Mono

Mjesto tesavufa u islamu Autor dr. Dilaver Selvi Cilj tesavufa je praktikovanje vjere i predstavljanje vjere u stanju posebne razdraganosti i radosti. Njegovo najveće bogatstvo jeste postizanje Allahove ljubavi. Allah Uzvišeni je odabrao vjeru Islam za cijelo čovječanstvo i poslao ju je ljudima preko svog poslanika i miljenika Muhammeda, a.s. Vjera Islam je upotpunjena Božijom objavom Kur’anom i sunnetom Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Ko traga za nekom drugom vjerom ili pravcem neće mu biti prihvaćen od strane Allaha, dž. š., i na Ahiretu (drugom vječnom svijetu) bit će izgubljen. U svijetu Islama prisutni su mnogi pravci koji predstavljaju neku vrstu njegove punine i savršenosti, a jedan takav pravac je i tesavuf. Šta je tesavuf? Kakav je to pravac? Čemu se to pozivaju ljudi? Zašto se susrećemo sa njegovim različitim nazivima? Da li je tesavuf neka nova vjera ili se pak, radi o nekoj vrsti sujevjerja? U postavljanju ovakvih pitanja kao i davanju odgovora na njih i mi uzimamo učešća. Ono što je najvažnije znati i od čega trebamo krenuti jeste to da bilo kakav pravac, model mišljenja, ili ideja koja prelazi okvire vjere neće biti prihvaćena od strane Allaha dž. š. Putnici koji na svom putu ne pronađu poslanika Muhammeda, a.s., neće moći pronaći ni Allaha, dž.š., pa ni dospjeti do Njegove milosti. Svaki način života, svaka aktivnost i djelovanje čovjeka koje nije propraćeno njegovim lijepim moralnim postupcima i ponašanjem i u kojem je izostavljeno Allahovo, dž.š., zadovoljstvo ne može donijeti čovjeku sreću na Budućem svijetu i izmamiti osmijehe na njegovom licu. Prava, čista vjera je upotpunjena i bez nedostatka objavljena ljudima. Ono što je nakon toga ostalo čovječanstvu jesu mudžtehidi, muršidi, mudžahidi čija je prioritetna zadaća rasprostrijeti i raširiti Allahovu vjeru, ispravno je poimajući, istinski je doživljavajući i prakticirajući. U takvom stanju poimanja i doživljavanja vjere uložen je ogroman trud i napor i dat veliki doprinos od strane fakiha u oblasti fi kha, mufessira u oblasti tefsira, muhaddisa u oblasti hadisa, kao i od strane mnogih drugih islamskih učenjaka na poljima različitih islamskih znanosti u produbljivanju, buđenju i oživljavanju vjere. Velikani tesavufa su u centar svog interesovanja i učenja stavili srce. Uputiti se srcu, naukovanju i znanju koje se za srce veže, bio je osnovni zadatak. Iskreni vjernik mora svojim srcem biti prisutan u svakom svom poslu, postupku i aktivnosti. Imajući u vidu značaj srca i njegovu ulogu kod čovjeka, časni poslanik Muhammed, a.s., je rekao: “U čovjekovu tijelu postoji jedan organ, ako je zdrav, zdravo je i cijelo tijelo, a ako se pokvari, pokvari se čitavo tijelo. To je srce!.” (Buhari, Muslim, Ibn Madže) Allah, dž. š., u 28. ajetu sure Ra’d kaže: “Oni koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene smiruju - a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!” Ovladavši u dovoljnoj mjeri islamskim znanostima i zadobivši pravo, istinsko znanje velikani tesavufa su se trudili da ga usklade sa svojim djelima, da se zaogrnu potpunom iskrenošću, te zadobiju ljubav Božiju. Osim vjerskog naukovanja, prije svega veliku važnost su pridavali odgoju čovjeka, njegovom duhovnom i moralnom usavršavanju. Na tom putu odgoja, duhovnog i moralnog usavršavanja veoma važnu ulogu igra zikr. Zikr je bio prisutan u svakom segmentu njihovog života. Istinski i iskreno doživljavajući i praktikujući vjeru kjamili-muršidi (potpuni učitelji) su je i mogli u najljepšem svjetlu izložiti i ponuditi ljudima. Šta je cilj tesavufa?Cilj tesavufa je praktikovati vjeru, predstaviti je u stanju posebnog oduševljenja i radosti. Najveće njegovo bogatstvo je postizanje Allahove ljubavi. Temelji tesavufa su: odgoj, duhovno i moralno usavršavanje, istinska iskrenost i potpuna predanost Allahu Uzvišenom. Na ovom putu nema uspjeha bez čistote srca, duhovnog i moralnog usavršavanja i zadobijene ljubavi Božije. Ko ne pročisti svoje srce neće moći ni osjetiti slast duhovnosti. Kjamili-muršidi su liječnici srca i pripadaju jednoj od četiri pravne škole Ehli sunneta. Na putu odgoja, primjenjujući raznovrsne metode, prolazili su kroz različita stanja i približavali se duhovnom i moralnom savršenstvu. Kako bismo izliječili svoja srca i oslobodili se iz ropstva ljubavi prema Dunjaluku (ovom svijetu) ponudili su nam modele rješenja zasnovanih na Kur’anu i Sunnetu. Zahvaljujući Kur’anu i Sunnetu razvili su i usavršili čitav sistem metoda na putu odgoja, duhovnog i moralnog usavršava nja. Podigli su i izgradili mjesta za učenje i odgajanje. Opisujući i objašnjavajući svoja duhovna stanja na putu odgoja, upotrebljavali su raznovrsne termine i nazive, pa su se kao i na polju islamskih znanosti i na putu duhovnog i moralnog usavršavanja javili mnogi pravci. Međutim, ono što je najvažnije za one koji žele krenuti ovim putem jeste da prije svega, moraju očistiti svoja srca kako bi mogli istinski i iskreno doživjeti vjeru. Dakle, glavni zadatak koji se stavlja pred čovjeka je da očisti svoje srce od kufra, širka, oholosti, gafl eta (nemarnosti) kako bi dostigao stepen iskrenog Allahovog roba i zadobio ljubav Božiju. To predstavlja krunu tesavufa. Imami Rabbani objašnjavajući put tesavufa kaže: “Tesavuf nije ništa drugo do jedna velika škola potpune iskrenosti i predanosti Allahu Uzvišenom. Kako bismo zaimali istinski iman, postigli Allahovo zadovoljstvo i zadobili ljubav Božiju neophodno je da svoje postupke i djelovanja u potpunosti uskladimo sa onim što Allah Uzvišeni traži i zahtijeva od nas.” Tesavuf čovjeku nije nudio niti nudi nešto što nije prihvatljivo sa stanovišta vjere i ne obavezuje ga sa nečim što mu i sama vjera ne nalaže. To su uglavnom djela koja sa aspekta vjere mogu biti farz, vadžib, sunnet ili mustehab. Ono što kjamili-muršidi (potpuni učitelji) traže od svojih murida (učenika) i na čemu insistiraju jeste ono što je tražio i na čemu je insistirao časni poslanik Muhammed, a.s., - otvoreno i javno prihvatanje i slijeđenje Kur’ana i sunneta i duhovno i moralno usavršavanje. Oni koji u svoju obavezu uzmu odgoj čovjeka, njegov duhovni i moralni progres predstavljaju one za koje poslanik Muhammed, a.s., kaže: “Ko uvede jedan lijep običaj u Islam, imat će za to nagradu, a i nagradu za sve one koji poslije njega to budu radili, a da se ne umanji njihova nagrada...” (Muslim) Oni koji slijede Kur’an i Sunnet, a istražujući i proučavajući tesavuf doći će do zaključka da je upravo tesavuf taj lijepi običaj u Islamu. Muršid Muršid (učitelj) vodi svog murida (učenika) na tom putu, opominjući ga, posjećajući ga na ono što Gospodar njegov i Poslanik njegov od njega traže, pomaže mu da postigne iskrenost, te da se duhovno i moralno usavrši. Specifične termine ili izraze koji se upotrebljavaju u tesavufu u oblasti duhovnog i moralnog usavršavanja moramo shvatiti samo u kontekstu vjere, a nikako nečeg drugog. U tesavufu se na vird, hatmu i zikr gleda kao što se gleda i na zahtjeve, naredbe upućene od strane emira (zapovjednika) vjernicima. Ono na čemu insistiraju muršidi (učitelji) jeste râbita, međusobna povezanost i udubljivanje i duboko razmišljanje koje je poželjno za svaku zrelu osobu. Bit, suština ovoga je kjamili-insan (potpuna osoba) koja će biti sposobna preuzeti ulogu Allahovog namjesnika na zemlji. U ovakvom stanju muršid (učitelj) je na takvom mjestu gdje se približava odličnosti, postiže obilje duhovnosti, zadobija lijep moral i odgoj, biva ispunjen ljubavlju prema Allahu Uzvišenom. Murid Murid (učenik) mora nastojati zadobiti Allahov nur, vezati ga za svoje srce i manifestovati ga kroz svoje ponašanje i moral. Teško je da ovo shvate oni koji svoje oči drže zatvorenim pred Allahovim nurom kjamili-insanâ (potpunih ljudi). Stoga, povezanost, veza između muršida i murida predstavlja jedan od temelja na kojem počiva tesavuf. Predanost i odanost koja se očekuje od murida (učenika) može se uporediti sa pokoravanjem imamu u vjeri i prihvatanjem njegovih savjeta. Tevba koja je preduslov za duhovni i moralni uspon čovjeka stavljena mu je u strogu obavezu. Privrženost šejhu i poštovanje prema njemu nailazi na podstrek i pohvalu u Islamu, a lijep odgoj i moralno ponašanje koje se traži od svakog čovjeka predstavlja ahlak našeg dragog poslanika Muhammeda, a.s., pa je prihvaćeno da bude osnova tesavufa. Početak istinskih murida (učenika) se zasniva na obavezi sadržanoj u izrazu “fena fi l-ihvan” - voljeti svoga brata kao sebe, a što predstavlja i uslov, po hadisu, za kjamili- mu’mina (potpunog vjernika). Stanje defi nisano izrazom “fena fi š-šejh” podrazumijeva ljubav i privrženost prema svome vodiču koja je manifestacija ljubavi prema Allahu Uzvišenom. Ova ljubav dokazana kod kjamili-muršida (potpunih učitelja) prelazi na najveći stepen i kod njih dostiže svoj vrhunac. Poslije ovoga, murid (učenik) nastoji postići stepen na kome će poslanika Muhammeda, a.s., voljeti više od svega. Ova ljubav je uslov da bi se dosegao stepen kjamili-mu’mina (potpunog vjernika) i u tesavufu je poznata pod nazivom “fena fi r-Resul”. Ova ljubav se postiže kada se srce u potpunosti ispuni ljubavlju prema Allahu i kada se sve što se čini, čini radi Allahovog zadovoljstva. Pripadnici tesavufa ovo svoje stanje defi nišu izrazom «fena fi - llah ve beka billah«. Ovo stanje je na osnovu hadisa poznato kao stanje ihsana-vrhunskog dobročinstva. U tesavufu je nafila kruna svih ibadeta, a hizmet na Božijem putu poput džihada - borbe na Allahovom putu na kojem se zalaže imetak i vlastiti život. Ono što kjamili - muršid traži od svog iskrenog murida je upravo ono što Uzvišeni Allah traži od svojih robova. Tesavuf koji počiva na Kur’anu i Sunnetu je put sreće na kojem se jača iman, oživljava iskenost u vjeri, zadobija ljubav Božija i postiže lijep odgoj i moral prožet Allahovim svjetlom. Sve je to dokaz Allahove milosti, Resulullahovog morala i ljepote vjere. Postoji velika vjerovatnoća da se danas susretnemo sa različitim vrstama kritika i primjedbi međutim, mnogo je važnije ono što je tesavuf ostavio i ostavlja iza sebe. Čuli smo toliko neprimjerenih kritika i vidjeli toliko loših djela učinjenih na račun tesavufa da ih ne može opravdati ni najslabiji iman i fetva. Svi oni koji su učestvovali u ovome zasigurno nisu bili na putu Sirati- Mustekima, te se smutnja i nered koji su izazvali ne može i ne smije pripisati tesavufu. Uprkos tome, svjetlo kjamili-muršida nije se dalo ugasiti, naprotiv, zasjalo je još jače, jer da nije tame čovjek ne bi mogao ni uvidjeti vrijednost svjetla. Neka je svaka hvala i zahvala našem Gospodaru. http://www.naksibend.net/tekstovi/42-mjesto-tesavufa-u-islamu

TEKSTOVI I ANALIZE Ružica Filipović, ISLAMSKA MISTIKA - SUFIZAM Glavni izvor islamskom misticizmu ostaju uvijek riječi objave sadržane u Qur’ānu. “Kako stoji u Qur’ānu: Gospodar vaš je rekao: “Pozovite me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! (Qur’ān, XL 60.) I još: A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam sigurno blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. (Qur’ān, II, 186.) U prvom redu javlja se ideja jedinstvenosti Boga. Čin je obožavanja upućen Bogu. Početni stav mistika jest pronalaženje puta koji vodi tome jedinome cilju i njegovu dosezanju. Neki će kasniji mistici govoriti o stapanju stvorenih bića i Boga u “jedinstvo egzistencije” koji ortodoksija islama smatra vrstom izrođenja i devijacije, premda je gledište teologa u tom pogledu neujednačeno. “Hoće li čovjek u potrazi za Bogom biti zadovoljan dalekom postajom? Ne, jer ne teži ničemu što bi bilo manje od sjedinjenosti. Pravi tragač na svom licu nosi znak, na njegovu čelu blista sjajna zraka. Uvijek je prisan, uljudan, pun poštovanja, odlučan, prema kritičarima popustljiv, štuje istinskoga prijatelja. Njegov cilj premašuje sve ciljeve: ništa mu ne može biti zaprekom, strmina se njemu izravnava. Pored svoje mete nema druge. Privrženost obitelji ne odvraća ga od nje, niti ga kudi. Lijepa je izreka što ga sama određuje: tragač za Istinom. Takav je onaj koji Je traži; on svoju potragu pretvara u jedini predmet svojih pogleda. Zatim, kida od svoje duše mane što su u njoj bile, te je tako golu zaodijeva nečim suprotnim. Sluga Božji u svim vremenima i na svim mjestima, svojim zadanim obrednim obavezama, dragovoljno dodaje i druge, sve dok Istina ne bude njegov sluh, njegov vid, njegov jezik i njegov govor i njegove ruke i njegove noge. On umre prije svoje smrti da bi živio u svom Gospodu, jer nakon te smrti zbiva se konačno preseljenje. A da i nije bio pozvan sam sebe poziva da položi račun. (Eva de Vitray-Meyerovitch, Antologija sufijskih tekstova, Naprijed, Zagreb 1988.) Upravo će iz teme jedinstva Boga mistici preuzeti jednu od najglasovitijih formula svoga dikra. Ta formula pripada ispovijedanju muslimanske vjere - la ilāha illāllāh, “nema boga do Allāha”. Dikr, znači prisjećanje na ime Božje, bilo da se izgovara glasno, bilo u sebi, ali tako da uvijek izvire iz dubine srca: “Znaj da se dikr obavlja na dva načina: srcem i jezikom. Oba ta oblika imaju zakonitu osnovu u Qur’ānu i u sunni. Dikr jezikom, budući da sadrži govor sastavljen od zvukova i slova, ne može se obavljati u svakom trenutku. Ništa ne priječi onoga koji moli u sebi… Stoga su naši učitelji naqšabandī više voljeli dikr srcem, jer je srce “mjesto iz kojeg Allāh gleda”, gospodar praštanja; srce je “sjedište vjere” kao i “rudnik tajni” i “zbir svih svjetlosti”; kad je ono sveto cijelo je tijelo sveto; kad je ono pokvareno ono kvari cijelo tijelo, kao što nam je objasnio izabrani Prorok.” Naziv sufi izvodi se iz arapske riječi suf, što znači vuna kojom su se prvi isposnici i mistici odijevali, a po drugim izvorima, naziv se izvodi prema primjeru prve četvorice halifa: poniznost i siromaštvo koje su prihvatili isposnici dobro su se slagali s izborom “vunenog ogrtača”. Sufijski misticizam bio je rano nazivan i tarīqa (ili tarīqat), “Put”. Budući da sufi slijedi put koji ga vodi prema Bogu, naziv put se preuzima također za cjelokupnost obreda i metoda što su ih zacrtali učitelji koji su odabrali taj put. Sufi nastoji izliječiti srce i iz njega odstraniti sve što zasljepljuje unutarnje oko. Svoje boravište uspostavlja u Duhu, pred Licem Onoga koji je Svevišnja Istina, sve dok ne bude Njime odvučen od svega što je drugo, dok se njegova bit ne ugasi u Njegovoj Biti i njegova svojstva u Njegovim svojstvima. Evo što o sufizmu kažu sami sufiji: Šiblī: “Sufi je onaj koji u oba svijeta vidi samo Boga.” Abu-l-Hasan Nuri: “Sufizam je odricanje od svih samoživih užitaka”, Bundar as-Sayrafī iz Nišapura: “Sufizam se sastoji u tome što sufi ne razabire svoje vanjsko i unutarnje, nego sve vidi kao Bogu pripadajuće.” Svako ljudsko biće po prirodi žudi za spoznajom Boga. U svom najskrovitijem dijelu svjesno je težnje za povratkom. Gazali je jedan od najpoznatijih muslimanskih učenjaka, mislilaca i mistika. Prekinuo je sjajnu karijeru profesora na sveučilištu u Bagdadu, povukao se na 9 godina iz javnih poslova, napustio Bagdad i temeljito upoznao ostavštinu islama. Nakon što se preobratio na mistiku, oslobodio je ortodoksiju njezinog ukočenog stava prema mistici. “Čovjek”, kaže Gazali, “treba zapravo na ovome svijetu, korištenjem svojih tjelesnih čula, steći stanovitu spoznaju o Božjim djelima i, tako posredno i o Bogu Samome.” Gazalijeve misli nisu ostale bez odjeka na zapadu jer, po mnogima, vrhunac islamske mističke doktrine doseže svoju puninu u osobi Gazalija. Njegov je utjecaj došao i do Svetog Tome Akvinskog pa čak i do Pascala. Prema Gazaliju: “Svako je srce unatoč pojedinačnim razlikama predodređeno da spozna stvarnost stvari, jer postoji nešto božansko i plemenito čime se čak razlikuje od ostalih bitnosti svijeta, jer ono je mjesto znanosti božanskih stvari.” Navest ćemo još dva primjera iz bogate Gazalijeve ostavštine: Srce, zrcalo božanskoga Bilo staro zrcalo kojem rđa pokriva naličje, pomućuje jasnoću i priječi da se u njemu otisnu naše slike. Obično, zrcalo je sposobno da prima slike i da ih odrazuje takve kakve jesu. Onaj koji htjede obnoviti to staro zrcalo morat će se prihvatiti dva posla: trljanja i usjajivanja, to jest morat će odstraniti rđu koja ne bi trebala postojati; postaviti zrcalo licem prema Istinitom. Poput slike i zrcala, ono će primiti pečat Istinitog dotle da će se s njim poistovjetiti u jednom smislu, premda će u drugom od njega ostati različitim… ta sposobnost vječno je djelatna u anđela, kao što postoji u čistoj vodi koja, po prirodi, odražava sliku na osobit način, ali u čovjeku ona postoji kao moć a ne kao djelatnost. Potrudi li se da se bori protiv sebe samoga, dostići će obzorje anđela. Ako, popuštajući prohtjevima, ustraje u poticanju uzroka koji izazivaju nagomilavanje rđe na zrcalu duše, njegova sposobnost da zrcali Istinito potpuno će se pomračiti. Gazali Učen nije onaj koji svoje znanje posuđuje iz neke knjige i koji postaje neznalica čim zaboravi što je iz nje bio naučio. Doista je učen onaj koji prima, kad hoće, svoje znanje od svoga Gospoda, bez učenja i bez podučavanja. Gazali Najznačajniji mistici su: Hasan Basri, Al-Muhasibi, Du ‘n-Nun Egipćanin, Gunaid Bagdadi, Al-Hallag, Muhyaddīn Ibn ‘Arabī,... Navest ćemo neke lucidne rečenice: “Tko god misli da do Boga može stići vlastitim naporima; uzalud se muči; tko god umišlja da do Boga može stići bez napora proći će samo put namjere.” “Nitko nije patnjom dokučio blago mističke sjedinjenosti i, kako je to čudno, nitko bez patnje nije to blago zreo.” “Svi koji su trčali nisu u dolini ulovili divljeg magarca; ali je magarca ulovio samo onaj koji je trčao.” Učitelj Herat kaže: “On na putu prati onoga koji Ga traži; i, nakon što mu uzme ruku, potiče ga da Ga slijedi.” Nijedan smrtnik te nije mogao vidjeti Nijedan smrtnik te nije mogao vidjeti, pa ipak te tisuće zaljubljenih žele; nema slavuja koji ne zna da u pupoljku spava ruža. Ljubav je ondje gdje dopire sjaj Tvoga lica: na zidovima samostana i na podu krčme, isti je neugasivi plam. Ondje gdje isposnik pod turbanom slavi Allaha, noću i danju, gdje crkvena zvona na molitvu zovu, gdje se nalazi Kristov križ. Posebno mjesto i osobit doprinos islamskoj mističkoj etici daje perzijska mistička poezija sa svojom svadbenom simbolikom (osobito u gazalima, neprevodivim na ostale jezike). Među najznamenitije pjesnike ubrajaju se Šeih Abu Sa’īd ebn Abī’l-Heir, Baba Taher Hamadani, Sana’ī i Galāloddīn Rumī. Evo nekoliko primjera iz Sana’ījeve i Rumījeve ostavštine. Sana’ī je svoju pjesničku karijeru započeo na dvoru gaznavidskih kraljeva. Pisao je ode u pohvalu kralja i njegovih ljudi. Pošto je doživio prosvjetljenje zahvaljujući susretu s jednim mistikom, on se potpuno odrekao udvorništva i posvetio se pobožnosti, isposništvu i mističkom životu. Cijelog se života kajao zbog svojih udvorničkih stihova. To ga je kajanje navelo na stvaranje djela duboke duhovnosti. Iz duge ode njegova Dīvāna navest ćemo nekoliko stihova: Odrekni se svega što te od puta odvraća; bilo da je riječ o nevjernosti ili o vjeri. Napusti sve što te priječi da Prijatelju dođeš: poprimila ta prepreka oblik ružan ili lijep. Kad o vjeri govoriš, što mari da li je to na hebrejskome ili na sirijskome. Kad mjesto tražiš da bi Bogu ugodio, nek je to Gabolqā ili Gabolsā. O, druže, ako život želiš, umri prije nego što umreš. Henok se uspe u Nebo, prije nas, zahvaljujući toj smrti. Na zapadu je najpoznatiji Galāloddīn Rumī. Nakon što je upoznao mistika koji se zvao Šams-e Tabrīzī, potpuno se preobratio na sufizam, napustivši medresu, učilište i katedru. Ustavnovio je mistički ples i red mevlevīja, tj. derviša koji plešu. Napisao je opsežna djela u perzijskom stihu, od kojih su glavna Masnavī i Dīvān. Masnavī je djelo od oko dvadeset pet tisuća dvostiha u kojima određene kuranske stihove komentira s mističkom osjećajnošću i žarom. Stihovi su mu bogati simbolizmom, obiluju etičkim zaključcima i duhovnom suptilnošću. Dīvān (ili, točnije Dīvān-e Šams) posvećen je njegovu učitelju Šams-e Tabrīzīju, čak štoviše, cijeli Dīvān je nadahnut prijateljskom ljubavlju koju je prema njemu osjećao. Ovdje treba napomenuti da svaka sufijska zajednica tvori nedjeljivo bratstvo. Učenici se smatraju braćom čija međusobna ljubav izvire iz ljubavi prema Bogu. Duhovna sklonost sjedinjuje ih čvršće nego što bi ih sjedinjavale krvne veze. “Njihova veza ne može biti prekinuta, jer radi se o povezanosti duša. “Tako, kaže Abū Sa ‘īd ibn Abī-Hayr, slavni perzijski mistik,” Makar jedan bio na Istoku a drugi na Zapadu, oni ipak nalaze radost i utjehu u međusobnim razgovorima, pa i onaj koji živi u kasnijem naraštaju od drugog je poučen i utješen riječima svoga prijatelja.” Dominantna crta cijele sufijske književnosti je bliskost duša, duhovni sklad između bića koja se slažu o istim dubokim stvarnostima. Ta se duhovna podudarnost naziva ham-dam što u doslovnom prijevodu znači “istoga daha”. Sklonost što ih privlači jedne drugima i koja otkriva njihovu istinsku narav usmjerava tragača, kojeg i sam Bog traži prema svom učitelju: Jedna jedina duša Sretnog li časa u kojem smo sjeli, ti i ja, različiti oblikom i licem, ali jedne jedine duše, ti i ja. Boje gaja i pjev ptica udijelit će nam besmrtnost, kad u vrt uđemo, ti i ja. Nebeske zvijezde doći će da nas gledaju: pokazat ćemo im Mjesec i njegovu svjetlost, ti i ja. Ti i ja, oslobođeni sebe, bit ćemo sjedinjeni u zanosu, sretni i bez ispraznih riječi. Nebeskim pticama srce će pucati od zavisti tamo gdje se budemo veselo smijali, ti i ja. Ali čuda li velikog, pa ti i ja, stisnuti u istom gnijezdu, mi smo sada jedan u Iraku a drugi u Korasanu, ti i ja. Rumī, Dīvān-e Šams-e Tabrīzī Rumī je opjevao tužaljke flaute stihovima o kojima su sufiji stoljećima meditirali i po kojima su živjeli. Te pjesme izražavaju patnju duše odvojene od svog izvora: “Poslušaj trsku, tužaljka njena o rastancima nam govori. Otkad me od trske odsjekoše, moj uzdah jecanje u ljudima izaziva. Želim srce koje zbog progonstva je razdirano da bih mu o patnji želje pripovijedao. Svi koji su iskonske sveze raskinuli u traganju su za časom sjedinjenja.” Božji odaziv Jedne noći, neki je čovjek uzvikivao “Allah” sve dok mu usne ne postadoše slatke hvaleći Njega. Demon mu reče: “O čovječe mnogorječivi, gdje je odaziv “Evo me” (labbayka) svim tim “O Allāhu”? Nikakav odaziv ne stiže s božanskog prijestolja. Koliko li ćeš puta ponavljati “Allāh” tako tužan?” Ove riječi slomiše srce tog čovjeka. On legne da spava i u snu vidje u zelenilu Hādira kako mu govori: “Slušaj, prestao si hvaliti Boga: zašto oklijevaš da ga zoveš?” On odgovori: “Nikakav ‘evo me’ nisam čuo kao odaziv. Nato će Hādir: “Ne; Bog kaže: ‘Tvoj Allāh’ je Moje ‘evo Me’; a to tvoje zaklinjanje, tvoja bol, tvoj žar - Moj je glasnik tebi. Tvoj strah i tvoja ljubav uzao su što obuhvaća Moju milost. Pod svakim tvojim ‘O Gospodaru’ mnoga su Moja ‘evo Me’,” Rumī Završit ćemo ovaj kratki prikaz sufizma mističnim pozivom na samozaborav. Potrebno je osloboditi se svog “ja” i “mi”. Premda čovjek ne može naporima i silom postići da iz njega iščeznu “mi” i “ja”, on to može postići, prema riječima, Sultana Walada, uz Božju pomoć: “Bog kaže: Kukaj i cvili preda Mnom zbog tog neprijatelja; jer otjerati ga možeš samo uz Moju apsolutnu moć. Takav je moj zakon, o slugo moj. Kad tražiš moju pomoć, iz dubine duše i iskrena srca, Ja šaljem Svoju moć u tvoje ruke i tvoja ruka postaje jaka i njemu nadmoćna, tako da ti tom rukom skidaš glavu svom protivniku Mojom snagom i mačem iskrenosti. Dakle, zapravo ga ne ubijaš ti, Ja ga ubijam, i Ja ti čestitam i dajem kao ime i prezime “Haydar” i junak.” Literatura: Marie-Madeleine Davy, Enciklopedija mistika I. svezak, Naprijed, Zagreb 1990. Eva de Vitray-Meyerovitch, Antologija sufijskih tekstova, Naprijed, Zagreb 1988. Annemarie Schimmel, Muhammed Alejhi’s-selam kao divan uzor, Libris, Sarajevo 2007. Izvor: http://spiritus-movens.puh.hr/index.php/kolumne/isla http://www.veraznanjemir.bos.rs/index.php?page=tekstovi_analize〈=srp&subaction=showfull&id=1307357691&archive=&start_from=&ucat=12〈=srp&page=tekstovi_analize

Slike ubijene dece koje su ubili obozavaoci Besara i stare su i vrte se na mnogim sajtovima,stranicama...providno...cionisticki sajt kao izvor...nepoznat...Na cefinima (carsafima) pise da se deca prezivaju Sejh tj. hodza i to je mulismansko prezime,sto znaci da su ubijena deca muslimani suniti...providno....

OtacTanus se obratio Hasanu Nasrullahu vodji Hizbullaha http://www.youtube.com/watch?v=aXqeoBpuYoc&feature=youtu.be

Ovako to rade Esedovi obozavaoci...

Dokazujem podignutim desnim kaziprstom na sedenju...Tada se izgovara Eshedu en la ilahe illaAllah we eshedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu...Svedocim da nema boga osim Jednog Jedinog Boga i da je Muhammed njegov rob i poslanik...Onaj ko i malo poznaje islamsku molitvu zna da je to de islamske molitve... Molitva je zabranjena u sirijskoj vojsci vec 40 godina...

To je islamska molitva i jedan od njenih delova....ali ovaku sliku sirijskog vojnika mnogi Sirijci vide prvi put u zivotu...

Mnogi kazu da je ovo podmetacina obozavaoca Eseda,a mnogi su to i osudili...i ovo je maciji kasalj prema onim gore snimcima i sta sve radi Besar...Pa vodja Duruza u Libanu Velid Dzomblat kaze da je Besar premasi i Hitlera i Holakoa i da je najveci zlocinac u istoriji covecanstva...

Onaj sto je na slici je sirijski vojnik i on se moli....

To mogu da rade samo oni koji kolju decu i unistvaju Siriju vec 40 godina..

Onaj ko malo poznaje Siriju zna da je molitva zabranjena u vojsci,da se vojnici kaznjavaju zbog toga,hapse,muce,zatvarju,..,zajednicka molitva je zabranjena zakonom,da je psovanje Boga svakodnevica....i da nesme da se protivi tome...sto se cuje na neki snimcima koje sam postavio...

Obozavaoci Eseda kolju decu