"Bog uvek dopušta onoliko iskušenja koliko čovek može da podnese, ali tome se često dometne i ismevanje ljudi, a onda duša klone od prevelikog bremena i počinje da stenje. Lude ljude drugi ljudi izluđuju. U početku se ludilo prilagođava. Nekada nije bilo psihijatrijskih bolnica i, ako je neko bio lud, zatvarali su ga u neku prostoriju i vezivali lancima! Beše jedna žena, po imenu Peristera, koju su držali zatvorenu u kući! Deca su se bacala kamenjem na nju, ismevala je. Besnela je, sirotica, čupala lance, vikala i što god bi joj se našlo pod rukom bacala je napolje! U onom životu, međutim, videćeš Peristeru kako položajem prevazilazi mnoge koji su ovde bili razumni.
Sećam se i jednog drugog slučaja. Beše jedna porodica čija je starija kći bila malo mentalno zaostala, ali je u sebi posedovala veliku dobrotu. Imala je četrdeset godina, a bila je kao petogodišnje dete. Kakve su joj scene pravili i stariji i mlađi! Jednom prilikom su je roditelji ostavili da kuva, a oni su otišli na njivu. Trebalo je da njen brat dođe sa njive da donese kukuruz i da pri povratku na njivu ponese hranu, da bi njihovi roditelji i ostali radnici ručali. Ona je jadnica iz bašte nabrala tikvice, patlidžane, boraniju i sve pripremila da skuva. Dođe njena mlađa sestra, koja je bila prava napast, povuče magarca za uvo i natera ga da sve to pojede! I sirotica je morala da ode da nabere drugo. Ništa nije rekla. Dok sve nije ponovo pripremila, dođe njen brat, a ona tek što je pristavila jelo da se kuva. On skine tovare sa mazgi i kada vide da ručak nije gotov, žestoko je istuče! Svakoga dana je imala slično mučenje! Njena se jadna majka molila da prvo umre njena kći, pa tek ona, jer je mislila da ne bi imao ko da brine o njoj. I zaista, prvo je umrla kći, pa tek kasnije majka.
U svakom slučaju, onima koji nisu u glavi sasvim u redu, bolje je nego mnogim drugima. Oni su nerazumni i bez ispitivanja prelaze u onaj život." Otac Pajsije (Svetogorac)