K.R.Poper: Cilj nauke

[Човек Жоја]

Govoriti o „cilju" naučne aktivnosti može možda zvučti pomalo naivno; jer jasno je da različiti učenjaci imaju različite ciljeve, a nauka sama (što god to moglo značiti) nema ciljeva. Sa svime time se slažem. A ipak se čini da kada govorimo o nauci osjećamo, manje ili više jasno, da pšostoji nešto karakteristično za naučnu aktivnost; budući da naučna aktivnost u velikoj mjeri izgleda kao racionalna aktivnost, a budući da racionalna aktivnost mora imati neki cilj, pokušaj da se opiše cilj nauke i ne mora biti sasvim uzaludan.

Smatram da je cilj nauke pronalaženje zadovoljavajucih objašnjenja svega onog što nam izgleda da zahtijeva objašnjenje. Pod objašnjenjem (ili uzrocnim objašnjenjem) misli se na skup iskaza kojima se opisuje stanje stvari koje treba objasniti (explicandum) dok drugi, objašnjavajuci iskazi cine „objašnjenje" u užem smislu rijeci (explicans explicanduma).

U pravilu možemo uzeti da se više ili manje zna da je explicandum istinit, ili da se bar smatra da se to zna. Jer nema mnogo smisla tražiti objašnjenje nekog stanja stvari koje se može pokazati potpuno izmišljenim. (To može biti slucaj s letecim tanjurima: objašnjenje za kojim se traga ne mora biti objašnjenje letecih tanjura, nego može biti objašnjenje kako dolazi do izvještavanja o letecim tanjurima; no ukoliko bi leteci tanjuri postojali, tada ne bi bilo potrebno nikakvo daljnje objašnjenje izvještavanja o njima.) Explicans, s druge strane, koji je predmet našeg traganja, u pravilu nece biti poznat: on ce morati biti otkriven. Prema tome, naucno objašnjenje, kad god je otkrice, bit ce objašnjenje poznatog pomocu nepoznatog.

Da bi bio prihvatljiv (prihvatljivost je stvar stupnja), explicans mora ispuniti određeni broj uvjeta. Prvo, on mora logicki povlaciti explicandum. Drugo, explicans bi trebao biti istinit, premda se obicno nece znati da je istinit; u svakom slucaju, ne smije se znati da je neistinit ni nakon najkriticnijeg
ispitivanja. Ako se ne zna da je istinit (kao što ce najcešce biti slucaj), mora postojati neovisno svjedocanstvo njemu u prilog. Drugim rijecima, on mora biti neovisno provjerljiv i smatrat cemo ga tim više zadovoljavajucim što je veca oštrina onih neovisnih provjera koje je preživio.

Moram još rasvijetliti upotrebu izraza „neovisan" s njegovim suprotnostima, ,,ad hoc" i (u krajnjim slucajevima) „cirkularan".

Neka a bude explicandum za koji se zna da je istinit. Buduci da a trivijalno slijedi iz samog a, mogli bismo uvijek ponuditi a kao objašnjenje njega samog. Ali to bi bilo vrlo nezadovoljavajuce i pored toga što bismo u tom slucaju znali da je explicans istinit i da explicandum iz njega slijedi. Dakle, moramo iskljuciti objašnjenja ove vrste zbog njihove cirkularnosti.

No cirkularnost koja mi je ovdje na umu jest stvar stupnja. Uzmite slijedeci razgovor: "Zašto je more danas tako nemirno?" — „Zato što je Neptun vrlo ljut" — „Kojim svjedocanstvom možete potkrijepiti vaš iskaz da je Neptun vrlo ljut?" — „0, pa zar ne vidite kako je more vrlo nemirno? I zar nije ono uvijek nemirno kada je Neptun ljut?" Ovo se objašnjenje smatra nezadovoljavajucim zato što (isto kao u slucaju potpuno cirkularnog objašnjenja) jedino svjedocanstvo za explicans jest sam explicandum. Osjecaj da je ova vrsta skoro cirkularnog ili ad hoc objašnjenja vrlo nezadovoljavajuca i odgovarajuci zahtjev da objašnjenja te vrste treba izbjegavati, po mom mišljenju su među glavnim pokretnim silama razvoja nauke: nezadovoljstvo je među prvim plodovima kritickog i racionalnog pristupa.

Da explicans ne bi bio ad hoc, on mora biti bogat sadržajem: on mora imati razne provjerljive konzekvence, a među njima, posebno, provjerljive konzekvence koje su razlicite od explicanduma. Upravo su te razlicite provjerljive konzekvence ono što imam na umu kada govorim o neovisnim provjerama ili o neovisnom svjedocanstvu...

....

Ceo rad u PDF-u