سأحبك دائما -Šesti deo

..sa očima koje su parale svijetlost svijetiljke i nadmašile i mjesec i zvijezde..Pogledi su nam se sreli, a kada je shvatio koga vidi, zakoračio je s oprezom gledajući tko je u blizini..a ja sam ustala i više nisam mogla izdržati i krenula ubrzanim korakom prema njemu..Stajao je i dalje ispod one svijetiljke ukočeno, nijemo sa tek jednim korakom prema naprijed..a ja ispred njega..i krenula je rijeka mojih suza, bez riječi..a onda je shvatio..i bilo je jače od nas, i svih onih koji su protiv nas..svih onih koji su nas zločudnim očima promatrali..I zagrlio me čvrsto, da sam ostajala bez daha i tiho šapnuo:

Miriam,

Plakala sam sve jače i jače, sve glasnije i glasnije..A on me nije puštao iz svog zagrljaja..Osluškivala sam otkucaje njegova srca, koji su poput opijuma omamljivale moj um i tijelo..Odjednom sam osjetila neeopisivi mir..spokojan, čaroban..sve je postalo malo i nevažno, i moje modrice i počupana kosa, i krv na mojoj odjeci..a on i ja postali smo veliki, najveći..i ono što je raslo u nama..naša neispričana priča dobila je svoj nastavak..svoju priliku , svoj vrhunac..Ephrem i Miriam..Grčevito sam se držala za njegovu thobu..trljajući uplakane obraze..Nijemo smo stajali jedno drugome u zagrljaju..osjetila sam jecaj njegove duše i suze koje su dodirivale moju kosu..Toplina koja je izvirala iz njegovog srca obuzela me do nekakve čudne ugodne omamljenosti..Nije nas bilo briga za sve one poglede iz dvorišta džamije, niti za one koji su ljutitio mrmljali prolazeći pored nas..Ja sa svojih 17 godina i njegovih 29..Kao da je vrijeme stalo tog časa..Zapravo bilo mi je drago što me otac izbacio iz kuće..drago jer da nije bilo tako ja te večeri ne bi s njim stajala usred Damaska ispod one svijetiljke, niti bi osluškivala otkucaje njegova srca…I stajali smo tako…a onda je rukama dotaknuo moje lice i prešao prstima preko mojih modrica i posjekotina..Gledala sam prema dolje, posramljena jer me nikada niti jedan muškarac nije tako dodirivao Ali to je bilo tako nevino, u njegovim dodirima nije bilo muške pokvarenosti, niti koristi..njegovi dodiri bili su zapravo melem za moje ozlijeđeno lice, kao i melem za moju razgoljenu dušu..A onda je dotaknuo moju bradu i nježno moje lice podigao prema sebi..Gledala sam nijemo u njegove suzne oči i ponovo se utapala u njima..Ovaj put nisam htjela bježati od njega, od nas..ionako nisam imala kuda..Gledali smo jedno u drugo tako minutu-dvije, a onda me uhvatio za ruku, drugom rukom dohvatio moj kofer i krenuli smo..krenuli smo držeći se za ruke kroz čitavo središte Damaska..On u islamskoj thobi od glave do pete, a ja u poderanoj odjeći sa privjeskom Bogorodice jasno vidljivim oko vrata..Nismo ništa govorili, niti sam išta pitala..

Nije mi bilo važno gdje idemo, i koliko dugo ćemo hodati..U tom trenutku sam se osjećala kao da mogu prijeći cijelu kuglu zemaljsku s njime pješice, i ne bi bila umorna..Pored njega nestaje sav umor, sva tuga, sve rane, bolovi i nijemi jecaji..S njime svijet postaje ljepši, pa i prljavi papirić na cesti, lokva blata uz rub pločnika i plastična boca koju vjetar valja ulicama Damaska…Hodajući tako došli smo do parkirališta, na kojem je među mnoštvom auta bio i njegov auto..Iznenađeno sam gledala u taj stroj, sa tim ogromnim gumama..Fascinirao me više nego onaj motor s kojim smo tumarali izvan Damaska..Otvorio mi je vrata, nasmiješio se, a ja sam uplašeno i usporena sjedala na sjedište tog automobila..Naime, prvi put sam se našla sa jednim muškarcem u nekom zatvorenom prostoru, sama, a da to nije škola, bolnica ili sl..I to još u njegovom autu..Nekakav ugodan strah prolazio je mojim tjelom..Panično sam povlačila ostatke one kosulje prema bradi..Ne znam zašto, vjerojatno instiktivno, iako sam znala da mi on ne bi naudio niti pokušao išta tako.. Njegove oči i osmijeh bili su tako nevini, bez imalo zlih primisli..Gledala sam u mnoštvo tih tipki i lampica u tom čudesnom autu..Iznenađena i ne vjerujući da se nalazim u takvom autu i još k tome s Ephremom..Odjednom su mi svi oni udarci moga oca i uvrede postale tako slatke, smisao da se desi ono što se moralo desiti te večeri..a u pravo se dešavalo,ja i Ephrem.. I dalje smo samo šutili, kriomice pogledavajući jedno drugo..nisam znala što bih rekla, niti kako da reagiram..bilo je čudno sjediti s njime u tom autu, sama..moja djevojačka panika, mješala se sa osjećajem ugode..Kuda zapravo idemo više nije bilo važno..važan je bio samo trenutak u kojem smo se nalazili..a onda se nagnuo preko mene..nesvjesno sam se trznula, osjećaju sve jače udarce svoga srca..a on je pružio ruku prema sigurnosnom pojasu i pričvrstio ga u utor..nekakvo čudno olakšanje sam osjetila, a glasan uzdah iz mojih usta parao je tišinu..što sam pomislila u tom trenutku, bilo je više nego smiješno..a znala sam da Ephrem sa svim svojim manirima, ne bi učinio ništa loše..što je to bilo loše..nevini poljubac i dodir..sve je to bilo loše u svijetu u kojem smo živjeli....on je to znao, kao i ja..pa mu nije ni padalo na pamet ništa od toga..a onda moje izbezumljenje misli prekinuo je zvuk motora..i krenuli smo..svijetla automobila lomila su mrak u ulicama Damaska..tog grada kojeg sam tako voljela, a u trenu i tako zamrzila i sve ono što mi se događalo toga dana u toj kući..vozio je polako, oprezno, bez riječi..nekakvih 10-tak minuta..a onda smo se zaustavili u djelu grada gdje je sva društvena krema posjedovala svoje luksuzne stanove i poslovne prostore..začuđeno sam gledala u zgradu koja se nazirala kroz prozor njegovog automobila..u tom trenutku počela sam se pitati kuda me vodi..hotela nije bilo na vidiku..ostajalo je samo jedno..njegov stan..ne, ne, ne dolazi u obzir-pomislila sam u sebi..To nisam ja, to nije Miriam koja je odgojena da ne ulazi u stanove muškaraca, koji joj nisu rodbina..a onda me pogledao i rekao:

„Ma tkhafeesh!“ (ne boj se)..

U sebi sam vodila nijeme monologe:ne boj se, što to znači ne boj se, gdje me vodiš..U tom trenu htjela sam pobjeći glavom bez obzira..izbjeći bilo kakvu priliku da budem u nekom stanu sam s njime..To se kosilo sa mojim odgojem i svim vrijednostima kojima su me učili..Primjetio je moju zabrinutost, a onda me umirio riječima:

„Ovo je moj stan, ovdje ćeš ostati, dok ja ne vidim što ćemo dalje..Ja ću se vratiti kući, k svojima, i doći ću ujutro..Zgrada je sigurna, ne brini se..Čuvar na ulazu je osoba od povjerenja i ja ću sve riješiti s njime!“..

A onda sam grizla usnicu da ne prasnem u smijeh..Smiješno je bilo da sam uopće mogla pomisliti da on ima neke druge planove..Ta to je bio Ephrem, mladić koji je vjerski odgajan, mladić koji se prema svakome odnosio kao prema svojoj majci ili sestri..Dakle, opasnosti nije ni bilo, sve je bila samo moja prestravljena mašta..Izašli smo iz auta i krenuli prema ulazu..Prišao je čuvaru i objasnio mu je o čemu se radi i da mora biti diskretan..Čovjek je kimnuo glavom potvrdno i rekao da nema problema i da nije ništa vidio ni čuo..Sad mi je već bilo lakše..Koračali smo stepenicama, koje su vodile do visokog prizemlja zgrade..Jedno pored drugoga, dok je držao onaj moj otrcani kofer u ruci..Došli smo da vrata..još nisam mogla vjerovati gdje sam i to s Ephremom..nisam mogla vjerovati da ću spavati izvan kuće i to u njegovom stanu..nisam ni razmišljala o onome što se zbiva u kući te večeri, nakon što sam izbačena od tamo..kao da sam namjerno tjerala te misle od sebe, kako ne bi osjetila tupu bol u prsima na samu pomisao kako mama plače i kako se osjeća sada..Bilo je lakše zaokupiti misli o tome kako ću spavati u stanu jednog muškarcu..ako ću uopće i spavati..Bilo je teško zamisliti da bi nakon svega proživljenog mogla sklopiti oči, pa i na trenutak..Otvorio je vrata, a ja sam još uvijek s nevjericom kao ukopana stajala na pragu..Nasmiješio mi se i rekao:

„Yallah!“(uđi)

Ne povjerljivo sam koračala, korak po korak u to prostrantvo koje se ukazalo ispred mojih očiju..Ne znam da li sam više bila zaprepaštena činjenicom da sam tu gdje jesam ili onim ogromnim prostorom i svim lijepim i modernim stvarima..Ogledavala sam oko sebe, čudeći svom tom luksuzu..A Ephrem..on je samo promatrao i nasmiješen gutao pogledom svaki moj pokret očiju i tijela..A onda mi je prišao i uhvatio me nježno za ruku..A u meni opet neka vrućina i strah.. držeći za ruku vodio me kroz taj labirint od stana..bez komentara poslušno sam ga pratila kora po korak..rukom u njegovoj ruci..a onda smo se zaustavili ispred vrata..Bila je to spavaća soba..Kad sam ugledala onaj ogroman krevet, kao da me netko polio vrućom vodom i ni koraka dalja nisam napravila..Pa što on misli da ću ja ući u njegovu sobu-pomislila sam..Pa čak ni Ephremu to nije dozvoljeno..Ta moja djevojačka naivnost je bez obzira na činjenicu da Ephrem nije od onih koji te uvuku u spavaću sobu, odavala neke skeptične reakcije poput onih: On je muškarac i to je dovoljno.. Kad mi je objasnio da ću samo ja spavti i u ovoj sobi sama i u tome stanu sama, osjetila sam neko blaženo olakšanje koje je izmamilo osmijeh na mome licu. Nisam ništa ni manje očekivala od Ephrema. Ušla sam u tu sobu , ogledavajući svaki njen kutak, ukrase, slike, namještaj..Prišla sam polici na kojoj su stajale slike Ephremove obitelji. Uzela sam u ruke najveću, na kojoj su bili njegovi roditelji, sestre i braća..Gledala sam ta lica, koja su godinama dolazila u našu kuću.Pomislila sam kako se ovo sve nije dogodilo i da će sve biti kao prije..Zatvorila sam oči na trenutak..Mislima sam željela otjerati slike koje su mi dolazile pred oči onog stravičnog prizora u kući..Nisam ni željela pomišljati na to da je to kraj mog života s mamom, Halile, da je završio pogled iz moje osobe na katu, na užegle ulice Damaska i jesenji list koji se valja ulicama na vjetru..Koliko god sam mrzila taj savršeni svijet, toliko mi je i u trenutku nedostajao..Kao da je prošla cijela vječnost..A onda sam prišla najvišoj polici u toj sobi…Pogled se zaustavio na toj robusnoj knjizi, koja je pobudila moju znatiželju..Pružila sam ruku prema vrhu te police, stajajući na prstima..A onda je Ephrem prišao i pružio mi tu knjigu..Znatiželja je bila jača od mene..Držala sam je u rukama, koje su gotovo utrnule od njene težine..Bio je to Ku'ran..Ephrem me mirno promatrao, stajajući u onoj thobi tik uz mene..Nije progovrio ni riječi..Dotaknula sam korice te knjige, otvarajući stranicu po stranicu..Pogledom sam prelazila preko brojnih sura (stihova u Ku'ranu), a onda se odjednom otvorio prozor i pojavio taj čudni vjetar od niotkuda..Silina hladnog zraka koji je prostrujila je kroz sobu, izmamila je tu knjigu iz mojih ruku, i udarila je o pod.. crvenilo je obojilo moje obraze..Nisam mogla vjerovati što se dogodilo..Ta, to je bila njegova sveta knjiga, a ja nespretna ispustila sam je iz ruku..Gledala sam nijemo u tu knjigu u nevjerici što se dogodilo..Toliko sam se loše osjećala da nisam od srama mogla podignuti pogled prema Ephremu..Što reći u takvom trenutku? Ni sama nisam znala..A onda se spustio prema podu i dignuo Knjigu, a ja sam i dalje posramljeno stajala kao ukopana ispred njega..Nasmijao se glasno i podignuo moje lice prema gore, tako da je jasno mogao vidjeti moje oči i izraz lica..A onda je rekao:

„La taqlaqi!“(ne brini)

Zatvrio je knjigu i otpuhnuo prašinu koja je usput pokupila na svojim koricima i stavio je natrag na onu policu..I dalje sam se glupavo osjećala, preispitivajući samu sebe, kako mi se to moglo desiti, kako sam mogla biti tako šeprtljava..No, prekinuo je moj nijemi monolog i odveo me do dnevne sobe..Pogled je sezao kao beskonačnost, koja se gubila u mnoštvu njenih kvadrata..Više se nisam usudila prilaziti niti jednoj zanimljivoj stvari, koju sam ugledala, kako ne bi ponovila isto kao i sa knjigom..Primjetio je moju opsjednutost događajem od malo prije, pa se ponovo nasmijao, želeći mi dati do znanja da se nepotrebno brinem..A onda mi je ponudio da sjednem..Sjela sam na tu ogromnu kožnu fotelju, kao da sam uronila u nekakvo more, pridržavajući se rukama za naslone pored..Sjeo je nasuprot mene, a onda je započeo razgovor..Promatrala sam njegovo držanje..njegovu thobu u koju je bio odjeven, negove kretnje usnama, njegove plave oči..Bio je toliko fascinantan, da me dovodio do nekog do tada, nepoznatog ludila..onog lucidnog..Imao je pravo arapsko držanje, oštro, graciozno..I postao je moj Princ..A onda u jednom trenu, ne znam ni sama kako, kao da smo ušli u neku drugu dimenziju i našla sam se lice u lice s njim..toplina je prošla mojim tijelom..i prvi puta u životu mi nije bilo hladno..tamo negdje oko srca..