Sveci Katoličke Crkve

[Aristotel]

Svetac dana – Albert Veliki, biskup i naučitelj Crkve

Danas (15.11.) slavimo blagdana Sv. Alberta Velikog, dominikanca, biskupa i crkvenoga naučitelja. Albert je divno združio mudrost svetaca s ljudskom znanošću, proslavio se spisima i podučavanjem, a još više neporočnošću života i pastirskom ljubavlju. Odlikovao se također velikom pobožnošću prema otajstvu Euharistije i prema Bogorodici Mariji, koja ga je, kako se priča, ohrabrila da ustraje u odluci.

Ostavio je za sobom sjajne dokaze svete nauke i ostalih znanosti, pa je zasluženo dobio ime "Veliki" (Magnus) i "sveopći naučitelj" (doctor universalis). Preminuo je u Kölnu 15. studenoga 1280. Papa Pio II. pribrojio ga je među najsvetije naučitelje Crkve, Pio XI. proglasio svetim 16. prosinca 1931., a Pio XII. dao za zaštitnika prirodoznanstvenicima.

Prigodom blagdana Velikoga uma i Božjega čovjeka, donosimo prilog Albert u svome djelu, dio predavanja, a kasnije članka "Povijesno značenje Alberta Velikog", autora o. Tome Vereša koji je objavljen u časopisu Obnovljeni Život, XXXVI (1981.) 2, 100-114. Prilog je donesen bez bilješki.

Albert u svome djelu

Do sada su sabrana djela Alberta Velikog izdana u dva navrata: u Lyonu 1651. godine u 21 folio-svezak (izd. Jammy) i u Parizu od 1890. do 1899., u 38 svezaka (izd. Borgnet). Novo kritičko izdanje počelo je izlaziti 1951., a predviđeno je 40 svezaka od kojih je dosad objavljeno 15 (Verlag Aschendorff, Münster).

"... Albert je bio onaj — a ne Luther, Calvin ili Descartes — koji je razgraničio nekadašnje mutno jedinstvo svih znanosti, među kojima je previše autoritativno vladala teologija, i složio u takav sustav u kojemu svaka znanost ima svoj predmet istraživanja i svoju metodu prosuđivanja istine. Prije Alberta mnogi su se teški problemi olako rješavali pozivanjem na neki teološki autoritet ("ut ipse dixit"), dok je u Alberta svaka znanost dobila svoj autoritet, dakako uz uvjet da ga upotrebljava u traženje istine, a ne u sukobe među znanstvenim uglednicima. U tom smislu Albert kaže: "U pitanjima vjere i morala treba imati više povjerenja u Augustina nego u filozofe, ukoliko zastupaju drukčije mišljenje nego on.

Ali kad bi se raspravljalo o medicinskim pitanjima, više bih vjerovao Galenu ili Hipokratu; kad bi pak bili posrijedi prirodoznanstveni problemi, više bih vjerovao Aristotelu ili nekom drugom iskusnom prirodoslovcu" (Augustino in his, quae sunt de fide et moribus plus quam philosophis credendum est, si dissentiunt. Sed si de medicine loqueretur plus ego crederem Galeno vel Hyppocrati; et si de naturis rerum loquatur, credo Aristoteli plus vel alii experto in rerum naturis).

Iz rečenoga bjelodano proizlazi da se tek kod Alberta može govoriti o filozofiji, teologiji i prirodoslovlju kao o samostalnim znanostima. Čim je Albert postavio to opće epistemološko načelo, put je bio otvoren za slobodno i odgovorno traženje istine na svim područjima svijeta i nadsvijeta, iskustva, razuma i vjere. A to je odgovorna znanstvena sloboda donijela značajne rezultate već u djelu Alberta Velikoga, a da o djelu Tome Akvinskog zasad ne govorimo, pa ni o II. vatikanskom saboru koji je upravo to načelo prihvatio kao mjerodavno za život Crkve u suvremenom svijetu kad govori o "opravdanoj autonomiji ovozemnih stvarnosti". Stoga pogledajmo pobliže kako je to načelo bilo djelotvorno u filozofiji, teologiji i prirodoslovlju Alberta Velikog!

a) Filozofija. — Hegel kaže na jednome mjestu da je filozofija poslije tisućugodišnjeg prebivanja na tlu stare Grčke istom u Njemačkoj našla svoju nova domovinu i da odatle nastavlja utjecati na zbivanja svjetske povijesti. Taj se sud uglavnom može prihvatiti, pogotovo kad se uzme u obzir da je njemački narod od Alberta Velikoga do Martina Heideggera dao čovječanstvu ponajveće filozofske umove. No što zna Hegel o začetniku Njemačke filozofije Albertu Velikom?

U svojoj Povijesti filozofije on priznaje, doduše, da je Albert "najčuveniji njemački skolastičar", ali ga poslije prikazuje na način koji nije dostojan ni Hegelova imena ni Albertove veličine. Hegelov je Albert legendarna ličnost satkana od duhovitih anegdota i pogrešnih podataka. On iznosi npr. poznatu priču prema kojoj je Albert u mladosti bio tupoglav, ali je od Gospe dobio veliku mudrost, koja mu je potkraj života bila naglo oduzeta, pa je tako nastala poslovica "Albert je iznenada od magarca postao filozof i od filozofa magarac" (Albertus repente ex azino factus philosophus, et ex philosopho azinus). No Hegelu je, čini se, potpuno nepoznat bitan povijesni događaj vezan uz Albertovo ime, naime da je cjelovita Grčka filozofija upravo zahvaljujući njemu prodrla na Zapad i da je filozofija njegovom zaslugom izborila svoju samostalnost naspram teologije.

Doista, filozofija Albertu nije bila potrebna samo kao "službenica teologije". On se ne služi njome samo zato da potkrijepi poneku vjersku istinu, već je pušta da slobodno kazuje svoju istinu, jer je uvjeren da filozofijska istina ne može proturječiti objavljenoj istini. Albert odlučno odbacuje stajalište onih teologa koji osuđuju filozofija zato što se bavi svojim navodno beskorisnim ontološkim problemima pa zahtijevaju da filozofa prionu obrazlaganju vjerskih tajni, navlastito središnje tajne kršćanstva o uskrsnuću tijela: "Bezumni su" — kaže Albert — "oni koji prekoravaju filozofa što ne raspravljaju o uskrsnuću, jer se uskrsnuće ne može dokazati filozofski, već samo pomoću vjerskih načela" (Ex ista quaestione patet quod amentes sunt qui reprehendunt philosophos non loquentes de ressurrectione, quia per philosophiam non potest probari ressurrectio, sed potius per principia fidei).

Albertovo zalaganje za samostalno filozofske mišljenje naročito se očituje i u tome što se nije zadovoljio doslovnim tumačenjem Aristotelovih djela nego je kroz njih tražio istinu samoga svijeta. Za nj je filozofija bitno pokušaj razumijevanja onoga što jest, bitka, dakle ontologija, a ne prvenstveno onoga što su ljudi mislili i napisali, to jest hermeneutika. Stoga on u tumačenju Aristotelovih djela ne slijedi riječ po riječ tekst Stagirićanina nego ga slobodno parafrazira, što mu pruža mogućnost da iznese i svoje vlastito filozofsko mišljenje i da ga zastupa s punom osobnom odgovornošću. Zato Alberta Velikog s pravom valja smatrati prvim izvornim filozofom kršćanskog svijeta i zapadne Europe.

bighugbighug Teologija. — Nekome bi se danas moglo pričiniti da je Albert, boreći se za autonomiju filozofije, zapravo nanio velike štete teologiji, jer je filozofija svoju samostalnost, počevši od njegova suvremenika Sigera iz Brabanta i kasnije od Descartesa, sve više zloupotrebljavala u protukršćanske svrhe. No taj dojam ne bi bio opravdan jer Seger je bio sljedbenik averoističkih nazora o suparničkom odnosu između filozofije i teologije, a ne Albertovih, koji su se zalagali za njihovu suglasnost.

Štoviše, poznati belgijski stručnjak za srednji vijek Fernand van Steenberghen smatra da bi kršćanstvo vjerojatno bilo izbjeglo kobne posljedice averoističkih trvenja u svome krilu da je Albert Veliki samo desetak godina ranije bio sastavio svoju enciklopediju ljudskih znanosti.1 Ali njegova je enciklopedija došla prekasno, kad su se u misaone sukobe na Pariškom sveučilištu već dobrano uplele i razorne ljudske strasti. Na žalost, posljedice tih strahovitih sukoba još su i danas prisutne u nepomirljivim antagonističkim odnosima između filozofije i teologije. Međutim, Albertov enciklopedijski projekt nipošto nije sadržavao elemenata koji bi mogli ići na uštrb teologije.

On se, naprotiv, zauzimao za samobitnost teološke znanosti i za njezin istinski razvoj. Istom je kod Alberta počelo bivati jasno što je zapravo predmet teološkog istraživanja i koje su zadaće teologije u svijetu. U tom smislu Albert zastupa mišljenje da je teologija svojevrsna čuvstvena i razumska znanost. Ona je "čuvstvena znanost" (scientia affectiva) i »bogoštovna znanost« (scientia secundum pietatem) kao u Bonaventure, ali je istodobno i "razložna znanost" (scientia argumentativa) kao u Tome. Sveto pismo je nezaobilazno polazište teologije. Treba samo pročitati Albertov proslov Ivanovu Evanđelju da bi se dokučila njegova izvanredna egzegetska prodornost. Njegovi komentari na Bibliju, promatrani s povijesnog stajališta, predstavljaju prelaznu fazu prema znanstvenoj egzegezi koje je usredotočena na traženje doslovnog smisla tekstova, pa se oslanja na načelo da Bibliju valja tumačiti u prvom redu samom Biblijom. Albertov komentar Lukinog Evanđelja smatra se najznačajnijim egzegetskim djelom 13. stoljeća. A posebna značajka njegovih svetopisamskih tumačenja jest to da je u njima razasuta cijela antologija vrlo sadržajnih teoloških tekstova o Mariji i Euharistiji. Na području dogmatske teologije Albert se također smatra utiračem novih putova.

To vrijedi ponajprije za njegovu nauku o Trojstvu, o stvaranju svijeta i o naravi Crkve. Nije zanemariv ni njegov doprinos moralnoj teologiji, kako su pokazali Lottin i drugi. Ali nema nikakve sumnje da je Albertova teologija dostigla svoj vrhunac na području mistične teologije. Nama je danas, priznajmo, gotovo neshvatljivo kako je život i rad čovjeka koji je od ranog djetinjstva bio pažljivi promatrač prirode, a potom angažirani crkveni društveni radnik, mogao biti istodobno, skroz prodahnut smislom za ono što je Skrovito, Tajanstveno, Nedostupno i Nedokučivo, a da pri tome nije porekao ni iskustvo ni razum. No neosporna je činjenica da je Albert bio ne samo originalan mistik, što se vidi u njegova djelu O prianjanju uz Boga (De adhaerendo Deo), nego je ujedno bio i glavni nadahnitelj svih velikih likova Njemačke mistike, kao što su Mehtilda iz Magdeburga, Meister Eckhart, Ivan Tauler i Henrik Seuse.

c) Prirodne znanosti. — Završavajući ovaj jezgroviti prikaz doktrinarnog sadržaja Albertova djela, moramo se ukratko osvrnuti i na njegovo značenje u povijesti prirodnih znanosti, jer je po tome već odavno stekao, čini se, neprolaznu slavu u znanstvenim krugovima u svijetu. Da bismo se u to bar donekle uvjerili, dovoljno je otvoriti npr. našu Vojnu i Medicinsku enciklopediju koje bez oklijevanja priznaju da je bio svestran istraživač i pronicav izumitelj svoga vremena. I zaista, ako bacimo makar i letimičan pogled u Albertova sabrana djela, uvjerit ćemo se da su se njegova istraživanja protezala na sve prirodne znanosti ondašnjeg vremena: na botaniku, zoologiju, medicinu, fiziku, kemiju, mehaniku, mineralogiju, klimatologiju, meteorologiju, kozmografiju i astronomiju. Nije, dakle, bez razloga bio nazvan "Opći naučitelj" (Doctor universalis) i "Iskusan naučitelj" (Doctor expertus).

Temeljno načelo svih tih istraživanja bilo je pomnjivo promatranje činjenica (experimentum). Prema Albertu prirodne znanosti ne mogu napredovati pukim logičkim doumljivanjem, pojmovnim razglabanjem i silogističkom tehnikom, nego se moraju osloniti na pozorno osluškivanje prirode, na podrobno i iscrpno opisivanje njezinih pojava. "Da je prirodna znanost nastavila ići onim putem koji joj je prokrčio Albert", tvrdi povjesničar prirodnih znanosti H. Stadler, "ona bi bila prištedjela tri stoljeća zaostatka." Danas se općenito priznaje da je zoologija poslije Aristotela a botanika poslije Teofrasta istom kod Alberta Velikog postigla pravi znanstveni napredak. Zato ga stručnjaci nazivaju prvim »prerenesansnim zoologom« koji je svojim očima promotrio sav životinjski svijet, a za 6. knjigu njegova djela O biljkama (De vegetabilibus) kažu da sadrži "prvu deskriptivnu floru Europe".

Bavio se karakterološkim istraživanjima o čovjeku, zanimao se za medicinu, napose za stomatologiju, a jedna je studija ukazala i na vrijedna psihijatrijska zapažanja u njegovu djelu. Na razne načine izlazio je u susret potrebama praktičnog života ljudi. Vršio je pokuse s vinovom lozom, povrćem i domaćim životinjama te je davao korisne savjete seljacima za unapređenje gospodarstva. Kako je od djetinjstva prijateljevao sa sokolovima, u Hildesheimu ih je uvježbao da tjeraju muhe iz samostanske blagovaonice.

Kemijska istraživanja također su ulazila u područje njegova prirodoznanstvenog interesa te naša Vojna enciklopedija napominje da je "dao recept za barut od šalitre, drvenog uglja i sumpora, koji se može upotrijebiti za petarde i kao pogonsko sredstvo za rakete". Uzmemo li u obzir Hegelovu primjedbu da je barut »bio jedan od glavnih sredstava za oslobođenje od fizičke sile i za izjednačavanje staleža, da je on "slomio čvrstoću dvorova i dvoraca", te tako pridonio ukidanju srednjovjekovne razlike između "gospodara i slugu", možemo bar donekle naslutiti epohalno značenje nekih Albertovih izuma. No u posljednjih sto pedeset godina, počevši od znamenitog njemačkog polihistora Aleksandra von Humboldta, povjesničari osobito ističu presudnu ulogu Albertovih istraživanja na području kozmografije.

On se, naime, u svom djelu O naravi mjesta (De natura loci), slijedeći Aristotela, usudio napustiti biblijsku i homerovsku sliku Zemlje kao ravne plohe te je dokazivao da je Zemlja kuglastog oblika, da je prema tome moguće putovati iz Europe u Indiju idući prema zapadu, da je taj put znatno kraći od uobičajenog puta oko Afrike i da je druga strana zemaljske kugle isto tako nastanjiva kao i naša. To je mišljenje dijelio, s njim Toma Akvinski.

Kristof Kolumbo zacijelo, nije pod izravnim utjecajem Albertova i Tomina mišljenja poduzeo svoj povijesni pothvat, ali je nepobitno dokazano da je to mišljenje, posredovanjem Kolumbova najvećeg prijatelja i zaštitnika dominikanca Diega de Deza iz Salamanke, znatno pridonijelo oblikovanju njegovih kozmografskih nazora i otkriću Amerike... ".

http://www.dominikanci.hr/svetac-dana-%E2%80%93-albert-veliki-biskup-i-naucitelj-crkve.html

[Aristotel]

Svetac dana – Albert Veliki, biskup i naučitelj Crkve

Drugi tekst o današnjem svecu, iz knjige: Josip Antolović, Duhovni velikani, 2. svezak:

Malo ih je i u samome Parizu koji znaju da trg Maubert nosi ime današnjega sveca. Maubert dolazi od Magnus Albert, što znači Albert Veliki. Taj je veliki, učeni srednjovjekovni mislilac, filozof, teolog, prirodoslovac bio pravi polihistor, sveznadar, koji je poznavao sve znanje svoga vremena. Priliv studenata na njegova predavanja na Pariškom sveučilištu bio je tolik da je bio prisiljen poučavati vani na trgu, koji sve do dana današnjega nosi njegovo ime.

Albert se rodio oko god. 1206. u Lauingenu, u pokrajini Švapskoj. Kad mu je bilo 16 godina, jedan ga je rođak poveo u Padovu da bi tamo dovršio sveučilišne nauke. Kao mladi student susreo se jednog dana u Padovi s generalnim magistrom dominikanaca, blaženim Jordanom Saksoncem, koji mu je približio ideale redovničkoga života. Kako je Albert bio nevin mladić, njegovo se srce za njih odmah zagrijalo i on je god. 1229. obukao odijelo, bijeli habit, što ga nose dominikanci, postavši i sam dominikanac, no ne samo to, već i jednom od najsjajnijih zvijezda toga reda.

Dominikanci su Alberta poslali u Köln, gdje je bila najvažnija škola njihova reda. Kako je Albert bio pravi genij, sposoban da postane živa enciklopedija, dao se svim žarom i upravo strastvenošću, što je vlastita velikim učenjacima, na studij filozofije, teologije, prirodnih znanosti. No on nije bio samo učenjak. On je svoje veliko zanimanje za sveopću kulturu prema duhu svoga vremena, kad je skolastička filozofija doživljavala svoj najbujniji procvat, znao spojiti u skladnu cjelinu, ono što bismo danas rekli »integrirati« s asketskim nastojanjem oko savršenosti. Znao je dobro da pusta znanost bez kreposti i duhovnoga života može postati napast pa je ovako molio Gospodina: »Gospodine Isuse, zazivamo tvoju pomoć da se ne bismo dali zavesti od ispraznih i napasničkih riječi o plemenitosti obitelji, o ugledu reda, o onome kako znanost ima u sebi privlačnosti.«

Dominikanci su dobro iskoristili Albertove sposobnosti pa su ga slali za profesora na mnoga učilišta. Tako je Albert poučavao u Hildesheimu, u Freiburgu, u Regensburgu, Strasbourgu, u Kölnu te napokon u Parizu, koji je tada bio središte znanosti. Njegov je najslavniji i najsposobniji učenik bio Toma Akvinski. On je odmah uočio njegove sposobnosti, njegovu oštroumnost te mu pomagao da se razvije u jednog od najvećih filozofa i teologa kršćanstva.

Albert je bio čudesan čovjek. Kad su ga braća izabrala za njemačkog provincijala, on je napustio parišku katedru jer je želio biti stalno nazočan i bliz onim redovničkim zajednicama koje su sada bile povjerene njegovoj poglavarskoj brizi. Obilazio ih je putujući pješice, a bila je to prostrana provincija od Sjevernog mora pa sve do naših krajeva; putem bi prosio hranu i molio za kakvo skromno konačište. Bio je pravi redovnik, po duhu i životu siromah.

Jednog je dana bio pozvan u Rim da mu ondje priopće imenovanje za biskupa u Regensburgu. I kao biskup želio je i dalje ostati samo siromašan redovnik. Postala je upravo poslovična njegova nenavezanost na vremenita dobra, koja mu je tadašnja biskupska služba mogla itekako namaknuti. Govorilo se, naime, da »u njegovim riznicama nije bilo ni jedne škude, u bačvama ni kapi vina, a u hambaru ni pregršti žita«.

Sveti Albert je upravljao biskupijom u Regensburgu samo tri godine. Sam je zatražio da ga oslobode tereta te službe, kojoj se zbog vremešne dobi osjećao nedoraslim. Molbi mu bi udovoljeno i on se vrati u zajednički redovnički život u dominikanskom samostanu u Würzburgu, a još je jedno vrijeme i poučavao u Kölnu. Već star i umoran počeo se polako spremati na smrt. Dao si je pripremiti grob na koji je svaki dan dolazio moliti časoslov za pokojne. Umro je u Kölnu na današnji dan god. 1280. Svecem ga je proglasio tek god. 1931. papa Pio XI. Za tu je prigodu hrvatski dominikanac, otac Hijacint Bošković, na hrvatskom napisao te izdao njegov životopis u dominikanskoj nakladnoj kući »Istina«. Papa Pio XII., koji je i sam bio čovjek velike kulture te u audijencijama znao tako učeno govoriti učenjacima našega vremena, proglasio je Alberta Velikog zaštitnikom znanstvenika koji se bave prirodnim znanostima. Povijest kulture dala je Albertu naslov »Veliki«, a među skolastičkim naučiteljima nosi naslov »doctor universalis« – sveopći učitelj.

Albert Veliki nije bio univerzalan samo u posjedovanju znanja, on se odlikovao isto tako i u mnogim vrlinama. Bio je jedna krasna ličnost, otmjena u držanju, fin u odnosu s drugima, a nadasve pobožan i produhovljen čovjek. Pripovijeda se da je jedan dominikanski propovjednik, promatrajući ga još kao studenta, rekao: »Kakva bi to bila šteta kad bi jedno onako lijepo tijelo i duša, tako dobro izgrađena, morali završiti u paklu!«

Albert je nastojao iskoristiti misli starih filozofa, naročito Aristotela, da bi ih uokvirio u logički snažan sustav kršćanskog nauka. To će poći za rukom potpuno ostvariti njegovu najboljem učeniku, Tomi Akvinskom, koga su studenti za vrijeme studija nazivali »nijemim sicilijskim volom«. Albert im je tada rekao: »Jednog će dana taj nijemi vol svojim rikanjem ispuniti svijet.« Nije se u svojoj prognozi prevario. Toma je stvorio jedinstven sustav kršćanske filozofije i teologije te umro prije svog učitelja Alberta, koga je veoma cijenio i ljubio. Albert je plakao za njim kao za sinom te branio njegovo naučavanje, kad su ga napadali.

Kad je Albert ostario, ostavilo ga je pamćenje i zahvatila staračka skleroza. No nikad ga nije ostavila njegova pobožnost prema euharistijskom Kristu i prema Gospi. Evo nešto veoma pobožno iz njegova pera, da o tome razmišljamo te se i sami produbljujemo u pravoj pobožnosti. To je odlomak iz njegova Tumačenja Lukina evanđelja.

»Ovo činite meni na spomen. U tome valja dvoje zapaziti. Prvo, naredbu obavljanja tog otajstva. To naznačuje – Isus – kad kaže: Ovo činite. Drugo, da je spomenčin Gospodina koji za nas odlazi u smrt.

Dakle, veli: Ovo činite. Ništa korisnije, ništa ugodnije, ništa spasonosnije, ništa ljupkije, ništa sličnije vječnome životu nije bilo moguće narediti. To pokazuje pojedinačno.

Ono, naime, što koristi oproštenju grijeha i punini milosti u životu je najkorisnije. Ovaj, to jest Otac duhova, poučava nas za ono što je korisno u primanju njegova posvećenja. Njegovo je pak posvećenje u njegovu žrtvovanju, tj. kad se prikazao u otajstvu, i Ocu za nas, i nama se prinio za uporabu. Za njih ću sebe posvetiti. Krist, koji je sebe po Duhu svetome Bogu neokaljanog prinio, očistit će našu dušu od mrtvih djela da služimo živome Bogu.

Ništa ugodnije ne možemo činiti. Što je, naime, ugodnije od onoga u čemu Bog pokazuje svu svoju nježnost prema nama?…

Ništa spasonosnije nije moglo biti naređeno. To je otajstvo plod Stabla života. Tko ga blaguje s pobožnošću iskrene vjere, za vječnost neće okusiti smrti… Ništa ljupkije nije bilo moguće narediti. Ovo otajstvo tvori i ljubav i sjedinjenje… Ništa se sličnije vječnome životu nije dalo narediti. Nastavak je vječnoga života u tome što Bog svojom ljupkošću sebe ulijeva u one koji blaženo žive.«

[Aristotel]

Bi li vam bilo zanimljivo da nastavim sa donošenjem priloga o svecima Katoličke Crkve?

Samo onih iz zadnjih hiljadu godina ili svih?

[Aristotel]

Sveta Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein)

"U samostan se ne dolazi da bi se pobjeglo od svijeta, nego da svijet nosimo Bogu."

Edith Stein se rodila na židovski blagdan Pomirenja 12. listopada 1891. kao najmlađe dijete brojne ortodoksne židovske obitelji. Njezin životni put slijedit će simboliku njena rođendana.

U potrazi za znanjem i sigurnošću, u djevojačkoj je dobi prestala moliti, potpuno se predala filozofiji ne bi li pomoću fenomenologije stekla jasnu spoznaju cjelovite stvarnosti. Ipak, upravo je dosljedna fenomenologija njen istine željni duh iznova približila k religiji i kršćanskoj vjeri.

Susret s djelom Terezije Avilske u 30. godini života definitivno joj je otkrio jedan novi svijet i jedan novi život – svijet u kojem se očituje Bog koji je Ljubav i Život. Prihvativši iskreno istine katoličke vjere 1. siječnja 1922. prima sakrament krštenja. Otad joj je glavna želja sjediniti se sa živim Bogom u predanom služenju i sabranosti klauzurnog karmela. Tu svoju čežnju nosi u srcu 11 godina jer se (kao dr. phil.) prema uputama svojih duhovnih savjetnika bavi nastavnom i odgojnom djelatnošću. Kada je 14. listopada 1933. napokon stupila u karmel u Kölnu, duša joj je nahranjena spokojem i radošću.

Za nju se tajna života u Karmelu sastojala u tome da se čovjek s povjerenjem prepusti Božjem zahvatu ljubavi. U potpunoj se slobodi suobličiti Kristu i s njime iskusiti i dubinu radosti ali i tajnu patnje i “ludost križa”.

Uzima ime s. Terezija Benedikta od Križa ("blagoslovljena križem") jer dragovoljno prihvaća križ kako bi ostvarila glavni cilj: biti neovisan o svemu što nije Bog.

Ujedinjenje s Kristom sestra Benedikta od Križa – Editha Stein ostvarila je upravo “na drvu križa”, što joj je omogućilo da svoje redovništvo i svoje konačno mučeništvo prinese kao žrtvu za mnoge. Proživljavajući kao kršćanka strašnu agoniju svoga židovskog naroda napokon i sama postaje žrtvom mržnje, nepravde i nasilja. Ostaje mirna i pouzdana: sve to može ubiti samo tijelo, ali ne i dušu – vječnu bit čovjekovu. Neprijatelji križa Kristova otvorili su ovoj neumornoj tražiteljici istine 9. kolovoza 1942. u Ausschwitzu vrata ka vječnoj Istini.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 1. svibnja 1987. u Kölnu blaženom, 11. listopada 1998. u Rimu svetom, a 1. listopada 1999., zajedno sa sv. Brigitom Švedskom i sv. Katarinom Sijenskom suzaštitnicom Europe.

MOLITVA

“Bože otaca naših, napuni nas mudrošću križa, kojom si čudesno obogatio svetu Tereziju Benediktu u času mučeništva, i po njenom zagovoru daj nam da uvijek tražimo Tebe, najveću Istinu, te da budemo do smrti vjerni vječnom savezu ljubavi, kojega je zapečatio tvoj Sin svojom krvlju za spas svih ljudi. Po Kristu Gospodinu našemu. 0110_hahaha.”

[Aristotel]

Izabrane misli Sv. Terezije Benedikte  od Križa (Edith Stein)

“Već sada s radošću prihvaćam smrt, koju mi je Gospodin namijenio, u potpunoj podložnosti Njegovoj presvetoj volji. Molim Gospodina da moj život i smrt primi na svoju čast i slavu, za sve nakane presvetih Srdaca Isusova i Marijina i svete Crkve, a posebno za očuvanje, posvećenje i savršenstvo našeg svetog Reda, poimence Karmela u Kölnu i Echtu, kao okajanje za nevjeru židovskog naroda i da bi Gospodin bio prihvaćen od svojih te da bi njegovo kraljevstvo došlo u slavi, za spasenje Njemačke i mir svijeta, konačno za moju rodbinu, žive i mrtve, i sve koje mi je Bog dao: da ni jedan od njih ne bude izgubljen."

“Moje temeljno raspoloženje, od kada sam ovdje, jest zahvalnost. Hvala, što smijem biti ovdje i što je kuća takva kakva jest. Pri tome mi je uvijek na pameti, da ovdje nemamo stalnog boravišta. Nemam druge želje nego da se na meni i po meni izvršava volja Božja. Do Njega je koliko će me dugo ovdje ostaviti i što će potom doći. In manibus tuis sortes meae. Tu je sve dobro zbrinuto. Tako se ja ne trebam brinuti. Ali, potrebno je puno molitve, da bi u svakoj situaciji ostali vjerni.”

“Bio je ovo moj prvi susret sa križem i božanskom snagom, koju križ daje svojim nositeljima. Prvi put sam nadohvat ruke pred sobom vidjela Crkvu rođenu iz Otkupiteljeva trpljenja u njenoj pobjedi nad žalcem smrti. Bio je to trenutak, u kojem se slomila moja nevjera i zasjao Krist, Krist u otajstvu križa.”

“Svijet postoji iz suprotnosti… (Ali) na koncu svega neće ništa ostati od tih kontrasta. Ostat će jedino Velika ljubav. A kako bi uopće i moglo biti drugačije?”

“Sve veća skrhanost prirode, daje nadnaravnom svjetlu i Božjem životu sve više i više prostora. Dosižu se prirodne sile i preobražavaju se u obožene i oduhovljene. Tako se događa jedno novo Kristovo utjelovljenje u kršćaninu, koje je istoznačno uskrsnuću sa križa.”

“Bog je istina. Tko traži istinu, taj traži Boga, bilo to njemu jasno ili ne.”

“Svaka prava molitva je molitva Crkve: po svakoj pravoj molitvi događa se nešto u Crkvi i sama Crkva jest ta koja u toj molitvi moli, jer je Duh Sveti koji živi u njoj taj koji u svakoj pojedinoj duši za nas moli sa ‘neizrecivim uzdasima’. Upravo to je prava molitva: ‘jer nitko ne može reći Gospodin Isus, osim u Duhu Svetome’ (1 Kor 12, 3). Što bi bila molitva Crkve, ako ne predavanje velikih zaljubljenika Bogu, koji je ljubav?”

“Progonstvo Židova nije ništa drugo doli progonstvo čovještva Kristova.”

“Ne može nam pomoći ljudska djelatnost, već patnja Kristova. U njoj imati udjela, moja je želja!”

“U djetinjim danima duhovnog života kada smo tek počeli prepuštati se Božjem vodstvu, tada osjećamo vodeću ruku sasvim jako i čvrsto; poput sunca jasno pred nama je što trebamo učiniti ili pustiti. Ali to ne ostaje uvijek tako. Tko pripada Kristu, taj mora proživjeti cijeli Kristov život. On mora sazreti do Kristove dobi odraslog čovjeka, on mora jednom poći na križni put u Gecemani i na Golgotu. I sve patnje, koje izvana dolaze, nisu ništa u usporedbi sa tamnom noći duše, kada božansko svjetlo više ne svijetli i kada glas Gospodinov više ne govori. Bog je tu, ali on je sakriven i šuti. Zašto je to tako? To su Božje tajne… i one se ne daju sasvim razotkriti… Tako svatko od nas uvijek stoji na oštrici noža između ‘Ništa’ i punine božanskog života.”

“Što nije bilo u mojem planu, bilo je u Božjem planu… U meni biva življa sigurnost vjere, da – gledajući sa Božje strane – nema slučaja, da je sav moj život, do u zadnju pojedinost, naznačen u planu Božje providnosti i da je pred Božjim svevidećim okom potpuna smislena cjelina. Tada se počinjem radovati svjetlu Glorie, u kojem će ta smisaona cjelina i meni biti razotkrivena.”

“Unutarnji život je najdublji i najčišći izvor sreće.”

“Što vjera uči mistično obdarenje daje kao iskustvo: nastavanje Boga u duši.”

“Pouzdajem se… u to, da je Gospodin primio moj život za sve. Uvijek iznova moram misliti na kraljicu Esteru koja je upravo zato bila uzeta iz svoga naroda, da bi za narod stala pred kralja. Ja sam vrlo sirota i nemoćna Estera, ali kralj koji me je izabrao beskonačno je velik i milosrdan. To je velika utjeha.”

“Uvijek mi je bilo kao da mi je Gospodin nešto pripremio u Karmelu, što ću samo tamo naći.”

“Božansko Srce moga Spasitelja! Zavjetujem Ti da ću koristiti sve prigode da Tebe obradujem, i gdje budem stajala pred izborom, želim izabrati ono što Tebe najviše veseli. Zavjetujem to, da bih Tebi dokazala svoju ljubav i da bih dospjela do savršenosti moga zvanja, to jest da bih postala prava karmelićanka, istinska Tvoja zaručnica. Molim Te, daj mi snage da svoje zavjete vjerno izvršavam. Tvoja Majka i moj sveti anđeo neka mi u tom pomognu.”

[marko_13]

Na cemu se bazira se teologija proglasenja nekoga za svetitelja u rimokatolickoj crkvi? Da li je to cista juridicka formalnost (djavolji i boziji advokat) ili ima nekih osnova i pominjanja blagodati i sl? Jer imao sam prilike tokom studija da se sretnem sa izjavom jednog americkog biskupa, mislim da je bio iz Bostona, koji tvrdi da americko tlo jos nije pogono za '' stvaranje svetitelja''!

Po meni ovo predstavlja strasan nonsens! Da li to znaci da tlo, zemlja ili Sitz im Leben odredjuje da li ce neko postati svetitelj? Takodje me brine to da mora proci stotinu godina da bi neka licnost ''stigla'' do svetiteljskog statusa. Cak ni narodna zelja, tipa ''Sancto subito'', nije urodila plodom i naisla je na ignorantski zid kurije. Na cemu Rim bazira to da treba da prodje vek ili dva da bi neko postao svetitelj? Zar nije odmah novoupokojeni proslavljen u Ocevom Carstvu. ''"Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!"

[Aristotel]

Na cemu se bazira se teologija proglasenja nekoga za svetitelja u rimokatolickoj crkvi?

Nisam razumio ovo pitanje.

Da li je to cista juridicka formalnost

0110_hahaha :cheesy2:

Jer imao sam prilike tokom studija da se sretnem sa izjavom jednog americkog biskupa, mislim da je bio iz Bostona, koji tvrdi da americko tlo jos nije pogono za '' stvaranje svetitelja''!

Po meni ovo predstavlja strasan nonsens! Da li to znaci da tlo, zemlja ili Sitz im Leben odredjuje da li ce neko postati svetitelj?

Zaboravi priče tipa "rekla-kazala" i razne pjesničke figure, tko zna što je "pjesnik htio reći"...

Takodje me brine to da mora proci stotinu godina da bi neka licnost ''stigla'' do svetiteljskog statusa. [...] Na cemu Rim bazira to da treba da prodje vek ili dva da bi neko postao svetitelj?

Ne mora. Po čemu misliš da mora?

Cak ni narodna zelja, tipa ''Sancto subito'', nije urodila plodom i naisla je na ignorantski zid kurije.

Ni ovo nisam razumio. Što znači "naisla je na ignorantski zid" i tko je to "kurija".

[marko_13]

Na cemu se bazira se teologija proglasenja nekoga za svetitelja u rimokatolickoj crkvi?

Nisam razumio ovo pitanje.

Da li je to cista juridicka formalnost

0102_laugh 0442_feel

Jer imao sam prilike tokom studija da se sretnem sa izjavom jednog americkog biskupa, mislim da je bio iz Bostona, koji tvrdi da americko tlo jos nije pogono za '' stvaranje svetitelja''!

Po meni ovo predstavlja strasan nonsens! Da li to znaci da tlo, zemlja ili Sitz im Leben odredjuje da li ce neko postati svetitelj?

Zaboravi priče tipa "rekla-kazala" i razne pjesničke figure, tko zna što je "pjesnik htio reći"...

Takodje me brine to da mora proci stotinu godina da bi neka licnost ''stigla'' do svetiteljskog statusa. [...] Na cemu Rim bazira to da treba da prodje vek ili dva da bi neko postao svetitelj?

Ne mora. Po čemu misliš da mora?

Cak ni narodna zelja, tipa ''Sancto subito'', nije urodila plodom i naisla je na ignorantski zid kurije.

Ni ovo nisam razumio. Što znači "naisla je na ignorantski zid" i tko je to "kurija".

Ne razumem otkud nerazumevanje! Na sta lici, kada se izdignete iz svog okrilja, to da svetitelja jedan kardinal napada, a drugi brani! E, to je za lupanje po glavi! Zar je toliko diskutabilno da li neko ziveo svetacki i proslavljen od Boga da je potrebno da prodje ''sudski postupak''. To vise nego ista lici na juridicku formalnost! Covek, bostonski biskup, je rekao da americko tlo, misleci na SAD, zbog nacina (da ne kazem lagodnosti) zivota ne moze iznedriti svetitelja. Izjava je iz 2007. godine.

Ignorantksi zid je to da je to zanemareno i da se nista o tome vise ne pominje.

A koliko je najmanje godina proslo pre nego sto je neko proglasen za svetitelja u novijoj istoriji rimokatolicke crkve? Tacno, nisam se lepo izrazio, jer rimska kurija je cisto floskula, mislim na papu, posto od njega sve zavisi.

[Aristotel]

Marko, brate, a što se ljutiš?!

Da bi započeo postupak za proglašenje nekoga blaženim treba proći pet (5) godina od smrti. Uz papino odobrenje taj rok se može i skratiti.

Ništa nije "ignorantski zanemareno", dapače postupak je za papu Ivana Pavla II. počeo malo nakon smrti. Papa Benedikt XVI. je odobrio da se ne čeka 5 godina. I o tome se dosta pisalo i piše...

A vidim da nemaš ni približnu sliku kako postupak izgleda, pa se možda zato ljutiš?

To "napadanje" i "branjenje" meni izgleda kao slika iz američkih filmova...

[marko_13]

Ta optuzba za ljutnju moze samo da znaci da ne zelite da odgovorite gospodine Zelicu ili se stidite...

Ja itekako dobro znam kako izgleda proces beatifikacije i kanonizacije, jer sam, izmedju ostalog, i iscitao citav proces u slucaju majke Tereze. Kako je ona tada napadana od kardinala koji je bio djavolji advokat! U dokumentima ''sa margina'' pise da - kao da je samo zlo branio!

Nisam pitao koliko treba da bi zapoceo vec koliko je najkrace proslo pre nego sto je, u novijoj istoriji, neko bio proglasen za SVETITELJA?

Izvodjenje dokaza je apsurd, kao i pobijanje... A sta cemo ako se jedno cudo na grobu kandidata dogodi odmah, a drugo tek za trista godina?

[Владан]

Ta optuzba za ljutnju moze samo da znaci da ne zelite da odgovorite gospodine Zelicu ili se stidite...

Ja itekako dobro znam kako izgleda proces beatifikacije i kanonizacije, jer sam, izmedju ostalog, i iscitao citav proces u slucaju majke Tereze. Kako je ona tada napadana od kardinala koji je bio djavolji advokat! U dokumentima ''sa margina'' pise da - kao da je samo zlo branio!

Nisam pitao koliko treba da bi zapoceo vec koliko je najkrace proslo pre nego sto je, u novijoj istoriji, neko bio proglasen za SVETITELJA?

Izvodjenje dokaza je apsurd, kao i pobijanje... A sta cemo ako se jedno cudo na grobu kandidata dogodi odmah, a drugo tek za trista godina?

мислим брате да је код римокатолика у питању нетрулежност моштују, чудеса као и јак култ у народу.

па имаш на стотине примјера појаве светог мира код римокатолика, чуда исцељења и тако даље... та и ти свашта питаш?!  1405_love 4chsmu1

[Aristotel]

Ta optuzba za ljutnju moze samo da znaci da ne zelite da odgovorite gospodine Zelicu ili se stidite...

Ja lijepo "brate", a Ti tako...

Čega se stidim? Svetaca? Sačuvaj Bože!

Kakve su to ideje?! Biti hrišćanin i stidjeti se svetaca?!

Nisam pitao koliko treba da bi zapoceo vec koliko je najkrace proslo pre nego sto je, u novijoj istoriji, neko bio proglasen za SVETITELJA?

Ne znam bez provjere kod kojeg sveca je prošlo najmanje vremena.

Ali evo i kod ovih već spomenutih u ovoj temi (Majka Tereza iz Kalkute, Edith Stein) nije prošlo ni blizu "stotinu godina"...

[Aristotel]

мислим брате да је код римокатолика у питању нетрулежност моштују, чудеса као и јак култ у народу.

па имаш на стотине примјера појаве светог мира код римокатолика, чуда исцељења и тако даље... та и ти свашта питаш?!  1405_love 4chsmu1

Misliš da ono za što Ti ne znaš (i ne želiš znati?) - ne postoji?!

E to ja nikako ne razumijem - biti hrišćanin i biti odbojan prema svecima...

[marko_13]

Ta optuzba za ljutnju moze samo da znaci da ne zelite da odgovorite gospodine Zelicu ili se stidite...

Ja lijepo "brate", a Ti tako...

Čega se stidim? Svetaca? Sačuvaj Bože!

Kakve su to ideje?! Biti hrišćanin i stidjeti se svetaca?!

Nisam pitao koliko treba da bi zapoceo vec koliko je najkrace proslo pre nego sto je, u novijoj istoriji, neko bio proglasen za SVETITELJA?

Ne znam bez provjere kod kojeg sveca je prošlo najmanje vremena.

Ali evo i kod ovih već spomenutih u ovoj temi (Majka Tereza iz Kalkute, Edith Stein) nije prošlo ni blizu "stotinu godina"...

Nisam ni pomislio da bi se neko normalan stideo svetitelja, vec nacina kanonizacije. Ja sam velikim slovima naglasio svetitelj. Majka Tereza je blazena. Sto se tice Edit Stajn njena kanonizacija je izvrsena zahvaljujuci cudesnom isceljenju Tereze Mekkarti koja je progutala veliku kolicinu paracetamola, a devojcica je cerka svestenika rimokatolicke Crkve, Melkita. Ona je sigurno izuzetak. Npr. Franjo Asiski je kanonizovan tacno sto godina nakon upokojenja,

[Владан]

мислим брате да је код римокатолика у питању нетрулежност моштују, чудеса као и јак култ у народу.

па имаш на стотине примјера појаве светог мира код римокатолика, чуда исцељења и тако даље... та и ти свашта питаш?!  klapklap 4chsmu1

Misliš da ono za što Ti ne znaš (i ne želiš znati?) - ne postoji?!

E to ja nikako ne razumijem - biti hrišćanin i biti odbojan prema svecima...

Госп. Зелићу

Поштујем Вас као старијег од мене, не  желим с Вама улазити у било какав вид конверзације по питању Цркава или благодати, имам своје мишњеље о томе и плашим се да га  изнесем у јавној преписци јер се бојим да бих био банован због "врјеђања" нечијих осјећања.  Нисам нетолерантна особа. Навешћу Вам један примјер који сам слушао од једног православног свештеника (јереј СПЦ иначе доктор теологије) на предаваљу одржаном са благословом Епископа Бањалучког Г.Г. +Јефрема. Радња приче је везана за посјету Високопреосвећеног Митрополита Амфилохија Кентерберијског архиепископу.  Наиме у обиласку храма Кентерберијски архиеп.  се хвалио " ово је од чистог злата поклонио нам је тај и тај краљ, она икона је поклон те  и те краљице ... итд. У шетњи тим храмом Митрополит је рекао измеђуосталог , (парафразирам) "имате ли Ви неке мошти, да се њима поклоним" одговор је био "ЈА ЗНАМ ДА ЈЕ У ПРАВОСЛАВЉУ ИСТИНА"... Ову причу нисам истраживао и улазио у њену истинитост, једноставно вјерујем свештенику православне Цркве, на мене је имала јак утисак по питању неких стари. За мене људи који су подржавали геноцид  или насилно поримљавање не могу бити Светци. Где су мошти, гдје су чуда, гдје благодатни огањ у рукама надлежног бискупа, нису ово питања упућена Вама сам себе питам.

Уздравље поштовани госп. Иване

збогом