog događaja svi zadovoljni. SAD i njeni zapadni saveznici su, kako su naveli, poslali poruku sirijskom predsedniku Asadu i degradirali sposobnost Sirije da dalje proizvodi i upotrebljava hemijsko oružije. Obe strane imale su priliku da isprobaju novo naoružanje, Rusija pohvalno govori o njenim raketnim PVO sistemima starije i novije generacije (efikasnost 70 procenata) pa se može zaključiti da i nije bilo potrebe da direktno dejstvuje protiv zapadnih raketa. Za zadovoljstvo imaju razloga i sami Sirijci. Prilikom dejstva raketa niko nije poginuo, povređena su tri civila, uništeni su objekti koji i nisu bili od velike važnosti (npr. centar Barzah duže vremena nije u upotrebi). Podrška Rusije i Irana ali i NR Kine Siriji je još više ojačala a ovi napadi gotovo da nemaju posledica po sirijsku armiju koja je imala prilike da isproba svoj integrisani PVO sistem u uslovima masovnog udara krstarećim raketama. Treba ipak napomenuti da nema izveštaja o tome da je bilo intenzivnog elektronskog ometanja ako ga je uopšte i bilo, što je značajno olakšalo posao posadama sirijskih PVO sistema. Video prilog Ministarstva odbrane Sirije, zanimljivi su kadrovi delova komandno-informacionog sistema kao i savremenih raketnih i artiljerijsko-raketnih sistema PVO: Živojin BANKOVIĆ
  10. Prilikom nedavne posete delegacije Ministarstva odbrane Srbije Moskvi prvi put smo zvanično dobili potvrdu da se sa Rusijom, pored dodatnih transportnih helikoptera Mi-17, pregovara i o nabavci, kako je rečeno, borbenih helikoptera Mi-35. Do sada smo o mogućoj kupovini ovakvih helikoptera obično dobijali informacije iz pojedinih domaćih medija koji su najavljivali nabavku četiri helikoptera Mi-24 (NATO oznaka “Hind“ što u prevodu s engleskog jezika znači košuta) ne samo iz Rusije već i iz Belorusije. Do sada je nove Mi-35M u svetu nabavilo 9 zemalja / Foto: Žarko Skoko, Tango Six Ovoga puta takođe je rečeno da bi iz Rusije stiglo 4 primerka Mi-35 koja je jedna od izvoznih varijanti čuvenog desantno-jurišnog Mi-24 koji je najraspostranjenijiborbeni helikopter u svetu, trenutno upotrebljava čak 58 država a koristilo ga je još 12. Ujedno to je borbeni helikopter koji je istoriji učestvovao u najviše sukoba, korišćen je u preko 30 ratova a mogli smo ga videti i u borbenim dejstvima u našem regionu, pre svega u Hrvatskoj, na Kosovu i Metohiji kao i u Makedoniji. Trenutno su 24-ke angažovane u kriznim žarištima u Iraku, Siriji, Libiji, Maliju, Nigeriji, Čadu, Sudanu, Južnom Sudanu, Avganistanu, Mjanmaru, Nagorno-Karabahu. Dvocevni top GŠ-23 kalibra 23 mm u pokretnoj nosnoj tureli NPPU-23 na helikopteru Mi-24VM (Mi-35M). Borbeni komplet topa je 450 granata / Foto: Živojin Banković, Tango Six Cilj ove analize je da se pre svega razjasne nedoumice šta je moguće nabaviti iz Rusije kao i Belorusije što se tiče novih ili polovnih helikoptera Mi-24. O samom tipu helikoptera ćemo se pozabaviti nekom drugom prilikom odnosno kada bude sasvim sigurno da će se takve letelice naći u inventaru RV i PVO iako je ministar odbrane Aleksandar Vulin najavio da helikopteri iz Rusije stižu krajem ove ili početkom sledeće godine. Danas se Mi-24 kao polovan može nabaviti iz nekoliko zemalja ali kao nov samo iz Ruske Federacije koja je i originalni proizvođač. Mnoge, pre svega afričke i azijske države su u proteklih 26 godina polovne Mi-24 nabavljale iz Ukrajine, Belorusije ali i same Rusije. Međutim svoje viškove helikoptera prodavali su i Češka, Slovačka, Bugarska, Indija. Dva Mi-24V koji su proizvedeni 1983. i 1985. nabavljena su za potrebe nekadašnje Jedinice za specijalne operacije RDB MUP-a Srbije 1998. iz Ukrajine. Predata su Vojsci Srbije 2006. ali zbog lošeg tehničkog stanja i nepotpune dokumentacije nikada nisu remontovani / Foto: Živojin Banković, Tango Six Najsvežiji su primeri kupovine tri polovna primerka iz Slovačke za Senegal (remontovani u Poljskoj), Indija je donirala 4 helikoptera Avganistanu koji je takođe prethodno nabavio Mi-24 i iz Češke, Libija nabavlja Mi-24 iz Belorusije a Bugarska je deo svog viška prodala Maliju. Sve su to naravno bili polovni helikopteri u verzijama Mi-24D kao i noviji Mi-24V i P. Trenutno u našem susedstvu Mi-24 koristi Makedonija, svoje helikoptere Mađarska je poslala na remont u Rusiju dok je Bugarska samostalno remontovala dva primerka. Na tržištu polovnjaka se najčešće mogu nabaviti verzije Mi-24V čija je izvozna oznaka Mi-35, tu je potom Mi-24P (izvozna oznaka Mi-35P), zatim mnogi prodaju i varijante s ograničenim borbenim mogućnostima poput Mi-24K koji je služio za korekturu artiljerijske vatre kao i Mi-24R (RHR) koji se koristi za radio-hemijsko izviđanje. Ruski Mi-24P u Siriji naoružani lanserima B-8V-20 nevođenih raketnih zrna S-8 kalibra 80 mm i protivoklopnim raketama 9M114 Kokon sistema 9К113 Šturm-V / Foto: Ministarstvo odbrane Rusije Jedini novi Mi-24 se mogu nabaviti u Ruskoj federaciji, helikopteri za Armijsku avijaciju Rusije nose oznaku Mi-24VM dok su za izvoz to Mi-35M (postoje i podvarijante Mi-35M2 i Mi-35M3) koji se proizvode u fabrici ’’Rosvertol’’ u Rostovu na Donu. Ruska vojska je do sada primila preko 60 Mi-24VM a svoju borbenu premijeru ova najnovija varijanta Mi-24 je imala u Siriji dok je pre toga izvozni Mi-35M iračke armijske avijacije upotrebljen protiv takozvane Islamske države. Izvozne Mi-24VM s oznakom Mi-35M su do sada nabavili Azerbejdžan (24 helikoptera za svoju Graničnu gardu), Brazil (12 Mi-35M3, brazilska vojna oznaka AH-2 Sabre), Irak (28 isporučenih), Kazahstan (4 isporučena od 12 naručenih), Mali (naručena 4, isporučena dva), Nigerija (nabavila 12, isporučena dva), Pakistan (dobio za sada 4 primerka), Venecuela (10 isporučenih Mi-35M2 nazvani ’’Caribe’’), Uzbekistan (10 naručenih). Četvorocevni rotirajući mitraljez JakB-12,7 na helikopteru Mi-24V / Foto: Aleksandar Milošević Od starijih verzija najrasprostranjenija verzija u ruskoj armijskoj avijaciji je Mi-24P koja je karakteristična po tome što na desnom boku prednjeg dela trupa ima montiran teški dvocevni top GŠ-30K kalibra 30 mm. Danas je mnogo manje je zastupljena varijanta Mi-24V s četvorocevnim rotirajućim mitraljezom Jakušev-Borzov JakB-12,7 kalibra 12,7 mm. U Mornaričkoj avijaciji može se videti retka verzija Mi-24VP koja u nosnoj pokretnoj tureli ima dvocevni top GŠ-23 kalibra 23 mm koji je preuzet i kao rešenje za Mi-24VM (Mi-35M). Nabavka polovnih Mi-24 bila bi samo privremeno rešenje jer bi oni mogli da lete još maksimalno nekoliko godina. Proizvodnja Mi-24V prestala je još 1986. a Mi-24P 1989. godine. Danas se na tržištu za tri do 5 miliona dolara mogu nabaviti takve letelice koji se mogu i modernizovati (Uganda je npr. nabavila Mi-24PN) pre svega kada je u pitanju elektronska oprema, za šta je potrebno izdvojiti i koji milion više. S druge strane nov Mi-35M košta oko 20 miliona dolara. Helikopteri Mi-24VM i Mi-24P ruske armije u letu iznad Sirije. Na fotografiji se u prvom planu vidi primerak Mi-24VM opremljen sistemom za samozaštitu helikoptera L370 “Vitebsk“. Iako se smatra dubokom modernizacijom Mi-24V, varijanta Mi-24VM je ipak sasvim nov, dosta drugačiji helikopter. Za razliku od svih drugih verzija Mi-24, Mi-35M ima fiksni stajni trap koji omogućuje lakše i bezbednije sletanje usled vanrednog događaja a uz to je i pojednostavljena konstrukcija i proizvodnja. Ima nešto manji razmah krila s 4 umesto 6 podvesnih tačaka. Tu su zatim novi jači motori Klimov VK-2500-II, a od helikoptera Mi-28 su preuzete kompozitne lopatice nosećeg rotora kao i tzv. “X“ repni rotor. Tu je potpuno nova elektronska oprema koja obuhvata i osmatračko-nišanski sistem OPS-24N, žirostabilisani optoelektronski sistem GOES-324 koji ima termalni i televizijski kanal, laserski daljinomer i pelengator. Kabine posade su opremljene modernim višenamenskim kolor prikazivačima. Već smo spomenuli top GŠ-23L kalibra 23 mm s borbenim kompletom od 450 granata koji je smešten u pokretnoj nosnoj tureli NPPU-23. Ostalo naoružanje je uglavnom ostalo isto, tu su 20-cevni saćasti lanseri B-8V-20nevođenih raketnih zrna S-8 kalibra 80 mm, petocevni lanseri B-13L nevođenih raketa S-13 kalibra 122 mm, kontejneri UPK-23-250 s dvocevnim topom GŠ-23 23 mm s 250 granata, infracrveno samonavođene rakete Igla-V za desjtvo po sporoleterćim i niskoletećim vazduhoplovimam, poluaktivno radio komandno vođene protivoklopne rakete 9M114 Kokon sistema 9K113 Šturm-V dometa 5 km, probojnosti 650 mm homogenog čeličnog oklopa, zatim protivoklopna raketa 9M120 Ataka (dalji razvoj 9M114) dometa 6 km, probojnosti 800 mm oklopa. Video na kome se vidi helikopter Mi-35M najnovijeg korisnika ovog helikoptera, Pakistana Živojin BANKOVIĆ
  11. Pre nego što će iz Rusije stići 6 doniranih lovačkih aviona MiG-29, a naročito za vreme njihove isporuke i neposredno nakon toga, najviši politički zvaničnici ali i pojedini mediji i novinari, često su govorili o kvalitetima dobijenih lovaca, govoreći da su to 4+, 4++ pa čak i da imaju neke karakteristike 5. generacije borbenih aviona. Dvoseda varijanta MiG-a 29 ima vrlo ograničene borbene sposobnosti. Na fotografiji jedan od dva tek isporučena aviona za RV i PVO Vojske Srbije / Foto: Sputnik/Ambasada Rusije To laicima nije mnogo značilo pa se sa pozicija autoriteta tvrdilo da je reč o veoma savremenim, čak najsavremenijim borbenim avionima a išlo se i dotle da će Srbija sa 10 njih tobož postati moćna regionalna sila. Zbog toga smo odlučili da analiziramo kakve smo MiG-ove dobili, koja su oni ustvari generacija i koliko bi se njihovom modernizacijom to moglo promeniti. Istovar jednog od tri aviona MiG-29 9.13 koji su početkom oktobra stigli na Batajnicu / Foto: Sputnik/Ambasada Rusije Pre nego se osvrnemo na sam avion MiG-29, potrudićemo se da što detaljnije pojasnimo kako su borbeni avioni podeljeni po generacijama objašnjavajući šta su karakteristike svake od njih. Podela vojne tehnike na generacije odavno je ustaljena praksa i u principu je sveopšte prihvaćena metoda za određivanje i detaljan opis osobina sredstava koja su predmet analiziranja. Kod borbenih aviona ta podela je izvršena u pet generacija (ako ne računamo nultu generaciju prvih mlaznjaka nastalih za vreme, i posle Drugog svetkog rata) mada na primer kod Kineza peta generacija ne postoji pa su oni svoj najnoviji borbeni avion J-20 svrstali u kategoriju četvrte iako se smatra da je peta. Mnogi savremeni borbeni avioni su od početka njihovog razvoja zamišljeni kao višenamenski, dakle mogu biti i lovci i lovci-presretači, lovci-bombarderi i izviđači ili mogu istovremeno izvršavati samo deo od pomenutih zadataka. Sa druge strane neki moderni borbeni avioni su vremenom od lovačkih aviona postali višenamenske platforme jer su imali potencijal za modifikacije i modernizacije. Podela borbenih aviona po generacijama. Zanimljivo na ovom grafiku je data i tzv. nulta generacija. Određivanje generacije aviona vrši se po velikom broju kriterijuma i da bi se za neki od njih tačno ili približno tačno reklo kojoj generaciji pripada, taj avion mora zadovoljiti skoro sve sposobnosti koje su karakteristične za datu generaciju. Ti kriterujmi mogu obuhvatati koncept same konstrukcije aviona, primenjenih materijala, zatim tu je faktor brzine (avioni mogu biti podzvučni, nadzvučni, da imaju superkstarenje), manevarske mogućnosti, osobine senzora i kompletne avionike, radarski odraz, mogućnosti i načini izvršavanja više funkcija. Mnogi stručnjaci smatraju da svrstavanje aviona često može biti relativno i ne baš sasvim tačno jer se razvojem tehnike došlo i do više različitih podela pa su se u međuvremenu pojavile i tzv. međugeneracije a neretko se dešava da se mnogi tipovi aviona svrstavaju u različite generacije. Veliki proizvođači savremenih višenamenskih borbenih aviona vrlo često iz reklamnih razloga svoje vazduhoplove stavljaju u višu kategoriju što dodatno može uneti zabunu. Takođe često se u određivanju generacije analiza osobina aviona pojednostavljuje što takođe ne doprinosi objektivnosti. Pojedini avioni koji su svrstani u određenu generaciju imaju karakteristike prethodne a neki i sposobnosti i mogućnosti naredne generacije. Zbog toga ponekad definisanje nekih granica između generacija nije lako odrediti. Pomenute granice često mogu biti i nerealane. Druga i peta generacija zajedno, u prvom planu američki F-22A, iza njega rumunski MiG-21 Lancer koji ima odlike borbenih aviona 4. generacije. Ovom priikom koncentrisaćemo se na 4. i 5. generaciju kao i na avione koji po svojim karakteristikama pripadaju negde između. Pri tom ćemo se ograničiti samo na višenamenske borbene avione. Ono što je u svetu danas najrasprostranjenije i najviše prihvaćeno je da u 4. generaciju spadaju ruski borbeni avioni MiG-29 i Su-27, francuski Mirage-2000, američki F-15, F-16 i F/A-18, kineski J-10, kinesko-pakistanski FC-1/JF-17. Četvrtu generaciju borbenih aviona odlikuju visoke manevarske sposobnosti, višenamenski radari velikih mogućnosti, kokpit sa višenamenskim prikazivačima (MFD, HDD), električne komande leta i raketno naoružanje za dejstvo izvan horizonta (BVR – Beyond Visual Range, van vizuelnog dometa). Takođe, pojedini avioni imaju i sposobnost nošenja velike količine spoljašnjeg tereta. U međugeneraciju, koja se na zapadu označava kao 4,5 a u Rusiji kao 4+ i 4++ , svrstavaju se švedski JAS-39 “Gripen“, francuski Rafale, evropski EF-2000, američki F/A-18E i F “Super Hornet“ i ruski MiG-35, Su-30 i Su-35. Postoji i činjenica da se radikalnim modernizacijama borbenih aviona na primer treće generacije, pa čak i druge, može napraviti avion koji ima većinu karakteristika 4. generacije dok se modernizacijom četvrte takođe može dobiti 4,5 (4+ ili čak i 4++). Avioni koji pripadaju 4,5 generaciji su u uglavnom zadržali iste ili slične letne karakteristike aviona 4. generacije (postoje i određena manja ili veća odstupanja) ali je kod njih došlo do napretka pre svega u elektronskoj opremu, naoružanju a sve u cilju poboljšanja borbenih mogućnosti. Neki avioni imaju i pojedine sisteme koji su razvijani za narednu, 5. generaciju. Primenom različitih materijala i specijalnih premaza učinjeni su i napori na smanjivanju efikasne refleksne radarske površine a kod određenih tipova je primenjen i vektorisani potisak motora. Međutim na nekim tipovima je došlo do degradacije manevarskih sposobnosti zbog osetnog povećanja mase. Ipak nijedan od aviona 4,5 generacije nema dovoljno potrebnih osobina da bi bio uvršten u 5. generaciju koja ima svoje određene odlike. Tako avion poslednje generacije mora imati superkrstarenje odnosno sposobnost krstarenja supersoničnom brzinom bez uključivanja dodatnog sagorevanja motora, supermanevarbilnost uz odličan odnos snage motora i mase aviona, zatim je tu drastično smanjena radarska uočljivost (tzv. stelt), znatno moderniji radari i ostali senzori za otkrivanje ciljeva, uređaji za protivelektronsku borbu i velike mogućnosti umrežavanja sa drugim oružanim sistemima koje je neophodno u modernom digitalnom bojištu. Za sada su u svetu jedino operativni američki F-22, koji je prvi borbeni avion 5. generacije koji je uveden u upotrebu, i kineski J-20 koji se od skora zvanično nalazi u inventaru vazduhoplovnih snaga iako će proći još dosta vremena dok se ne postigne puna operativna sposobnost. Prvi serijski ruski Su-57 stići će u jedinicu sledeće godine a do sada je proizvedeno preko 200 američkih F-35 za koga se još uvek vodi polemika da li je to “punokrvni“ borbeni avion 5. generacije pre svega jer se smatra da ne može postići superkrstarenje. Ima mnogo primera kako su pojedini tipovi aviona u svojim najnovijim samim tim i najmodernijim verzijama iz 4. generacije ušli u 4,5 generaciju. Jedan od najboljih primera je američki borbeni avion F-16. On je prvobitno projektovan kao laki dnevni lovac 4. generacije koji je imao velike mogućnosti osavremenjavanja i proširenja sposobnosti pa tako njegove novije verzije F-16C i D Block 50/52, Block 60 spadaju u 4,5 generaciju. Kod Rusa avion MiG-29 je u varijantama MiG-29M, M2, K, KUB postao 4+generacija (samo donekle je to i MiG-29SMT) dok će MiG-35S sa AESA radarom i vektorisanim potiskom motora biti 4++. Familija aviona Su-27 postali su višenamenski Su-30 sa varijantama 4+ generacije (Su-30SM, Su-30MKI, MKA, MKM) a tu je i poslednji izdanak ove uspešne game aviona, višenamenski Su-35Skoji se slobodno može svrstati u 4++ . Gde je tu MiG-29? Srbija je kao što znamo, na osnovu informacija a i dostupnih fotografija, od Rusije dobila 6 aviona MiG-29 od kojih jedan dvosed MiG-29A 9.12A, tri jednoseda MiG-29 9.13 i dva dvoseda MiG-29UB 9.51. Svi jednosedi su proizvedeni 1989, jedan dvosed 1990. a drugi 1991. Dakle to su starije verzije MiG-a 29 koje su do odluke o doniranju Srbiji, još uvek koristile ruske Vazdušno-kosmičke snage. Na osnovu onoga što smo videli, ti avioni došli su stanju u kakvom su bili i u ruskom vazduhoplovstvu, svi osim jednog mogu da lete ali na njima nema gotovo nikakvih modifikacija ili modernizacija. Jedan avion 9.13 je vraćen u Rusiju da bi se tamo izvršio remont koji je nemoguće izvršiti kod nas. Kako smo prenosili izjave zvaničnika, na preostalim avionima će nakon prikazivanja javnosti 20. oktobra, započeti radovi kako bi se deo određene ruske opreme (sistem svoj-tuđ, navigacija i komunikacija) zamenio sa uređajima koji se nalaze na postojeća 4 srpska aviona koja je na njih ugrađena tokom remonta 2008. odnosno 2011. godine i čija upotreba zadovoljava međunarodne ICAO standarde. Time bi se celokupna flota dovela na isti standard (RSK MiG ga označava i kao MiG-29SD) čime bi se pilotima donekle olakšalo letenje na različitim primercima i različitim varijantama koje ćemo imati. Kokpit srpskih aviona MiG-29 nakon remonta 2008. odnosno 2011. / Foto: Dimitrije Ostojić Za sada na osnovu izjava političkih i vojnih zvaničnika a i na osnovu onoga što smo mogli da vidimo, znamo da su potpisani ugovori o donaciji aviona, njihovom transportu, predizvoznoj pripremi, dovođenju aviona na standard postojećih, nabavci rezervnih delova, remontu motora, remontu jednog doniranog aviona, remontu postojećih aviona, produženjima životnog veka. To će sve biti obavljeno u dve faze dok za treću fazu konkretne modernizacije ugovor još uvek nije potpisan (iako pregovori o njoj traju i mnogi detalji njenog obima su već definisani). MiG-29 je kao što smo već naveli, borbeni avion 4. generacije. Međutim, u vreme kada je nastao imao je i neke osobine aviona 3. generacije, kao na primer dobar deo elektronske opreme, mala nosivost i mali borbeni radijus. Ipak, 29-ka je konstruisana kao laki frontovski odnosno taktički lovac čija je namena bila prvenstveno bliska manevarska vazdušna borba u kojoj je po mnogim parametrima (početna brzina penjanjanja, radijus zaokreta, nišan na kacigi pilota, rakete vazduh-vazduh malog dometa) bio bolji od svojih savremenika pa čak i od novijih aviona 4. i 4,5 generacije. Osim bliske manevarske borbe može voditi vazdušnu borbu i na malim i srednjim daljinama a uglavnom je efikasniji na malim i srednjim visinama. To je avion koji još uvek ima najveću početnu brzinu penjanja među serijski proizvođenim borbenim avionima – dakle ima odlično ubrzanje i odnos potiska motora i mase koje mu omogućuju isto tako dobre manevarske sposobnosti. Međutim, kao što smo rekli, dobar deo elektronske opreme je gotovo isti kao kod aviona 3. generacije kao što je na primer MiG-23 čije poslednje verzije u nekim elementima nadmašuju određene performanse MiG-a 29. U kokpitu, na instrument tabli dominiraju elektromehanički dakle analogni pokazivači parametara leta i pokazivači rada različitih sistema a nema ni električnih komandi. To je između ostalog urađeno radi što veće unifikacije sa starijim tipovima aviona, poput MiG-21 i 23 kako bi prelazak na 29-ku bio što lakši. Naravno za to je zaslužna činjenica da je elektronska industrija SSSR-a dobrim delom zaostajala za zapadnom te u to vreme nije mogla da obezbedi bolje sisteme i bogatiju opremu. Postoje i mišljenja da je avion namerno tako napravljen, da bude jeftin, jednostavan za održavanje a išlo se od pretpostavke da će biti kratkog veka u nekom većem sukobu, odnosno da neće dugo potrajati u ratu. Sve što smo do sada opisali odnosi se na prve varijante 29-ke, dakle 9.12, izvozne 9.12A i B, potom 9.13 i na dvosede MiG-29UB 9.51. Dvosedi predstavljaju još jedan nedostatak aviona MiG-29 a to je da 9.51 nema radar te je u ratu neupotrebljiv za vazdušnu borbu van vizuelnog dometa. I dok za dejstvo po ciljevima u vazduhu MiG-29 ima dobar top, i danas odlične rakete vazduh-vazduh R-73 malog dometa kao i solidne rakete srednjeg dometa R-27, u svojoj sekundarnoj nameni izvršenja zadataka dejstva po ciljevima na zemlji, 29-ka ima zastarelo i davno prevaziđeno naoružanje. Reč je o lanserima nevođenih raketnih zrna i nevođenih raketa kao i različite vrste nevođenih bombi težine do 500 kg. Sa takvim naoružanjem MiG-29 je lak plen za bilo kakvu PVO pa i za trupnu PVO jer mora leteti nisko i dejstvovati sa malih daljina. Pojedini stručnjaci prilikom poređenja MiG-a 29 sa drugim avionima često uzimaju kao referencu performanse već pomenutih starijih verzija pa se često ovaj tip ruskog lovca nepošteno omalovažava. Činjenica je međutim da je usled teške ekonomske situacije u Rusiji tokom 90-tih godina razvoj 29-ke bio znatno usporen, čak i prekidan što nije bio slučaj sa njegovim konkurentima. Izgled instrument table MiG-a 29SMT. Tako je na primer razvoj veoma unapređene varijante sa oznakom MiG-29Modnosno 9.15 čiji je prototip poleteo 1986. prekinut u prvoj polovini 90-tih godina nakon izrađenih 6 prototipova. I dok MiG-ovi 29 9.12, 9.13, 9.13S po svojim performansama pre svega kao lovci, sa manjim odstupanjima, odgovaraju avionima F-16A u Blokovima 1 do 20 i donekle F-16C Blok 25 , tako je verzija MiG-29M 9.15 predstavljala pandan F-16C i D u Blokovima 30 do 52. RSK MiG se tokom 90-tih ipak potrudio da napravi pakete modernizacije starijih verzija 9.12 i 9.13 pa su tako nastali lovac MiG-29SE i višenamenski MiG-29SM i SMT. Na varijantama SM i SMT rađeno je pre svega na poboljšanju radara, elektronske opreme i sistema naoružanja kako bi avioni mogli da dejstvuju po ciljevima na kopnu i moru vođenim ubojnim sredstvima. Ipak za varijantu MiG-29SM, na koju bi potencijalno mogli biti modernizovani srpski avioni, ne može se reći da je avion 4+ generacije jer ne zadovoljava sve karakteristike svojih takmaca koji to jesu. Rusija na primer ni danas nema operativan borbeni avion koji može da nosi domaći nišanski kontejner a tu je i zaostajanje u razvoju nekih tipova naoružanja. Nešto bolji od njega jeste MiG-29SMT koji ima bolju elektronsku opremu i radar, veći borbeni radijus i veću nosivost naoružanja. Za njega bi se samo donekle moglo reći da delimično pripada 4+ generaciji jer ova verzija na primer nema električne komande leta. Moguća modernizacija srpskih 29-ki mogla bi biti ona koja uključuje sve ono što ima MiG-29SM ali i deo onoga što poseduje i SMT. Varijanta SMT (Izdelije 9.19) ima naravno ono što Srbiji realno ne treba a to je dodatni leđni rezervoar goriva kao i sistem za popunu goriva u vazduhu. Nije isključeno ni da to bude neki hibrid između SM i SMT ili npr SMT kakav poseduje Jemen (9.18) koji predstavlja modernizovani MiG-29 9.12. Naravno sve nabrojano se odnosi na jednosede dok bi dvosedi mogli biti modifikovani tako da imaju skoro identičnu avioniku kao na jednosedima ali bez radara, a mogu dobiti i rakete vazduh-vazduh srednjeg dometa R-27T ili ET sa infracrvenim samonavođenjem kao i TV vođeno naoružanje vazduh-zemlja. O eventualnoj modernizaciji prvi put je još krajem decembra 2016. govorio pomoćnik ministra odbrane, dr Nenad Miloradović, koji je tada za RTS rekao da će avioni dobiti radare dometa 120 km u otkrivanju cilja veličine lovca i da će imati rakete vazduh-vazduh sa aktivnim radarskim samonavođenjem. Navedeni domet radara upućuje na to da bi mogli biti ugrađeni radari N010ME Žuk-ME ili M2E koji se nalaze na izvoznim avionima MiG-29SMT, MiG-29UPG MiG-29K, KUB, M, M2. Međutim, skoro isti ako ne i isti domet imaju i modifikovani radar N019 odnosno N019ME i M1E (modifikovani radar N019M sa MiG-a 29S) koji se nalaze na avionima MiG-29SM RV Perua i Sirije. Rakete koje je naveo Miloradović odgovaraju samo R-77, jedinoj ruskoj raketi vazduh-vazduh srednjeg dometa sa inercijalnim i aktivnim radarskim samonavođenjem. Ukoliko srpski avioni dobiju samo rakete vazduh-vazduh R-77 i bude im modifikovan radar do nivoa N019ME ali bez modova za napade na ciljeve na zemlji, onda bi to bila verzija najpribližnija MiG-u 29SE. Poslednje informacije upravo govore o tome da bi postojeći radari mogli biti samo modernizovani. MiG-29 sa raketama vazduh-vazduh R-27 i R-73 i dalje može biti opasan protivnik u vazduhu, MiG-29SM mogu nositi i savremenije rakete vazduh-vazduh R-77, R-27ER, R-27ET a SM i SMT pored pomenutih raketa vazduh-vazduh, po ciljevima na zemlji mogu dejstvovati vođenim bombama, protivradarskim i vođenim raketama vazduh-zemlja. Prednji kokpit aviona MiG-29M2, borbenog aviona 4+ generacije. 4+ generaciji sigurno pripadaju palubni MiG-29K i odgovarajući dvosed MiG-29KUB (9.41 i 9.47) kao i izvozni avioni MiG-29M i M2 (9.41S, 9.47S, 9.41SM, 9.47SM). Ipak i oni pored svoje savremenosti takođe još uvek ne nose ruski nišanski kontejner čija su ispitivanja u toku. Iako se o tome već uveliko govori, ni najnoviji MiG-35S i UB (9.41SR, 9.47SR) koji su namenjeni ruskim Vazdušno-kosmičkim snagama, još uvek nije 4++ generacija a to će sigurno postati ugradnjom AESA radara, integracijom nišanskog kontejnera i dodavanjem vektorisanog potiska motora. Tako će i RSK MiG imati konkurentski avion koji će na tržištu parirati Su-30SM i Su-35S a pojedina oprema najnovijeg MiG-a će biti i savremenija nego kod pomenutih Suhojevih aviona. Živojin BANKOVIĆ
×
×
  • Креирај ново...