Anta maya wa alby mak ala toool - Peti deo

I okrenuo nam se život naopačke..Bjesno je držao telefonsku slušalicu u ruci i tipkao broj po broj..Zvuk tipki odzvanjao je kao odron kamenja..Jedan po jedan, sve glasnije i glasnije..Ta nesnosna buka drapala je tišinu oko nas i jecaj moje majke i Halile..Moj tupi pogled u njih dvije i gromoglasni udarci njegovih prstiju na telefonu, stvorili je konfuziju u mojoj glavi..Prolazile su mi slike mog djetinjstva kroz glavu..cijeli život koji sam provela s njim..Sa onim dragim i nježnim ocem, koji kao da je ispario u trenu i postao potpuni stranac..Stranac čiji slijedeći potez nitko nije mogao znati..Znao je samo on i njegov ponos, njegov arapski svijet u kojem je sve morala biti idealno i savršeno..Svijet u kojem su mu se svi divili..Divili se njegovom uspijehu, karakteru, obitelji, odgoju i svemu onome što je stvorio.. Lice mu je bilo smrknuto, oči su sjajile nekim zastrašujućim sjajem..Škrgutao je zubima..Veo tuge nadvio se nad njim i nekog prikrivenog zla kojeg je toga dan prigrlio i potpisao moju životnu presudu..Drhtala sam i dalje poput grana koja su se savijale na vjetru, brojeći suze koje su jedna po jedna se slijevale niz moje lice..Još jednom sam pogled usmjerila prema njemu, kao da sam se u tom trenutku oprostila od njega..Oprostila se od oca koji je bio moj idol u životu, od oca koji mi je pričao priče za laku noć , češljao mi kosu prije spavanja i učio me moliti, od oca koji je bio moj uzor u životu..

U tom trenutku sjetila sam se jedne svoje životne epizode..Tako je bilo stvarno, da sam pomislila da sam vratila vrijeme nazad i da smo ponovo mirna i sretna obitelj..No, to je bila iluzija koju je stvarao moj um da se obrani od novonastale mučne situacije od koje sam bježala glavom bez obzira.. Bilo mi je deset godina..Tog sunčanog dana sjedio je u vrtu i promatrao kako se igram..Trčkarala sam u svojoj rozoj haljini i bijelim cipelama, koje je donio iz Libanona..Često je poslovno putovao, a ja sam sa nestrpljenjem isčekivala njegov povratak, stajajući na vratima kuće satima, čekajući kada ću ugledati njegov automobil..A kad bi došao trčala sam mu u zagrljaj, govoreći:

„Abee, Abee!“ (Oče, oče)

Nasmijao se i podigao bi me na svoje ruke, polubio u rumene obrazčiće i dao poklon koji mi je donio..

Tako sam i tog dana odjenula ono što mi je donio sa zadnjeg poslovnog puta i uživala u mirisu cvijeća u našem vrtu.. Promatrao me nasmiješen, a onda mi je prišao i posjeo sebi u krilo, pogladio po mojim rasčupanim uvojcima i rekao:

„Malakee!“ (anđele moj)

U tom trenutku bila sam najsretnija djevojčica na svijetu..Ništa mi nije bilo važno, ni igračke, ni slikovnice, ni prijateljice, samo ja i moj dragi tata koji me čuvao od pokvarenog svijeta..Taj savršeni prizor vraćala sam u svojoj glavi ispočetka pa ponovo ispočetka..Kao da se nisam htjela odvojiti od njega i nekom čarolijom zaustaviti vrijeme..

No, udarci njegovih robusnih prstiju o tipke telefona, vratili su me u stvarnost..I zadnji broj došao je na red..Koga li on to zove? Što radi? Sama sam sebe potajice tješila da možda ne zna i ne zove Ephremove roditelje..No, to je bio samo privid kojim sam htjela prikriti zapravo što se događa.. A onda sam pogledala majku, jecala poput malog djeteta, zajedno sa Halile, koja ju držala na svojim grudima pokušavajući utješiti..Zapravo ni sama sebe nije mogla utješiti..Taj prizor dovodio me do ludila i izazvao je lavinu mješavine osjećaja u meni..Mješala se tuga, silna tuga sa hrpom nakupljenje ljutnje zbog ne dane prilike..Prilike da me pita, da se branim, da objasnim..Ta prilika nije nikad a ni nestala jer zapravo nije ni bilo..Uvijek je bilo sve kako on kaže i njegova je bila zadanja..U tom trenutku sam ga mrzila, mrzila svim svojim bićem..Prvi puta sam osjetila u sebi taj fascinantni osjećaj mržnje..Ne zbog sebe, ne zbog Ephrema, nego zbog majke..Mrzila sam onu sekundu kada sam se vratila kući toga dana i kada me dočekao na vratima..Mrzila sam njegov ego i sebičnost, njegov ponos i brigu što će drugi reći..To sam tako mrzila..Tog trenutka odlučila sam se razračunati sa njegovim ponosom i njegovom časti..Podigla sam se na noge, prošla prstima preko svojih vlažnih obraza i krenula stepenicama prema njemu..I dalje je držao slušalicu u ruci ne obraćajući pažnju na mene..Tako se barem tada činilo..Korak po korak koračala sam kao usporeni film, uzdišući i gutajući zrak..Kao da su to bili moji posljednji uzdisaji..Stala sam iza njega, osluškujući njegove glasne uzdisaje..Čekao je na telefonu, a odgovora s druge strane nije bilo..A onda je bjesno bacio telefon o zid..Sve se razletilo u stotine komadića..Zatvorila sma oči u trenutku, glasno uzdahnući..Osjetila sam veliko olakšanje..Više mi nije bilo važno što će biti samnom..Bilo je samo važno da ne nastavi sa svojim cirkusom i da Ephremovim roditeljima ništa ne kaže..A onda me napokon primjetio iza sebe..Ne znam da li je cijelo vrijeme znao da stojim iza njega ili za njega tada nisam postojala, pa mu je bilo svejedno..A onda se okrenuo prema meni i počeo me nazivati pogrdnim imenima, dok mu je slina bjesomoćno curila oko usana..Zgrabio me ponovo za kosu, zapravo za ono malo što je od nje i ostalo..Vukao me ponovo uza stepenice, kao divljeg psa i psovao na sav glas..Mama je plakala, sve jače i jače, sve glasnije i glasnije..Dovukao me do sobe i gurnuo na pod..Izvukao je kofer iz ormara i počeo trpati moje stvari u njega..Zapravo trpao me ostatke moje garderobe i cipela i ono što je od toga svega ostalo..Bilo mi je svejedno, potpuno svejedno..Samo sam htjela da to sve već jednom završi…Da toj priči dođe kraj..Kraj mog života sa njime u toj tada hladnoj i jezivoj kući.. Uhvatio me za ponovo za kosu i dovukao zajedno sa poluzatvorenim koferom iz kojeg su virile moje stvari, do ulaznih vrata, a onda me odgurnuo u dvorište, nogom u stražnjicu kao zadnje smeće..Nije me to dirnulo..Više me zapravo ništa nije moglo dirnuti..Dušu mi je ionako razgolio, lice i tijelo unakazio svojim šakama..Ali srce mi nije mogao uzeti ni ono što je tinjalo u njemu..Bacio je zamnom onaj kofer, iz kojeg se razletilo sve što je u njemu bilo..Nasmijala sam se cinično i okrenula prema njemu..Nije me ni pogledao samo me vrijeđao, a onda je zalupio vrata..Zatresli su se zidovi i prozori kuće, brava je ispala na tlo..A onda bolan krik moje majke :

„Neee!“

Kao da je i sada čujem..kao da ju ponovo vidim..Bjes u meni je rastao i želja za osvetom..Osvetom da mu vratim svaku suzu koju je majka sa Halile isplakala, svaki jecaj, svaki krik..Stajala sam u odjeći koju je ratrgao, sa modricama po licu, rasčupane kose, sa mrljama krvi ispod nosa..Drhtale su mi ruke, tada čak i više nego kada me udarao..Skupljala sam stvari oko sebe, ne mareći za prolaznike koji su se znatiželjno zaustavljali pored naše kuće..Laknulo mi je kada sam ugladala među stvarima svoju malu torbicu s mobitelom, nešto novaca i kreditnom karticom. Upravo onom koju mi je darovao za 16-ti rođendan, kako bi mogla kupiti što mi svaki mjesec treba..U trenutku lucidnosti i zdravog razuma, grčevito sam drzala tu karticu i mobitel, jer su mi trebali, bez obzira koliko sam htjela mu sve to baciti u vrata, jer je to njegov poklon.. Pokušala sam skupiti ono malo kose u kopču koju sam našla u torbi..Nekim čudom je ostala čitava..Baš čudom..Komadićem moje portgane košulje obrisala sam krvavo lice i krenula..Krenula u bezdan, u mrak..Sama i bespomoćna..Bez ikoga na svijetu..Kao napušteno štene koje tumara ulicama Damaska..I hodala sam i hodala, a da nisam znala kuda zapravo idem..Ne znam koliko sam hodala, možda dva sata..Bezbroj lica promatralo me s čuđunjem, osvrčući se zamnom..Kao da sam sablast kojoj se nitko nije želio približiti..kao duh od kojeg su svi bježali.. Više nisam mogla ni plakati, niti govoriti, ni vikati..samo sam hodala..U krug vjerojatno, nesvjesno.. Nisam imala kuda..Ni djed ni baka ni stric ni itko od rodbine me ionako ne bi primio. Bili su kao i on, a ja crna ovca u njihovom savršenom arapskom svijetu..Svijetu kojeg sam tada istinski počela mrziti..Tumarajući okolo nisam ni shvatila do kuda sam zapravo došla..U stvarnost me vratio poziv na namaz džamije koja je bila u blizini..Odjekivala je zvučnicima i postajala glasnija nego ikada..a onda sam podigla pogled prema nebu i rekla; Vodi me, gdje hoćeš, ti znaš..govorila sam hrvatski…iz inata prkoseći tom omraženom arapskom..mrzila sam sve što je imalo veze s njim..Nisam odmah ni shvatila da sam se našla pred onom istom džamijom u koju je Ephrem odlazio sa svojom obitelji.. Stajala sam i nijemo promatrala sa onim otrcanim koferom sve one koji su ulazili u dvorište te džamije pripremajući se za namaz..Promatrala sam cipele koje su skidali, vodu koja je curila iz slavine..Poglede su upirali prema meni, u čudu gledajući prema meni.. A onda sam sjela na obližnju klupu na koju sam stavila svoj kofer..Držala sam grčevito privjesak s likom Bogorodice, koji je nekim čudom ostao čitav zajedno sa lančićem, na mome vratu..Zazivala sam je u svojim mislima, bespomoćno..Sjedila sam tako neko vrijeme, osjećaju hladnoću koju je nosila noć u Damasku…Odjeća je bila natopljena suzama i mrljama krvi..A ja sam i dalje s Njom potajice razgovarala..Sa onom čije ime s ponosom nosim, sa Njom koja je je žena i koja najbolje razumije..A onda sam rekla: Dao si mi Kriz da ga nosim i strpljivo ću ga nositi, da si mislio da nemogu ne bi mi ga danas dao..samo me ne ostavljaj, pomozi mi ga nositi.. A onda sam se okrenula ni sama ne znajući zašto i kako..A tamo ispod stare ulične svijetiljke stajao je čovjek u thobi, sa najljepšim očima na svijetu..sa očima koje su parale svijetlost svijetiljke i nadmašile i mjesec i zvijezde..