رغم كل الصعاب وأنا على قيد الحياة-Sedmi deo

Oči u oči, lice u lice..i samo tišina oko nas..ništa me nije ispitivao, samo me promatrao …i ja sam promatrala njega..čitao je iz mojih očiju..čitao je sve ono što se dogodilo u mojoj kući..moje oči govorile su više od bilo kakvih riječi..i upijao svojim očima moju tugu..a onda je rekao da sad odlazi k svojim roditeljima i da će doći ujutro..koliko god sam izgarala od želje da ostane pored mene, zauvijek, toliko sam i priželjkivala da ode…strah kojemu nije bila mjesta, povremeno bi isplivao na površinu..ionako sam duboko u sebi znala da ne bi učinio ništa loše..a onda se ustao i rekao:

Tosbeheena 'ala khair (Laku noć)!“ Smješak je govorio više od riječi, kao i njegovo prodoran pogled prema meni..uvijek je malo govorio..nije ni trebao ništa reći, pogled je govorio sve što je trebalo u tom trenutku izreći... thoba je zalelujala oko njega..kao da se slika ispred mene usporila..koračao je prema vratima, okrećući se nekoliko puta…osmijeh nije odlazio sa njegovog lica..mjesečina kao da je prodirala kroz staklo prozora i dodirivala njegovu thobu..u trenutku učinio se kao da je anđeo..svjetlost oko njega razbijala je prigušenu svijetlost svijetiljke u kutu..to jei on bio, anđeo..anđeo koji se te večeri nije slučajno našao ispod one svijetiljke i ispred one džamije..i više me nije bilo strah..sva tjeskoba i tuga nestale su u trenutku..nisam više razmišljala o svojim roditeljima i onome što se desilo..kao da sam ušla u neku novu dimenziju svog života, zalupivši vrata onome što je bilo i ostalo iza mene..tako je bilo..

ušla sam u spavaću sobu i pomolila sam se..glasno sam izgovarala riječi molitve..dok su mi klizile suze niz lice..jedna po jedna..zapravo i ne znam zašto se to dogodilo..nisam razmišljala o ničemu, niti o svojim stvarima koje više nemam, a niti o onome što slijedi sutra niti o onome što donosi novi dan..a onda sam prišla prozoru..i promatrala sam taj veličanstveni mjesec i zvijezde..počela sam se pitati što se to dogodilo da se u jednom trenu sve promijenilo…promijenio se sav moj život..i te večeri započela je nova priča, okrenula se nova stranica knjige moga života…nisam listala unazad, niti pokušala ponovo čitati već požutjele stranice moga života..kao da se sve tako davno dogodilo..samo sam htjela spavati..i te noći stvarno sam spavala..kao da se nije ništa dogodilo…iako sam se ujutro propitkivala kako je moguće da sam tako mirna, znala sam da iza toga stoji netko drugi..Onaj koji je napisao knjigu moga života..

Bilo je 8 sati..a ja nisam imala ništa, ni odjeću, ni školske knjige, niti išta što mi je trebalo..morala sam krenuti dalje..i nije me bilo strah..znala sam da ono što mora biti da će biti, bez obzira što sam se našla u novonastaloj do tada meni nepoznatoj situaciji..misli su mi se ispreplitale moždanim vijugama na novom obzoru života..života bez roditelja, bez Halile i onoga svega što je ostalo iza mene dan prije..stala sam ispred ogledala u toj ogromnoj kupaonici i promatrala novu Miriam..rukama sam prelazila preko lica punom modrica i posjekotina, dodirivala raščupanu kosu…što obući kada ništa nemam, čime se počešljati kada češlja nemam..sve je postalo tako suptilno, nestvarno..a opet tako stvarno..a onda sam krenula prema onoj ogromnoj dnevnoj sobi..misli mi je prekinula slika koja je zaprepastla moj pobrkani um..na kožnoj garnituri stajalao je mnoštvo ukrasnih vrečica koje su svojim raznolikim bojama razbijale monotoniju mojih misli..začuđeno sam gledala u jednu po jednu..pitajući se od kuda su se stvorile i što je u njima..Otvarala sam prvu, drugu, treću i tako redom..u prvoj su bile dvije haljine, u drugoj četka za kosu i mnoštvo kozmetike, u trećoj dva para cipela, u četvrtoj školski pribor i knjige....Nije mi bilo jasno od kuda se sve to stvorilo..Prebirila sam te skupocijene stvari..Okretala sam se oko sebe, prolazeći prstima kroz kosu.Neki čudan strah i panika hvatali su me u jednom trenutku..“Pa tko je mogao ući u stan i da li je još uvijek ovdje?-pomislila sam..Moje prestrašene misli prekinula je buka koja je dolazila iz kuhinje..Krenula sam oprezno hodajući na prstima..Došla sam do vrata kuhinje, koja su bila polu otvorena..Oprezno sam osluškivala što li se tamo događa…Čulo se zveckanje kuhinjskog posuđa, a onda sam skupila hrabrosti i ušla..Prizor koji sam ugledala ispred sebe, više me nego iznenadio..Stajala sam kao ukočena gledajući u Ephrema koji se pripremajući doručak okrenuo prema meni..Bio je tako lijep..tamno odijelo još je više isticalo njegove plave oči ..Sjajio je nekim posebnim sjajem..Nasmijao se i rekao:“Sabah el kheer( Dobro jutro)!“.. Odvratla sam iznenađeno, a onda sam krenula prema njemu..Začuđeno sam promatrala sva ta jela koje je tako vješto pripremao..Sjela sam za onaj veliki stol još uvijek u čudu..Odjednom sam dobila nevjerovatan apetiti i toga sam jutra pojela više nego čitav tjedan, s obzirom da sam oduvijek malo jela..Promatrao me sa smješkom, stavljajući u tanjur mnoštvo delicij..Bio je izuzetno pažljiv..Nije puno govorio kao i uvijek, tek po koja riječ..Komunicirao je onim posebnim sjajem u očima i smješkom na licu koji nije ni trenutka odlazio..Pitala sam ga od kuda sve one stvari u dnevnoj sobi, a on mi je objašnjavao da mi je sve to kupio i ako još nešto trebam da mu kažem..Osjetila sam se tako jadno i bespomoćno..Nisam htjela ovisiti o nikome..Umirivao me da se ništa ne brinem, da je sve u redu i da se nada da je pogodio veličinu..Nisam mogla vjerovati da se uopće nalazim sama s njim za stolom, a kamoli da mi je kupio mnoštvo stvari..Nije mi bilo jasno kada je prije sve to uspio kupiti i donijeti..Pričala sam mu da moram nastaviti sa školom i naći neki posao, jer nije u redu da mu smetam i da boravim u njegovom stanu..Odmah me prekinuo i rekao da će mi pomoći sa školom, ali da inzistira da ostanem ovdje i da će se on brinuti za mene, a ako želim s vremenom nešto raditi, neka radim samo da mi ne bi bilo dosadno..Nisam mogla vjerovati što mi on nudi, ali sam duboko u sebi osjećala da ovo nije u redu..Više nisam inzistirala na svojim planovima, već sam odlučila da ću samoinicijativno ih provesti u djelo..Nakon doručka izašao je iz stana i čekao me ispred zgrade..Bio je prefino odgojen da bi boravio i stanu dok se spremam i oblačim..Promatrala sam ga kroz prozor kako strpljivo stoji pored auta..Sve mi je to još uvijek bilo nestvarno, kao da sam čekala da će me netko svaki čas probuditi iz tog lijepog sna.. Kao da sam blokirala svoj um, ne želeći se prisjećati onoga što je bilo..Pokušavala sam prikriti povrede puderom koji mi je donio..No, tragovi su se još uvijek nazirali, kao i trag duše koja je u trenutku počela plakati..Sjetila sam se svoje majke..Nisam mogla ni zamisliti kako se sada osjeća i što proživljava..O ocu nisam htjela ni razmišljati..Tjerala sam ga iz svojih misli svim silama koje sam crpila iz činjenice da sada imam anđela čuvara i da mi nitko više ništa ne može..Obrisala sam suze s lica, splela kosu u pletenicu, obukla haljinu koju mi je Ephrem donio i odlučno krenula dalje..Sišla sam do auta, gdje me kao i uvijek dočekao smješkom, otvarajući mi vrata. Osjećala sam se poput kraljice..Inat se prouidio u meni kao i odlučnost da mi više nitko neće spriječiti da krenem dalje s njime..Vozili smo se do škole, izmjenjujući tek po koju riječ..Bilo je sunčano tog dana, a sunce kao da je pokušavalo otjerati tugu koja je povremeno navirala..Dok smo se zaustavljali ispred škole ugledala sam Fatmu kako izbezumljeno gleda oko sebe..Pozdravila sam Ephrema, a on mi je pružio dvije kutije umotane u crvene mašne i rekao da otvorim poslije škole..Znatiželjno sam dodirivala ono što mi je dao, boreći se sama sa svojom znatiželjom i pitanimja što li se nalazi unutra..Izašla sam iz auta i krenula prema Fatmi..Stajala je onako slatka u svom hidjabu, prestravljenih očiju..Stala sam ispred nje bez riječi..Oči su joj bile tako tužne, a istovremeno tako lijepe..Nije mogla da ne primjeti mnoštvo modrica i posjekotina koje su provirivale ispod pudera na mome licu..Pitala je što se dogodilo, šokirana onim što sam joj počela pričati..No, morale smo krenuti na početak nastave, te smo prekinule naš razgovor..Cijelo jutro došaptavale smo se pod satom, ne obazireći se na profesore što su predavali toga dana..Jedva je čakala da sve to završi kako bi joj mogla ispričati sve detalje..Poslije nastave otišle smo do obližnjeg parka, a onda sam joj nastavila pričati svoju tužnu priču..U trenutku suze su klizile niz njeno lice, gledajući me tužno.Pokušavala me uvjeriti da ne ne idem više k Ephremu jer sigurno moji neće stati na tome..Znala sam i ja da su vjerovatno obavjestili pola obitelji i da će sve napraviti kako ne bi ostvarila svoj naum..Cijena je bila prevelika i sve ono što će uslijediti..Nagovarala me da odem kod nje i da ćemo smisliti neku priču za njene roditelje..No, odbila sam pokušavajući joj objasniti da će oni ubrzo sve saznati i da ne želim da ima probleme..Časkale smo satima, ne obazireći se na vrijeme koje prolazilo..A onda sam se sjetila onih dviju kutija koje mi je dao Ephrem i brzopleto ih izvadila iz torbe..Rekla je da ne može više izdržati i da ih otvorim da vidimo što je unutra, ali da i dalje stoji pri tome da ne smijem se vraćati u njegov stan…Pomogla mi je trgati papir sa kutija a onda se otvorila prva. Unjoj je bio skupocjeni mobitel . Okretale smo ga,a Fatma je začuđeno gledala i nestrpljivo pokušavala upaliti taj skupocjeni stroj..Rekla sam joj da se grozno osjećam i da ću to vratiti još danas..Složila se samnom, a onda je rekla:“ Hajde, otvori drugu da vidimo što je u ovoj kutiji!“Otvorila sam i drugu kutiju, a onda je uslijedio ugodaš šok..Nisam očekivala to što sam vidjela..U kutiji je stajala Biblija sa ukrašenim stranicama pozlatama i prekrasna brojanica..Nismo mogle vjerovati, a Fatma još više, znajući da je Ephrem praktični musliman i da je ovo što mi je poklonio više nego iznenađujuće..Listale smo stranicu po stranicu, okretajući brojanicu među prstima..A onda smo otišle do obližnje Crkve..Stajala sam ispred ikonostasa i zahvaljivala na anđelu kojeg jeposlao..Molila sam za mamu i za trenutak da je barem na kratko vidim, da je mogu zagrliti i reći da sam dobro..Fatma me čekala kod vrata, promatrajući svaki moj korak..Kada smo izašle iz Crkve, rekla mi je da je bila ujutro kod mene da idemo zajedno u školu, ali da je bilo sve zaključano i da nitko nije otvarao..To je probudilo moju znatiželju, te sam htjela saznati što li se događa i gdje je moja mama..Dogovorile smo se da ona ode i izvidi što se tamo događa..Krenule smo prema mojoj već tada bivšoj kući, a mene je obuzimao sve veći strah..srce mi je sve brže lupalo, ponestajalo mi je zraka..Kako smo se sve više približavale tako sam sve više zastajala..Fatma me pogledala i rekla da se ne brinem da ja čekam ovdje, a da će ona vidjeti što se događa..Tako je i bilo..Stajala sam preko puta kuće i promtrala kriomice što će se dogoditi..Ušla je u dvorište i pozvonila na vrata..Okrenula se i pokazivala mi rukom da se udaljim jer će me netko vidjeti..Vrata su se otvorila, što sam jasno vidjela, a ja zatvorila oči ne želeći vidjeti tog čovjeka koji me je od tamo izbacio kao psa..Žmirila sam nekoliko minuta, a onda je dotrčala Fatma..Uzbuđeno mi je ispričala da nema nikoga osim Halile..Ništa joj nije previše rekla osim što je izgledala poput duha, kao da će svakog trena nestati..Bila je slomljena i nije imala snage ni govoriti..To me jako rastužilo..Fatma me zagrlila i rekla da moram otići od Ephrema i da će se sve sigurno srediti..No dala sam joj do znanja da me neće nitko razdvojiti od njega i da ću nastaviti s onime što sam numila..Ubrzo je shvatila da me ne može nagovoriti, te je rekla da će me podržati što god odlučim..Otišle smo do njene kuće..Nisam ulazila, jer nismo znale da li su i njeni nešto u međuvremenu saznali..Čekala sam je ispred ulaza nestrpljivo iščekujući bilo koju informaciju..Kada je izašla glasno je uzdahnula i rekla da njeni ništa ne znaju i da je to za sada dobar znak..Pokušavala me ponovo nagovoriti da ostanem kod nje, ali sam odlučno odbila..Onda je rekla da ju pričekam i ponovo ušla u kuću..Kada se vratila uzela je moju desnu ruku i stavila u nju novac..Bila je to sva njena ušteđevina..Rekla sam da to ne mogu uzeti i da ću već neki posao naći..No inzistirala je..Zagrlila sam je i poljubila..Zaplakala je i rekla je da se čuvam..Mahnula sam joj i krenula…Hodala sam sve brže i brže u strahu da ne bi naišao netko od mojih..“Možda me traže:“-pomislila sam..Bilo je teško u to vjerovati poslije svega, a osobito kada se radilo o mome ocu..Sada sam sve više razmišljala o njemu..Kao da se desila neka zakašnjela reakcija na proživljeno..Nosila sam se s time i bolje nego što sam mislila da ću moći..A onda sam nazvala Ephrema..Njegov glas s druge strane bio je poput najljepše melodije toga dana..Izmamio je osmijeh na mome licu, tuga je nestala, srce je zaigralo..Došao je po mene vrlo brzo nakon mog poziva..Nisam ga htjela zadržavati, jer je imao ionako puno posla u tvrtki..Šutila sam cijelo vrijeme u autu, šutio je i on..Kada smo došli ispred zgrade, rekao mije da će me pričekati i da me vodi na jedno mjesto..Inzistirao je, iako sam mu govorila da ide svojim poslom i da ne brine za mene..Zahvalila sam mu na svemu što je kupio, a onda sam ga upitala zašto mi je kupio Bibliju i brojanicu i kako to da je znao što i gdje treba kupiti..Nasmijao se objašnjavajući mi da zna koliko mi to sve znači i da ne želi da se odvajam od Issa(a.s)kojeg toliko volim..Oči su mi zasuzile, a onda sam mu rekla:“ hvala što postojiš!“..

Nisam ga ispravljala kao onoga dana u onoj Crkvi, da se zove Joshua, a ne Isa..više ništa nije bilo važno..Važno je bilo samo kako on to govori i na koji način..Borila sam se sama sa sobom da ga u tom trenutku ne zagrlim..No, nisam htjela učiniti ništa što je bilo suprotno onome kako sam odgojena..Izašla sam iz auta i žurno krenula prema stanu..Na ulazu me pozdravio čuvar, odvratila sam i nastavila dalje..Jurila sam onim ogromnim stanom, popravljajući kosu i šminku, oblačeći drugu haljinu koju mi je Ephrem poklonio..Savršeno mi je prIstajala, što me još više fasciniralo..Kako li je samo pogodio veličinu.Bio je nevjerovatan u svemu pa me više ništa nije ni čudilo..Od njega se nije ništa manje moglo ni očekivati..Za desetak minuta bila sam ponovo u njegovom autu..Nasmijao se i rekao : „Ya amar!“..

Opet sam bila njegova mjesečina..A ja sam se utapala u svakoj njegovoj riječi..Vozli smo se kroz Damask, ne obazireći se više na taj grad i na prolaznike slučajne a i one namjerne..Zašto? Jednog dana ćemo shvatiti da i oni nisu bili slučajni, niti išta što se dešavalo....Kriomice sam ga promatrala kutkom oka, što je i on povremeno činio..Nekakva čudna ugoda prolazila je mojim tijelom..Bila je to opčinjenost i zaljubljenost tim divnim Ephremom…Ubrzo smo došli do restorana gdje je rezervirao mjesto za ručak..Gospodin na ulazu doveo nas je do stola na terasi s koje se prostirao predivan pogled na Damask..Uživala sam u svakoj sekundi, a on me nasmiješen promatrao..Nisam znala što da kažem..nije bilo tih riječi kojima bih mu mogla zahvaliti na svemu što je činio za mene..Konobar je nosio mnoštvo tanjura, koje sam promatrala u čudu..Zapravo više sam se čudila sebi, jer sam u trenutku osjetila da bih mogla pojesti sve što vidim..To je zapravo reakcija na ugodu koju sam osjećala u njegovu društvu..A onda u jednom trenutku dodirnuo mi je ruku, a ja sam osjetila neku neobičnu toplinu koja se prolazi poput igala cijelim mojim tijelom..Pogledao me onim plavim očima i glasno rekao:Ana behibek( Volim te)!“ Nisam ni uspjela odgovoriti mu u istom tonu, kada se terasom prolomio bjesan krik:

„ Ma koga ti voliš, smeće muslimansko!“ Svijet mi se okrenuo po drugi put u životu, slike onog dana u mojoj kući letjele su mojim mislima..Hvatala me nesvjestica..On me još uvijek držao za ruku, gledajući s nevjericom prema ulazu u unutrašnjost restorana..Najgora noćna mora postala je stvarnost..Čudovište iz moje mašte, postalo je java..A onda sam skrenula pogled u pravcu Ephremovog, a tamo je poput prikaze stajao moj otac, a pored njega moj stric svećenik ..Pokušavao ga je zaustaviti, potezajući ga za rukav, da se smiri, ali bezuspjesno..Kao sjedila sam na onoj stolici..Poželjela sam u trenu skočiti s one terase, i završiti s agonijom svoga života..Istrgnuo se stricu i bjesno dotrčao do stola za kojim smo sjedili..Uhvatio je stoljnak, a sve što je bilo na njemu letjelo je u sto komadića..Psovao je i vrijeđao Ephrema, njegovu vjeru, njegovu obitelj, sve redom..Ephrem je bio nevjerovatno miran..Nije reagirao samo je sjedio i gledao u njega..A onda je moj otac uhvatio Ephrema za vrat digao sa o ne stolice i počeo udarati šakama..Krv mu je potekla iz nosa..On se nije branio..Samo je rekao u trenutku:

„Smirite se, strariji ste od mene, ja vas poštujem ne želim se tući s vama!“..A onda sam izgubila živce i počela vikati da nas ostavi na miru..Okrenuo se prema meni uhvatio me za kosu i rekao:

„Hoćeš biti muslimanka, radije ću te ubiti!“

i počeo me udarati kao onog dana u kući..Nije me više ništa bolilo, kao da sam odjednom otupjela na svu tu bol..Ali bolila me duša, gledajući Ephrema i onu krv koja je tekla ispod nosnica..Ephrem ga je pokušavao zaustaviti zajedno sa stricem..vukli su ga za rukave, za sako na leđima, ali nije se dao..I dalje je čupao ono malo kose što je ostalo..A onda me pustio i odgurnuo..Nisam mogla plakati, niti išta reći..Nisam vjerovala u kakvom smo se skandalu našli..Konobari su zvali policiju..Sva sreća u toj nesreći da nije bilo nikoga osim nas na toj terasi.Manja sramota, kako je on često znao reći..Opet se okrenuo prema Ephremu i govorio mu najgore kletve na račun njegove vjere..A on je i dalje ostao miran..Stric ga je uspio u jednom trenutku primiriti i rekao mi da idem s njima ako ne želim još više problema..Odbila sam govoreći mu jecajući da me ionako istjerao iz kuće i da nemam što raditi tamo..Govorio je da idem k njemu i strini i da će se sve riješiti.. Stric ga je uspio odvući vani, a onda je došla policija..Ne znam ni sama što su oni rekli i kako su to riješili.Ephrem je odbio podnijeti prijavu protiv njega.Znala sam da neće to učinit zbog mene..Prišla sam mu i pokušala mu maramicom zaustaviti krvarenje iz nosa..Srce mi se paralo gledajući ga takvog, više nisam mogla zaustaviti suze, a onda sam mu rekla:“

Oprosti!“ i okrenula se i otišla sa ocem i stricem..Ne osvrčući se više..Jer znala sam ako ga samo jednom pogledam, da neću otići..Ali nije više bilo smisla..Ne bi nas pustio na miru, ni on ni svi oni koje je uključio u svoje ludilo..

Bespomoćno me dozivao:“

Miriam ne idi!“

Njegovo riječi kao da su zaglušivale moj um, poput bubnja udarale su o moje misle..No, odlučila sam izdržati do kraja i otići..Ne zbog sebe, već zbog njega...Previše sam ga voljela da bi dozvolila da pati zbog mene..Jecala sam hodajući osramoćena kroz onaj restoran prema autu moga oca..Još uvijek stajao je tamo sa stricem i policijom..Ništa nije govorio, samo je ubrzano disao i škripao zubima..Isto ono škripanje kao i onoga dana.. onda je stric rekao da uđem u auto..Sjela sam odostraga i odvezla se u svoje zatočeništvo u zlatni kavez koji me čekao, daleko od Ephrema, daleko od neispričane priče i pokidanih stranica moga života..Ostala je samo tuga i čežnja..