Ashanak Ya Amar - Treći deo

"Anta lateef!"(vrlo ste ljubazni)..

Zahvaljivao se medicinskoj sestri na hodniku. A mi? Mi smo sjedili kao ukopani. Odjednom kao da su nestali svi naši tjelesni refleksi, kao da su nama se umovi paralizirali. Ni on, a niti ja, nismo znali što i kako reagirati u tome trenutku, što reći..Pogledi su nam i dalje ostali kao hipnotizitani, a vrijeme je prolazilo sve brže..Djelilo nas je nekoliko sekundi svega od ulaza mog oca u bolničku sobu..Prepustili smo se sudbini i onome što slijedi. Nismo imali baš puno izbora. Mogao se sakriti u ormar ili ispod mog kreveta. A kakve sam sreće vjerovatno bi ,mojem ocu u tom trenu baš nešto ispalo iz ruke ili bi mama moje stvari pospremala u ormar..A onda što onda? Više ne bi bilo objašnjenja ni izgovora, sve bi postalo jasno i glasno..A i postati će jednom..u tom trenutku samo se produžavala agonija i ono što će ionako uslijediti..Odgađanje trenutka, jedini je izlaz bio u tom trenu..A trenutak kad tad stigne, zar ne?

Približavali su sve bliže vratima bolničke sobe u kojoj sa ležala, glasovi su im se sve jasnije čuli. Grčevito sam stiskala posteljinu šakama, a Ephrem se ustao sa mog kreveta i stao ispred. Bila je to jedina njegova reakcija u tom trenutku, vjerojatno instiktivna, jer da ga je moj otac našao da sjedi pored mene, više ne bi bilo mjesta za riječi i objašnjenja..sve bi nestalo u rijecima njegova bijesa.. Tako nešto trebalo je izbjeći pod svaku cijenu i čekati što će se desiti dalje...To iščekivanje kao da je trajalo cijelu vječnost..kao da smo na giljotini oboje i kao da želimo što prije ostati bez glave..Da, jednom i zamalo hoćemo...

Stajao je ispred mene, čitajući strah u mojim očima..jednom mi je rekao da sam izgledala poput gazele, koja bježi pred predatorom..Tko je bio predator tada..cijeli svijet, da..cijeli svijet je postao predator u tom trenutku..predator koji je htio zadržati društvene i privatne moralne okvire pošto poto, ne obazireći se na nikoga osim na svoje stavove i norme. Dok je tako stajao ispred mene, razmišljala sam o svemu tome, a tugu je preplavio osjećaj gnjeva i ljutnje..kao da sam u trenutku poželjela im reći sve u oči i lice, prkositi svima, protiv svih pravila..Raskinuti lance društvenih robovanja..Da, tada sam to htjela, ali ne shvaćajući što to sve nosi za sobom..A jednom sam i shvatila..A on.o.pet sa onim plavim očima i osmijehom na licu..nestala je ukočenost i neizvjesnost i pobijedio ih njegov osmijeh..bio je jači od svega..pa i od mog straha koji je nestao u trenu..i tada sam jasno vidjela poruku u njegovim očima:

" Ne boj se, biti će sve u redu!"

I kao dobra vila odnio je svojim plavim očima, kao čarobnim štapićem, sav strah koji je kolao mojim venama.. A onda su se otvorila vrata..

Kao uspreni film, a ja sam u sebi vikala: ajde više uđite i da ovo sve završi..

Škripala su, a moj pogled se usmjerio prema podu sobe, koji je postao ocean, u kojem sam trazila brod na horizontu..u ovom slučaju i tada, cipele moga oca..i ušle su u moj obzor, a njegovi koraci kao da su zaglušivali prostoriju..postali su neizdržava buka.. A onda su koraci zastali, zastao je moj otac, a iza njega i mama..muk se prolamao sobom..Pogled sam sramežljivo podigla prema licu mog oca..a on kao da se ukopao o pod sobe, lice mu je pprimilo neki čudan izraz, kao da su njime prolazile boje, koje su izmjenjivale od crvene do zelene..Rukom je polako skidao naočale s lica, a škrgut zubi kao da je lomio tišinu oko nas..Znala sam..znala sam kad počinje škrgutati zubima da je ljut, jako ljut..moja hrabrost je nestala, a onda je rekao:

"Salam!"

Ephrem je i dalje stajao, nasmiješen, kao da se nije ništa događalo..Ne znam da li je glumio ili da li mu je bilo u tom trenutku svejedno što će se dogoditi.. Uzvratio mu je pozdrav..a onda kao da me ošinuo pogledom..gotovo da sam mogla osjetiti udarce njegovog pogleda..A onda je ponovo pogleda Ephrema i rekao:

"Ta'ala !"(dođi samnom)

Gotovo, znala sam što slijedi..jer nije ni pitao kako sam, niti jedne riječi..bilo je očito da će biti svašta..grmijeti će i sijevati na sve strane..ali ja to više nisam mogla promjeniti, mogla sam samo čekati..Vjerovala sam u Ephrema..Znala sam da će on pronaći način što i kako reći..Samo me ubijalo to iščekivanje, da čujem što je bilo, iako je jedan dio mene strepio da ga možda više neću ni vidjeti, nakon svega ovoga...I izašli su njh dvojica..prvo tata, a ond Ephrem..priželjkivala sam da se okrene još jednom, da mu pogledom kažem da ga obožavam što postoji, da obožavam tlo po kojem hoda i da me više nitko i nikada neće odvojiti od njega...ni razlika u godinama..ni njegov islamski ni moj kršćanski svijet..da sam spremna na sve..baš na sve..a onda me pogledao kraičkom oka..upravo mi je rekao ono što sam i ja mislila u tom trenutku..nisu mi trebale ni slova, ni riječi, ni rečenice..sve sam pročitala u kutu njegovog plavog oka..i izašli su, a vrata su zalupila, odjekujući cijelim katom bolnice..Mama je šokirano stajala pored mog kreveta i krenula sa ispitivanjem..drhtavim glasom pitala je što on radi ovdje, što se događa.., da li ja znam što će tata sada reći i kako će reagirati, da li je meni jasno da me nisu tako odgajali, da li shvaćam što sam napravila, kako sam mogla dozvoliti da muskarac koji mi nije rod boravi samnom u boničkoj sobi bez prisustva rodbine..i tako je ona krenula i to je trajalo i trajalo..u jednom trenutku vise je nisam ni slusala..Kolutala sam očima, a onda je na hrvatskom rekla:

"Da li ti mene uopće slušaš?"

"Naravno, da ne..jer ne mogu doći ni do riječi niti pohvatati sve što si rekla..nisam ništa loše učinila..došao je u ime svoje obitelji me posjetiti..ja mislim da je to lijepa i ljudska gesta, a vi ste napravili nakaradu od toga!"

-odgovorila sam odriješito bez imalo zadrške..

Gledala me sa nevjericom, ne očekivajući takav odgovor..Pokušala je smiriti situaciju, ali ja se nisam dala..Njega sam jos mogla shvatiti, jer dolazi iz svijeta, kojeg dolazi, ali nju nisam nikako. Poprimila je s godinama njegove stavove, a što je najgore podrzavala ih je..Bila mu je bezuvjetno odana, i kad nije u pravu bio, uvijek je bila na njegovoj strani..No, nisam joj nikad to zamjerala, jer vjerojatno bih i ja tako postupila...možda..

Mom ocu u tom trenutku, najveća je pljuska bila, što ja nisam njemu javila da je Ephrem tamo..jer on bi brzinom svjetlosti bio tamo s nama i ne bi nas ni ostavljao na sekundu same..Moj postupak smatrao je uvredljivim i neprihvatljivim, što je dao do znanja i Ephremu na hodniku. No, Ephrem je vješto izbjegao bilo kakve rasprave, započeo razgovor prvi, da je došao samo minutu prije njih, kako bi u ime obitelji izrazio želje za brzi oporavak, te da se nisam osjećala dobro, i nisam bila u stanju ih nazvati. Rekao mu je i da je bio baš na izlasku i da se ispričava na neugodnoj situaciji. Naravno, moj tata je oduvijek bi opčinjen Ephremovom pristojnošću i načinom na koji se ophodi njime. To su bili maniri koje je cjenio kod Ephrema, osim činjenice da bi jedan musliman se zagledao u njegovu kćer.. Povjerovao je Ephremu, ali znam da ga je nešto te večeri kopkalo. Njega se nije lako moglo prevariti i bilo je samo pitanje trenutka kada će sve izaći na vidjelo. Nešto mu se nije slagalo u toj njegovoj priči i njegov dar psihološke analize osoba, govorio mu je da nešto u našim pogledima je ukazivalo na kontradikcije njegove priče..

Nisam previše obraćala pozornost na njegova predavanja koja su uslijedila te večeri. Iako mu je Ephrem objasnio o čemu se zapravo radio, odnosno, ne radilo, ne bi se zvao tako kako se zove, da nije imao na sve to jos nešto nadodati. Slijedila je priča, za pričom, diskusija za diskusijom..i tome ne bi bio kraja da ga mama nije prekinula i ukazala na to da se moram odmoriti.

A nakon što su otišli, meni su u misli poput fleševa nadolazile slike, njegovog lica, osmijeha i očiju.. I sve mi se vraćalo nazad, svaki trenutak..i ne bi taj trenutak mjenjala za ništa na svijetu..Onaj njegov stav, držanje, način komunikacije, pogleda i osmijeha..sve je to bilo tako fascinantno i vraćala sam sve iz početka u svoje misli..I tako su prolazile minute, sati, dani..Moji su svakodnevno dolazili, i ostajali po dva sata...Otac je nešto slutio, tako da nije bezrazložno hodao po bolnici i sobi, dolazeći iznenada i ne najavljeno.Iritirala me ta njegova strogoća, tvrd karakter i diktatorski stav..No, nisam obraćala prevše pažnju na to i svim silama sam mu se odupirala koliko god sam to mogla..

Zlatni kavez me i ovoga puta čekao kod kuće..Ostala sam u bolnici još dva dana, a onda sam dosla kući.. Toplina obiteljskog ugođaja i moja draga Halile osnažile su me, da se što prije oporavim..A tu je bila, iako daleko, pet tako blizu, i moja najveća snaga i moć ovoga svijeta, Ephrem...Dok smo sjedili za obiteljskim stolom i molili prije večere, u kutu blagavaone odzvanjao je zvuk moga mobitela..Stigla je poruka..Prošla me nekakva silina i toplina..Otac me pomno promatrao, a ni mama nije zaostajala za njim. Pratili su svaki moj korak, a ja sam nastojala ne odavati uzbuđenost i ushićenost koja se probudila u meni..Glumila sam hladnoću i reakcijama pokušavala odigrati uobičajenu reakciju, kao kada mi je i Fatma slala poruke..

Sjetila sam se trenutka kad me posjetila u bolnici, čudno gledajući u moje lice koje je zamišljeno odlutaol duhom negdje drugdje na mjesto koje se zove Ephrem..Nekoliko me puta pitala što mi se događa, no ja sam to pripisivala razlogu zbog kojeg sam u bolnici..Znala sam da je nisam mogla prevariti, predobro me poznavala..Ali čekala je da joj ja sama nešto kažem..nikada me nije ispitivala ni propitivala..Zato je toliko volim..Uvijek se znala ponašati i nositi sa situacijom, uvijek je imala prave riječi za sve što se događalo..Tako je bilo i toga dana, u očima sam joj isčitala da čeka trenutak kada ću joj ispričati, nešto reći..

Krenuli smo s večerom, a ja sam nemirno pogledavala prema mobitelu , čekajući trenutak kada ću pogledati da li je Ephrem poslao poruku. Znala sam u dubini moje duše da je tako.. Dala bih sve u tom trenutku da sam mogla pročitati samo slovo koje je napisao..Gutala sam zalogaj za zalogajem, čudeći se sama sebi koliko sam pojela, s obzirom da malo jedem..I tata me u čudu gledao, komentirajući da su me dobro liječili u bolnici, kad jedem obično ono sto pojedem za tjedan dana.. Ta večera nikako da prođe toga dana..Činilo se kao da traje cijelu vječnost.. A onda više nisam mogla izdržati i zamolila roditelje da se udaljim od stola, s obzirom da se nisam osjećala dobro..Ali stvarno se nisam osjećala dobro, ne zbog boesti, već zbog uzbuđenosti koja se u tom trenutku mogla mjeriti sa predinfarktnim stanjem..Ne znam ni sama kako sam se u trenu našla u svojoj sobi sa mobitelom u ruci. A on je slutio..slutio je jos od onog dana kada je zatekao u mojoj bolnickoj sobi..i slutnja će doći na vidjelo..a do tada živjeti ću za svako njegovo slovo i svaki zvuk pristigle poruke na mobitelu..Ništa više nije bilo važno, sve je postalo malo i s malim slovom na papiru, a on je dobio veliko slovo, najveće, Ephrem..Pogledavši na ekran mobitela, srce je zaigralo još jače..Da, bila je to njegova poruka..Grčevito sam stiskala tipku, po tipku dok se poruka nije otvorila..A kad se otvorila, opet sam se našla između džamije i Crkve, namaza i molitve..i pisalo je :

"Kolla yawm ashtaaqo laki aktar!" (svaki dan nedostaješ mi više nego dan prije)..

I krenula je poruka za porukom i tako sat vremena...Nista mi vise nije bilo vazno, ni tata, ni mama, niti da li će ući u sobi..nista..samo sam zeljela čitati i čitati..Te veceri mjesec je sjajio na poseban način, zvijezde su bile posebno lijepe..miris uzegle ulice Damaska, odjednom je postao tako ugodan..sparina je postala kao oaza u pustinji, strah kao biser u skoljci na dnu mora..sve se promijenilo..kao i ja i on..Ležala sam promatrajući strop sobe..uranjajući u svoje misli i luziju da će se pojaviti u nekom kutku sobe..a onda je moju mastu prekinula zvonjava mobitela..Nesvjesno sam uzela mobitel u ruku niti ne gledajuci na ekran tko zove..A s druge strane čuo se glas:

"Ashanak Ya Amar!"(za tebe moja mjesečino)..

Bila je to najljepša melodija te večeri..kao da je odzvanjala zidovima sobe..Nisam mogla nekoliko sekundi govoriti, a onda se više nisam mogla ni zaustaviti..Pričali smo i pričali..recitirali jedno drugome stihove arapskih pjesnika..o ljubavi. životu, zabranjenoj ljubavi..Vrijeme je prolazio, neprimjetno..vratila sam se u stvarnost tek kada sam vidjela da sunce izlazi..a ja moram za dva sata u skolu...e kad bih mogli nastaviti razgovarati, trajalo bi cijelu vječnost..ne bi marili ni za dan ni za noć, ni za vodu, ni za hranu..ali to je bilo nemoguće..previše je onih koji inzistiraju na svakodnevnim obvezama i pravilima..govorio mi je kako jedva čeka čuti ponovo moj glas, kako jedva čeka da me vidi..i ja sam to sve čekala, pa i više od toga..A onda sam sklopila oči i odspavala ono malo vremena što mi je preostalo do početka nastave..Ne znam ni sama kako sam uspijela zaspati, ali san je bio slađi nego ikada..Sanjala sam cijeli naš razgovor..vraćala sam se iz početka, pa opet izpočetka..a onda zvuk budilice i ustajanje.. Nisam mislila na skolu, niti na ista sto me čekala toga dana, osim na Ephrema i kako ću ga sresti..Zapravo gdje ću ga sresti samo na trenutak..

Halile me već u kuhinji čekala sa doručkom.Opet se ljutila na mene, jer je moj doručak bio samo čaj i ništa više..Uzela sam žurno torbu i odjurila iz kuće..Kao i obično čekala me Fatma..Gledala me s čuđenjem, jer sam bila posebno sretna tog jutra..Vrtila sam se u krug po cesti, pjevušila, skakutala..A onda sam je primila za ruku i počela pričati..Nisam ni primjetila da smo je jednom nasle ispod krosnje starog stabla i pričale..Nije znala što bi rekla..očekivala je sve ali takvo nešto nije..upozoravala me, da je to nemoguće i da sama znam da će izbiti rat..ali nisam se dala smesti..a ona me je samo htjela vratiti u stvarnost i pomoći da shvatim..a što sam imala shvatiti osim da me više nije bilo briga za ništa..osim za ono što slijedi, a to je Ephrem..Znala sam da mi želi pomoći i znala sam da se bojala za mene..Molila me da razmislim..A ja nisam više imala mjesta u glavi za ikakvo razmišljanje osim o Ephremu.. Zaljubila sam se i nije bilo lijeka..Pokušavala me urazumiti i vratiti u stvarnost..Doslovno me molila da ne brzam..Vjerovala je u njega, ali nije vjerovala u sve oko nas..nije vjerovala u lažni moral i okvire, nije vjerovala u arapski svijet pun predrasuda i ograničenja..baš kao ni ja..Podsjećala sam je na dane kada smo odazile s nastave i šetale gradom, kada smo odlazile na jednodnevne izlete do obale mora, kada je skinula hidjab i kada je postala slobodna, kako je znala reći..kako nas tamo itko ne pozna i možemo biti ono što želimo..I tada sam htjela biti ono što jesam, to sam joj pričala, da želim biti Miriam kakva jesam..a to je ona koja voli jednog Ephrema svim srcem..srcem koje će jednom umalo pući..kao opijena nsam se zaustavljala pričati o njemu, a onda je naše čavrljanje i raprave preknuo zvuk motora...i povik:

"Miriam!"

Pogledala sam prema cesti, a tamo je sjedio na motoru Ephrem..Nisam mogla vjerovati..Više me nije bilo briga ni za nastavu ni za školu..rekla sam Fatmi da idem..a ona me je molila da to ne radim, da će netko vidjeti..Nisam htjela slušati, samo sam joj govorila da neka nešto smisli ako netko pita za mene..i potrčala prema njemu..a ona me upravno dozivala da se vratim, a ja sam ne osvrćući se, trčala prema Ephremu..Sjedio je na onom ogromnom motoru s kacigom u ruci...s osmijehom najljepšim na svijetu..kao i uvijek..i zasjenio je sunce toga dana i cvijeće u parku..ništa nije bilo ljepše od njega.. Pozdravio me, a ja sam ga tražila kacigu i da mi pokaze kako se sjedne na to čudo..Šokirao se što trazim i pokusavao mi objasniti da ćemo to izvesti drugi put, jer bi nas netko mogao vidjeti..Nisam marila što je govorio, već sam sjedila na onom stroju i rekla da me vodi što dalje iz ovog grada.. Ubrzo je pristao, ne odoljevajući mojim luckastim zahtjevima, i krenuo..zvuk motora prolamao se ulicom..dok me Fatma jos uvijek bezuspjesno dozivala...Drzala sam ga oko struka, naslonjena na njegova leđa..više mi nista nije bilo važno..to je bilo sve što sam zeljala u tom trenutku i nista više..Vozio me i vozio, a ja kao da sam lebdjela..U tom trenutku, kao da nisam više pripadala svijetu u kojem živim..kao da smo u nekom drugom vremenu, na nekom drugom mjestu..i upravo to da ne pripadam ovdje, promijenilo je naše živote zauvijek..

Osjećala sam njegov miris i miris vjetra istodobno..otkucaji njegova srca pod mojim prstima i zvuk motora bili su posebna melodija..Nisam htjela silaziti sa tog motora..i to mi je bilo dovoljno..da ga mogu tako dodirivati do vječnosti..pa i dan više od toga..Ne znam ni sama koliko smo se dugo vozili..vrijeme je tako brzo prolazilo, koliko god ga pokušavala zaustaviti..a onda sam molila u sebi..molila se kao i onoga dana u Crkvi da ga sretnem negdje..a sada sam molila da nikada ne ode..I moje misli i molitvu prekinulo je zaustavljanje motora u jednm starom selu nadomak Damaska...Ispred nas je bila Crkva..Znala sam da ovo nije slučajno i da sve ima svoje zašto..Sišli smo s motora, hodajući jedno pored drugoga...pitala sam se zašto korača prema toj Crkvi..a on kao da je pročitao moje misli i odjednom je rekao da idemo u Crkvu zapaliti svijeću..zastala sam, šokirana, ne vjerujući u t što sam čula..On, praktični musliman da ide u Crkvu, zapaliti svijeću..ma ne , ja sam sigurno nešto pogrešno čula..ali taj njegov pogled prema Crkvi..bio je tako drugačiji..hodao je ne trepnuvši, kao začaran..Nisam ni znala što se zapravo događa, da li je to sve stvarnost ili šala..Nastavio je hodati, dok nismo došli do vrata Crkve..Pogledala sam ga s nevjericom još jedanput, ali u njegovim očima samo nijemi krik..Zaista krik..Krik koji je govorio više od bilo kojeg glasnog uzvika...To je bila borba protiv onoga kako su nas učili..ti u džamiju, ona u Crkvu, što dalje jedno od drugoga..sve nam je bilo dopušteno, a opet sve tako zabranjeno..zabranjeno samo od same pomisli da bi dvoje ljudi različith vjera, ali potpuno različitih mogli biti više od poznanika ili prijatelja..ali to nas nije spriječaval, da nastavim putovati putem kojim smo krenuli, pa makar nam to i bilo posljednje putovanje..

Ušli smo u Crkvu ..prvo ja, a onda on iza mene..stajao je tik ispred vrata sa unutrašnje strane i ogledao svaku ikonu na zidu, promatrao svaki kutak te stare Crkve..Ja sam se molila ispred ikone Bogorodice, a on je i dalje stajao na mjestu..Nije se pomicao niti u koju stranu, sam je promatrao..promatrao na neki čudan neobičan način..Nisam mogla isčitati što je u tom trenu prolazilo njegovom glavom..Kao da je stvorio zid između svojih misli i svega drugoga oko sebe..a onda je pogledavši prema ikonostasu glasno rekao:

"Isa a.s.!"

Nasmiješila sam se i nastojala ga ispraviti..Zašto? Zato što mi arapski kršćani nikada nećemo reći za Isusa našeg Gospoda, Isa a.s. Tako ga zovu muslimani, jer za njih je samo prorok.. A za nas je puno više, ono što i zapravo jest pravi Bog i pravi čovjek. Da mi je u tom trenutku netko drugi rekao Isa a.s., vjerojatno bi letio kao raketa od tamo, ali to je bio Ephrem..a Ephremu je sve bilo oprošteno..A onda sam ga pogledala i rekla:

"Joshua!"

Nasmijao se i ponovio što sam rekla. Shvatio je poruku u onome što sam rekla. Nije bilo stvar u imenu ili slično, bila je stvar u tome da je On naš Bog i da ga zovemo kao i židovi Joshua, kako bi se razlikovali od muslimana. Nije mu trebalo ništa dodatno pojašnjavati, shvatio je što sam željela reći..

A onda je uzeo svijeću, stajajući i dalje i upirući pogled prema ikonama. Kao da je sjajio u trenutku, sjajio nekim neobičnim sjajem. Nije mu bilo teško ući u tamo gdje sam ja tako voljela biti, tamo gdje sam tako radosno svim srcem dolazila svakodnevno. Da, volio je ono što i ja, moj svijet postao je i njegov. Odjednom me obuzeo neki poseban mir.Čuđenje je nestalo i kao da mi je bilo sasvim uobičajenom da je on u Crkvi i još k tome sa svijećom u ruci..Mislim da je Gospod tada dotaknuo naša srca, dao nam do znanja da ustrajemo zajedno..A onda sam i ja uzela svijeću i zapalili smo je zajedno..Ja sam glasno izgovarala molitvu, a on je pažljivo slušao..Upijao je svaku moju riječ, ne skrečući pogled sa moga lica..Molila sam za nas, za njega, za mene i za svijet u kojem smo se nalazili. Molila sam da nas Gospod vodi po svojoj volji i da ćemo prihvatiti sve što traži od nas i što nam daje.Molila sam da nas vodi.I vodio nas je..

Vrijeme je tako brzo prolazilo..Sat kao da je trajao sekundu, dan kao da je trajao minutu..nizale su se rečenice za rečenicom..priča za pričom..a ni jedne riječi o onome što će biti..nismo htjeli kvariti trenutak ni pomisli da će ovo netko jednom htjeti spriječiti, pa pokušati uništiti...bilo je prelijepo da bi kvarili ugođaj takvim mislima..Koračali smo poput kakve djece ulicama sela, glasno se smijajući svemu što smo ugledali..od ptice do cvijeta, od sunca do prašnjave ceste..A onda kao da me nešto vratilo u stvarnost..Bilo je vrijeme da se vratimo nazad..Sjela sam na motor i opet ga zagrlila na isti način kao kada smo i kretali tamo..dotaknuo je uvojak moje kose i pomirisao ga, zatvorivši oči na tren..a onda je upalio motor i krenuli smo nazad u surovu stvarnost..Sve je prošlo u sekundi..Kao u vremenoplovu vratili smo se nazad u Damask..Nisam željela ni sama sebi priznati strah koji sam osjećala..strah od činjenice da možda već znaju da nisam bila u školi...Osjetio ga je i on..ali ne zbog sebe, već zbog mene..koliko god se trudio otjerati ga od mene, on je bio i dalje prisutan..Sišla sam sa motora u onom istom parku u kojem sam bila to jutro sa Fatmom..Nijemo me s tugom u očima gledao..I kad ga nisam gledala, svaki tugu u njegovom pogledu sam osjaćala..i odavno je vrijeme prošlo da se vratim kući..kao da mi se korak usporavao i nije mi dao da odem..a onda je rekao:

"Abadan laa tansynii!"(ne zaboravi me nikada)

Znao je i te kako je znao..a znala sam i ja...znali smo da će i oni znati..srce mi je pucalo..duša se lomila..dah mi je zastajo..zrak nestajao..a ja sam samo htjela potrčati mu u zagrljaj..a nisam smjela..nismo smjeli..jer previše ih je oko nas..previše crnih lica, zlih i zavidnih..otrovnih usta..i morala sam krenuti kući..suze su se lsijevale niz moje lice..a on je pružio ruku i uhvatio jednu moju suzu i stavio je na svoja njedra..a oči su mu zaiskrile..počela sam jecati trčeći prema kući..nisam se osvrtala..jer da jesam, nikada ne bih otišla kući..ljudi su me u čudu gledali, onako uplakanu..trčala sam i trčala sam, kao i onog prvog dana..došla sam do vrata kuće..nečujno sam pokušala ući, što mi nije uspijelo, jer moji su kao vojna straža stajali pred vratima..bez riječi otac me uhvatio za kosu..bez imalo milosti..pala sam na koljena..a njegov izraz lica govorio je sve..lasi su letjele oko mene..zrak je postajao tako težak...i postala sam zarobljenica vlastitog oca..