athanasios

Sveti Sava Srpski Rastko Nemanjic je svetiteljem katolicke Crkve takodjer, jos od srednjeg vijeka zbog zasluga za cijelo hriscanstvo u potiranju bogumilstva. Stalno o tom pisem svuda ali kako je to malo poznata stvar moram uvijek iznova. Jos vise je u katolickoj Crkvi stovan njegov otac Stefan Nemanja rodonacelnik loze i kraljevske kuce Nemanjica zbog istih tih zasluga u ocuvanju pravovjernog hriscanskog ucenja pred bogumilima. Medjutim u 17. i 18. vijeku takozvanom bollandistickom reformom su iz katolickog kalendara, tacnije receno martirologija iskljuceni mnogi svetitetitelji cija egzistencija nije bila istorijski dolozena ili je njihovo dalje stovanje na neki drugi nacin bilo dalje neodrzivo. Tako stovanje svetog Save i slicnih takvih svetitelja nije vise obligatno jer se vise ne nalaze u oficijalnom katolickom martirologiju ali se nalaze u liturgijskim kalendarima nekih pomjesnih katolickih Crkvi i njihovo stovanje odobravaju i u nadleznosti je biskupa pomjesnih katolickih najcesce slovenskih Crkvi koji ih mogu ukljuciti u svoj lokalni (misljeno tim narodni, drzavni) liturgijski kalendar kao sto je to ucinila ceskomoravska katolicka Crkva. Inace poznato je oko dvadesetak svetitelja koji su u katolickoj Crkvi stovani iako su svetiteljima pravoslavnog istoka i zivjeli poslije 1054. godine. To je znaci izraz izuzetno velike casti koju katolicka Crkva odaje tako velikim i svetim osobnostima zasluznim za cjelokupno hriscansrtvo u svijetu. Dakle te svetitelje katolicka Crkva nema u stovanju toliko bas tacno prema kanonima i dogmama vec prema ikonomiji kako vi pravoslevni cesto kazete i osjecaja da su to veliki ljudi i hriscani a dostojni nasljedovanja pa i kad nisu katolicima. Onda reci, jeli njihovo štovanje neodrživo jer nije dokazana njihova istorijska egzistencija ili je nešto drugo posredi? da je sv. Sava postojao, o tome ima mnogo istorijskih dokaza, zbog čega bi drugog bio isključen iz katoličkog kalendara? Oš da ti ja kažem zbog čega? Zato jer je bio pravoslavac, i poglavar autokefalne pomesne Crkve, jer je usred Latinskog carstva, od "shizmatičnog" konstantinopoljskog patrijarha u Nikeji izborio autokefaliju srpske crkve, i bio i ostao pravoslavac. Zatro on nije katolički svetitelj, bez pbzira na pomesne egzhibicije, koje i inače Rim toleriše, po principu, živi kako oćeš, samo priznaj papu. Naravno da je katolicka Crkva jos od apostolskih vremena podupirala razlicitosti "unutar sebe" a pri tom nije bilo nuzno potrebno da se cijepa na bilo kakve dalje frakcije kako bi te autohtone kulturne i etnicke lokalne razlicitosti bile potporovane i sacuvane. Svaki narod je stvorio i napisao neprebrojno mnostvo teoloskih knjiga i spisa, pjesmi i propovijedi na svojim narodnim jezicima. Njemci na njemackom. Spanjelci na spanjelskom, Francuzi na francuskom, Cesi na ceskom itd. Podupirala je razlicitosti cak do takve mjere da su u katolickoj Crkvi bili stovani i takvi veliki svetitelji pravoslavnog istoka kao na primjer sv. Sava a pri tom nije bilo odlucujuce i presudno to sto nije bio katolikom, vazno je bilo kakvim hriscaninom je bio i kakvim svetim zivotom je zivio. Nije istina, nikad Katolička crkva nije nekatolike smatrala svetiteljima. Ako joj je toliko stalo do hrišćanstva, što ne kanonizuje Oskara Romera. Laž je da su katolički narodi stvarali na svojim jezicima, jesu beznačajne stvari. Ali nijedan katolički narod nije dosegao kulturne domete jedne srednjevekovne Srbije ili Rusije. Nijedan

Copypastatat ću jedan svoj post koji govori o kanonima koji zabranjuju pričešće u menstrualnom ciklusu: Mislim da ovoj problematici nemožemo pristupiti samo na razini komentarisanja dotičnih kanona, i nagađanju o istorijskim uslovima u kojima su nastali; mislim da trebamo sagledati problem u širem kontekstu značenja krvi u celom judeohrišćanskom teološkom predanju, od Mojsija naovamo. Po meni, to bi išlo ovako: 1.) Stari zavet najoštrije zabranjuje konzumiranje krvi, i preti najoštrijim kaznama za prekršaj ove zapovesti 2.) Ova zapovest nije samo za jevreje, već je dana Noju nakon opšteg potopa, kao univerzalni zakon za čovečanstvo; zato jevreji i danas ubrajaju ovu zapovest u tzv. 7 Nojevih zapovesti za Narode, i smatraju da bi pripadnik Naroda imao udela u Budućem Svetu, mora da se pridržava i te zapovesti. 3.) Posledica je toga rigorozno držanje prema krvi u judaizmu: a.) soljenje, ispiranje i cijeđenje mesa prije jela b.) propis da se neke vrste mesa (npr.jetra) mogu jesti samo nasoljena i pečena na otvorenom plamenu da izgori krv c.) nepranje okrvavljenih mrtvaca, kako bi mogli biti sahranjeni sa krvlju d.) skupljanje prolivene krvi poginulih iz istoga razloga e.) rok očišćenja ženi nakon poroda (čišćenje od krvi), i posebni propisi za menstruaciju, tokom koje je žena obredno nečista, i ne samo da ne sme da spava sa mužem, veće nesme ni da dotakne muža (kod ortodoksnih) 4.) Na tragu ovih propisa apostoli na jerusalimskome saboru donose zabranu krvi i za pagane koji se obraćaju na hrišćanstvo. 5.) Poštujući to, Crkva donosi kanone protiv uživanja krvi, kao i zabrani krvarećim ženama da se dotaknu svetinje. što je, dakle, za te ljude značila krv, da su se toliko rezervirano držali prema njoj? Za razliku od starozavetnih propisa, koji su određene vrste hrane držali obredno nečistima, krv je u Starom zavetu smatrana svetom. Knjiga Postanja nam opisuje kako se u krvi nalazi duša živog bića. Rabinska tradicija kazuje da je to tzv. niža duša, jevrejski nefeš, ili grčki psyhe. Dakle, u krvi je život, duša, duhovno počelo i nositelj života, a to je nešto što dolazi od Boga i pripada samo Bogu. Zato se krv upotrebljavala u verskim obredima, njom se oblivao žrtvenik (povežimo to sa opisom iz Otkrivenja Jovanova da se duše mučenika nalaze ispod žrtvenika!), a postaje nam jasnije šta je Gospod Hristos mislio kad je vino nazvao svojom Krvlju. Prolijevanje krvi u Bibliji postaje tako sinonim za izlaženje duše iz tela, odnosno-smrt. A pošto je uzročnik smrti greh, a začetnik greha đavo, onaj tko je u stanju krvarenja, nalazi se u stanju simboličnog ispoljavanja pale naravi ljudske, izlaženja duše iz tela, a to je predokus smrti. Zato u takvom stanju da ne prilazi svetinjama. Ovakav način razmišljanja je nama, savremenim racionalnim zapadnjacima, stran i odbojan. Mi smo navikli da oštro razdvajamo duhovno i telesno, da duhovno izjednačavamo sa nematerijalnim, i da mislimo kako se sve versko nalazi na nekom nevidljivom području duše. Drevni ljudi, od kojih dolazi ovo predanje, verovali su da je čovek jedinstveno biće, da duša pripada u celosti ovome svetu, i da se svi procesi duše odrazuju na telo i obrnuto. Ne zaboravimo da je kod jevrejskih mistika duša razdeljena na isto toliko delova koliko ima i telo. Za te ljude, sve što se dešavalo na duhovnome, netvarnome nivou, jasno se ispoljavalo na tvarnome, telesnome. Zato smatram da se iz ovih kanona može mnogo naučiti. Ne iz kanona shvaćenih u bukvalnom juridičkom smislu (jer to nije ni prvotni cilj otačkih kanona), već iz teologije, duha i predanja koje stoji iza njih, a koje čuva duboke istine o telu i duši, jedinstvu čovekovu i međusobnoj ovisnosti ovih elemenata. Čovek nije anđeo, to mi često zaboravljamo, da bi mogao funkcionisati samo na temelju nutarnjeg duha. Sva naša duhovnost mora biti ovaploćena u materiju i telo, i to je ona konačna poruka ovih kanona.

Hrišćansko predanje jasno pokazuje da je Petar bio u Rimu, i liturgijski tekstovi o tome govore. Katolici jako vole da se time služe u dokazivanju papskog prvenstva, međutim, to ne drži vodu. Upravo zbog razlike između apostolske službe i episkopske, i zbog neponovljivosti apostolske kao takve, mogla su sva dvanaestorica biti ceo život u Rimu, i skončato tamo, i biti pokopani tamo, i opet rimski episkop nebi bio ništa veći niti manji.

Ne, nego ti čitaj što sam napisao. Nisu kanoni zahtevali da se apostole rukopolaže, već episkope. Jednog episkopa mogu posvetiti trojica, ili barem dvojica, nikada jedan, i on nesme napustiti svoju katedru, i preći u drugu. Zato jer je on mesni, lokalni episkop, za razliku od apostola koji su bili univerzalni, sveopšti oci i učitelji Crkve. To ti tvrdi i tvoja Crkva. A Pavao nije bio apostol samo po ukazanju Hristovu.

Tko je koristio te misale? par zajednica uz istočnu obalu Jadrana, i to su na jedvite jade zadržali. Istok nije zadržao glagoljicu, ali je na zasadama Kirila i Metodija razvio ćirilicu, i na osnovi svega čitavu slovensku hrišćansku civilizaciju. I, ko je sad bio veran njihovom učenju?

Jeli Pavle bio od Dvanaestorice? Nije. Je li smatran apostolom, ni po čemu manjim od drugih? Jest. Isto su tako smatrani i brojni drugi. Tako, je, za njih su vredile Hristove reči: Idite, i naučite SVE narode.., , što za episkope nije vredilo. I nisu to kanoni 4. i 5. veka, već predanje rane Crkve, od apostolskih vremena.

Ne smeta meni što ih poštuju, dapače, samo ti kažem da je to poštovanje lažno, jer ne uključuje nasledovanje primera i učenja dotičnih svetitelja, i njihovo iskorištavanje da ih se prikaže kao rimske poslušnike, i da se lažno prikaže rimsku Crkvu kao onu koja je podupirala narodne jezike i različitosti unutar sebe. Gde je to Sava svetitelj?

Josipe, nisam nikakav luteran. Apostoli su, kao prvo, širi pojam od 12-orice, i ne vežu se nužno uz odabir istorijskog Isusa. Kao drugo, oni nisu postavljeni za pomesnu zajednicu, već je njihovo poslanje sveopšte, univerzalno. To što su neki od njih dulje vreme boravili u određenim zajednicama (pa se zbog toga nazivaju episkopima, isto kao što Pavle sebe naziva đakonom zbog služenja Hristu, a đakon njie bio) ništa od toga ne menja. Za razliku od njih, episkopi su vezani uz lokalnu zajednicu, i njihovo apostolsko prejemstvo (nasljedstvo) nije individualnog karaktera. Znaš li da kanoni ranog hrišćanstva dopuštaju episkopsko rukopolaganje (ređenje) samo od tri ili dva episkopa? Znaš li da zabranjuju episkopu da prelazi iz eparhije u drugu eparhiju? To je sve zato jer se apostolska i episkopska služba ipak jako razlikuju, u gore spomenutom smislu, i znaš, to ti potvrđuje i sama Katolička Crkva kojoj pripadaš.

Što to znači ako njihovo djelo nije zaživjelo u istoj Crkvi, već je i anatemizirano na Tridentu? Jasan je razlog Što ih Katolička Crkva toliko diže: želi ih prikazati kao posluŠne sinove rimske Crkve, i ujedno opravdati same sebe. Nije baŠ fer igra.

Josipe, slovenska misija je začeta na inicijativu samih slovena, iz Carigrada, od Rimu omraženog Fotija i njegovih učenika, kojima su pripadali i Kirilo i Metodije, i tadašnji papa je samo u okviru svoje patrijaršije pristao na sve ovo. Uostalom, istorija je pokazala svoje-slovenska misija na Zapadu je brzo propala (ne računajući par relikata uz jadransku obalu), a na Istoku se razvila u slovenohrišćansku civilizaciju.

Josipe, govorim o razlici između apostola, koji ima univerzalni karakter, i episkopa, koji ima bitno pomesni, lokalni karakter. To su dvije povezane, a opet različite stvari. Upravo zato nijedan apostol nije bio episkop nijedne lokalne crkve, tako ni Petar ni Pavle, nikoje, ni rimske, bez obzira na njihove apostolske zasluge u Rimu. Što se Ireneja tiče, original njegovih grčkih spisa je izgubljen, ovo Što sada citiraju je kasniji latinski prevod.

Episkopstvo ima korijen u apostolstvu, ali nije identično njemu. Apostoli su inače širi pojam od Dvanaestorice, koji su eshatološki znak Novog Izrailja. U crkvenom predanju, i u Bibliji, ima mnogo apostola, i Pavle, i Varnava, i 72 učenika, itd. Episkopstvo jest nasledništvo apostola, ali mu nije identično, zato se ne može govoriti niti o jednom apostolu kao o lokalnom episkopu u pravom smislu reči.

Apostol i episkop nije jedno te isto, te zato govoriti o bilo kojem apostolu kao o episkopu lokalne Crkve, moguće je samo uz odgovarajuće tumačenje. Činjenica je da su na prve Duhove u Jeruzalemu bili i "Rimljani koji su u prolazu", i činjenica je da su i među prvim obraćenicima na Istoku bili i Rimljani. Dakle, sigurno je netko od tih anonimaca prvi donio vjeru u Rim. Kasnije dolazi Pavle, širi i učvršćuje posijano, a to neide bez osnivanja crkvene organizacije, koju konačno cementira Petar. Ali govoriti o ikome od njih kao o prvom episkopu je malo teže.

Gluposti, Dajla nikad nije bila benediktinska, već su je izvorno dobili na korištenje zbog pastirskog rada sa tamošnjim narodom. I sad se ne kane vratiti tamo, a traže je, dobili su obeštećenje za to. Igra je posve jasna.

Tekst je pun totalnih besmislica, kao i svi njihovi tekstovi o pravoslavlju.