David_

Milost Bozija nas je dotakla u Hristu, i mi vise nemamo izgovora za gresan zivot. Ukoliko ga jos uvijek vodimo, to je zato sto smo svjesno izabrali grijeh umjesto Boga i zato mu jos uvijek robujemo. Mi jos uvijek imamo staro srce prepuno nevjere, sumnji, kukavicluka, sujete, gordosti, sebicnosti, licemjerja i pohote, s toga trebamo moliti Boga za novo srce: "I ja ću im dati novo srce i nov ću duh udahnuti u njih: iščupat ću iz njih njihovo kameno srce i stavit ću u njih srce od mesa da hode po mojim naredbama i da čuvaju i vrše sve moje zakone.." (Jez 11;9) Moramo dati volju Bogu uprkos nasem srcu i traziti od njega da nas preobrazi.

Radost je proizvod zajednice sa Hristom, a da bi je zadobili, moramo se odreci svijeta i starog sebe. Tako je apostol Pavle recimo prozivio mnoge nevolje i bio u raznim strahovima, a ipak je bio radostan u Hristu. Nije bolje biti povrsno religiozan (ako si na to mislio), jer Bog ne prihvata takvu religioznost. Patnje je Isus prorekao svim svojim ucenicima koji ce ga iskreno slijediti, a oni koji teze uzivanju ne mogu dobiti spasenje jer je hriscanstvo religija krsta. Nije bitno kako se osjecamo, bitno je da nas Bog zadovolji, a onda ce sve doci na svoje mjesto i necemo imati potrebu da udovoljavamo sebi kroz zelje tijela.

Kako ne moze? Pogledaj sta kaze Isus: "A svima govoraše: ko hoće da ide za mnom neka se odreče sebe i uzme krst svoj i ide za mnom. Jer ko hoće dušu svoju da sačuva, izgubiće je; a ko izgubi dušu svoju mene radi onaj će je sačuvati. Jer kakvu će korist imati čovjek ako sav svijet pridobije a sebe izgubi ili sebi naudi?" (Luk 9,23-25) Svakako da je potrebna pomoc Bozija, ali mi moramo potcinitu nasu volju Bozijoj, tako da je i do nas. Bog je pruzio ruku, moramo i mi.

Da bi covjek zivio po jevandjelju, mora da ostavi svijet. Vecina ga ne ostavi u potpunosti jer u njemu ima radost, a jevandjeoski zivot im pruza samo ogorcenje (jer sjede na dvije stolice i ne mogu da iskuse blagoslove zivota po jevandjelju). Ili se voli svijet ili Hristos. Kasnije, dodje trenutak kada se vise ne moze sjediti na dvije stolice i vecina se vrati svijetu kojeg nikad nisu ni ostavili u srcu.

Necemo se sloziti oko toga. Sto se mene tice, i ne samo mene, nego hriscanskog svijeta - ovo je jedna od temeljnih hriscanskih doktrina koja prozima cijeli plan spasenja opisan u bibliji. Apostolima je vrlo dobro bila poznata i zato su je samo potvrdili u novozavjetnim spisima, sto sam ti i posvjedocio nekolicinom nedvosmislenih citata od mnogih (niti je simbolika, niti se koristi terminologija koja je nama nepoznata). Obrati paznju jos jednom na ovo pa razmisli o smislu napisanog: "A u drugu ulažaše jednom u godini sam poglavar sveštenički, ne bez krvi, koju prinosi za sebe i za narodna neznanja...Ali došavši Hristos... ni s krvlju jarčijom, niti telećom, nego kroz svoju krv uđe jednom u svetinju, i nađe vječni otkup. Jer ako krv junčija i jarčija, i pepeo juničin, pokropivši njom opoganjene, osvećuje na tjelesnu čistotu; A kamoli neće krv Hrista, koji Duhom svetijem sebe prinese bez krivice Bogu, očistiti savjest našu od mrtvijeh djela, da služimo Bogu živome i istinome? (Jev 9;7.14)

Cijenim sto si se toliko potrudio da objasnis, ali je jednostavno nemoguce negirati ovu doktrinu kojom je prozeta citava biblija, i cudi me da si uopste i pokusao. Obrati paznju samo na zrtveni sistem. Koji je njegov smisao? Vjerujem da i sam znas da su se zivotinje zrtvovale za oprostenje grijehova i ono je dolazilo proljevanjem njihove krvi. To je ukazivano na ultimativnu zrtvu - mesiju, po cijoj krvi cemo imati oprostenje grijehova. Dovoljno je procitati poslanicu jevrejima gdje apostol Pavle objasnjava smisao toga svega. Ne bih sad ta te zatrpavam tim izvjestajima, ali ovo je prilicno jasno: "Jer ni prvi zavjet nije ustanovljen bez krvi. Tako, kada je Mojsije objavio sve zapovjesti Zakona svome narodu, onda uze krvi od junaca i jaraca, sa vodom i vunom crvenom i isopom, te pokropi i knjigu i sav narod, govoreci: 'Ovo je krv zavjeta koji vama odredi Bog'. I po zakonu gotovo sve se cisti krvlju i bez prolijevanja krvi ne biva oprostenje...." (Jev 9;18-23) Zato apostoli govore da po njegovoj krvi imamo oprostenje. Nebrojeni primjeri za to postoje u pismu: "Ako li u svijetlosti hodimo... i krv Isusa Hrista, Sina njegova, cisti nas od svakog grijeha." (1 Jov 1;7) "Svi su sagrijesili.. Njega je Bog izlozio da krvlju svojoj bude pomiriliste po vjeri.." (Rm 3;23-24) "Pjevali su novu pjesmu: ... jer si bio zaklan i krvlju si otkupio Bogu ljude iz svakog plemena.." (Otk 5;9) ... Dakle, sto se tice rijeci apostola i Isusa, nemoguce ih je shvatiti drugacije nego kako su recene. Ocigledno je da se ne radi o simbolici (kao kada Isus govori da je pastir - sto si ti naveo), nego se radi o jednoj temeljnoj istini kojom je prozeta biblija. Prema tome, ostaje moje pitanje - moze li se shvatiti spasenje u te dvije etape? (otkupna zrtva i obozenje)

U poslednje vrijeme razmisljam o protestantskom shvatanju spasenja naspram naseg. Ono sto mi bi zanimljivo jeste da kod nas kao da se zanemaruje otkupna zrtva Isusa Hrista. Citajuci crkvene oce, rijetko kad sam naisao da se govori o otkupnoj zrtvi o kojoj apostoli govore kroz pismo. Hocu da kazem da kada citam apostole i kada citam crkvene oce - kao da vidim razliku u shvatanju spasenja. Na primjer, apostoli kada govore o toj tajni, govore na sledeci nacin: "..koji sebe samoga dade kao otkup za sve.." (1 Tim 2;6) "...u kome, njegovom krvlju, imamo otkupljenje, otpustenje prestupa po bogatstvu njegove milosti.." (Ef 1;7) "Tako i Sin covjeciji nije dosao da bude sluzen, nego da sluzi i zivot svoj dade kao otkupninu za mnoge.." (Mat 20;28) "Svi su zaista sagrijesili.. opravdani su besplatno, njegovom miloscu po otkupljenju u Hristu Isusu. Njega je Bog izlozio da krvlju svojom bude pomiriliste po vjeri.." (Rim 3;23-24) Iz ovoga se jasno vidi da Isus svojim zivotom placa cijenu grijehova covjecanstva. Dakle, njemu se uracunavaju nasi grijesi (i ono sto slijeduje za to po pravdi - kazna) a nama njegova pravednost i svetost. S druge strane, kod nas kada citam o spasenju - citam o obozenju, odnosno da covjek ucestvuje u Bozijim energijama i tako se preobraza (Bog je postao covjek da bi covjek postao bog), ali mi nije jasno zasto se zanemaruje otkupna zrtva? Na kraju pomislih ovako - spasenja ima dvije etape. Prva je otkupna zrtva Isusa Hrista, gdje on preuzeo nase grijehe i platio kaznu za njih, a nama uracunao svoju pravednost i svetost. Druga (etapa) je prirodna posljedice prve, odnosno prihvatanja Isusa kao naseg spasitelja - obozenje, ili proces postajanja kao Hristos. Sta vi velite?