Zamanak khalas entaha - Četvrti deo

...Vukao me za kosu, vičući histerično gdje sam bila cijeli dan..držala sam ruke na licu..sve se okretalo oko mene..srce kao da mi je lupalo u grlu..ponestajalo mi je zraka, a on me i dalje vukao..izgubila sam pojam o vremenu i prostoru..trajalo je sekunde, a kao da su prolazili sati..nikako da prestane..

vikao je da su zvali iz škole, da me nije bilo ni na jednom satu, da se smucam okolo, da će me naučiti pameti, da sam ga razočarala, da ga sramotim..a onda me držeći za kosu gurnuo prema stepenicama..udarila sam leđima..strah je prevladao toliko da ni bol nisam ni osjećala..

gledala sam u njega, nijemo, uplašeno..znala sam da što god bi rekla da ne bi imalo previše nekakvog smisla..njega se nije moglo prevariti, znao je od onoga trenutka kada je usao u bolničku sobu i zatekao Ephrema..znao, a nije želio vjerovati u to..

nisam imala puno izbora..reci istinu ili šutiti..trećega nije bilo..kao da se sve pocelo rušiti oko mene, a on nije prestajao vikati..onda u jednom trenutku, se zaletio prema meni i udarao me rukama po glavi, licu..grčevito sam držala ruke preko lica, a on ih je bjesno vukao..

onaj njegov pogled neću nikada zaboraviti niti riječi koje mi je izgovorio..riječi koje su tako boljele..

a onda je došla Halile..plakala je i molila ga da me pusti, a on je i dalje vikao da sve zna i da mu se neće nitko smijati.a ja sam i dalje samo šutila..nisam mogla ni plakati, a niti išta reći..

Okrenuo mi je leđa i bjesno vikao, gromoglasni povik lomio je tišinu toga dana:

" Allah, Allah"-okretao se nekoliko puta oko sebe..Kao da nije znao što da napravi slijedeće..

..držala sam ruke grčevito na stepenicama pored sebe..

Halile ga je i dalje molila:

"Nemojte Gospodine!"

..ali ne, on nikoga nije slšao..uvijek je bilo po njegovome, bio je najpametniji, uvijek u pravu, on je uvijek znao najbolje..bijes je ovladao njime..

u jednom trenutku ponovo se okrenuo prema meni i zgrabio me za kosu..poput krpe me vukao po stepenicama do sobe..nogom je udario u vrata i gurnuo me na pod unutra..uhvatio me za lice objema rukama i gledao mrko i ljutito u oči..oči u oči na centimetar udaljenosti..drhtala sam poput pruta, znoj je počeo oblijevati moje lice..a onda se odmaknuo i počeo bacati stvari oko sebe..haljine, cipele, šminku, knjige, sve do čega se domogao..

Halile je i dalje stajala u prizemlju i plakala moleći da prestane..ali ne, još je više bacao sve oko sebe..

okrenuo se još jednom prema meni , ubrzano je disao , gutao zrak, a onda je kao strijela otišao dolje..

nisam mogla vjerovati sto mi se dešava..kao da sam u nekom strašnom filmu, koji traje satima..

gledala sam prema izlazu sobe, prestrašeno isčekujuci slijedeći njegov potez..a onda se začula svađa..

Halile ga je molila, a on je samo psovao..nestala je njegova pobožnost, pretvorio se u nešto sto nisam do tada poznavala.. tog dana upoznala sam njegov drugi alter ego..strašan, zastrašujući

..to nije bio moj otac..to je bio nepoznat stranac..netko koga prvi put vidim ..nisam ni molila ni zapomagala..samo sam čekala i drhtala..šok se prožimao mojim tijelom..

a mama..gdje bila mama?. stajala je kao ukopana dolje, šutila , gledajući oko sebe s nevjericom..i nju sam razočarala..srušila sam sve njihove nade koje su polagali u mene..njihov častan i pobožan svijet, svijet poslušnosti, pokornosti, poniznosti..

a onda je bunt proradio u meni..uspavani tigar je odlučio pokazati zube..digla sam se s onog poda i krenula dolje..s vrha stepenica vidjela sam Halile kako tješi mamu, obje su plakale..

a onda se pojavio on..držao je nož u ruci..vise nisam mogla ni koraka naprijed napraviti..nisam mogla vjerovati što vidim..pa on to ne bi nikada napravio..

tko je bio zapravo taj čovjek?-pomislila sam..tko je to.

.a onda se zaletio, a mama i Halile su skočile na njega i držale ga za noge i molile:

"Nemoj, nemoj!"

..gurnuo je jednu i drugu i potrčao prema meni..a ja? u tom trenutku sam mu se nasmijala..i rekla:

"Ra7et 3aleek ba2a rea7et 3aleek..!" (izgubio si, izgubio)

...podivljao je..uhvatio me za vrat..počela sam se gušiti..nestajalo je tlo pod mojim nogama..

mama i Halile su trčale i vrištale..opet su mu se bacale oko nogu..a on me vukao za vrat i gušio..onda me odgurnuo i udarila sam glavom o zid..

ušao je u sobu i sve stvari isjekao u sto komada...

vikao je:

" sve ću uništiti što sam ti kupio, hodati ćes gola, sve ću razbiti i zapaliti da nas ništa ne podsjeća na tebe".

te riječi su me jako pogodile i počela sam plakati..osjetila sam gorčinu i neobjašnjivu tugu..

odbacio me kao zadnji otpad na svijetu..a zbog čega , što volim Ephrema, jer nisam bila u školi...ja zapravo nisam ni bila sigurna sto on zna ili ne zna..nije bila samo škola u pitanju on je zasigurno nešto više znao..trebalo je samo čekati..a sve je trajalo kao vječnost kojoj nema kraja.

.hladnoća je prolazila kućom..toplina obiteljskog doma je nestajala, sve je postalo hladno, tmurno, tužno..sve se raspalo u trenu..u jednoj sekundi..e, kad bih mogla vratiti tu sekundu..ne bih došla kućitog dana, samo da sam znala, da će tako biti..

srce mi drapalo gledajući mamu i Halile kako zapomažu, kako ga mole na koljenima..a nisam mogla ništa učiniti..pola sata je uništavao sve pred sobom, svaku stvar koja je imala veze samnom..kako je rekao da ih ništa više ne podsjeća na mene..

a nas tri smo klečale na podu..nisu mi se usudile prići, a ni ja njima..a onda je nastavio sa svojim scenama i izjurio kao mahnit iz sobe niz stepenice i zgrabio telefon u ruke..nisam mogla vjerovati..znala sam da će od tog trena izbiti rat..Nazvao je svoje dugogodišnje kućne prijatelje, Ephremove roditelje.odjednom je zaboravio je na prijateljstvo i godine odanosti..sve je to pogazio zbog svog ponosa i svoje časti..

gdje su nestali oni prijateljski zagrljaji, zajednička slavlja, druženja,..kao da ih je vihor odnio negdje u nepovrat..

i okrenuo je broj..i okrenuo nam se život naopačke..