Tišina

Interesantan naslov teme. Moja lična razmišljanja: Odustajanje od sebe, jedino moguće kroz pokajanje - viđenje sebe ogoljenog, ogoljavanje. To je već ogroman korak, ali težak nama ovakvima, punima sebe. Tek tada je moguće pričati o blagodati, o useljavanju onog, za kojeg smo sada napravili prostor. I tek tada je moguće istinsko blagostanje - spasenje? To je i pomirenje, odustajanje od lažnog, prolaznog, na prvu ruku čini se kao egzistencijalna praznina, a to je samo praznina od sebe, prostor za useljenje. Onda to postaje punoća, cjelovita ličnost, oboženje, blagostanje. Čovjek koji se ne brani, koji nema konflikta. Šta predstavlja psihološko blagostanje? Može li se svesti na osjećaj sigurnosti, a ta sigurnost je uvijek sigurnost mene i moje psihološke strukture. Bebi je potrebna sigurnost, djetetu, tako isto i čovjeku, bez nje on ne bi mogao funkcionisati, pitanje je samo u čemu je traži. Kada spozna sebe, kada se pokaje, onda više nema sigurnosti, jer se nema šta braniti. Onda se čovjek prepušta, i ostaje mu da zavapi za pomoć jedinom ko mu može pomoći, i to je vjera, to je oboženje. Mislim da ako je psihološko blagostanje sigurnost zavisna od nečeg što je prolazno, ono se ne može dovesti u vezu sa spasenjem, jer ovo blagostanje nije potpuno, stalno, zavisno je, krhko. Ako se pak misli na pomirenje, na život bez konflikta, na smirenje koje je cjelovito i stalno, onda to jeste spasenje, odnosno oboženje.