El Kamar Helou Wa Inta Ahhla - Drugi deo

"Salam!" Ya Amar!"-te su riječi dirnile moju dušu i urezale se duboko u srce. Slatke zabranjene riječi. Zabranjene u svijetu u kojem se nalazimo, u svijetu tako drugačijem . Zapravo u tom trenutku sve je postalo drugačije. I ulica, i kiša, i mjesc i zvijezde, i sunce i cvijeće i ljudi oko nas.Tlo po kojem je hodao, zrak koji je udisao...I mi smo postali drugačiji..

Ya Amar ima nekoliko značenja. Može se prevesti kao nešto lijepo poput mjesečine ili spoznao sam, susreo tvoju ljepotu, opčinjen sam tvojom ljepotom, iznenađen sam kako si lijepa..Ne može se moja ljepota mjeriti sa ljepotom riječi koje je izgovorio ni sa čuđenjem koje je došlo iz moga srca, niti sa strahom koji se mješao sa lavinom osjećaja koji su tada kolali mojim bićem. Te riječi ne mogu se izreči niti dovoljno opisati. Posebne jer su dolazile iz njegovog srca. Baš njegovog, onog šutljivog i samozatajnog Ephrema. Ne znam da li su me više iznenadile riječi koje je izrekao ili činjenica da je on uopće nešto rekao. I to baš meni, djevojci sa školskom torbom, raščupanom pletenicom, sanjalici čija je mašta i neispričana priča bio upravo on Eprem. Ephrem toliko drugačiji od drugih.

Stajala sam kao ukopana, prvi puta u životu nisam znala što reći..Jedna brbljavica u jednoj sekundi postala je šutljivica, nijema djevojčica, s pletenicom koju je nervozno dodirivala. I stajala sam tako minutu, dvije, a činilo se kao da stojim tamo čitavu vječnost. Vječnost i trenutak koji sam htjela zaustaviti, kao i vrijeme i mjesto u kojem smo se sreli. Prvi puta u životu osjetila sam neopisivu toplinu oko srca koja je prolazila čitavim moji tijelom. A on je samo stajao i promatrao me nasmiješen, očima koje su sjajile nekim neobičnim sjajem. Sjajem koji me je hipnotizirao u trenu.

I tako gledajući jedno u drugo, svijet se počeo okretati oko mene i cijeli moj život.I pravila kao da su nestajala.. a nestala je i tišina, otkucajima moga srca..A onda da je netko progovorio iz mene:

"El Kamar Helou Wa Inta Ahhla" (mjesec je prekrasan, a ti si još više od toga).

A onda me uhvatio za ruku. Nježno, suptilno, kao da povjetarac prolazi mojim prstima. Naše duše u tom trenutku drhtale su zajedno, zajedno su plakale. Plakale jer se nalaze u svijetu i vremenu u kojem se nalaze. U svijetu kojeg smo toliko željeli promjeniti... i upravo se to počelo od tog trena dešavati..mjenjali smo svijet i prkosilii svima oko sebe. A onda se začuo poziv s džamije na namaz(molitvu). A on je još uvijek stajao ispred mene, sa svojom rukom u mojoj ruci, sa osmijehom i čarolijom u svojim očima. Moždanim vijugama u mojoj glavi počeli su ispreplitati strah i želja da ostanem tamo. No, znala sam da se svakim trenutkom povečava opasnost od onoga što može uslijediti, ako nas vidi netko od lokalnih dušebrižnika, od onih koji bi otrčali sretni da našim obiteljima ispričaju ono što su vidjeli. Svatko priča neku svoju priču..pa bila ona i onakva kakva se ne čini u određenom trenutku.

Sama pomisao na sve to, promijenila je izraz moga lica...istrgla sam munjevito svoju ruku iz njegove i počela trčati. Trčala sam nekoliko metara, a onda sam se okrenula u jednom trenutku, a on je i dalje stajao tamo gledajući zamnom sa istim sjajem u očima, sa istim osmijehom na licu.

Između Crkve i džamije, između namaza i molive, tamo gdje smo se sreli. Ispred Crkve u kojoj je gorila svijeća, ispred džamije u kojoj je molio. A ja sam kao uplašena srna trčala i trčala, a nisam ni sama znala kamo. Više ništa nije bilo važno, ni gdje, ni kuda. Bježala sam od njega, bježala sam sama od sebe..

I kiša je počela padati. Slijevala se niz ulice Damaska. Nije to bila obična kiša. Nebo je plakalo. Plakala su i naše duše, cvijeće u vrtovima kuća oplakano jutarnjom rosom, obala udarana valovima, korito rijeke u kojoj teče...

Došla sam do vrata svoje kuće, nisam marila ni za mokru odjeću ni za mokru kosu. Samo sam se htjela povući u osamu svoje sobe i plakati, gorko plakati. Plakati za onim što je nemoguće i ne može biti. A kako plakati da te nitko ne vidi, kako plakati za nekim drugim svijetom u kojem nismo postojali..

Mama je otvorila vrata i zbunjeno gledala u mene. Pitala me zašto sam došla bez kišobrana, zašto nisam nikoga zvala. Nisam mogla odgovoriti ništa, zapravo nisam ni znala što da ogovorim, što da kažem. Nisam u potpunosti još uvijek postala svijesna što mi se dogodilo. Krenula sam stepenicama prema sobi, a ona je i dalje s nevjericom gledala u mene. Koraci su tako postali teški, kao da su me kilometri djelili od sobe. Ruke su drhtale, srce je htjelo iskočiti. Ušla sam u sobu, i zatvorila vrata. Htjela sam zatvoriti sve što se dogodilo i ostaviti iza sebe, tamo između Crkve i džamije..

A onda je ušla mama. Govorila je da se presvučem, da će mi donijeti topli čaj. Njene riječi kao da su odzvanjale negdje u daljini, daleko, daleko. Osjetila sam da gubim svijest. Strah je odradio svoje. Strah spoznaje koja se zove ljubav, zabranjena ljubav. A gdje je nestao trenutak, trenutak lucidnosti i realnosti. Trenutak koji se zove Ephrem..Mislima sam ga tjerala od sebe, pokušavajući sama sebe uvjeriti da je sve to moja iluzija..Ali iluzija ne traje cijeli život, iluzija traje tek na tren..

Slijedećeg jutra ležala sam u bolnici. Tata i mama bili su pored mene. Preplašeni, zabrinuti. Večer prije izgubila sam svijest. Halile mi je ispričala kako je mama zapomagala i držala me čvrsto za ruku. Dotrčao je i tata. Kada su me vidjeli kako bespomočno ležim, pomislili su na najgore. Halile je pozvala hitnu pomoć i ja sam se našla u bolnici. Halile je bila kućna pomoćnica moje mame, muslimanka, osoba velikog srca, puna razumjevanja i strpljnja. Sjećam se da je od mog ranog djetinjstva bila sa nama. Marljivo je radila kućanske poslove, a onda navečer u kasne sate odlazila kući. Zivjela je s roditeljima i nikada se nije udavala. Postala je članom obitelji, pa je nekoliko puta odlazila i u Hrvatsku sa nama. Čak je naučila i nekoliko riječi hrvatskoga. Halile je sabah (jutro) naše kuće . Tako sam ju zvala, jer je uvijek govorila kako ćemo sve ujutro, ići ćemo u jutro, pričati ćemo ujutro, smijati ćemo se ujutro. I zaista je kao jutro, dobra duša, kao rosa na pupoljku ruže, kao mirna rijeka u sumrak. To je moja Halile, Halile koja je isplela bezbroj pletenica u mojoj kosi. Moja draga Halile..

Nikada nisam voljela jesti. Jela sam oduvijek tek toliko da preživim. Nikada nisam voljela slatko, masno, kolači i ostale slastice su mi oduvijek bile nešto odbojno . Pojela bi tek toliko da ne umrem od gladi, na što se tata uvijek ljutio. Doslovno me molio da jedem, ali ja nikako nisam previše mogla, ma koliko se trudila. Takva je i mama. Vjerojatno je i genetika odigrala svoje. Ni toga dana nisam puno jela, a uz uzbuđenje koje sam doživjela to popodne i mokra odjeća, uzeli su svoj danak. Liječnik je umirio roditelje, da se radi samo o iscrpljenosti i da će biti sve u redu. Monotonija bolničke sobe, infuzija u ruci, nisu mogli skrenuti moje misli s Ephrema. Čuvala sam njegove riječi duboko u srcu, da ih nitko ne otkrije, samo za sebe. Ali svaka tajna dođe na vidjelo, i ne može vječno ostati tajna..ali u takvom trenutku to ne shvaćaš ili ne želiš shvatiti..

Naravno, da mi je tata sjedeći na mom bolničkom krevetu držao predavanja o prehrani, o zdravom životu, ali ja ga nisam ni slušala. Slušala sam samo svoje srce i riječi koje su dopirale iz njega:"Ya Amar". One su bile moj lijek i sve što me održavalo pri svijesti.

Proveli su u bolnici cijelo jutro. Borila sam se sa dosadom, popitkujući osoblje kada ću kući, zašto moram ležati. Razvezao mi se jezik kao i uvijek i mislim da sam bila najnaporniji pacijent. A spoznaja da ću tu ostati još nekoliko dana, gušila me da sam ostajala bez zraka. Ja sam samo razmišljala o onom mjestu između Crkve i džamije i onome što se dogodilo tamo. Nisam željela da se to dogodi, ne nešto takvo ili ipak jesam..da jesam, a to nisam htjela ni sebi samoj priznati..I zaspala sam..

Spavala sam nekoliko sati, a kada sam otvorila oči, onako snena, okrenula sam se prema vratima sobe. A tamo je stajao on, Ephrem..

Koliko god sam se činila snažnom, riječitom, munjevito, u trenu sam postala plaha, krhka i lomljiva.

Ukrotio me njegov osmijeh i plave oči koje su sjale pored vrata bolničke sobe. Moje misli u tom trenu nisu bile ni prežestoke ni pre nježne, zapravo ih nije ni bilo više. Zavrtile su mi glavom i stvorile ugodnu konfuziju.

Ležala sam nepomično i opet bez riječi..Kako neobično za mene, ali opet muk, veličanstveni muk.

Prišao je uz moju bolničku postelju, polako, polako..Misli su se pokrenule i strah od toga da bi mogao netko naići, tko u ovom trenu to nipošto ne bi smio.

Nježno je uhvatio moju ruku, a ja sam se utapala u njegovim plavim očima. Zapravo zaronila sam u njih i izčitala sve što u njima piše...

Smiješio se, a onda je rekao :

" La taqlaqi !"(ne brini)

Kao da je pročitao moje misli i izmamio osmijeh na mome licu.I krenuo je razgovor, onaj koji sam toliko priželjkivala. Pitao me kako sam, što se dogodilo. Odgovarala sam drhtavim glasom, pokušavajući mu objasniti što se dogodilo. Pažljivo me slušao, kao da je upijao svaku moju riječ. A ja više nisam bila bolesna, pričala sam i pričala. Baš kao i kada je dolazio s roditeljima k nama u kuću. Pitala sam što radi ovdje i kako je znao da sam tu. Rekao je sa je mama zvala njegove i rekla gdje sam. Rekao je kako je odmah dojurio ovamo, kako je želio biti pored mene. A ja sam jačala od njegovih riječi, nije mi trebala više ni infuzija ni lijekovi. On je bio moj lijek, moja snaga, moja želja da ustanem s postelje i odjurim s njime, da mi ispriča sve što sam znatiželjno željela čuti.

I pričao je, doduše malo kao i uvijek, ali je pričao. I jedna jedina riječ bila mi je kao milijun ispričanih. Jer dolazile su od njega, Ephrema sa mojih crteža i izmišljenih priča za laku noć. Razgovor je bio iznenadno prekinut mojim trenutnim prizemljenjem, da on ovdje ne smije biti, da smo dva različita svijeta, zabranjena, nemoguća. Rekao je da se bori dugo s time, da se više ne želi boriti, da što god bilo, dovoljno mu je da mi bude blizu, pa makar me i samo promatrao iz daleka. I to mi je bilo dovoljno. Nije mi više trebalo ništa u životu, samo Ephrem. Držao me i dalje za ruku i ponavljao da sam njegova najljepša mjesečina, njegova duša i njegova neispjevana pjesma. Pričao mi je o pjesmama koje piše dugo, dugo o meni..A onda smo se počeli glasno smijati. U trenu kada sam mu ispričala da i ja pišem, priče, da sam ga crtala, da je bio moj imaginarni prijatelj. Smijali smo se i smijali, kao da smijehu nije bilo kraja. A onda sam s hodnika začula glas mojega oca:

"Anta lateef!"(vrlo ste ljubazni)