Претражи Живе Речи Утехе
Showing results for tags '"to'.
Found 2 results
-
Deset godina Ledena i Rade Životić iz Požarevca pokušavali su da dobiju dete. Kako u tome nisu uspeli, rešili su da usvoje malenog Vukana, koji je tad imao svega 13 meseci. Ali život se poigrao sa njima, pa je nakon devet meseci od usvajanja Ledena ostala trudna. Rodila se Milica, koja ima Daunov sindrom. Ona će sa svojim drugarima danas obeležiti Svetski dan osoba sa Daunovim sindromom, koji se širom sveta obeležava 21. marta. PORODICA ŽIVOTIĆ IZ POŽAREVCA: RADE, MILICA, VUKAN I LEDENAFOTO: MITAR MITROVIĆ / RAS SRBIJA Kad sam ga prvi put videla, Vukan je imao 13 meseci. U sobu u kojoj smo sedeli unela ga je sestra. Pogledam, a ono krupne crne oči i kosa u loknama. Lep kao lutka i gleda pravo u mene. Sestra mi ga stavlja u krilo. Pogledam ga, a on se okrene i zalepi mi se snažno za grudi. Ja kažem: „Zdravo, sine“ i tu sve počinje – priseća se Ledena Životić prvog susreta sa Vukanom, usvojenim sinom, koji je danas odrastao čovek. Bilo je to u Zvečanskoj, u Centru za zaštitu odojčadi, dece i omladine u Beogradu pre 19 godina. Pre toga celu deceniju suprug Rade i ona pokušavali su da dobiju dete. Borili su se, išli kod raznih lekari i svi su govorili isto – da zdravstveni problem nemaju i da je u njihovom slučaju prepreka u glavi. Za sve to vreme Ledena je znala da postoji i drugi način da postanu roditelji, a to je usvajanje. Jednog dana to je izgovorila i naglas pred suprugom. – Moj muž je čovek koji u suštini neće da pokvari ništa što će mene da usreći. I sam je jako želeo decu, tako da nismo dugo razmišljali. Odmah smo krenuli u proceduru usvajanja, koja je jako stroga i komplikovana, što je i razumljivo – otkriva nam Ledena dok sedimo u njihovoj kući u Požarevcu. Sa 16 godina Vukan je otvorio dosije I tako posle skoro godinu otkad su ušli u proceduru usvajanja, želja im se ostvarila. U kući su se najzad čuli dečji smeh i plač, a Ledena je postala majka u 33. godini. Imala je mnogo nepoznanica, nije znala kako Vukan spava, šta voli da jede, čega se plaši. U početku je spavala sa njim u sobi i nije htela da ga ostavi ni na tren. – Čekali smo ga tolike godine, a sad kako je došao, to je totalno nebitno – kaže Rade dok u tom trenutku u sobu ulazi Vukan. Danas je on vedar, voljen i nasmejan mladić, ima 20 godina, a još kao petogodišnjaku rekli su mu da mu oni nisu biološki roditelji. Tako su im savetovali psiholozi, a kako je postajao stariji, pitanja o njegovom poreklu bila su sve češća i složenija. Rade i Ledena nikad ništa nisu krili od Vukana, a sa 16 godina je tražio da otvori dosije. Tad je saznao za svoje poreklo, mada ga neka pitanja i dalje kopkaju. – U našoj porodici svi su ga odmah prihvatili. Nikada ga niko nije gledao drugim očima, a najvažnije je da smo ostali zajedno i podržavali jedni druge u teškim trenucima koji su nas snalazili – ističe ova hrabra i snažna žena velikog srca. MILICA I VUKAN SE LEPO SLAŽU I NA TO JE LEDENA NAJVIŠE PONOSNAFOTO: MITAR MITROVIĆ / RAS SRBIJA U porodilištu mi nisu rekli da Mica ima Daunov sindrom Vraćamo se opet u Vukanovo detinjstvo. Otkad su ga dobili, Ledena više nije razmišljala o trudnoći, pregledima kod ginekologa, terapiji. Uživala je sa njim, a onda je posle tačno devet meseci od njegovog usvajanja usledio šok. Ostala je trudna i život im je doneo nov izazov. Iako je imala divnu trudnoću bez ikakvih tegoba, tek kad se porodila, saznala je da njena devojčica Milica ima Daunov sindrom. – Tačnije, u porodilištu niko mi ništa nije rekao. Na otpusnoj listi videla sam dijagnozu. Znala sam šta to znači jer sam 10 godina pokušavala da ostanem u drugom stanju i čitala sam uglavnom medicinsku literaturu. Ne znam samo da li je to Bog tako namestio, ali tokom trudnoće baš sam dosta tekstova pročitala o Daunovom sindromu – priča u dahu. Njihova borba je zapravo tek tad počela. Na svojoj koži osetili su šta znače surovost i odsustvo podrške sistema. Ledena ističe da pojedini lekari polaze od pretpostavke da ćete dete sa Daunovim sindromom odbaciti i smestiti ga u neku ustanovu. – Jedna od najtežih situacija za mene desila se kad je Milica imala svega nekoliko meseci. Došli smo u savetovalište za bebe pri Domu zdravlja da primi vakcinu. Doktorka koja je tad radila napravila je haos. Izvrištala se na mene zašto sam dozvolila da se dete rodi iako ništa nije znala o našoj životnoj priči. Samo sam joj rekla da nisam sama sebi vodila trudnoću već njen kolega, koji tokom tih devet meseci ni reč o tome nije pomenuo. Uzela sam Milicu i izašla iz ordinacije – priseća se očiju punih suza. Od tog stresa izgubila je mleko. Bio je to period kad je iskreno mislila da će skratiti život i sebi i njoj. Ali ne zato što je nije volela, volela je više nego oči svoje, nego iz straha šta će se desiti. Kako će se ona boriti kroz život sa tim, jer deca i okruženje znaju da budu vrlo okrutni. A onda se setila Vukana. Njemu se zarekla da ga nikad neće ostaviti. – I on me je spasao. Sad kad ih pogledam kako se lepo igraju i slažu, znam da sam uradila pravu stvar. Nakon te situacije u domu zdravlja promenili su lekara. Doktorka kod koje su otišli rekla im je da je njihova Mica kao i svako drugo dete, samo što će morati malo više da joj se posvete. – I danas mi odzvanjaju njene reči u ušima. Rekla nam je: „Idite kući i volite je kao da je najsavršenije biće na svetu.“ I mi to činimo 17 godina – kaže Ledena. Njihova Milica završila je osnovnu školu i prvo je dete u Požarevcu koje je iz specijalnog odeljenja išlo na malu maturu sa zdravorazvojnom decom. Ona inkluziju sprovodi na svoj način, osmehom i zagrljajem. To najbolje znaju njeni drugari iz dnevnog boravka za decu i omladinu ometenu u razvoju, u koji sada ide. I to sa radošću, jer je tamo čeka dečko. link
-
"TO MOŽE SAMO PRAVOSLAVLjE": Lajfkoučing nema potencijal da isceli čoveka Veliki broj “lajfkoučeva” koji nude rešenja za brojne probleme savremenog čoveka govori upravo o tome da je savremeni čovek danas uplašen, da je njegova psiha razorena, da mu se duh razboleo Oliver Subotić / Foto Tanjug Veliki broj “lajfkoučeva” koji nude rešenja za brojne probleme savremenog čoveka govori upravo o tome da je savremeni čovek danas uplašen, da je njegova psiha razorena, da mu se duh razboleo i da mu je potrebno isceljenje, kaže za Tanjug uoči vaskršenjeg posta prezviter Oliver Subotić i upućuje da to isceljenje vekovima nudi Pravoslavna Crkva. “Jedan pravoslavni teolog kaže, kada bi sveti oci živeli u naše vreme, oni teologiju nikada ne bi poredili sa filozofijom nego sa medicinom, jer teologija treba da leči čoveka”, navodi Subotić, koji je početkom godine objavio drugo izdanje knjige "O kamenu odbačenom i onima koji ga odbaciše", koja odgovara na neke dileme odgovarao na brojna pitanja koja interesuju vernike, ali i ateiste. Pravoslavni pristup čoveku, kaže, usmerava ka Bogu, ka Hristu, jer isceljenje bez Božije blagodati nije moguće, a, kako kaže, savremeni čovek poseže za nekim površnim rešenjima koja suštinski ne rešavaju problem, jer ne isceljuju um i srce, a tome pribegava, jer oseća nedostatak mira i radosti, možda čak i ne može da definiše šta nema, premda oseća da mu nešto nedostaje. Upozorava da pristup “dovoljno je misliti pozitivno” može dovesti čoveka u stanje samoobmane da je on zaista isceljen i da je rešio problem, dok unutra “strasti tinjaju, muče čoveka i lome ga, a da on nije toga ni svestan”. “Taj ''lajfkoučing'' omogućava čoveku spoljašnje funkcionisanje i na neke kratke staze rešavanje ''ovozemaljskih'' problema, a u unutrašnjem smislu nema potencijal da isceli čoveka, jer nema odakle da pruži iscelenje, koje bez blagodati Duha Svetog nije moguće”, kaže Subotić. Kako kaže, mas mediji su učinili da je dalekoistočna tradicija svima poznata, a mali broj ljudi čak i na ovim prostorima je svestan da pravoslavlje ima ogromno blago unutrašnje, umne molitve i metod sticanja istinskog umnog mira i prosvetljenja, i navodi primer "kružnog kretanja uma" o kome govori upravo pravoslavno hrišćanstvo. Veliki broj “gurua” i opštu popularnost joge i meditacionih tehnika vidi kao posledicu duhovnog pustošenja posle Drugog svetskog rata i nemogućnost Crkve da slobodno deluje u posleratnom vremenu, ali i kao posledicu nedovoljnog rada sa vernicima u naše vreme. Na pitanje da li je suština da čovek “izgubi ličnost u bezličnom okeanu nirvane” i pronalasku mira kako to zagovara budizam, a o čemu se malo govori, Subotić kaže da je upravo takva ideja opasna. “U budizmu čovek postiže mir tako što gasi svoju ličnost, a u pravoslavlju čovek dobija mir tako što isceljuje svoju ličnost u zajednici sa ličnošću Božijom. To su dve potpune različite koncepcije. Šta ima radosno u gašenju ličnosti? Zašto smo zadobili energije ako treba da ih ugasimo?”, kaže Subotić i dodaje da se tu treba zapitati zašto je ličnost uopšte stvorena ako na kraju treba da se ugasi i uroni u nešto potpuno bezlicno. Subotić napominje da je najbolje da loše misli, naročite one koje su mračne, čovek molitveno odseca i odbacuje i da ne ulazi u “razgovor sa njima”. Takođe, ukazuje da ljudi osećaju misli koje drugi čovek ima prema njima, bez obzira što ih ne izgovara i preporučuje da u konfliktima u misaonom pogledu ne gajimo neprijateljstvo već da usmeravamo prema ljudima dobru energiju, kroz molitvu. U knjizi “O kamenu odbačenom i onima koji ga odbaciše” Subotić je odgovarao na brojna pitanja koja postavljaju vernici, ali i ateisti, poredio je svetske religije, govorio je o pravoslavnoj veri kao istinitoj, ali bez nametanja. “Nisam pokušao da dokažem Boga, ostavio sam slobodu svima, ali sam želeo da čitaocu ostavim neki trag prema kojem može da prepozna Istinitu Svetlost i da dalje sam traga”, priča Subotić. Ako ćemo da uporedimo svetske religije, ne treba da upoređujemo samo učenja, napominje on, iako na tom nivou odmah možemo primetiti gde je najuzvišenije ucenje i postavlja pitanje u kojoj svetskoj religiji se, osim u hrišćanstvu, može naći ljubav prema neprijatelju. Ističe da su istiniti ljudi, odnosno svetitelji, najveći argument istinosti pravoslavlja. Knjiga koju je nedavno objavio je, kaže, imala specifičan put i nastala je na osnovu njegovog duhovnog iskustva i traganja koje je pretočio u štivo. Želeo je da na taj način pomogne ljudima koji možda sada traže na način na koji je on tragao pre vishe od dvadeset godina i postavljao sebi razna, pitanja poput problema postojanja zla u svetu. U knjizi se bavio i otklanjanjem stereotipa o religiji koji su iz nekog razloga i danas uvreženi u društvu. “Ne u želji da ubedim. Ne verujem u metode dokazivanja koji čoveku ne daju mogućost izbora, nego u želji da ukažem na jednu perpsektivu koje čovek možda nije bio svestan i da probudim njegovu moć prepoznavanja”, napominje Subotić. Na pitanje da li crkva može da iskoristi nove kanale komunikacije budući da su u savremenom vremenu popularni “jutujberi” i blogeri, Subotić odgovara da često naglašava da crkva nikada nije bila moderna, ali da jeste uvek bila savremena, te da crkva koristi informacione tehnologije, ali koji su prikladni. “Jutjub je misionarski koristan, možete postaviti interesantna predavanja, pravoslavne filmove, razne klipove koji su duhovno poučni i crkva to i čini u meri u kojoj je to potrebno. Sa druge strane crkva ne želi da se takmiči poput drugih, u smislu ko će postaviti više klipova, imati više lajkova, a još manje da od sveštenika pravi jutjubere”, kaže Subotić. Smatra da se ne sme izgubiti živi kontakt vernog naroda sa crkvom, jer bez toga ljudi neće moći da isceljuju svoje duhovne rane. “Svaki medij, pa nek je i najsavršeniji, je ipak neka vrsta posrednika. Mi ne možemo da se pričestimo putem medija. Ne možemo da napravimo elektronsku crkvu i da budemo posmatrači liturgije. Moramo fizički da budemo tu i fizički da primimo pričešće. Tu je vrhunac našeg života u Hristu”, kazao je on. http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:782050-TO-MOZE-SAMO-PRAVOSLAVLjE-Lajfkoucing-nema-potencijal-da-isceli-coveka
Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука. Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано. Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.
© ☦ 2021 Сва права задржана.