Sveti Petar Damiani

[Aristotel]

Danas Katolička Crkva slavi blagdan svetoga Petra Damianija.

Sveti Petar Damiani, crkveni naučitelj (1007-1072) - iz knjige "Duhovni velikani" o. Josipa Antolovića SJ:

"Peter Manns izdao je veoma vrijedno djelo od 1.100 stranica koje nosi naslov Reformatori Crkve. Riječ je o 400 Božjih ugodnika koji se mogu ubrojiti među obnovitelje Crkve. Ako ikome od njih pripada naslov reformatora, onda je to sigurno sv. Petar Damiani. On je bio jedan od najpoznatijih pisaca XI. stoljeća te jedan od najvećih sudionika takozvane predgrgurovske crkvene obnove, koja je prethodila reformi svetog Grgura VII.

Petar Damiani rodio se godine 1007. u Raveni. Rano je ostao bez roditelja pa su mu prve godine života bile tvrde i teške. U sestri Roselindi našao je drugu majku, a u starijem bratu Damjanu drugog oca. Na njegovu uspomenu uzeo je i ime Damiani, što znači Damjanov.

Zahvaljujući njegovoj izdašnoj pomoći mogao je u školu. Studirao je u rodnoj Raveni, Faenzi i Parmi. Bio je izobražen u tzv. "slobodnim znanostima", a među njih pripadala je i vještina u lijepom izražavanju, bilo usmenom bilo pismenom. Pier je stekao izvanrednu sposobnost i upravo majstorstvo u vođenju polemike. Jedno je vrijeme i sam bio profesor, ali je tada odlučio promijeniti život.

Nedaleko od kraja u kojem je proveo mladost nalazilo se naselje pustinjaka Fonte Avellana. Tu je još uvijek bila živa uspomena na sv. Romualda, osnivača mnogih samostana i pokretača novog strujanja u njima. Petru je bilo 28 godina kad je ušao u Fonte Avellanu. Prva knjiga, koja mu je ondje došla u ruke, bio je životopis sv. Romualda. Od njega je napravio program i za svoj život. U krugu pustinjaka osoba Petra Damianija brzo je odskočila pa ga izabraše za poglavara. No, i opati susjednih samostana molili su ga da ih pomogne bilo usmeno: nagovorima i propovijedima, bilo pismeno: izlažući zdrav nauk o redovničkom životu. Petar se odmah ozbiljno dao na posao. Sastavio je pravilo najprije za svoj samostan, a zatim je počeo pisati djela o duhovnom životu.

Petar Damiani je bio izvanredan pisac. Njegova je latinština tako svježa pa izgleda kao da se radi o živom, a ne o mrtvom jeziku. Veoma dobro je poznavao Sveto pismo i svete Oce, pa i stare klasične pisce: Cicerona, Salustija, Vergilija, Livija, Horacija. Stil mu je posve osoban. Bio je velik neprijatelj dijalektike primjenjivane na dogmu, a to je tada bilo općenito u običaju. Pisao je dogmatske rasprave o Presv. Trojstvu, o Kristu, o Gospi, moralne pouke za kler i za bračni moral. Pokazivao je veliko zanimanje za asketiku pa je postao pravim teoretičarem pustinjačkog života. Hagiografska su mu djela prilično skromna. U svome stoljeću, siromašnom po piscima i spisima, Pier Damiani je svojim pisanim djelima povijesni izvor prvoga reda. Njegova su djela samo pismeni zaključak njegove velike aktivnosti za obnovu crkvenog i pustinjačkog života. U kristologiji je bio solidan, ali ne i originalan teolog. Za njega je teologija samo put prema askezi, prema jednom što savršenijem kršćanskom životu.

Veoma dobro je obradio naše sjedinjenje s Kristom i na taj način postao jedan od velikih učitelja pobožnosti prema Kristovu čovještvu. Mnogo je pisao i o Majci Božjoj te osvijetlio njezinu ulogu u povijesti spasenja, njezinu vrijednost i odlike. Glavni dio njegove mariologije sadržan je u njegovim mnogobrojnim govorima. Svi oni odaju čovjeka veoma pobožna prema Bogomajci. Preporučivao je slavljenje Gospe u subotu i moljenje njezina časoslova. Od svetaca opisao je život sv. Odila iz Clunyja, biskupa Cesene, sv. Romualda, sv. Rudolfa, biskupa Gubbija, sv. Dominika Loricata, mučeništvo sv. djevica Flere i Lucille, viđenja svetih mučenika Jakova i Marijana.

Sv. Petar Damiani bio je naročito obnovitelj ćudorednog života. U tu svrhu služio se i hagiografijom. U tim djelima više je moralist nego povjesničar i životopisac. Sve je htio oduševiti za što idealniji život i privesti k heroizmu. Svojim se spisima oštro borio protiv zala u Crkvi, a ta su bila: simonija, kupovanje i prodavanje duhovnih dobara i crkvenih časti, te neodržavanje svećeničkog celibata.

Petar Damiani je u veoma burnim vremenima rimskim biskupima pomagao u obnovi Crkve. Često im je u raznim misijama bio izaslanik. Papa Stjepan IX. postavio ga je za kardinala i biskupa Ostije. Umro je u Faenzi u benediktinskom samostanu Svete Marije izvan gradskih vrata u noći između 22. i 23. veljače 1072. Dante ga je u svojoj Božanstvenoj komediji smjestio u sedmo nebo među kontemplativce, opisujući ga u njegovu bijelom odijelu kako oštro šiba po pokvarenosti što se uvukla u Crkvu te kako je duh posve zaljubljen u pustinjački život. Štoviše, neki stručnjaci za Dantea misle da je taj najveći kršćanski pjesnik crpio nadahnuće za svoju veličanstvenu poemu iz djela sv. Petra Damianija.

Narod je Piera odmah nakon smrti počeo štovati kao sveca. Njegov je sprovod bila prava njegova apoteoza. Proglašen je crkvenim naučiteljm 1. listopada 1828. Osim Dantea, štovao ga je i Petrarca, koji je također napisao jedan njegov životopis, pa čak i Boccaccio. Svetoga Piera Damianija zazivaju u pomoć kod glavobolje. Od novijih svečevih životopisa najvrjedniji je iz pera J. Leclercqua: Sveti Pier Damiani pustinjak i čovjek Crkve."

[Aristotel]

Papina kateheza o svetom Petru Damianiju (prvi dio - 9.9.2009.):

"Draga braćo i sestre, u tijeku kateheza ovih srijeda obrađujem neke velike likove života Crkve od samih njezinih početaka. Danas bih htio zastati na jednoj od najvažnijih osoba XI. stoljeća, svetome Petru Damianiju, redovniku, ljubitelju samoće i ujedno neustrašivom mužu Crkve, osobno zauzetom u djelu reforme što su je započeli pape njegovoga doba. Rodio se u Ravenni 1007. u plemićkoj, ali nesretnoj obitelji. Kako je ostao siroče bez oba roditelja, živio je djetinjstvo koje nije bilo lišeno oskudice i patnje, premda se sestra Roselinda trudila da mu bude majka, a stariji brat Damjan ga je usvojio kao sina. Upravo zato će kasnije biti nazvan Petar Damjanov, Petar Damiani. Formaciju je prvo stjecao u Faenzi a potom u Parmi gdje je već u dobi od 25 godina započeo s podučavanjem. Osim dobroga znanja na pravnome području, stekao je profinjenu stručnost u umijeću pisanja – ars scribendi – a zahvaljujući svojem poznavanju velikih latinskih klasika postao je "jedan od najboljih latinista svoga doba, jedan od najvećih pisaca latinskoga srednjovjekovlja" (J. Leclercq, Pierre Damien, ermite et homme d'Eglise, Rim 1960, str. 172).

Odlikovao se u vrlo različitim književnim vrstama: od pisama do govora, od hagiografija do molitava, od poema do epigrama. Njegova osjetljivost za ljepotu dovodila ga je do pjesničkoga razmatranja o svijetu. Petar Damiani svemir je shvaćao kao neiscrpnu "prispodobu" i niz simbola od kojih treba poći da bi se protumačio unutarnji život te božanska i nadnaravna stvarnost. U toj perspektivi, oko 1034. godine, razmatranje o Božjoj apsolutnosti potaknulo ga je da se postupno odvoji od svijeta i njegovih prolaznih stvarnosti te se povukao u samostan Fonte Avellana koji je osnovan samo nekoliko desetljeća ranije, ali je već bio poznat zbog svoje strogosti. Za izgradnju redovnika napisao je Život utemeljitelja, svetoga Romualda iz Ravenne, te se istodobno zauzeo za produbljivanje njegove duhovnosti izlažući svoj ideal eremitskog redovništva.

Odmah je potrebno istaknuti jednu pojedinost: usamljeni samostan Fonte Avellana bio je posvećen Svetome Križu, a Križ će biti kršćansko otajstvo koje će više od ostalih očarati Petra Damianija. "Krista ne ljubi onaj tko ne ljubi Kristov križ", tvrdi (Govor XVIII, 11, str. 117) te sam sebe naziva "Petrus crucis Christi servorum famulus" – Petar sluga slugu Kristova križa" (Ep, 9, 1). Petar Damiani Križu upućuje prekrasne molitve, u kojima otkriva viđenje toga otajstva koje ima kozmičke dimenzije jer obuhvaća cijelu povijest spasenja: "O blaženi Križu – kliče – časte te, propovijedaju ti i slave te vjera patrijarha, proroštva proroka, mudri senat apostola, pobjednička vojska mučenika i čete svih svetih" (Govor XLVIII, 14, str. 304). Draga braćo i sestre, neka primjer svetoga Petra Damianija potakne i nas da na Križ uvijek gledamo kao na vrhovni čin ljubavi Boga prema čovjeku, koji nam je darovao spasenje.

Za ostvarivanje eremitskoga života, taj je veliki redovnik sastavio Pravilo u kojemu snažno ističe "strogost samotnjačkog samostana": u tišini samostana, redovnik je pozvan provesti život u molitvi, dnevnoj i noćnoj, s produženim i strogim postovima; mora se vježbati u velikodušnoj bratskoj ljubavi i u uvijek spremnoj i otvorenoj poslušnosti prioru. U proučavanju i u svakodnevnom razmatranju Svetoga pisma, Petar Damiani otkriva tajnovita značenja Božje riječi, pronalazeći u njoj hranu za svoj duhovni život. U tom smislu on ćeliju samotnjačkog samostana naziva "sobom za primanje gdje Bog razgovara s ljudima". Eremitski život za njega je vrhunac kršćanskoga života, ona je "na vrhu životnih stanja" jer je redovnik već slobodan od navezanosti na svijet i na vlastito ja, "zalog Duha Svetoga i njegova se duša sretno združuje s nebeskim Zaručnikom" (Ep 18, 17; usp. 28, 43ss). To je važno i danas za nas, premda nismo redovnici: znati u sebi stvoriti tišinu da bi se slušalo Božju riječ, tražiti – da tako kažemo – "sobu za primanje" gdje Bog razgovara s nama: shvatiti Božju riječ u molitvi i u razmatranju put je života.

Sveti Petar Damiani, koji je u biti bio čovjek molitve, meditacije, razmatranja, bio je i profinjeni teolog: njegovo razmišljanje o različitim doktrinalnim temama dovodi ga do važnih zaključaka za život. Tako, na primjer, jasno i živo izlaže nauk o Trojstvu koristeći već tada, na tragu biblijskih i patrističkih tekstova, tri temeljna pojma koji su postali odlučujućima i za zapadnu filozofiju – processio, relatio i persona (usp. Opusc. XXXVIII: PL CXLV, 633-642; i Opusc. II i III: isto, 41ss i 58ss). Ipak, budući da ga teološka analiza otajstva dovodi do razmatranja unutarnjega života Boga i dijaloga neizrecive ljubavi među trima božanskim Osobama, on dolazi do asketskih zaključaka za život u zajednici i za same odnose među zapadnim i istočnim kršćanima koji su u toj temi podijeljeni. Pa i meditacija o Kristovome liku ima značajne praktične učinke, budući da je cijelo Sveto pismo usredotočeno na Njega. Sam "židovski narod – primjećuje sveti Petar Damiani – preko stranica Svetoga pisma, kao posljedicu ima Krista na ramenima" (Govor XLVI, 15). Zato Krist, dodaje, mora biti u središtu života redovnika: "Neka se Krist čuje u našem govoru, neka se Krist vidi u našem životu, neka bude shvaćen u našem srcu" (Govor VIII, 5). Prisna sjedinjenost s Kristom obvezuje ne samo redovnike, već sve krštenike. U tome i za sebe vidimo snažni podsjetnik da ne dopustimo da nas potpuno obuzmu aktivnosti, problemi i svakodnevne brige, zaboravljajući da Isus stvarno mora biti u središtu našega života.

Zajedništvo s Kristom stvara ljubav među kršćanima. U pismu 28, koje je genijalni ekleziološki traktat, Petar Damiani razlaže duboku teologiju Crkve kao zajedništva. "Kristova Crkva – piše – ujedinjena je vezom ljubavi do te mjere da, kako je jedna u više članova, isto je tako potpuno cijela otajstveno u pojedinom članu; tako da se cijela sveopća Crkva opravdano naziva jedinom Kristovom zaručnicom u jednini, a svaka se odabrana duša, po sakramentalnom otajstvu, smatra potpuno Crkvom". Ovo je važno: ne samo da cijela sveopća Crkva bude ujedinjena, nego bi u svakome od nas trebala biti prisutna svekolika Crkva. Tako služenje pojedinca postaje "izraz univerzalnosti" (Ep 28, 9-23). Ipak, idealna slika "svete Crkve" kako je prikazuje Petar Damiani ne odgovara – znao je to dobro – stvarnosti njegovoga doba. Zato se nije bojao prozvati postojeće stanje pokvarenosti u samostanima i među klerom i to nadasve zbog prakse davanja investiture crkvenih služba od strane laičkih vlasti: razni biskupi i opati ponašali su se više kao upravitelji svojih podanika nego kao pastiri duša. Nerijetko je njihov moralni život bio daleko od idealnog. Zato je Petar Damiani s velikom boli i tugom 1057. napustio samostan i prihvatio, također uz poteškoće, imenovanje kardinalom biskupom Ostije ušavši tako potpuno u suradnju s papama u ne laki pothvat reforme Crkve. Uvidio je da nije dovoljno razmatrati te se morao odreći ljepote razmatranja da bi pružio svoju pomoć u djelu obnove Crkve. Na taj se način odrekao ljepote samotnjačkog samostana i hrabro je poduzeo brojna putovanja i misije.

Deset godina kasnije, 1607. godine, zbog svoje ljubavi prema monaškom životu, dobio je dopuštenje da se vrati u Fonte Avellanu, odričući se biskupije Ostija. No, željeni mir nije trajao dugo: samo dvije godine kasnije poslan je u Frankfurt u pokušaju da spriječi rastavu Henrika IV. od žene Berte; i ponovno dvije godine kasnije, 1071., odlazi u Montecassino da bi posvetio opatijsku crkvu, dok početkom 1072. odlazi u Ravennu da bi ponovno uspostavio mir s mjesnim biskupom koji je podupro protupapu uzrokujući interdikt nad gradom. Na povratku u svoj samostan, nenadana ga je bolest prisilila da se zaustavi u Faenzi u benediktinskom samostanu Sveta Marija Stara izvan zidina, i tamo je umro u noći između 22. i 23. veljače 1072.

Draga braćo i sestre, velika je milost što je u životu Crkve Gospodin pobudio tako snažnu, bogatu i složenu osobu kakva je bila sveti Petar Damiani, a uobičajeno se ne nailazi na tako oštroumna i živa teološka i duhovna djela kakva su ona isposnika iz Fonte Avellane. Bio je istinski redovnik uz neke oblike strogosti koji bi nam se danas mogli učiniti čak i pretjeranima. No, na taj je način od redovničkoga života učinio rječito svjedočanstvo Božjega primata i podsjetnik svima da idu prema svetosti, slobodni od svakoga kompromisa sa zlom. On se istrošio, izvrsnom dosljednošću i velikom strogošću za reformu Crkve svoga doba. Darovao je sve svoje duhovne i fizičke snage Kristu i Crkvi, no ostajući uvijek – kako se volio nazivati - Petrus ultimus monachorum servus, Petar, posljednji sluga redovnikâ."