Nicolás Gómez Dávila - Aforizmi

[Pancakes]

 

Nicolás Gómez Dávila's Aphorisms Translated into Serbo-Croat, Instalment I

Aforizmi kolumbijskog mislioca Nicolása Gómeza Dávile pojavljuju se ovdje po prvi put u srpskohrvatskom prijevodu, a sasvim je moguće i da je ovo njegov prvi pomen na našem jezičkom i kulturnom području. Ne da to treba da čudi: njegovo ga jako i izričito reakcionarstvo nije mnogo proslavilo ni u zemljama gdje bismo mu mogli očekivati kakvu publiku; a tek ga nije ni bilo moglo preporučiti ovoj našoj južnoslovenskoj učenosti koja je vazda jedino onu prosvijećenu, burgersku, sekularnu i mehanizovanu Evropu poznavala, koje je, na kraju krajeva, samo jedna iskorijenjena i nakazna pseudomorfoza. Protiv građanskog sivila i bezličnosti obiju stoje Dávilini aforizmi vitki i šareni kao vlastelinski stjegovi, i veselo objavljuju gesla njegovog vedrog Hrišćanstva, podrugljivog reakcionarstva i otmjenog sladostrašća.

Većma sam dužan g-dinu Stephenu Waucku iz SAD-a, koji mi je ljubazno ustupio svoj većma uspjeli engleski prijevod. No niti se engleski niti naš visokoinflektivni jezik ne mogu nadati da prenesu vedrinu i jasnoću Dávilinog španskog, niti vjerujem da bi u tome uspjeli njemu srodniji i njega bogatiji francuski i italijanski. Jasnoća Dáviline misli vjerovatno može jedino svoj prigodan izraz naći u veličanstvenoj jednostavnosti španskog, u kome je postigla obrazac najčistije proze. Neka stoga ljubazni čitatelj oprosti gdje je u tome, i drugome, ovaj prevodilac omanuo.

V.U.

izvor: http://fannieappleshine.blogspot.com/2011/09/nicolas-gomez-davilas-aphorisms.html

№ 1. Manje ljudi mijenjaju svoje ideje no što ideje mijenjaju svoj obraz. Isti glasovi razgovaraju kroz sav tok vjekova.

№ 2. Čitatelj na ovim stranicama neće naći aforizme. Moje su kratke fraze hromatske tačke jedne poentilističke kompozicije.

№ 3. Lako je povjerovati da sudjelujemo u određenim vrlinama ako dijelimo nedostatke koji idu uz njih.

№ 4. Oni koji kukaju nad skučenošću sredine koju nastanjuju umišljaju da će im (nova) događanja, susjedi i krajolici dati um i pamet koje im je priroda uskratila.

№ 5. Prilagoditi se jeste žrtvovati daleko dobro neposrednoj nuždi.

№ 6. Zrelost duha počinje onda kada se prestanemo osjećati odgovornim za cijeli svijet.

№ 7. Obično ništa nije tako teško kao ne pretvarati se da razumijemo.

№ 8. Ljubav je organ kojim opažamo nepomutnu individualnost bićâ.

№ 9. Sloboda nije cilj, no sredstvo. Koji je uzima za cilj ne zna što će sa sobom kad je dostigne.

№ 10. Zadovoljiti ljudski ponos možda je lakše no umišlja naš ljudski ponos.

№ 11. Tisuća je istinâ; greška je jedna.

№ 12. Naša je krajnja nada u nepravednost Božju.

№ 13. Za Boga ne postoje bez pojedinci.

№ 14. Kada nam se stvari čine da su samo ono što nam se čine, brzo nam se čine još manjim.

№ 15. Psiholog nastanjuje prigrađa duše, kao što sociolog nastanjuje periferiju društva.

№ 16. Sladostrasno prisustvo priopštava svoju čulnu krasotu svakoj stvari.

№ 17. Svaki cilj osim Boga obeščašćuje nas.

№ 18. Samo sloboda ograničava nasilničke intervencije neznalaštva. Politika je nauka o društvenim strukturama prigodnim za suživot neznalačkih bića.

№ 19. „Idealno društvo“ bilo bi groblje ljudskog veličestva.

№ 20. Poslije svake revolucije, revolucionar naučava da će prava revolucija biti tek ona sjutranja. Revolucionar pojašnjava da je neki bijednik izdao onu jučeranju.

№ 21. Demokratski parlamenti nijesu zborovi gdje se vijeća, no gdje pučki apsolutizam registruje svoje edikte.

№ 22. Buržuj predaje moć da bi spasao novac; poslije predaje novac da bi spasio glavu; a naposljetku ga ipak objese.

№ 23. Buržoazija je svaka grupa pojedinaca nezadovoljnih onim što imaju i zadovoljnih onim što jesu.

№ 24. Marxisti ekonomski definištu buržoaziju da bi nam sakrili da joj pripadaju.

№ 25. Militantni komunista prije svoje pobjede dostojan je najvišeg poštovanja. Poslije nje nije bez prezaposljeni buržuj.

№ 26. Ljubav prema narodu aristokratov je poziv. Demokrata ne voli narod bez u toku izborne sezone.

№ 27. U mjeri u kojoj država raste, pojedinac se smanjuje.

№ 28. Ne postižući ono što želi, „progres“ krsti željom ono što postiže.

№ 29. Tehnologija ne ispunjava stare čovjekove snove, nego ih sa rugom oponaša.

№ 30. Kada se prestane boriti za posjedovanje lične imovine, boriće se za uživanje zajedničke.

№ 31. Društvena pokretljivost uslovljava klasnu borbu. Neprijatelj viših klasa nije onaj niži čovjek koji je lišen svake mogućnosti uspinjanja, no onaj koji se ne uspijeva popeti kad se ostali penju.

№ 32. Izvjestan prezriv način govorenja o puku razotkriva prerušena pučanina.

№ 33. Čovjek vjeruje da je njegova nemoć mjera sviju stvari.

№ 34. Autentičnost sentimenta zavisi od jasnoće ideje.

№ 35. Svjetina se više divi onome što je zapleteno no složeno.

№ 36. Razmišljanje se često svodi na izmišljanje razloga da se sumnja u očigledno.

№ 37. Odbijanje da se čudi i divi: tô je zname zvijeri.

№ 38. Onaj koji se odriče izgleda nemoćan onome koji nije u stanju da se odrekne.

№ 39. Nema plemenite zamjene odsutnoj nadi.

№ 40. Zacijelo postoji siromašto još prokletije no prokleto bogatstvo: siromaštvo čovjeka koji pati ne od toga što je siromašan nego što nije bogat; koji samozadovoljno toleriše svaku podijeljenu muku; koji ne želi da ukine siromaštvo, nego dobro na kome zavidi.

№ 41. Čovjek se radije tuđom krivicom no svojom nevinošću izvinjava.

№ 42. Vremena treba manje strahovati što ubija no što razotkriva.

№ 43. Rečenice su kamenčići koje pisac baca u dušu čitatelja. Prečnik krugova koje prave zavisi od širine bare.

№ 44. Genijalnost je sposobnost ostavljanja onakvog utiska na naše zahladnjele mozgove kakav bilo koja knjiga ostavlja na djetinju maštu.

№ 45. Filozof nije glasnogovornik svog doba, no anđeo zarobljen u vremenu.

№ 46. Biti u pravu jeste samo još jedan razlog za nepostizanje nikakvog uspjeha.

№ 47. Savršenstva onih koje volimo nisu umišljenja ljubavi. Voljeti, naprotiv, jeste privilegija primjećivanja savršenstava nevidljivih tuđem oku.

№ 48. Niti je porijeklo religije u potrebi obezbjeđivanja društvene solidarnosti, niti su katedrale sagrađene radi podsticanja turizma.

№ 49. Sve je tričavo ako vaseljena nije upletena u kakvu metafizičku avanturu.

№ 50. Što su ozbiljniji problemi, to je veći broj nesposobnih koje demokratija poziva da ih riješe.

№ 51. Zakonodavstvo koje najpodrobnije štiti slobodu, guši slobode.

№ 52. Još odvratnija budućnosti koju progresivisti nehotice pripremaju jeste budućnost koju sanjaju.

№ 53. Političko prisustvo svjetine uvijek kulminira u đavolskoj apokalipsi.

№ 54. Borba protiv nepravde koja ne završi u svetost, završi u krvavim konvulzijama.

№ 55. Politička mudrost jeste umijeće da se osnaži društvo i oslabi država.

№ 56. Čovjekova se istorijska važnost rijetko podudara sa njegovom ličnom prirodom. Istorija je puna pobjedonosnih maloumnika.

№ 57. Grčevi povrijeđene taštine, ili osujećene pohlepe: demokratske doktrine izmišljaju zla da bi pravdale dobra koja propovijedaju.

№ 58. Istorija sahranjuje, bez da ih riješi, probleme koje je zasadila.

№ 59. Pisac nastoji da sintaksom vrati misli jednostavnost koju joj riječi oduzimaju.

№ 60. Niko ne posjeduje toliki sentimetnalni kapital da bi mogao rasipati svoj entuzijazam.

№ 61. Kratkotrajna je ljepota trenutka jedino što se u univerzumu slaže sa najdubljim željama naših duša.

№ 62. U srednjovjekovnom društvu društvo je država; u građanskom društvu država i društvo se sukobljavaju; u komunističkom društvu, država je društvo.

№ 63. Slučaj će vazda upravljati istorijom, jer je nemoguće tako organizovati državu da nije bitno ko vlada.

№ 64. Počinjemo birati jer se divimo i prestajemo diviti se jer smo izabrali.

№ 65. Samilosna je providnost koja svakom čovjeku dodjeljuje dnevnu mjeru zaglupljenja.

№ 66. Najveće je lukavstvo zla njegova premjena u božanstvo domaće i tajno, čije prisustvo kraj ognjišta tješi.

№ 67. Vulgarnost se sastoji u nastojanju da budemo ono što nismo.

№ 68. Inteligentna ideja izaziva tjelesno zadovoljstvo.

№ 69. Knjiga ne obrazuje onog ko je čita sa ciljem da se obrazuje.

№ 70. Užitak je smiješna iskra dodira između želje i nostalgije.

№ 71. U dirljivim okolnostima samo valjaju opšta mjesta. Maloumna pjesma bolje izražava velik bol nego otmjen stih. Inteligencija je djelatnost bestrasnih bića.

№ 72. Mudrost se ne sastoji u uzdržavanju zbog straha od ekscesa, no zbog ljubavi prema ograničenju.

№ 73. Nije tačno da su stvari vrijedne zato što je život bitan. Naprotiv, život vrijedi zato što su stvari bitne.

№ 74. Istina je sreća inteligencije.

№ 75. U autentičnom humanizmu odiše prisustvo diskretne i ugodne čulnosti.

№ 76. Ko ne okreće leđa stvarnom svijetu, sramoti se.

№ 77. Društvo nagrađuje drečave vrline i diskretne poroke.

№ 78. Jedino posjedujemo one vrline i mane na koje ne sumnjamo.

№ 79. Duša raste iznutra.

№ 80. Da bi opravdao svoje nasrtaje na svijet, čovjek je odlučio da je materija inertna.

№ 81. Svoj život živi samo onaj koji ga posmatra, promišlja, iskazuje; one druge: njihov život živi njih.

№ 82. Treba pisati kratko, da bi se zaključilo prije no se čitatelju ogadi.

№ 83. Našoj je zrelosti neophodno da svakodnevno ponovno osvaja svoju jasnoću.

№ 84. Razmišljanje je često prije odgovor na uvredu no na pitanje.

№ 85. Ironičar sumnja u ono što govori a da ne vjeruje u tačnost suprotnog.

№ 86. Ljepota nas ne iznenađuje, nego nas utapa.

№ 87. Duh u slici traži čulno obogaćenje.

№ 88. Mudrost se sastoji u prepuštanju onome što je jedino moguće, a pritom ga ne nazvati jedinim nužnim.

№ 89. Samo jedna stvar nije zaludna: čulno savršenstvo trenutka.

№ 90. Heroj i kukavica na isti način definišu objekat koji doživljavaju na suprotne načine.

№ 91. Čemu vrijedi da istoričar rekne što ljudi rade, ako u istom ne umije reći što osjećaju?

№ 92. Prestiž „kulture“ tjera glupaka da jede kad nije gladan.

№ 93. Ozbiljan je čovjek blesav koliko i ona filozofija koja to nije.

№ 94. Istorija ne pokazuje neučinkovitost djelovanja, nego zaludnost namjera.

№ 95. Onaj koji ne zna da dva suprotna pridjeva istovremeno kvalifikuju sve objekte ne treba ni o čemu da priča.

№ 96. Argumenti kojima pravdamo svoje postupke često umiju biti još gluplji no samo naše ponašanje. Podnošljivije je posmatrati ljude gdje žive no ih slušati gdje razmišljaju.

№ 97. Čovjek ne želi bez ono što ga obožava, ali ne poštuje bez ono što ga vrijeđa.

№ 98. Dobrim se odgojem nazivaju iz poštovanja prema starijem (superior) potekle navike preobražene za odnose među jednakima.

№ 99. Glupost je anđeo koji čovjeka istjeruje iz njegovih trenutačnih rajeva.

№ 100. Prezirati ili biti prezren jeste plebejska alternativa životinjskom postojanju.

№ 101. Dovoljno je da nas dirnu neka krila pa da se uzbude svi predački strahovi.

№ 102. Razmišljati načinom naših savremenika jeste recept za uspjeh i glupost.

№ 103. Siromaština je jedini zaklon od vulgarnostî koje ržu u dušama.

№ 104. Odgojiti čeljade jeste spriječiti mu „slobodan izraz njegove ličnosti“.

№ 105. Bog je supstanca onoga što volimo.

№ 106. Potrebno nam je da nam protivreče da bismo profinili svoje ideje.

№ 107. Iskrenost u istom kvari i dobre manire i dobar ukus.

№ 108. Mudrost se svodi na to da se Bogu ne govori kako stvari treba da se rade.

№ 109. Nešto božanstveno capti u trenutku koji prethodi trijumfu i onom koji slijedi za porazom.

№ 110. Sva je literatura savremena onom koji umije da čita.

№ 111. Mnogorjekost nije suvišak riječi, nego oskudica ideja.

№ 112. Toliko su puta sahranili metafiziku da je se mora smatrati besmrtnom.

№ 113. Velika ljubav jeste lijepo uređena čulnost.

№ 114. Egoistom zovemo onog koji se ne žrtvuje našem egoizmu.

№ 115. Predrasude su nam drugih razdobalja nerazumljive kad nas zasljepljuju sopstvene.

№ 116. Biti mlad znači strahovati da nam se ne misli da smo glupi; sazrijeti znači pobojati se da jesmo.

№ 117. Čovječanstvo misli ispraviti svoje greške ponavljajući ih.

№ 118. Onaj koji najmanje razumije jeste onaj koji se upire razumjeti više no se može razumjeti.

№ 119. Civilizacija je ono što stari uspiju spasiti od naleta mladih idealista.

№ 120. Niti razmišljanje priprema za život, niti život za razmišljanje.

№ 121. Ono u što vjerujemo nas ujedinjuje ili razdvaja manje no način na koji vjerujemo.

№ 122. Ljudska je plemenitost djelo koje vrijeme katkad stvara u našoj svakodnevnoj niskosti.

№ 123. U nedosljednosti jednog političkog ustava stanuje jedina prava garancija slobode.

№ 124. Zavisiti jedino o volji Božjoj jeste jedina prava naša autonomija.

№ 125. Elokvencija je čedo umišljenosti.

№ 126. Odbijanje da se promisli o onome čega se gnušamo jeste najozbiljnije ograničenje koje nam prijeti.

№ 127. Svi pokušavamo podmititi svoj glas da grijeh naziva „greškom“ ili „nesrećom“.

№ 128. Čovjek ne stvara svoje bogove po svom liku i obličju, no sebe pojmi po liku i obličju bogova u koje vjeruje.

№ 129. Tuđa ideja glupaka interesuje samo kada se dotiče njegovih ličnih muka.

№ 130. Kad bi Bog bio zaključak iz silogizma, ne bih osjećao potrebu da ga obožavam. No Bog nije samo supstanca onoga čemu se nadam, no supstanca onoga s čega živim.

№ 131. Koliko skromnosti treba pa se od čovjeka nadati samo onom za čim on žudi.

№ 132. Ko se ne boji da će mu najtrivijalni sadanji trenutak izgledati kao izgubljeni raj u godinama koje dolaze?

№ 133. Otmjenost, dostojanstvo i plemenitost jedine su vrijednosti koje život ne uspijeva omalovažiti.

№ 134. Pravi nam i strogi intelektualni život iz ruku istrže umjetnosti, knjige i nauke, da bi nas pripremio za golo suočenje sa sudbinom.

№ 135. Očajanje je sjenovita dolina kroz koju se duša penje do jedne vaseljene već neokaljane žudnjom.

№ 136. Ništa nije opasnije no rješavati prolazne probleme trajnim rješenjima.

№ 137. Prirodne bi nejednakosti zagorčale demokratov život: samo da nije klevete.

[Pancakes]

№ 138. Određena nas intelektualna učtivost primorava da preferiramo dvosmislenu riječ. Jednoznačan termin vaseljenu podređuje svojoj proizvoljnoj rigidnosti (rigidez).

№ 139. Sjen ponositosti guši klicanje tisuće poganština.

№ 140. Uzrok demokratskih bjedastoća jeste pouzdanje u anonimnog građanina; a uzrok je njenih zločinstava pouzdanje anonimnog građanina u samog sebe.

№ 141. Umjetnost nikad ne dosadi jer je svako djelo avantura koju nijedan prethodni uspjeh ne garantuje.

№ 142. Bilo bi lako pisati kad ne bi ista fraza naizmjenice, prema danu i uri, izgledala i osrednje i izvanredno.

№ 143. Odbijanje nas uznemiruje a pohvala pomeće.

№ 144. Dugotrajnim prijateljstvima obično treba zajedničke trapavosti.

№ 145. Pravi problem ne traži da ga rješavamo, no da probamo da ga živimo.

№ 146. Pučanske agitacije nemaju važnosti sve dok se ne pretvore u etičke probleme vladajućih klasa.

№ 147. Roman pruža istoriji njenu treću dimenziju.

№ 148. Nijedan grad ne otkriva svoju ljepotu dok ga plavi njegova dnevna vreva. Odsustvo čovjeka konačni je preduslov savršenstva svake stvari.

№ 149. Ništa rjeđe no da onaj koji nešto tvrdi, ili poriče, ne pretjeruje da bi laskao ili štetio.

№ 150. Raširenost vrijeđanja danas dokazuje naše nepoznavanje umjetnosti života.

№ 151. Koji griješe djelomice ljute nas, koji griješe sasvim zabavljaju nas.

№ 152. Među inteligentnim protivnicima postoji izvjesna tajna naklonost: ta svi dugujemo svoju inteligenciju i svoje vrline vrlinama i inteligenciji svog neprijatelja.

№ 153. Najočajniji čovjek je, ipak, samo čovjek koji najbolje skriva svoju nadu.

№ 154. Ma nas poniznost i ne spasila pakla, svakako nas spašava poruge.

№ 155. Sposobnost da volimo što do Boga pokazuje našu neizbrisivu osrednjost.

№ 156. U tišini noći duh zaboravlja na slabašno tijelo koje ga zadržava, i svjestan svoje neprolazne mladosti misli da je brat sveg zemaljskog proljeća.

№ 157. Ništa nije sasvim lišeno sposobnosti da pobudi naše poštovanje, naše divljenje, ili našu zavist. Koji bi izledao da nam ne može poslužiti za primjer, nesmotreno je ocijenjen.

№ 158. Od onih bića koje volimo, dovoljno nam je njihovo postojanje.

№ 159. Sjevernoamerički istoričar ne umije pisati istoriju a da se ne požali što ga providnost nije isprva bila pitala za savjet.

№ 160. Nije potrebno objašnjavati religije, ili njihov uzrok, no uzrok i porijeklo njihovog zalaska i zabataljenja.

№ 161. Među tisućama plemenitih stvari katkad jurimo jedino za odjekom kakvog izgubljenog otrcanog osjećanja. Hoće li zanavijek moje srce oklijevati pod sjenom loze, kraj prosta stola, pred blještavilom mora?

№ 162. Učestvovanje u zajedničkim poduhvatima dozvoljava da se apetit zadovolji i u ravnodušju.

№ 163. Ljepilo društvenog života jeste uzajamno laskanje.

№ 164. Ne bi se čovjek tako nesretno osjećao kad bi mu bastalo žudjeti bez pretvaranja da ima pravo na to za čim žudi.

№ 165. Taština nije tvrđenje no pitanje.

№ 166. Najnerazumnije obećanje izgleda nam kao povraćaj izgubljena dobra.

№ 167. Kritikovanje buržuja zadobija dvostruki aplauz: od marxiste, koji nas smatra inteligentnima zato što potvrđujemo njegove predrasude; od buržuja, koji nas smatra razboritima zato što ima na umu svog susjeda.

№ 168. Grdoba nekog predmeta preduslov je njegovog indistrijskog umnožavanja.

№ 169. Moderni čovjek nastoji zamijeniti predmetima koje kupuje ono čemu su se druga vremena nadala kroz medotičko njegovanje osjećanjâ.

№ 170. Druga su razdoblja možda bila jednako vulgarna kao naše, ali nijedno ne imađaše takvog nevjerovatnog rezonatora, takvog neumoljivog pojačala: modernu industriju.

№ 171. Komunistino iskušenje jeste sloboda duha.

№ 172. Najumišljenija mudrost stidi se pred dušom pijanom od ljubavi ili mržnje.

№ 173. Starenje je katastrofa tijela koju naša kukavština pretvara u katastrofu duše.

№ 174. Skoranja budućnost će vjerovatno donijeti ekstravagantnih katastrofa, ali što zacijelo prijeti svijetu nije divljanje izgladnjelih gomila, nego presićenost smorenih masa.

№ 175. Pripisivati starosti talog skupljan za cijela život jeste utjeha starih.

№ 176. Moralna tankoćutnost sebi zabranjuje stvari koje dopušta drugima.

№ 177. Prepuštanje plemenitim iskušenjima sprečava podavanje niskim iskušenjima.

№ 178. Pobijediti glupaka nas ponižava.

№ 179. Prijelaz sa jedne na drugu knjigu vrši se za cijela života.

№ 180. Riječi ne saopštavaju, no napominju.

№ 181. Čovjek se provlači kroz mnoga razočarenja podržan tek malim, trivijalnim uspjesima.

№ 182. Daleko od toga da jemči Boga, etika nema dovoljno autonomije da jemči sama sebe.

№ 183. Kako može da živi neko ko se ne nada čudima?

№ 184. Legitimne se ambicije stide i povlače usred mnozine prijevarnih ambicija.

№ 185. Otrov želje jeste hrana strasti.

№ 186. Reformisati druge ljude ambicija je kojoj se svi rugaju i koju svi uzgajaju.

№ 187. Otrcanost je cijena opštenja.

№ 188. Antipatija i simpatija primordijalna su usmjerenja inteligencije.

№ 189. Svaka pojava ima svoje sociološko objašnjenje, uvijek nužno i uvijek nedovoljno.

№ 190. Knjige nisu oruđa usavršavanja, nego zapreke protiv dosade.

№ 191. Misliti da su jedino važne važne stvari nagovještaj je barbarstva.

№ 192. Na naš život utiču samo male istine, samo sitna prosvjetljenja.

№ 193. Ne razumijevajući prigovor koji ga pobija, glupak se vjeruje potkrijepljenim.

№ 194. Ono što pobuđuje našu antipatiju uvijek je nedostatak čega.

№ 195. Mnoga moderna pjesma nejasna je ne načinom kakvog tananog teksta, no kao privatno pismo.

№ 196. Živimo jer ne vidimo sebe okom kojim nas ostali vide.

№ 197. Živimo sve dok vjerujemo da ispunjavamo obećanja koja ne ispunjavamo.

№ 198. Riječ čovjeku nije data da vara, no da vara sebe.

№ 199. Duhovne stvarnosti nas dotiču svojim prisustvom, čulne svojim odsustvom.

№ 200. Ne treba da zaključimo da je sve dozvoljeno ako Bog ne postoji, nego da ništa nije važno. Dopuštenja postaju smiješna kada su značenja poništena.

№ 201. Kritika utom gubi na interesovanju što joj strože propisuju uloge. Obaveza da se bavi samo književnošću, samo umjetnošću, ujalovljuje je. Velik je kritičar moralista koji skita među knjige.

№ 202. Propovijedaju li to istine u koje vjeruju, ili istine u koje vjeruju da treba da vjeruju?

№ 203. Vjera koja se ne umije rugati sama sebi treba da sumnja u svoju autentičnost. Smijeh je rastvor simulakara.

№ 204. Ko ne saučestvuje u bolu onog koji se osjeća odbačeno? No ko razmišlja o mukama onog što strahuje da je izabran?

№ 205. Ne složiti se jeste rizik koji ne treba poduzimati bez zrele i oprezne savjesti. Iskrenost ne štiti ni od pogreške ni od gluposti.

№ 206. Niko nije nevin u onome što radi ni u onome što vjeruje.

№ 207. Uništiteljska moć imbecilova osmjeha.

№ 208. Puk ne bira svog ljekara, no svog drogera.

№ 209. Samilosni život pristaje, katkad, na rješenja koja se izvjesni intelektualni osjećaj časti osjeća obaveznim da odbije.

№ 210. Danas se pojedinac buni protiv nepromjenljive ljudske prirode da bi se suzdržavao od ispravljanja sopstvene popravljive prirode.

№ 211. Koji pokušava obrazovati a pritom ne iskorištavati, jednako narod kao i dijete, neka im se ne obraća podražavanjem djetinjeg govora.

№ 212. Savršenstvo je ona tačka u kojoj se susrijeću ono što možemo učiniti i ono onim što želimo učiniti sa onim što treba da učinimo.

№ 213. Između bezvlašća instinkata i tiranije pravilâ prostire se neuhvatni i čisti prostor ljudskog savršenstva.

№ 214. Ljepota, junaštvo, slava hrane se čovjekovim srcem poput tihih plamenova.

№ 215. Poravnjenje je barbarska zamjena za red.

№ 216. Rijetki su koji će nam oprostiti kad im otežamo njihovo ustuknuće pred njihovim dužnostima.

№ 217. Društveno je spasenje blizu onda kada svaki prizna da samo sebe može spasiti. Društvo se spašava kad njegovi umišljeni spasitelji očajavaju.

№ 218. Kad nam danas kažu da nekome nedostaje ličnosti, znamo da govore o ispravnom, pouzdanom i poštenom čeljadetu.

№ 219. Ličnost, u našem dobu, jeste zbir onoga što oduševljava budalu.

№ 220. Ceremonija je tehnički postupak kojim se poučavaju nedokazive istine. Obredi i pompe nadvladavaju čovjekovo sljepilo pred onim što nije tvarno i prosto.

№ 222. Ako su filozofija, umjetnosti, književnost prošloga vijeka tek nadgradnja građanske ekonomije, onda bi kapitalizam trebalo da branimo do smrti. Svaka se glupost samoubija.

№ 223. Ljubav i mržnja nisu stvoritelji, no otkrovitelji, osobinâ koje naša ravnodušnost muti.

№ 224. Da bi prkosio Bogu, čovjek naduvava sopstvenu praznotu.

№ 225. Svirjepost osvete nije srazmjerna svirjeposti uvrede, nego svirjeposti onog koji se osvećuje. (Prilog revolucionarnoj metodologiji.)

№ 226. Ono što razum zove nemogućim jedino je što može prepuniti naše srce.

№ 227. Profesorski ton nije svojstven onome ko zna, nego onome ko sumnja.

№ 228. Nepravične presude inteligentnog čovjeka obično uzimaju oblik istina zamotanih u zlovolju.

№ 229. Nikad nijesu puk feštali bez nasuprot druge društvene klase.

№ 230. Savremenik već zna da su politička rješenja smiješna i sumnja da su i ekonomska isto.

№ 231. Vjerujemo da svoje teorije sučeljavamo sa činjenicama, ali ih jedino možemo sučeliti sa teorijama o iskustvu.

№ 232. Najodurnija je tiranija ona koja se poziva na načela koja poštujemo.

№ 233. Izobilje Južne Amerike nije bogatstvo nego nered.

№ 234. Preobraziti svijet: zanimanje osuđenika pomirenog sa svojom presudom.

№ 235. Smorena klizanjem niz udobnu kosinu smjelih mišljenja, inteligencija se na kraju povlači u nepristupačne predjele opštih mjesta.

№ 236. Ima nečeg neponištivo niskog u žrtvovanju čak i najglupljeg od principâ čak i najplemenitijoj od strastî.

№ 237. Predrasude štite od glupih ideja.

№ 238. Tiho prisustvo glupaka u nekoj konverzaciji ima katalitičko djejstvo da ubrzava sve one gluposti za koje su sposobni inteligentniji sagovornici.

№ 239. Nago tijelo rješava sve probleme vaseljene.

№ 240. Zavidim onima koji osjećaju da su gospodari čega drugog do svoje gluposti.

№ 241. Pojedinčeva kultura jeste zbir intelektualnih ili umjetničkih objekata koji mu čine zadovoljstvo.

№ 242. Podsmjeh je vrhovna sudska instanca u našem zemaljskom stanju.

№ 243. Istoričar religija treba da shvati da ne liče božanstva na sile prirode, no da sile prirode liče na božanstva.

№ 244. Bibliju nije inspirisao kakav trbuhozborni Bog. Božanski glas prohodi kroz sveti tekst kao olujni vihor kroz šumsko lišće.

№ 245. Spolno opštenje ne rješava ni spolne probleme.

№ 246. Vjerujući da govori ono što želi, pisac jedino kazuje ono što može.

№ 247. Dobra volja jeste panaceja za glupake.

№ 248. Željeli bismo ne da milujemo tijelo koje volimo, no da sami budemo to milovanje.

№ 249. Ne odbijati, no preferirati.

№ 250. Čulno predstavlja prisustvo vrijednosti u razumskom.

№ 251. Raj se ne skriva u našoj unutarnjoj tmini, nego po teraca i pod stablima uređena vrta, ispod podnevne svjetlosti.

№ 252. „Ljudski“ je pridjev koji služi da bi se izvinila kakva god poganština.

№ 253. Prije dvjesto godina bilo je dozvoljeno uzdati se u ubudućnost bez da se bude glup. A ko danas može vjerovati u aktualna proročanstva kad smo mi sami krasno ispunjenje onih jučeranjih?

№ 254. „Likvidirati“ jednu socijalnu klasu, ili narod, poduhvat je koji u našem vijeku gnijevi samo potencijalne žrtve.

№ 255. Sloboda nije svrha istorije, nego građa s kojom radi.

№ 256. Marx dobiva bitke, no Malthus hoće dobiti rat.

№ 257. Industrijsko društvo osuđeno je zadovijek na prisilni napredak.

№ 258. Kada imovinu definišu kao društvenu funkciju, dolazi konfiskacija; kada rad definišu kao društvenu funkciju, približava se ropstvo.

№ 259. Prava slava jeste odjek nekog imena u sjećanju imbecilâ.

№ 260. Kada ga čežnja za čistotom navede da osuđuje „društveno prijetvorstvo“, čovjek ne povraćuje svoj izgubljeni integritet, nego gubi stid.

№ 261. Čovjek je životinja koja misli da je čovjek.

№ 262. Koji se proglašavaju umjetnicima avangarde najčešće spadaju onoj jučeranjoj.

№ 263. Kada se sukobljavaju dva neotesana rješenja, teško je sa suptilnošću iznositi mišljenja. Prostaštvo je pasoš ovoga vijeka.

№ 264. Umjetnost cvjeta u društvima koja je posmatraju sa ravnodušnošću, i gine kad je stane podstrekivati predusretljivo poštovanje glupakâ.

№ 265. Ljudi se dijele u dvije bande: one koji vjeruju u prvobitni grijeh i blesove.

№ 266. Demagogija je termin koji upotrebljavaju demokrate kada ih demokratija ustraši.

№ 267. Dovoljno je da ljepota dirne u našu dosadu pa da se naše srce rastrgne kao svila između ruku života.

№ 268. Sociološke kategorije ovlašćuju nas da se krećemo kroz društvo bez obziranja na nezamjenljivu individualnost svakog čovjeka. Sociologija je ideologija naše ravnodušnosti za bližnjeg svog.

№ 269. Da bi se čovjek mogao eksploatisati na miru, korisno je, prije s vega, svesti ga na sociološke apstrakcije.

№ 270. Ono što još uvijek spašava čovjeka, u našem vremenu, jeste njegova prirodna nedosljednost. To će reći: njegov sponani užas pred implicitnim posljedicama principâ kojim se divi.

№ 271. Starati dostojanstveno zadatak je svakog trenutka.

№ 272. Ništa ne uznemiruje koliko nauka neznalice.

№ 273. Cijena koju inteligencija naplaćuje svojim izbranima jeste skrušenost pred otrcanošću svakodnevice.

№ 274. Glupak se ne uznemiruje kad mu reknu da su mu ideje pogrešne, no kad mu nagovijeste da su van mode.

№ 275. Sve nam izgleda kao haos, liše našeg ličnog nereda.

№ 276. Istorija diže i ruši, neprestano, statue različnih vrlina na nepokretnom postolju samih poroka.

№ 277. Svoje nam se žudnje, u tuđim ustima, obično čine nesnosnom glupošću.

№ 278. Političko nasilje ostavlja manje lešina no natrulih duša.

№ 279. Istina je ono što kaže najinteligentniji. (Ali niko ne zna ko je najinteligentniji.)

№ 280. Svaka nova generacija optužuje one prethodne da nije iskupila čovjeka. No je podložnost s kojom se nova generacija, po sopstvenom neuspjehu, prilagođava svijetu srazmjerna silovitosti njenih optužaba.

№ 281. Nema tiranijama vjernijih slugu no revolucionarâ koji, protiv urođenog im slugenjarstva, nijesu odbranjeni ranim prizorom mušketanja.

№ 282. Moderno društvo dopušta sebi luksuz da trpi da svi ljudi kažu što žele, zato što se, u osnovi, mišljenja sviju podudaraju.

№ 283. Nema nitkovstva većeg od onog koje se služi vrlinama svog protivnika da bi ga pobijedilo.

№ 284. Ekonomska interpretacija istorije jeste početak mudrosti. Ali tek njen početak.

№ 285. Nevjernik se sablažnjava što njegovi argumenti ne uznemiruju katolika, zaboravljajući da je katolik pobijeđeni nevjernik. Njegovi prigovori osnovi su naše vjere.

№ 286. Politika je umjetnost nalaženja najboljeg odnosa između sile i etike.

№ 287. Niko ne razmišlja ozbiljno dok mu je originalnost važna.

№ 288. „Psihologija“ je, zapravo, proučavanje buržujskog ponašanja.

№ 289. Zlo što ga počini budala zovemo blesavošću, ali njegove posljedice nijesu poništene.

№ 290. U pomrčinah zala, inteligencija je zadnji odraz Boga, odraz koji nas slijedi istrajno, odraz koji se ne gasi bez na krajnjoj granici.

№ 291. Niko ne zna tačno što hoće dok mu ga protivnik razjasni.

№ 292. Prijetnja je tehnologije što je može koristiti i onaj koji ne posjeduje intelektualnu sposobnost stvoriti je.

№ 293. Najveći trijumf nauke izgleda da se sastoji u rastućoj brzini kojom glupak može svoju glupost prenijeti iz jednog u drugo mjesto.

№ 294. Mladost je obećanje koje svako koljeno prekrši.

№ 295. Popularna umjetnost jeste pučka umjetnost koja puku ne izgleda kao umjetnost. Ono što mu izgleda kao umjetnost jeste vulgarna umjetnost.

№ 296. Profesionalni se štovaoci čovjeka smatraju ovlaštenim da preziru svog bližnjeg. Odbrana im ljudskog dostojanstva dozvoljava da budu prosti prema svom susjedu.

№ 297. Kada se stane zahtijevati potpuna potčinjenost života nekom etičkom kodeksu, završava se potčinjenjem tog kodeksa životu. Oni koji odbijaju razriješiti grešnika, završe razrešujući grijeh.

№ 298. Časnost u politici nije blesavost bez u očima šišnjara.

№ 299. Odgojen je onaj čovjek koji se ispričava kad se koristi svojim pravima.

№ 300. Grkorimski starinci koji nijekahu bol, i savremenici koji niječu grijeh, zapliću se u istovjetne sofizme.

[Pancakes]

№ 301. Moderni čovjek ne odolijeva iskušenju poistovjećenja dozvoljenog i mogućeg.

№ 302. Demokrata brani svoja ubjeđenja tako što proglašava one koji ga napadaju prevaziđenim.

№ 303. Nemir pred propašću civilizacije reakcionarna je bolijezan. Demokrata ne može da tuži nad nestankom onoga što ne poznaje.

№ 304. Glupak se ne zadovoljava prekršenjem etičkog pravila: no umišlja da se njegov prekršaj pretvara u novo pravilo.

№ 305. Jednako u buržoaskoj koliko i u komunističkog zemlji,„eskapizam“ prekorijevaju kao samotnjački porok, kao naopakost onemoćavajuću i bijednu. Savremeno društvo ozloglašuje bjegunca da ne bi ko mogao čuti pripovijest njegovih putovanja. Umjetnost ili istorija, ljudska maštovitost ili njegova tragična i plemenita sudbina, nisu kriteriji koje savremena osrednjost trpi. „Eskapizam“ jeste prolazna vizija dokinutih divota i vjerovatnost jedne neumoljive presude nad aktualnim društvom.

№ 306. Ljubav je čin koji svoj objekat pretvara iz stvari u osobu.

№ 307. Umjetničko djelo zapravo ne posjeduje značenje no moć. Njegovo pretpostavljano značenje jeste istorijski oblik njegove moći nad prolaznim posmatračem.

№ 308. Vrlina koje ne sumnja u sebe samu, kulminira u nasrtajima na svijet.

№ 309. Duša se jedne nacije rađa iz kakvog istorijskog čina, sazrijeva prihvatajući svoju sudbinu, i umire kad se sama sebi divi i oponaša.

№ 310. Pristajanje uz komunizam jeste obred koji građanskom intelektualcu dozvoljava da se očisti svoje nečiste savjesti a da se pritom ne odrekne svog građanstva (burguesía).

№ 311. Čovjek zasebice živi ili kao nemir ili kao zvjere.{1}

№ 312. Nema veće gluposti no istine u ustima glupaka.

№ 313. Blesavost se pohranjuje u duši kao naslaga mnogih godina.

№ 314. Za razliku od biblijskog arhanđela, marxistički arhanđeli ne dajučovjeku pobjeći iz svojih rajeva.

№ 315. Demokratske revolucije započinju egzekucije objavljenjem o skorom ukidanju smrtne kazne.

№ 316. Komunista mrzi kapitalizam edipovskim kompleksom. Reakcionar ga jedino posmatra sa ksenofobijom.

№ 317. Pakao je mjesto prepoznatljivo samo iz raja.

№ 318. Ono što se protiv crkve promišlja, ako se unutar crkve ne promišlja, nije zanimljivo.

№ 319. Mada grijeh saučestvuje u izgradnji ma kog društva, savremeno je društvo ljubezno čedo smrtnih grijeha.

№ 320. Katolik treba da pojednostavi svoj život i zakomplikuje svoje misli.

№ 321. Zlo, kao oči, ne vidi sebe sama. Neka drhti onaj koji sebe nevinog vidi.

№ 322. Vjera je ono što nam dopušta da zabludimo u svakoj ideji a da pritom ne skrenemo sa staze povratka.

№ 323. Vjernik nije posjednik imanja ubilježenih po katastara, no kapetan morski pred obalama neistražena kontinenta.

№ 324. Onaj koji prihvata rang koji mu priroda dodjeljuje ne pretvara se u puko odsustvo onoga što nije. Čak i ono najskromnije ima na svom mjestu neizmjernu vrijednost.

№ 325. Samoća je laboratorija gdje se potvrđuju opšta mjesta.

№ 326. Inteligentan čovjek jeste onaj koji svoju inteligenciju održava na temperaturi nezavisnoj od temperature sredine koju nastanjuje.

№ 327. Niti oponašanje prošlosti, niti sadašnjosti, nijesu nepogrešni recepti. Ništa osrednjega ne spašava njegove osrednjosti.

№ 328. Reakcionar želi da ubijedi većinstva; demokrata, pak, da ih potkupi obećanjem tuđih dobara.

№ 329. Liberalne partije nikad ne shvataju da suprotnost despotizmu nije glupost, no autoritet.

№ 330. Svaka uvreda života voljenom licu hrana je istinske ljubavi.

№ 331. Izmučena se društva protiv istorije bore snagom svojih zakona kao brodolomnici vriskom protiv voda. Kratka kovitlanja!{2}

№ 332. Mudrost, ovoga vijeka, sastoji se prije svega u umijeću trpljenja vulgarnosti bez razdraženja.

№ 333. Ne znam za grijeh koji plemenitoj duši ne bi bio sopstvena kazna.

№ 334. Danas više no ikad čovjek trči za svakom budalom koja ga zove na put, gluv na stražarnicu koja nadzire pogibjeljne puteve i propale mostove.

№ 335. Prorok koji tačno predviđa rastuću pokvarenost (corrupción) jednog društva samog sebe diskredituje, jer što je pokvarenost veća utom je pokvareni manje primjećuje.

№ 336. Poezija koja prezire pjesničku muzikalnost ukamenjuje se u groblje slikâ.

№ 337. Osnovni problem svake bivše kolonije—problem intelektualnog sužanjstva, osiromašene tradicije, potčinjene duhovnosti, lažne civilizacije, forciranog i zastidnog oponašanja—riješen mi je savršenom jednostavnošću: katoličanstvo je moja otadžbina.

№ 338. Pojedinci ili nacije imaju posebne vrline i istovjetne nedostatke. Niskost (vileza) je naša zajednička očevina.

№ 339. Život je oruđe inteligencije.

№ 340. Južnoamerički intelektualac uvozi, radi svoje ishrane, otpatke sa evropskog tržišta.

№ 341. Ma i među fanatičnim egalitaristima najkraće susretanje ponovno uspostavlja ljudske nejednakosti.

№ 342. Hrišćanstvo ne niječe krasotu svijeta, no nas poziva da tragamo za njenim izvorom, da se uspinjemo k njenu bijelu snijegu.

№ 343. Ono što udaljava od Boga nije čulnost no apstrakcija.

№ 344. Muževno doba mišljenja nije određeno ni iskustvom, niti godinama, no susretom sa određenim filozofijama.

№ 355. Moderna čulnost, mjesto da zahtijeva potiskivanje požude, zahtijeva da potiskujemo predmet koji je pobuđuje.

№ 346. Predrasuda da se ne imaju predrasude najčešća je od svih.

№ 347. Ne postoji duhovne pobjede koju nije nužno izvojevati svaki dan iznova.

№ 348. Duša koja se uspinje k savršenosti obično izbjegava nizine osvojenih zemalja, gdje se namještaju potčinjeni vraščići koji je izruguju i kaljaju.

№ 349. Prijetnja je kolektivne smrti jedini argument koji kvari samozadovoljštinu aktualnog čovječanstva. Atomska smrt ga uznemiruje više nego njegovo rastuće izopačenje.

№ 350. Život je jedina vrijednost modernog čovjeka. Čak i moderni heroj ne umire bez u ime života.

№ 351. Rezignacija pred greškom jeste početak mudrosti.

№ 352. Upit samo pred ljubavlju muča: „Zašto voljeti?“ jedino je nemoguće pitanje.

№ 353. Ljubav nije misterija nego mjesto gdje se misterija rastače.

№ 354. Veličina, za osjećajnost, nije aritmetički zbir djelova, nego kakvoća određenih cjelina. Brojna veličina, kao što svaka savremena građevina pokazuje, nema veze sa monumentalnom veličinom.

№ 355. Moderni se individualizam svodi na posvojavanje kao ličnih i sopstvenih mišljenjâ koja svi dijele.

№ 356. Savremena država proizvodi mišljenja koja kasnije s poštovanje sakuplja pod imenom javnog mnjenja.

№ 357. Nije apstraktna umjetnost nelegitimna, no ograničena.

№ 358. Savjest otkriva slobodu kad se osjeti obaveznom da osudi ono što odobrava.

№ 359. Pokroviteljstvo je nad siromašnima uvijek bilo, u politici, najsigurniji način samobogaćenja.

№ 360. U umjetnostima se autentičnošću zove konvencija dana sadanjega.

№ 361. Nijedno biće ne zaslužuje naše interesovanje duže od jednog trenutka, ili manje od jednog života.

№ 362. Naprednjačka se nada (esperanza progresista) ne gnijezdi bez u govorima.

№ 363. Zajedničke predstave (representaciones colectivas), danas, mnjenja su koja propagandni mediji nameću. Zajedničko (lo colectivo), danas, nije ono što mnogi prodaju, no što mnogi kupe.

№ 364. Kad se pojedinačne gramzivosti nagomilaju, običavamo krstiti ih „plemenitim narodnim žudnjama“.

№ 365. Siromahovo strpljenje u savremenom društvu nije vrlina no kukavstvo.

№ 366. Vjernost je iskrena dok ne vjeruje sebe vrlinom.

№ 367. Pučini nije važno da jeste, no da vjeruje da je, slobodna. Ne uznemirava je ono što joj sakati slobodu bez ako joj za to ne reknu.

№ 368. Lako je cijeniti što je drevno, ili što je moderno; no cijeniti ono što je prevaziđeno trijumf je autentičnog ukusa.

№ 369. Pesimisti nam prorokuju budućnost na razuru, no su optimisti još stravobalniji u najavljivanju budućeg grada gdje će, u netaknutim košnicama, stanovati niskost i dosada.

№ 370. Juče vjerovasmo da dostajaše prezirati ono što čovjek postiže, danas znamo da treba prezirati suviše i ono za čim žudi.

№ 371. Voljeti znači shvatiti razlog sa kojeg je Bog storio to što volimo.

№ 372. Čovjek nastoji da upotrijebi sve svoje moći. Nemoguće mu se čini jedinom legitimnom granicom. Civilizovano je čeljade, međutim, ono koje, s različnih razloga, odbija da radi sve što može.

№ 373. Mladići se zalijeću sa orlujskim prezirem i naglinom, te meko tresno o zemlju kao napuvena perad.

№ 374. Rječnik od deset riječi dostatan je marxisti da objasni istoriju.

№ 375. Ljevičar klikće da sloboda gine kada njegove žrtve odbijaju da plaćaju sopstveno ubistvo.

№ 376. Ljubav je, u suštini, prijanjanje duha za drugo nago tijelo.

№ 377. Odbijmo grdno svjetovanje da se odreknemo prijateljstva i ljubavi radi istraženja nesreće. Smiješajmo, naprotiv, svoje duše kao što miješamo svoja tjelesa. Neka bude voljeno biće zemlja naših istrgnutih korjena.

№ 378. Socijalnim problemom zove se hitnost nalaženja ravnoteže između očite jednakosti ljudi i njihove očite nejednakosti.

№ 379. Proletarijat u buržoaziji ne prezire bez ekonomsku poteškoću da je oponaša.

№ 380. Političari, u demokratiji, kondenzori su gluposti.

№ 381. Ljubav voli neiskazivost pojedinca.

№ 382. Što je veća važnost neke intelektualne aktivnosti, utom je bjedastija pretenzija da se jemči sposobnost onog koji je upražnjava. Stepen iz stomatologije je dostojan poštovanja, no je stepen iz filozofije groteskan.

№ 383. Reformisati društvo načinom zakonâ san je neoprezna građanina i diskretna preambula svakoj tiraniji. Zakon je pravnički oblik običaja ili gaženje slobode.

№ 384. Legitimnost moći ne zavisi od njena porijekla, no njenih ciljeva. Ništa moći nije zabranjeno ako joj je porijeklo legitimno načinom koji demokrata uči.

№ 385. Katolicizam ne rješava sve probleme ali jeste jedina doktrina koja ih sve postavlja.

№ 386. Ne gubi se iskustvo samo između pokoljenjâ, nego takođe između razdobalja jednoga života.

№ 387. Naprednjakova (del progresista) inteligencija nije nikad ništa više do saučesnica njegove karijere.

№ 388. Savremena arhitektura umije podizati industrijske straćare, ali ne uspijeva sagraditi niti jednu palatu ili hram. Ovaj će vijek samo za sobom ostaviti tragove svojeg tegljenje u službi naših najgadnijih požuda.

№ 389. Savremeni čovjek ne zamišlja cilj uzvišeniji od službe anonimnim hirovima svojih sugrađana.

№ 390. Individualni egoizam sebe smatra razriješenim kada se združi u kolektivni egoizam.

№ 391. Život je u zajednici toliko bijedan da i najnesretniji čovjek može biti žrtvom pohlepe svog susjeda.

№ 392. Opšte pravo glasa ne namjerava da interesi većine trijumfuju, nego da većina u to vjeruje.

№ 393. Inferiorni uvijek ima razlog u raspravama, jer se superiorni spustio na raspravu.

№ 394. Porast stanovništva zabrinjava demografa jedino onda kada ugrožava ekonomski napredak ili otežava prehranu masa. No to što čovjeku treba samoća, što umnoženje ljudi stvara nesmiljena društva, što je potrebna distanca između ljudi da bi duh disao—to ga ostavlja bez brige. Kvalitet ga ljudi ne zanima.

№ 395. Samo nas trivijalno spasava od dosade.

№ 396. Opijenost oslobođenja čovjek plaća dosadom slobode.

№ 397. Istorija čovjeka nije katalog njegovih situacija, nego povijest njegovih nepredvidljivih načina da ih upotrijebi.

№ 398. Praktični političar pogibe od posljedica teorija koje prezire.

№ 399. Potrošnja, za naprednjaka (progresista), opravdana je jedino kao sredstvo proizvodnje.

№ 400. Više no marxističkih apostata, naše je vrijeme puno umornih marxista.

№ 401. Dva bića danas izazivaju naročito sažaljenje: buržujski političar koga istorija polako ućutkuje, i marxistički filozof koga istorija strpljivo pobija.

№ 402. Totalitarna država jeste struktura u koju se društva izobraze pod demografskim pritiscima.

№ 403. Maloumnost njegovih strasti spasava čovjeka od maloumnosti njegovih snova.

№ 404. Tradicionalno opšte mjesto sablažnjava savremenog čovjeka. Najsubverzivnija knjga našeg vremena bila bi zbirka starih poslovica.

№ 405. Napredak je od Boga nam namijenjen bič.

№ 406. Svaka nas revolucija čini sjetnima za onom prethodnom.

№ 407. Istinski se revolucionar diže da bi uništio društvo koje mrzi, a savremeni revolucionar ustaje da bi naslijedio društvo kome zavidi.

№ 408. Moderni čovjek ne voli, no traži pribježište u ljubavi; ne nada se, no traži pribježište u nadi; ne vjeruje, no traži pribježište u dogmi.

№ 409. Eroticizam se troši u obećanjima.

№ 410. Strah je tajnoviti pokretač poduhvatâ ovog vijeka.

№ 411. Ništa nije toliko teško kao shvatiti da sila, takođe, može biti smiješna.

№ 412. Pravi se talenat sastoji u neosamostaljenju od Boga.

№ 413. Nepredvidljiva milost jednog pametnog osmjeha basta da oduva naslage dosade koje dani gomilaju.

№ 414. Eroticizam, čulnost, ljubav—kada se ne susretnu u jednu istu osobu—nijesu više no, posebice, boleština, porok i glupost.

№ 415. Pravi poziv goni pisca da piše samo za sebe sama: isprva iz ponosa, poslije iz skrušenosti.

№ 416. Da bi se bio protagonista u pozorištu života basta biti savršeni glumac kakva god uloga da se nosi. Život nema drugorazredne uloge, no drugorazredne glumce.

№ 417. U istinskoj kulturi, razum postaje čulnost.

№ 418. Duša treba da se otvori za upad izvanjskoga, da odbije braniti se, da favorizuje neprijatelja—da bi se naše istinsko biće pojavilo i izdiglo, ne kao krhka konstrukcija koju naša plašljivost štiti, no kao naš kamen, naš nepokvarljiv granit.

№ 419. Naprednjak (progresista) vjeruje da sve brzo postaje prevaziđeno, bez njegove ideje.

№ 420. U sadanjoj političkoj panorami nijedna partija nije bliža istini od drugih. Jednostavo su neke dalje od nje no druge.

№ 421. Tužno kao biografija.

№ 422. Biti hrišćanin jeste naći se pred kim se ne možemo skriti, pred kim nije moguće prerušiti se. Jeste preuzeti teret istine, pa povrijedio koga povrijedio.

№ 423. Čovjek je sposobniji za herojska djela no za gestove pristojnosti.

№ 424. Savremenik (el moderno) zove dužnošću svoje ambicije.

№ 425. Propovjedništvo nas je naprednjačko (prédica progresista) do te mjere izopačilo da niko ne vjeruje da je ono što jeste, no ono što nije uspio postati.

№ 426. Hirovi nesposobne gomile zovu se javnim mnjenjem, a lično mišljenje ekspertskim sudom.

№ 427. Prvi korak mudrosti jeste priznati, s dobrim raspoloženjem, da naše ideje nemaju zašto ikog zanimati.

№ 428. „Racionalno“ je sve ono sa čim nas je rutinski odnos svikao.

№ 429. U grozobnom i zagušljivom zdanju svijeta, klaustar je prostor otvoren suncu i vazduhu.

№ 430. Sloboda nije nezamjenljiva zato što čovjek zna što želi i što jeste, no da bí saznao što jeste i što želi.

№ 431.  Da bi sloboda potrajala, treba da je cilj društvenog ustrojstva a ne njegova osnova.

№ 432. Egalitarska je strast izopačenje kritičkog čula: atrofija razlikovne sposobnosti.

№ 433. „Racionalno“, „prirodno“, „legitimno“ nisu što drugo do ono sviknuto. Živjeti pod političkim ustavom koji traje, između običaja koji traju, jedino je što dozvoljava da vjerujemo u legitimnost vladatelja, u racionalnost navika, i u prirodnost stvari.

№ 434. Niti su nam razumljive istorija jednog naroda niti jednog pojedinca ako ne priznamo da duša pojedinčeva ili narodna mogu umrijeti a da ne umru ni pojedinac niti narod.

№ 435. „Kultura“ nije toliko religija bezbožnika (ateos) koliko nekultivisanih.

№ 436. Ideja „slobodnog razvoja ličnosti“ izgleda divotno dok se ne naleti na pojedince kojih se ličnost slobodno razvijala.

№ 437. Juče je naprednjaštvo (progresismo) hvatalo neoprezne nudeći im slobodu; danas mu je dovoljno da im ponudi prehranu.

№ 438. Što se slobodnije čovjek odgaja to je lakše indoktrinirati ga.

№ 439. U demokratijama zovu upravljačkom klasom klasu kojoj narodno glasanje ne da bilo čim upravljati.

№ 440. Dijalog između komunista i katolika postade moguć otkad su komunisti falsifikovali Marxa i katolici Hrista.

№ 441. Političar možda nije sposoban da smisli svakojaku glupost, ali je uvijek sposoban da je rekne.

№ 442. Imbecil ne otkriva radikalnu bijedu našeg [ljudskog] stanja bez kad je bolestan, sirot ili star.

№ 443. Revolucionarni intelektualci imaju istorijsku misiju da izmisle rječnik i teme sljedeće tiranije.

№ 444. Da katastrofa postane neizbježna ništa nije djelotvornije no sazvati kakvu skupštinu koja predloži reforme da je se odvrati.

№ 445. Da li hrišćanstvo liječi društvena zla, kako neki vele, ili, naprotiv, otruje društvo koje ga usvoji, kako drugi uvjeravaju, teze su koje zanimaju sociologa, ali su hrišćaninu nezanimljive. U hrišćanstvo se preveo onaj koji je povjerovao da je istino.

№ 446. U ovom vijeku skitačkih gomilâ koje obesvećuju svako slavno mjesto, jedino poštovanje koje pobožni hodočasnik može učiniti čestitu svetištu jeste posjetiti ga.

№ 447. Marxista će se jedino umoriti kada preobrazi seljake i radnike u malograđanske ćate.

№ 448. Voljeti je neumorno vrtjeti se u krugu neprobojnosti jednog bića.

№ 449. Mir ne capti bez među umirućim nacijama. Pod suncem gvozdene hegemonije.

№ 450. Demokratski pokolji pripadaju logici tog sistema. Drevni pokolji nelogičnosti čovjeka.

№ 451. Komunizam bijaše poziv; sad je karijera.

№ 452. Izborna se strategija jednog demokrate zasniva na prezrivom svhatanju čovjeka potpuno u opreci sa onim laskavim koje propovijeda u svojim govorima.

№ 453. Marxista ne vjeruje da je moguće što osuditi bez njegovog krivotvorenja.

№ 454. Katolička misao neće stati dok ne poređa zbor junaka i bogova okrst Hrist.

№ 455. Sazrenje se ne sastoji u odricanju od naših žudnji, no u priznavanju da svijet nije dužan ispunjavati ih.

№ 456. Da bi se djelovalo inteligentno u politici, dovoljno je naći manje glupa protivnika.

№ 457. Kad ga većina porazi, pravi demokrata ne treba samo da se proglasi pobijeđenim, no i da prizna da nije bio u pravu.

№ 458. Katolicizam uči ono u što bi čovjek želio da vjeruje a ne usuđuje se.

№ 459. Siromah ne zavidi bogatašu na mogućnostima plemenitog ponašanja koje mu olakšava bogatsvo, no na zastiđu koje mu dopušta.

№ 460. „Opšta volja“ jeste fikcija koja dozvoljava demokrati da se pretvara da za pokleknuće pred većinom postoji drugi razlog do strah.

№ 461. Prezir prema „formalnostima“ jeste svjedočanstvo imbecila.

№ 462. Liberalom se zove onaj koji ne shvata da žrtvuje slobodu bez kad je već prekasno spasiti je.

№ 463. Svaki brak intelektualca i komunističke partije završava se brakolomstvom.

№ 464. Mlad se čovjek ponosi svojom mladošću kao da ová nije privilegija koju je imao i najblesaviji.

№ 465. Ocrnjavati napredak odviše je lako. Ja težim katedri iz metodičkog nazadovanja.

№ 466. Besposleno bogatstvo jeste ono koje služi stvaranju još bogatstva.

№ 467. Malo bi ljudi izdržalo svoj život kad se ne bi osjećali žrtvama sreće. Pravdu nazivati nepravdom jeste najpopularnija od utjehâ.

№ 468. Onaj koji prokazuje intelektualna ograničenja nekog političara zaboravlja da upravo njima taj duguje svoje uspjehe.

№ 469. Estetika pokazuju umjetniku u kom je odjeljku svemira ljepota koju traži, ali mu ne jemči da će je uspjeti uhvatiti.

№ 470. Vulgarno nije ono što puk (vulgo) radi, no ono što mu se sviđa.

№ 471. Što je filozofija za katolika no način kojim inteligencija živi svoju vjeru?

№ 472. Moja vjera ispunjava moju samotu svojim gluhim šaptanjem o nevidljivom životu.

№ 473. Čulnost je stalna mogućnost spasenja svijeta iz ropstva njegove beznačajosti.

№ 474. Razum je ruka koja pritišće naše grudi da bi umirila udare našeg neurednog srca.

№ 475. Osmjeh je voljena čeljadeta jedini djelotvorni lijek protiv dosade.

№ 476. Koji se prepušta svojim instinktima opoganjuje svoj lik jednako očito kao svoju dušu.

№ 477. Disciplina nije toliko društvena nužnost kolika estetska obaveza.

№ 478. Biti aristokrata znači ne vjerovati da sve zavisi od volje.

№ 479. Između nepravde i nereda nije moguće birati. To su sinonimi.

№ 480. Industrijsko društvo izraz je i plod duša u kojima vrline određene da se pokoravaju uzurpiraju vrline određene da zapovijedaju.

№ 481. Totalitarno društvo jeste vulgarno ime društvene vrste koje je naučni naziv industrijsko društvo. Sadanji embrion nam dozvoljava da predvidimo zvjerstvo odrasle životinje.

№ 482. Ne govorimo više o nacionalizmu! Bez nacionalističke bi virulencije već Evropom i svijetom vladalo jedno tehničko, racionalno, jednoobrazno carstvo. Priznajmo nacionalizmu dva vijeka, najmanje, spontane duhovnosti, slobodnog izraza nacionalne duše, bogate istorijske raznovrsnosti. Nacionalizm bijaše potonji grč pojedinca pred sivom smrti koja ga čeka.

№ 483. Istina jeste u istoriji, ali istorija nije istina.

№ 484. Da bi se pojedinac nazvao kultivisanim ne dostaje mu ukrasiti svoju osobenost perjem tuđe osobenosti. Kultura nije zbir osobenih objekata no jedno osobeno upravljenje subjekta.

№ 485. Da bi se neka država industrijalizovala, nije dovoljno eksproprisati bogataše, no treba i siromahe eksploatisati.

№ 486. Pod izgovorom davanja posla gladnima, naprednjak (progresista) prodaje bezvredne predmete koje proizvodi. Siromasi su izgovor industrijalizma za bogaćenje bogatih.

№ 487. Koliko god katehizam bio glup, svakako je manje glup od ličnih ispovijedi vjere.

№ 488. U tihoj je samoti plodonosna samo ona duša koja je sposobna pobijediti u najjavnijim rasprama. Slabotinja ište buke.

№ 489. Moja vjera raste sa godinama, kao lišće nekog tihog proljeća.

№ 490. Inteligentna rasprava treba da se svede na razjašnjavanje razlikâ.

№ 491. Biblija nije glas Boga, no glas čovjeka koji Ga srijeće.

№ 492. Reformatori se sadanjeg društva upinju da ukrase kabine broda koji tone.

№ 493. Moderni čovjek više uništava kada stvara no kad uništava.

№ 494. Komunističkom industrijalizacijom društva kulminira buržujska hegemonija. Buržoazija nije toliko društvena klasa koliko etos samog industrijskog društva.

№ 495. Ako zahtijevamo da predmet posjeduje samo onaj oblik kojim najbolje ispunjava svoju funkciju, svi se predmeti jedne vrste idealno primiču jednom obliku. Kad tehnička rješenja postanu savršena, čovjek će umrijeti od dosade.

№ 496. Zamijenimo tolike definicije „čovjekovog dostojanstva“, koje nijesu bez mahnito kliktanje, jednom jednostavnom i iskrenom: sve raditi polako.

№ 497. Živjeti s jasnoćom život jednostavan, smiren, diskretan, među pametnim knjigama, voleći nekolika čeljadeta.

№ 498. Rečenica treba da ima čvrstinu kamena i drhtaj grane.

№ 499. Odbrana se civilizacije sastoji, prije svega, u zaštiti iste od čovječjeg entuzijazma.

№ 500. Malo strpljenja u bavljenju sa glupakom sprečava nas da žrtvujemo svojim ubjeđenjima svoje vaspitanje.

_____________________

{1} Priznajem da nisam siguran da je ovo dobar prijevod. Original glasi: „El hombre se vive a sí mismo como angustia o como creatura.“
{2} Idem. Original glasi: „Las sociedades agonizantes luchan contra la historia a fuerza de leyes, como los náufragos contra las aguas a fuerza de gritos. Breves remolinos.“