-
Број садржаја
2434 -
На ЖРУ од
-
Последња посета
-
Број дана (победа)
1
Content Type
Forums
Живе речи утехе
Profiles
Everything posted by DankaM
-
http://freethenipple.com/ Vidis da se nisi prvi setio
- 14993 нових одговора
-
- феминизму...
- знате
- (и још 4 )
-
Enough said...
-
I jos jedan, sa istog izvora, cisto da se vidi koliko je ovo kompleksna tema, i kakvo sve nasilje moze da bude: http://www.vice.com/rs/read/kao-feministkinja-bila-sam-rtva-nasilja-u-porodici Kao feministkinja bila sam žrtva nasilja u porodici January 5, 2015 by Megan Koester U deset sati prepodne jednog ni po čemu posebnog četvrtka, poslao mi je poruku u kojoj me je obavestio da je "spreman da razgovara sa mnom na neutralnom terenu". Reći da nisam očekivala poruku od njega bilo bi suviše blago. Poslednji put kada smo imali bilo kakav kontakt tukao me je mojim kišobranom na Holivud bulevaru. To je bilo pre četiri godine. Kada sam ga zamolila da objasni tu poruku iz vedra neba, odgovorio mi je sa: "Stekao sam utisak da imaš nešto da mi kažeš. Čini mi se da imaš problem da pređeš preko svega." Jesam li imala problem da pređem preko svega? Prošle su četiri godine; za to vreme sam samo napredovala u životu. Više me nije emotivno i fizički zlostavljao neko koga volim. Obnovila sam sposobnost da poštujem samu sebe koju je naša veza oštetila. Bila sam jaka osoba, bolja osoba. Ali, uprkos svemu tome, da li je problem ostao? Jeste, priznala sam. Ostao je. Ispostavilo se da mi je bilo veoma teško da prihvatim i pređem preko toga da sam dozvolila sebi, zakletoj feministkinji od malih nogu, da postanem žrtva zlostavljanja u porodici. Oduvek sam mrzela reč "žrtva". Ukazivala je na stepen nemoći koji ja, smatrala sam, osoba od karaktera, ne mogu da posedujem. Uvek sam bila riba sa jezičinom, izrazito samostalna i naizgled nesposobna da na svojoj koži trpi iskaljivanje budala. Nisam bila tipična žrtva, ako takvo nešto uopšte postoji, i zato tako dugo nisam govorila o svom zlostavljanju. Dok sam odrastala, nasilje u porodici sam doživljavala kao nešto što se dešava drugim ženama — ženama koje nemaju nimalo poštovanja prema sebi, nisu obrazovane, izgubile su svaku nadu. Ženama koje nisu čule za Džermejn Grir; ženama koje ne znaju da se riot grrrl piše sa tri "r" i bez ijednog "i". Tipu žena koje bih gledala kako slomljeno i neutešno ridaju u Lajftajmovim filmovima sa ispraznim naslovima i još ispraznijim dijalozima, prepunim varijacija na temu: "Ako ja ne mogu da te imam, niko neće." Odrasla sam u domaćinstvu u kom je pretnja porodičnog nasilja stalno visila u vazduhu, ali se nikad do kraja nije ostvarila. Moj otac se izgleda zadovoljio rezultatima koje je postigao napravivši rupu u zidu tik kraj glave moje majke, izbegavši nezgodne pravne nevolje koje su mogle nastati da je pomerio pesnicu udesno još petnaestak centimetara. Moja majka je rešila problem zjapeće rupe u zidu od gipsane ploče tako što je preko nje okačila uramljeni portret moje sestre i mene. Tako je to bilo. Znala sam da njihov odnos nije zdrav, nije "normalan". Ali makar je, tešila sam se, nije stvarno udario. Nikad nisam sažaljevala niti prezirala majku, ali sam je osuđivala zato što je ostala s njim. Zašto se izlagati tolikoj nepotrebnoj traumi, hraniti povređeni ego muškarca koji je bio suviše ponosan da prizna da ima problem sa kontrolisanjem besa, kada je mogla jednostavno da zbriše? Kada ga je konačno napustila, pomislila sam, Dugo ti je trebalo. Govorila sam sebi da nikad neću dozvoliti da se nađem u takvoj situaciji. Godinama sam držala to obećanje — sve dok, naravno, više nisam. Moj bivši je zaveo kontrolu od starta. Mnogo toga u vezi sa mnom mu se nije dopadalo, uključujući činjenicu da pušim; prestala sam da bih sprečila buduće svađe oko toga. Kad god bih pod stresom krišom zapalila, svaki put bi to otkrio, namirisavši dim na mojoj odeći ili u mom dahu, te bi se u nedogled izdirao na mene zbog moje neuviđavnosti. Sve što bih uradila bio je samo povod za beskrajne svađe, zbog čega bih mu se beskrajno izvinjavala. Plakala bih slomljeno i neutešno dok ga molim za oproštaj i obećavala mu da se, šta god da sam uradila, više neće ponoviti. Posle nekoliko dana agresivnog ćutanja, on bi popustio; prešli bismo preko svega kao da se ništa nije desilo. Za naše probleme uvek sam bila kriva ja, jer je on u svakoj situaciji uporno odbijao da preuzme odgovornost. Ja sam bila ta koja uvek izaziva sukob; ja sam bila ta zbog koje mora da bude tako prokleto ljut. Zašto ne mogu da prestanem da se ponašam kao glupača? Kad bih to uspela, sve bi bilo divno i krasno. Davala sam sve od sebe, ali bih svaki put uprskala stvar. Nisam imala prijatelje a moje porodične veze bile su, najblaže rečeno, slabe. Nisam imala s kim da pričam, a ne bih imala ni šta da im kažem. Došla sam do stadijuma u kom sam mu verovala kada mi je govorio da nemam karakter, da sam užasna osoba i ružna. Na kraju krajeva, da nisam, zar ne bih imala bar neki privid odbrambenog mehanizma? Kao moj jedini stalni saputnik, njegova reč je postala zakon. U domu koji smo delili, pretnja nasiljem je stalno visila u vazduhu, baš kao i u mom porodičnom domu. Bacao je stolice i izricao pretnje, ali ih nikad nije ostvarivao. Mislila sam da su njegove pretnje, baš kao i pretnje mog oca, bez pokrića — prazna obećanja koja nikad neće ispuniti. Uprkos tome, počela sam da gajim mržnju prema njemu i ja sam mu, zauzvrat, uradila neke gnusne stvari. Prevarila sam ga i na kraju se iz pakosti udala za tipa sa kim sam ga prevarila. Za to sam mu se iskreno izvinila. On nikad ni za šta nije. Kada je konačno ostvario svoje pretnje, nismo čak ni bili u vezi. Raskinula sam sa mužem, obnovila kontakt s njim i dozvolila mu da odsedne kod mene dok se ne snađe kada se preselio u Los Anđeles. Sećam se prve noći kada se to desilo; njegovog divljačkog pogleda kada mi je pocepao odeću i oborio me na zemlju. U to vreme još nisam imala prijatelje, nisam imala kome da se izjadam. Brzo sam se vratila starim navikama, prihvatajući njegovu reč kao sveto pismo. Zato što sam ga prevarila, objasnio je, sada je imao pravo da me tuče. I to je i radio. Dok se sve to dešavalo, počela sam da radim nemoguće — sklapam prijateljstva po prvi put u svom odraslom životu sa ljudima koje bih upoznala na svojim komičarskim nastupima. Ali mi oni, moj bivši bi me prosvetlio, nisu prijatelji. Muškarci koji su govorili da sam smešna samo su želeli da spavaju sa mnom. Žene su se družile sa mnom iz koristi, nisu imale pojma ni o čemu i nije im se moglo verovati. Svi su osim njega bili neprijatelji. Ne sećam se tačno trenutka kada sam odlučila da ga više ne slušam — bila je to mešavina nekoliko faktora, uključujući vezu sa nekim ko nije sociopata, sklapanje novih prijateljstava i kreativni ventil za koji sam dobijala pohvale od ljudi. Što su se ljudi više ponašali prema meni kao osobi koja ima šta da kaže i pokaže, njegov glas je bio sve tiši. Na kraju je bio potpuno zagušen. Godinama sam ćutala o svemu što mi se desilo, poverivši se samo šačici bliskih prijatelja. Nisam želela da me ljudi sažaljevaju; nisam želela da me doživljavaju kao žrtvu. Međutim, što je više ljudi čulo moju priču, više sam podrške dobijala — nisu me doživljavali kao žrtvu. Nisu me doživljavali kao nemoćnu. Bila sam samo osoba koja se zatekla u usranoj situaciji iz koje se, na sreću, izvukla. Pozicija u kojoj sam se našla nije umanjila činjenicu da sam žena, da sam feministkinja. Prestala sam da krivim sebe za sve. Prešla sam preko svega — u meri u kojoj to, naravno, bilo moguće.
- 378 нових одговора
-
Zakonski ne mozes? Verujem da mozes, ali da ces svakako biti kulturalno i drustveno sankcionisan. Da ne kazem, gledace te kao ludaka, a mozda i pozovu policiju da te odvede na ispitivanje. Skoro mi pricao ortak, on i zena su umetnici, pa kad su se vracali sa njene revije, na Hitrou on video zenu u burci i spontano izgovorio: Vidi, nindza! i, naravno, ona otisla po redare, naduvala i njega i njih, te je bio prinudjen da joj se javno izvini. A ona mu je rekla: u p.m. (verovatno ne bas ovako, ali to je bila njegova interpretacija), ja prolazim kroz dodatne provere ovde na aerodromu, svaki j...ni put, i jos dodje neki tetovirani kreten da me zeza... Toliko o multikulturalizmu, koji je definitivno davno umrEo Tako da svaki izbor nosi svoje breme I burka, i pastafarijanstvo, i Dart Vejder
- 14993 нових одговора
-
- феминизму...
- знате
- (и још 4 )
-
Znas kako, postoje neke stvari oko kojih ne mozemo da se ne slozimo, posto krse ljudska prava: npr. kamenovanje zbog preljube. Ili zabrana izlaska iz zemlje bez dozvole muza. Ali postoji milion stvari koje su "siva zona". Ne samo na istoku, vec i ovde, na (uslovnom) zapadu. Koliko te kultura, recimo, ogranicava u izboru: danas se od zene ocekuje i da radi na poslu k'o konj, i da joj kuca bude fenomenalno cista. To su opet neka ocekivanja koje ti drustvo postavlja. Sad, naravno, zena ne mora da se slozi sa tim. Iskreno, bas me briga ko ce da mi zagleda kucu, ili da mi gleda kakav mi je CV. I, kao najvaznije, nista se ne sme pravdati kulturom i prostorno-vremenskim koordinatama. Samo mozes da pokusas da razumes poziciju druge strane, i da imas na umu da nisi u njihovoj kozi, te da potpunog razumevanja nikad nece biti. Nema ga ni ovako
- 14993 нових одговора
-
- феминизму...
- знате
- (и још 4 )
-
dupli post, srry
-
Malko o "domacim" teroristima" Koga ne mrzi, nek' procita... http://www.vice.com/rs/read/molenbek-centar-dzihadista-ocima-beogradjanina Molenbek, "centar džihadista" očima BeograđaninaNovember 23, 2015 by Časlav Mićović Subota ujutru. Budim se posle epskog spavanja od 12+ sati iznuđenog radnom nedeljom započetom džet-legom koji mogu izazvati samo višemesečni boravak u Međunarodnoj svemirskoj stanici i povratak iz Australije. Divno briselsko jesenje jutro, niz prozore mi se sliva džem od kiše kroz koji probija nešto sivo, vele iskusniji da je u pitanju nebo. U nedostaku mišomora cedim espreso, palim pljugu, puštam "Ne diži ruku na sebe danas" plejlistu i, kao i većina sveta, uzimam telefon u ruku da proverim poruke, mejlove i ostale sadržaje surogata života. Mejl od sjajnog drugara, koji obično ne odaje utisak težeg psihičkog bolesnika, subject line "Immigration" i Jutjub link ka nekom utradesničarskom sranju o tome kako su došli divlji da nas sve iz'edu. Zovem ga uz kratko "Koji ti je?" na šta dobijam "Vidi vesti." Pariz, bezumlje, pokolj. Što je najcrnje, nisam šokiran. Svet je danas takva kofa govana da bih eventualno bio zapanjen vešću da Dr Oz cedi debelu kinesku decu u sokovniku kako bi večno ostao mlad i lep. Dobro, duboko verujem da Dr Oz to odavno radi. Malo ispratim vesti, pustim dan da teče svojim prijatno praznim tokom i negde popodne kreću da mi stižu poruke iz Beograda - "Šta se dešava u Molenbeku?" Brate, otkud vi znate za postojanje Molenbeka?! Foto via VICE News, Stephanie Lecocq/EPA Molenbek je briselski Medak, Kanarevo brdo i ona brda sa pernatom živinom u nazivu. Znam da postoje, ali sam bio nikad ili retko. Pre nego sto bilo ko kaže "bah, još jedan seronja iz centra"- ja sam dete iz blokova i moja ideja zimskih sportova je sankanje na atomskom skloništu. Jednostavno nisam nikad imao ni potrebe ni razloga da idem na Medak. Slično je i sa Molenbekom, retko ko tamo svrati iz puke znatiželje. E, taj Molenbek je od jednom postao mesto gde CNN šalje svoja reportažna kola. Vele, leglo islamskog ekstremizma u Evropi. Obrve voditeljke CNN-a lome šiške zakovane tonama laka "Kako to?!?!". Lako, seko. Lako. Moj prvi kontakt sa Molenbekom je bio kad sam u pauzi predavanja u nekoj školici u dubinama Molenbeka kupio sendvič u Karfuru. Nikakav sendvič, onaj trougao u plastici ukusa stiropora. Pasem to govno na klupi, 'vatam retke srećne momente sunca u avgustu i skoro pa da mi je do jaja. Ni minut kasnije se pored mene zaustavlja bicikl sa kog silazi tričetvrthlačasti bradonja koji počinje da urla na mene na arapskom pokazujući na sendvič. Dosta zbujen, koristim srpsku verziju live long and prosper - "Šta oćeš, koji kurac?". Zbunjen mojim učtivim pozdravom, bradonja se vraća na bicikl i odlazeći mi dobacuje na francuskom "Nema jela preko dana na Ramazan!". Mislio sam se da l' on ima pojma da je u Briselu, ali u stvari, ja nisam imao pojma da sam u Molenbeku. Foto via VICE News (Geert Vanden Wijngaert/AP) Molenbek je jedna od zaboravljenih opština u kojima žive zaboravljeni ljudi. Oni koji se ne pominju. Osim kad naprave neko sranje za naslovnu stranu novina. Znate, ono kao član rendom porodice u Srbiji koji je psihički bolestan pa se o njemu ne priča jer je sramota, sve dok se zapostavljeni i na vreme nelečeni mučenik ne lati sekire te se porodici, prijateljima i komšijama zahvali za godine zapostavljanja praveći im rupe u lobanji. E, taj neki trip. U Molenbeku žive oni koji su nisko u lancu ishrane, oni koji ili ne mogu ili kojima ne daju bolje. "Igrom slučaja", većinu čine Marokanci. Otkud Marokanci? U postkolonijalnoj eri je Belgiji odjednom zafalilo i resursa i radne snage. Čudno, zaista. Teška industrija i rudnici, koncentrisani uglavnom u Valoniji, vapili su za radnicima. Belgija je pokušavala da pronađe gastarbajtere na više mesta (čak su i Titovoj Jugi nudili neki dil, ali ih je ovaj o'ladio) i na kraju je rešenje pronađeno u Maroku. Marokanski kralj je našao rešenje za siromašne i vazda nezgodne Berbere iz oblasti Rifa, Belgija je našla radnike, a ti ljudi su našli opciju da obezbede porodici redovan obrok i krov nad glavom. Decenijama su radili po belgijskim vukojebinama, nevidljivi, u fabrikama i pod zemljom. A onda je, braćo, udario progres. Kapital je video da se mnogo više profita da izmusti iz sektora usluga i idustrija je počela polako da se gasi. Došljaci su u međuvremenu doveli svoje porodice, deca su im odrasla tu i kad je posla nestalo, počela je migracija tamo gde je najlakše naći nešto drugo, za šta nije potrebno biti preterano kvalifikovan a i dalje donosi 'leba. Naravno, u pitanju su veliki gradovi. Njima su potrebni čistači, vozači, dunđeri, komunalci... A gradovi nisu jeftini. Nije baš najlakše od minimalca nahraniti i školovati decu i obezbediti im krov nad glavom. Pitajte naše roditelje. Stare, zapuštene, nikad renovirane zgrade su bile jedina opcija. Molenbek je prepun takvih zgrada. Prosta računica, ne Vene T. Bogoslavov. Ghetto economics 101. Foto via Flicker user Ono što računicu usložnjava je drugi aspekt getoizacije. Stanodavci su uočili da "belci"/Evropljani/domoroci/ jednostavno ne žele da žive zajedno sa Marokancima. Ulazak jedne marokanske porodice u zgradu je vodio pre ili kasnije ka otkazivanju zakupa domorodaca jer se "kraj pokvario", izdavanje tih stanova je išlo lošije, jer drugi domoroci odmahnu glavom kad vide komšiluk i stanodavac mora da krene da obara cenu da bi tako privukao nove stanare. Cena padne i privuče širi spektar zainteresovanih i stan na kraju uzme onaj kome cena odgovara i kome Marokanci u komšiluku nisu problem. Pogađate, stan uzmu Marokanci. Igrom slučaja sam se selio nekoliko puta i uverio se u ovo. Pošto sam otkazao stan u jako lepom delu Brisela pre isteka ugovora, na meni je bilo da nađem nove stanare koji će preuzeti rentu. Osim standardnih uslova (da im se svidi gajba i da imaju pare da je plaćaju) tu je još jedan - vlasnica stana treba da da blagoslov. Vlasnica je prebogata Francuskinja od milion ljeta koja mi je odmah rekla da "crnci i Arapi ne dolaze u obzir". Naravno, divan kakav jesam, odmah sam joj rekao da je to ogavni rasizam i da ću da je prijavim vlastima i da je bude sramota. Biranim rečima i uz blag osmeh mi je odgovorila da joj se opako jebe za to i da je zgrada njena, te da će stan izdati onome ko se njoj svidi. Majčinski mi je ukazala da je dokaz da nije rasista to što je stan pristala da izda meni, Srbinu. "Nije mi problem da opet izdam nekome sa istoka. Radite, ne žale mi se na vas, plaćate račune na vreme, and you are sort of white." Tvrdoglav kao mazga, ignorišem šta mi je rekla i stan pokazujem svima. U oči mi odmah upada jedna stvar - "belci" dolaze skroz opušteno da gledaju stan, ako su zainteresovani obično nemaju sva potrebna dokumenta kod sebe za zvaničnu ponudu (potvrda o zaposlenju, izvod od tri poslednje plate...) i postavljaju i neka teška pitanja koja bi stanodavcu mogla da nagoveste da će i te kako da se žale ako u stanu/zgradi nešto nije u redu. Sa druge strane, Marokanci su svi do jednog dolazili sređeni i pod stresom kao da idu na jako bitan intervju za posao, sa svim neophodnim papirima u fascikli i sa dodatnim dokumentima poput univerzitetske diplome i sertifikatom o dobrom ponašanju i moralnosti (Bewijs van goed gedrag en zeden) kojim opština potvrđuje da osoba nikad nije bila osumnjičena, procesuirana ili osuđena za krivično delo. Uz to su svi do jednog bili najfiniji ljudi na svetu, prijatni, predusretljivi i potpuno zadovoljni svime, uključujući i kadu u kojoj su se verovatno brčkali oficiri Vermahta tokom okupacije Belgije i bojlerom slične starosti. Sve sam zainteresovane prosledio gazdarici koja je, naravno, izabrala potpunog bolida - sa kojim je posle imala ludačkih problema - jer, pobogu, ima diplomu sa Sorbone i kancelarijski je moljac u nekom ministarstvu. Foto via VICE News I onda se neko pita kako i zašto Marokanci ostaju grupisani u nekom getu. Pa, jednostavno, ne mogu nigde drugde. Slična priča je i kad je u pitanju zapošljavanje. Ako na intervju dođe Muhamed sa diplomama i CV-jem koji prosto kida i Stijn, bezlični čovek sa prosečnim iskustvom i diplomom koja ispunjava osnovne zahteve otvorene pozicije, pogađate čije ime će HR 90 odsto ovdašnjih firmi štampati na propusnici za ulaz u zgradu. Marokanska zajednica u Belgiji na diskriminaciju reaguje dubokom izolacijom i još dubljim uverenjem da je integracija za njih neprihvatljiva. Univerzitet iz Rabata je uradioopsežnu studiju o Marokancima u Belgiji i rezultati govore dosta toga. Iako je 53 odsto rođeno u Belgiji, samo 7.7 odsto njih Belgiju smatra svojom zemljom. Samo 21 odsto Marokanaca u Flandriji govori holandski (za neupućene, Flandrija čini više od polovine Belgije i zvanični jezik je holandski). 86.5 odsto brakova Marokanaca je sa Marokankama. Dok 23.3 odsto kao najveći problem ističe da ih tretiraju kao strance i 15 odsto ističe rasizam kao najveći problem, čak 83 odsto smatra da nema nikakve potrebe da se prilagode načinu života i kulturnim normama Evrope. Ipak, deo koji je možda najbitniji za čitavu ovu priču: na listi belgijskih institucija u koje imaju najviće poverenja ubedljivo vode - džamije (21.9 odsto, u Briselu čak 34.4 odsto). Napuštena zgrada u Molenbeku. Foto via Flickr user Već dosta dugo je opšte poznato da su glavni rekruteri ekstremnog islamizma u Evropiradikalni imami koji šire svoje zlo nesmetano i uz obilnu finansijsku pomoć jedne vukojebine u kojoj za pivo sledi bičevanje, za krađu sakaćenje, a za preljubu čak i smrtna kazna kamenovanjem ili odrubljivanjem glave mačem. Ali ima tu sreću da random ubadanjem prsta u pesak možeš otkriti naftu, te je samim tim srcu mila svima kojima je sloboda druga reč za brz profit a pod ljudskim pravima podrazumevaju svoje pravo da pune džepove i guzice pa može da radi šta god joj se jebeno hoće. A hoće joj se da širi salafizam, najortodoksniji pokret u Sunita koji ume užasno lako da isklizne iz religijsko-teorijskih okvira u mnogo konkretniji i krvaviji način iznalaženja rešenja za ono što percipiraju kao problem. Što je najgore, radikalna učenja da su uvek i isključivo drugi krivi imaju magnetsku privlačnost za mlade, beznadežne, frustrirane i besne. Jednostavno je i lako, daje instant crno-belu sliku sveta a sa crno-belim nema puno prostora za grešku. Molenbek je jedna od zaboravljenih opština u kojima žive zaboravljeni ljudi. Oni koji se ne pominju. Osim kad naprave neko sranje za naslovnu stranu novina. Vrlo je lako videti kako je to učenje postalo privlačno jednom broju belgijskih Marokanaca. Ne malom broju, na žalost. Krenulo je sa lokalnim verskim školama pri džamijama, naraslo u Sharia4Belgium koja je imala zastrašujući broj sledbenika, nastavilo se sa slanjem brda ljudi u Avganistan i Siriju. Sada je samo evoluiralo u sledeći logičan oblik, homegrown teroriste koji će još dosta dugo sejati strah i smrt po Evropi. I mene opominjati za sendvič. Voleo bih da sad mogu da potegnem bahatu samouverenost kumrovečke škole poputSlavoja Žižeka, te prospem viziju kako će se ovo završiti. Ne mogu. Jer se neće završiti. Slepa pohlepa i oholi rasizam sa jedne i bezumna ideologija koja daje izopačeni surogat nade potlačenima će hraniti jedna drugu i nastaviti da guraju ovaj circulus vitiosus u još dublju nesreću. Ili će da nas drmne kometa. Kometa sad nekako zvuči do jaja.
-
Nema veze, vazno da je Maja Gojkovic obukla tradicionalnu verziju hidzaba u crnoj boji dok je bila u poseti Iranu. Mislim da tesko mi odavde mozemo da razumemo tamosnje razloge i uslove, ali mozemo bar da se potrudimo. U svakom slucaju, u samom Iranu postoji pokret My stealthy freedom http://mystealthyfreedom.net/en/ gde zene zahtevaju pravo za sebe da individualno izaberu da li ce da nose hidzab ili ne. A ne da ga imaju kao nametnut izbor. No, razmisljam koliko smo i mi ovde na zapadu oslobodjeni kulture i uslova pod kojim moramo da se povinujemo i tim famoznim "zakonima" oblacenja. Secam se svadja izmedju mene i moje majke, jos dok sam bila klinka, kako treba da se oblacim, i da se sminkam i kako treba da izgledam da bih imala "prodju" u zivotu. To su bile tragikomicne scene, jer sam ja bila u punk-rock-rave fazonu celu adolescenciju. I dan-danas me relativno boli uvo da li cu se nasminkati i da li cu nekom izgledati "lepo". Ali sam zbog toga bila izlozena aktivnim pritiscima moje majke i pasivnim, poluskrivenim, od strane oca. Posto je oblacenje/sminkanje na odredjen nacin za njih bilo jedan od nacina za definisanje i "potcrtavanje" moje rodne uloge. I eto, opet smo se vratili na famozno oblacenje, sa teme Zene/muskarci pitaju, a oni drugi/druge odgovaraju
- 14993 нових одговора
-
- феминизму...
- знате
- (и још 4 )
-
da, to je jedna od stvari koje mi na zapadu mozda ne vidimo bas najbolje kad je u pitanju dinamika moci na bliskom istoku. No, dobro, ipak je ovo Turska, koja je relativno sekularna drzava u pitanju. Da li bi proslo u Saudijskoj Arabiji, ne znam. To je i zanimljivo pitanje zena koje su tzv. muslimanske feministkinje. Na koji nacin se boriti za svoja prava? Sigurno nece kao sulude zene iz Femena. I koliko su zenska prava npr. muslimanki odvojena od prava na slobodno religiozno izrazavanje? U nekim evropskim drzavama je zabranjeno nositi, mislim, burke i nikabi, za hidzab nisam sigurna. I ovo sad postaje ekstremno osetljiva tema, bar sto se tice bezbednosnih struktura. S pravom, moram reci. I tu je opet pitanje privatno Vs javno. I zar nije Aristofan napisao komediju Lizistrata, gde se koristi slicno sredstvo? izgleda se neke stvari ipak ne menjaju kroz vekove...
- 14993 нових одговора
-
- феминизму...
- знате
- (и још 4 )
-
Istina, na tebi ostaje da li ces hriscanske i pravoslavne vrednosti da prihvatis kao svoju istinu i vodic za osmisljavanje i postupanje u svetu. Jasno mi je da posledice moralnog relativizma mogu biti katastrofalne, ali to je pitanje slobode koju si dobio.
- 14993 нових одговора
-
- феминизму...
- знате
- (и још 4 )
-
Pisacu malo kasnije, dosao dragi, sprema mi hranu, ne mogu da ga ostavim da se dosadjuje uz sporet Da ne kazem, na forumu sam kad on nije tu
- 14993 нових одговора
-
- феминизму...
- знате
- (и још 4 )
-
Khm, to je bilo jasno odavno. :zli_smajli: Ali da ga privode zbog talambrkanja na FB je bezveze. Imamo mnogo vece bezbednosne probleme, nego sto su stavovi A.Fajgelja o nacionalnim pitanjima.
-
secam se sa neke obuke izjave: mi smo deca postmoderne. Kao konstruktivistkinja slazem se, samo nikad nesto nisam isla nesto preterano u dekonstrukciju roda. Dzudit Betler se dovoljno bavila time. Smatramo identitet vrlo fluidnim, protejskim, i promenljivim. I mnoge stvari u sferi privatno/javno su postale problematicne, pogotovo pojavom modernih tehnologija. Bilo je zanimljivo istrazivanje sa klincima koji se lazno predstavljaju na internetu, zasto to rade. Jedan deo njih, oni koji su imali manje patologije, je naveo to kao eksperimentisanje sa identitetom. Sad, meni licno je najkorisniji feminizam drugog talasa, vezan za profesionalnu sferu i za to koliko je postignuto zakonski za osiguravanje ljudskih prava za zene. Ali licna filozofija mi je postmodernisticka, posto mi je ideja da me neko definise pomalo bezveze. Self-defining identites. U principu, pocinje da se govori o tzv. cetvrom talasu, koji pocinje da gleda borbu za prava zena u okviru borbe za prava marginalizovanih drustvenih grupa. Prihvata deo o samoodredjenju od postmoderne, ali se vise fokusira opet na stvari koje su bliske tzv. drugom talasu. tj. sta se zaista desava sa zakonskim pravima i jednakim mogucnostima za koje su se borio feminizam drugog talasa. Al' opet, sve te etikete su pomalo naporne. Prvi, drugi, treci, cetvrti talas... Novi talas
- 14993 нових одговора
-
- феминизму...
- знате
- (и још 4 )
-
Sem u slucaju ljudi sa poremecajem rodnog identiteta, zaista ne razumem zasto bi neko pozeleo da prolazi kroz hormonalne bure. Pa sam PMS je dovoljan da nekoliko dana mrzite intenzivno sto prolazite kroz sve to, a trudnoca je period kad su nivoi tih hormona uvecani mnogo puta... Stvarno ne znam sta bi to nekom standardnom muskarcu palo na um... Osim ako nije zesci mazohista...
-
Случај умировљеног владике Василија (Качавенде)
topic је одговорио/ла DankaM у Актуелна дешавања у СПЦ
Ako je to istina, to je nasramotnije zataskavanje. Ako treba da dodje do gradjanskog sudjenja, kakve veze ima da li se penzionisao? -
I lepo se secam sizea govora mog trenera kik-boksa roditeljima koji su doveli decu na skolicu boksa (klub je u jednom isto tako "zivopisnom" naselju kao sto je moje maticno): Ako ste decu doveli ovde da nauce da se biju i da povredjuju druge, slobodno ih uzmite za ruku i vratite kuci. Ovde nema mesta za siledzije. Jednostavno, nulta tolerancija prema nasilnistvu...
-
Kao neko ko je odrastao u kraju koji je sad poznat kao teritorija sa najvisim procentom ubistava u Srbiji, a i po (opravdanom) nadimku "Mala Kolumbija", potpuno mi je jasno sa prevencijom nasilnickog ponasanja mora da se pocne jos u obdanistu. Posto je roditelje beskrajno tesko prevaspitati, iako i sami znaju kako je u kraju, jer je vecina njih odrasla i ostala tu. Mda, mozda im je veoma jasno, pa vide da ce im detetu neko "pojesti usi", ukoliko bude iole osetljivije i neznije. Jos ako je muceno potomce sin, gotovo; cesto ce i sami podsticati nasilnicko ponasanje.
-
Bas bi se usrecili...
-
Stoka uvek misli da moze prema onima koje vidi kao slabije da se ponasa kako hoce... Secam se kako je jedan takav krenuo da me ozbiljno gura da izadjem kad sam vukljala neke kese. Tek sto sam bila usla, nisam imala ni vremena da se negde sklonim sa strane, posto ni sama ne volim da stojim na vratima, ako ne izlazim na sledecoj. Samo sam se popela na njegovu stepenicu, spustila kese, okrenula se ka njemu i nisam htela da se pomerim. Pokusavao je da se provuce, ali sam resila da nece sici na ovoj stanici... I nije Iako je bio veci od mene, gundj'o je sa strane sebi u facu, nista mi nije rekao. Izasao je tek kad sam se ja sklonila. Ljudi su stoka, sto puta sam uspela da se izvucem iz nekog sukoba samo zato sto sam pokazala zube. Ovako samo cekaju da se zbog licnih frustracija ostrve na nekog ko je u nepovoljnijoj poziciji u odnosu na njih. A i primetila sam da je kolicina zle volje medju ljudima u poslednje vreme izuzetno porasla. Da ne kazem, svaka cast Vucicu...
-
Pustila bih, ali bih bila zelena od ljubomore posto se dragi ne bavi plesom nit' iz hobija, nit' profesionalno, nisam sigurna koliki intenzitet bi posledicno zvocanje imalo
- 7308 нових одговора
-
- мушкарци
- постављају
- (и још 4 )
-
Случај умировљеног владике Василија (Качавенде)
topic је одговорио/ла DankaM у Актуелна дешавања у СПЦ
D' izvinis, ja imam drugaciji pristup tome: cisto poslovni. Necu uopste da ulazim u pozvanje i prizvanje, gledam na to da su oni zaposleni u Crkvi i da neko crkveno telo (pretpostavljam Sabor) treba da se bavi kako se njeni zvanicni predstavnici ponasaju. I da, cim imas zaposlene, novac koji ima neke svoje tokove, moras da se pozabavis time. Znam da zvuci sterilno i moze da vuce na cezaropapizam, ali ja sam samo psiholog sa ljubavlju prema HR menadzmentu, i nekako mi je lakse da konceptualizujem stvari tako. Da, ja sam deo Crkve, i ocekujem da mogu da imam poverenja da ce da se pozabavi ovakvim svetovnim stvarima. A da ja kao "verni narod" ne moram da "ispiram usta" time, vec ako sam stvarno sablaznjena necim, mogu to da prijavim nekom ko ce time da se pozabavi. Naravno, ovo shvatiti kao neko opste vidjenje, Crkva kao organizacija ima specificnost sto nije samo ovozemaljska, i ne mozemo je posmatrati kao kompaniju pod vodjstvom vaseljenskog patrijarha. To bi bilo i svetogrdje, na kraju. I bilo kakvo uopstavanje pod organizaciju moze da je odvede u ozbiljne aberacije, tipa inkvizicija i tako nesto. Ali to uvek nekako podrazumeva brigu vise za sopstveni ugled i dzep, nego za buducnost Crkve. -
Случај умировљеног владике Василија (Качавенде)
topic је одговорио/ла DankaM у Актуелна дешавања у СПЦ
Da li me sablaznjavaju odvratne stvari koje potencijalno cine pripadnici hijerarhije u SPC? Ne, to me ne sablaznjava, niti me to odvaja od Boga i Crkva (u mom slucaju, sopstvena lenjost "radi" taj posao). Ono sto me sustinski sablaznjava jeste nespremnost da se ti potencijalni zlocini (nisu pedofilija i novcane pronevere samo moralni grehovi, vec i krivicna dela, ili kako vec idu definicije) ispitaju i procesiraju. Nego se vuce, vuce, i izgleda kao da se ceka da se to zaboravi. Razumem ja da uopste nije prijatno izdavati saopstenja o tome, ali je veca sramota je da se jedna prilicno bljutava TV emisija time bavi. A iskreno, da li neki svestenik ima decu, da li ima pristajuce punoletne ljubavnike/ljubavnice ili se nedolicno ponasa, sta god se pod time mislilo, to je zaista unutrasnja stvar Crkve. I mislim da tu i nisu bas u obavezi da pruzaju vernom narodu zvanicna obavestenja. Potpuno je drugacija situacija kada govorimo o necemu sto je zakonski kaznjivo. -
Aha, a gde je tema Zene odgovaraju momcima?
- 5662 нових одговора
-
- жене
- постављају
-
(и још 4 )
Таговано са:
Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука. Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано. Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.
© ☦ 2021 Сва права задржана.